Rezolucija i poslednji dani

U Bukureštu će Informbiro donijeti svoju prvu "Rezoluciju o stanju u KPJ" u kojoj se, osim propagandnog ponavljanja teza iz prethodnih pisama, pozivaju "zdrave snage" u KPJ da "smijene svoje rukovodioce i postave novo, internacionalističko rukovodstvo". To je bio nedvosmislen signal da Tito više nema izbora. Staljin je grubo izazvao njegovu vlast u Jugoslaviji i Titu nije preostalo ništa drugo no da je očuva svim sredstvima i pod svaku cijenu, a nije bila riječ samo o vlasti nego i o fizičkom opstanku. Tito je znao da bi popuštanje u krajnjoj konzekvenci dovelo do njegove fizičke likvidacije. Jako dobro je poznavao sovjetski "procédé"

NARAV KOMUNIZMA ILI STALJINOVA TEŠKA NARAV? Niti jedan od uzroka sukoba koje je historiografija bilo koje provenijencije na ovaj ili onaj način klasificirala, ne uspijeva dovoljno jasno dati odgovor na pitanje zašto je do sukoba uopće došlo? Iz jednostavnog razloga što je jugoslavenski politički vrh neovisno od svih nesuglasica taktičke ili bilo koje druge prirode bio potpuno odan Sovjetskom Savezu. Staljin je to znao i morao znati. Izazvavši sukob počinio je jednu od najvećih, možda i najveću grešku u povijesti sovjetske i ruske vanjske politike.

Je li Titova Jugoslavija bilo čime vitalno ugrožavala sovjetske i Staljinove interese u periodu 1945-1948? Titova militantna vanjska politika je mogla biti neugodna Moskvi, ali je Jugoslavija u konačnici, katkad i servilno prihvaćala sovjetske naloge. Obaranje američkog aviona nad Slovenijom bio je sa stanovišta međunarodnog prava legitiman i dostojanstven čin: američko zrakoplovstvo je više puta drsko povrijedilo jugoslavenski zračni prostor. Moskva je panično kritizirala Beograd zbog tog incidenta i Jugoslavija je prihvatila sovjetske sugestije. Iako je pariški mirovni ugovor s Italijom smatrala teškom žrtvom zbog gubitka Gorice i Beneške Slovenije i (tada) nejasnog statusa Trsta, Jugoslavija ga je prihvatila pod pritiskom Moskve. Sličan ishod doživio je i plan da Jugoslavija uspostavi okupacijsku zonu u južnoj Austriji čija je pozadina bila Titova namjera da se domogne Koruške. Aktivnosti u sjevernoj Grčkoj također su mogle biti svedene na oportunu mjeru operativnim dogovorom sovjetske i jugoslavenske strane.

Dominantnu sovjetsku poziciju spram istočnoevropskih zemalja i spram svih komunističkih partija komunisti su smatrali prirodnom i neupitnom. U osnovi blag (često nehotičan) otpor kojeg je toj dominaciji pružala Jugoslavija, činio se objektivno nedovoljnim razlogom za grubu sovjetsku reakciju koja će uslijediti. Uostalom, taj je otpor bio sasvim sporedne – drugarske – naravi i nije sadržavao potencijal za nastanak sukoba onakvih razmjera. Nameće se pomisao da su ti taktički nesporazumi mogli biti razriješeni isto tako drugarski. Jugoslavija bi ostala u lageru što je i sama htjela i što je bilo u interesu Moskve. Ipak, ishod je bio drugačiji. Zašto?

Staljinova inteligencija, sposobnost koncentracije, samokontrola, poznavanje ljudskih slabosti i strast za očuvanjem vlasti, bili su na onom visokom stupnju kakav je klinički tipičan za psihopate i genijalne zločince. 1948. imao je šezdeset i devet godina i još ga nije svladala senilna paranoja koja će obilježiti posljednju godinu njegove vladavine i njegovog života. U njegovoj odluci da se sukobi s Titom možda je bilo kaprica i osobne antipatije, ali postojalo je nešto što je bilo važnije i od Staljinovih hirova: on je slijedio prirodu sustava kojeg je stvorio. Priroda sustava bila je takva da je vječno radio u korist vlastite štete, u stalnom neurotskom odbijanju da prihvati stvarnost. Pokazat će se da je samouništenje bilo imanentno komunizmu: sustav je na kraju pojeo samog sebe. Nemoguće je stoga postaviti točnu granicu gdje je završavala iracionalnost Staljina i počinjala neminovna logika vladavine koja se – u tolikoj želji da promjeni tu istu stvarnost – na koncu urušila. Jasno, Staljin nije tako razmišljao niti je toga mogao biti svjestan. Iz njegove točke gledišta postalo je nebitno jesu li nesporazumi s Titom taktičke prirode i mogu li se razriješiti jednostavnim dogovorom. Još manje je bio bitan meritum tih nesporazuma: grčki građanski rat, Trst, mješovita društva, UDB-ine protuobavještajne aktivnosti spram sovjetskih službenika, balkanska federacija... Tito je jednostavno bio isuviše moćan i samostalan u svojem dvorištu, iako time nije htio dovesti u pitanje primat Moskve, niti je mislio da ga dovodi u pitanje, ali neovisno od svoje lojalnosti postao je potencijalno opasan. Ni Zinovjev, ni Kamenjev, ni Tuhačevski, ni Buharin – osim što su bili fanatični komunisti – zapravo nisu bili Staljinovi protivnici. U Lubjanki se umiralo sa Staljinovim imenom na usnama.

Riječ je o naravi komunističke vladavine. Komunizam je sebe doživljavao kao brod koji u olujnom neprijateljskom moru plovi u daleku budućnost i može imati samo jednog zapovjednika. Metafora je umjesna: Mao Zedong nazivan je primjerice Velikim kormilarom. I sâm Mao će se slijedom iste neminovne logike kasnije razići s Moskvom sigurno usidren u svojoj moćnoj mnogoljudnoj zemlji. U komunističkom pokretu moguć je i dopustiv isključivo Jedan Centar. Održati Centar neprikosnovenim važnije je od bilo kakvih taktičkih i strateških posljedica – jer je monolitnost bila strategem po sebi. I ne samo strategem: odricanje od centralizma značilo bi i odricanje od nečega imanentnog komunizmu: komunistima je organizacija sve. Ukoliko netko na bilo koji način dovede u pitanje Centar, ili dođe u poziciju odakle bi ga mogao potencijalno ugroziti, pa barem na ritualnoj ili simboličnoj razini – ili ponajviše zato – on sa stanovišta Moskve via facti prestaje biti komunist i postaje neprijatelj i to gori neprijatelj od svjetskog kapitala. Utoliko je Staljinova odluka ipak bila racionalna ako je promatramo unutar strogih pravila komunističkog sustava vrijednosti i još strožih determinanti komunističke metodologije vladanja. Kada danas tu odluku promatramo izvan tog okvira i konteksta, sukob sa svojeglavim, ali ipak odanim saveznikom čini nam se iracionalnim, no time se ne osvjetljava iracionalnost samo te odluke već i iracionalnost komunističkog sustava kao takvog. Staljin je sebi mogao dozvoliti racionalni, realistički i pragmatski pristup Zapadu, ali unutar svojeg zabrana držao se vlastitih pravila. Znao je da bi u drugačijem slučaju sve doveo u pitanje. Time rasprava o iracionalnosti i racionalnosti Staljinove odluke iz ranog proljeća 1948. zatvara svoj puni krug.
Sredinom marta 1948. iz Jugoslavije su povučeni sovjetski vojni i civilni stručnjaci.
Tito je u svojstvu predsjednika vlade poslao pomirljivo pismo u kojem od sovjetske vlade traži objašnjenje.
Odgovor neće stići od sovjetske vlade nego od CK SKP(b).

STALJINOVA PROZA I MOŠA PIJADE: Pismo koje je označilo početak sukoba bilo je naslovljeno na Tita, Kardelja i CK KPJ. Uz potpis Staljina i Molotova stajao je datum 27. mart 1948. Pismo je Titu u Vili Weiss u Zagrebu uručio sovjetski ambasador Lavrentijev. Prema Dedijeru Tito je ambasadora primio vrlo hladno, čak mu nije ponudio da sjedne. Da li Dedijer naknadno u ljepšim bojama slika Titovo dostojanstvo? Proturječno je Titovo hladno ponašanje prema sovjetskom ambasadoru i – opet po Dedijeru – Titova zapanjenost nad sadržajem pisma.

Paradoksalno je da meritum Staljinovih optužbi u tom prvom pismu i nije bio posebno spektakularan. Je li Crvena armija bila izložena diskriminaciji kako u pismu tvrde Staljin i Molotov? Moguće da je Moskva pri tom mislila na Rankovićeve oprezne protuobavještajne mjere protiv sovjetskih oficira, ali kult Crvene armije uživao je posebno mjesto u jugoslavenskoj propagandi, neovisno od incidenata sa silovanjima iz 1944. i nitko ničim nije u pitanje dovodio vojnu suradnju i savezništvo. Jesu li među jugoslavenskim rukovodiocima kružile antisovjetske izjave? Vrlo vjerojatno ne, iako nije isključeno da je bilo naivno dobronamjernih kritika. Ima li demokracije u KPJ? Dakako da je nije bilo! Nije je ni moglo biti, kao što je nije bilo ni u jednoj komunističkoj partiji, posebice ne u SKP(b). Teško je uopće i zamisliti kako bi Staljin reagirao da je kojim slučajem i bilo demokracije u KPJ, jednako kao što je i samu tu demokraciju bilo teško zamisliti. Jesu li Đilas, Ranković, Kidrič i Vukmanović bili sumnjivi marksisti? To je pitanje odveć metafizičko kako sa stanovišta Staljina, tako i sa stanovišta Đilasa, Rankovića, Kidriča i Vukmanovića, pa i sa stanovišta marksizma. Odgovor na pitanje što je marksizam i što je sumnjivi marksizam spada u sferu transcendentnog, no danas je isuviše lagodno ironizirati komunistički vokabular. Tada, iza takvog prozivanja Titovih suradnika odgovornih za propagandu, policiju, privredu i vojsku stajala je vrlo ozbiljna namjera da se izazovu sukobi u jugoslavenskom rukovodstvu. Je li KPJ izdala duh klasne borbe i je li bila sklona socijaldemokraciji? Svakako da nije. Kao i sve komunističke partije, KPJ je prezirala socijaldemokraciju i držala je najstrašnijim neprijateljem. Ako je odraz duha klasne borbe brutalno postupanje prema protivnicima režima, KPJ je svakako bila partija klasne borbe.

Staljin i Molotov očito nisu posvetili posebnu pažnju koherentnosti svojih tvrdnji. Sadržaj pisma nije bio bitan, već sama činjenica da je kritičko pismo uopće poslano. CK KPJ sazvan je na Dedinju radi rasprave povodom pisma. Da toga nije ni bio svjestan Moša Pijade unio je na taj ozbiljni sastanak gdje se raspravljalo o komunističkim otajstvima, slobodoumnost i zdrav razum dorćolskih ulica kada je rekao da ga je iznenadio nizak nivo Staljinovog pisma. To je bio najveći doseg principijelnosti u kritici staljinizma za koje je jugoslavensko vodstvo u tom trenutku bilo sposobno.

Sama činjenica da je KPJ ipak prihvatila raspravu svjedoči o njenom staljinizmu i stavu da je KPJ držala da Moskva ima pravo postavljati pitanja koja postavlja. CK KPJ upustio se u neprincipijelno dokazivanje da navodi u Staljinovom pismu nisu točni. Pravnici bi rekli da pismo nije odbačeno – njegov sadržaj je oprezno odbijen. Odgovor na prvo pismo bio je vrlo pomirljiv i još uvijek je tražio način da se u nekom obliku izravnog kontakta likvidiraju nesporazumi. Odveć pomirljiv odgovor službena historiografija kasnije će pokušati objasniti jugoslavenskim pokušajem da se sukob ne zaoštrava.

Intimno očajan zbog novonastale situacije, nakon neprospavane noći u kojoj je donio svoju najtežu odluku, Josip Broz Tito rekao je da meritum sukoba nije u doktrinarnim pitanjima nego u međudržavnim odnosima. Tito je htio reći da je riječ o borbi za vlast, na život i smrt, i u tom pravcu počeo je djelovati. Istoga časa uzroci sukoba postali su nebitni, ili se – kako na sovjetskoj, tako i na jugoslavenskoj strani – dadu svesti na jedan jedini: na pitanje moći i prevlasti. Sovjetski Savez težio je neograničenom utjecaju u Jugoslaviji neovisno od jugoslavenske spremnosti na popuštanje. Tito je bio duboko usidren u moć koju je imao nad svojom državom i nije bio spreman preći granicu nakon koje bi ta moć bila umanjena, pa čak i u korist samog SSSR-a i SKP(b)-a za koje su ga vezivale duboke političke i emotivne veze.

Paradoksalno je da u samom trenutku kada je izbio, sukob zapravo još nije imao realni sadržaj, preciznije: još uvijek nije bio ništa drugo nego svojevrsni komunistički ritual. Niti jedan od aktera nije htio sukob i niti jedan nije mogao predvidjeti njegove dalekosežne posljedice. Beograd se nadao da će se nesporazum izgladiti, a Moskva je računala da će Tito biti politički poražen lako i brzo.

REZOLUCIJA: U maju 1948. uslijedilo je drugo pismo gdje je Staljin pooštrio ton i – što je Jugoslavene posebno uvrijedilo – omalovažio uspjehe Jugoslavenske armije u Drugom svjetskom ratu. Drugo pismo sadržavalo je poziv da se jugoslavenski slučaj raspravi na prvoj slijedećoj sjednici Informbiroa. CK KPJ odbio je dolazak svojih delegata na sjednicu Informbiroa koja će se održati u Bukureštu 28. juna 1948. To je odbijanje bilo prvi znak jugoslavenske principijelnosti i svojevrsnog intelektualnog i mentalnog iskoraka. Nekad su komunistički aktivisti bez pogovora dolazili u Moskvu iz sigurnosti Zapadne Evrope, čak i kad su znali da ih u Moskvi čekaju suđenje i smrt. Beogradu je bilo jasno da bi slanje delegacije bilo kojeg sastava u Bukurešt – osim poniženja – značilo i realnu fizičku i životnu opasnost za njezine članove. No CK KPJ više nije bio skupina ilegalaca ovisnih o Kominterni. Sada je imao na raspolaganju aparat jedne važne i jake evropske države. U Bukureštu će Informbiro donijeti svoju prvu Rezoluciju o stanju u KPJ u kojoj se, osim propagandnog ponavljanja teza iz prethodnih pisama, pozivaju zdrave snage u KPJ da smijene svoje rukovodioce i postave novo, internacionalističko rukovodstvo.

To je bio nedvosmislen signal da Tito više nema izbora. Staljin je grubo izazvao njegovu vlast u Jugoslaviji i Titu nije preostalo ništa drugo no da je očuva svim sredstvima i pod svaku cijenu, a nije bila riječ samo o vlasti nego i o fizičkom opstanku. Tito je znao da bi popuštanje u krajnjoj konzekvenci dovelo do njegove fizičke likvidacije. Jako dobro je poznavao sovjetski procédé. Već u prvom pismu Staljin je zlokobno podsjećao da je politička karijera Trockog dovoljno poučna. Prijetnja nije mogla biti jasnija. Najvećeg Staljinovog političkog protivnika ubio je u Meksiku (gdje je Trocki bio u egzilu) agent NKVD-a.

Sukob je predstavljao neizreciv psihološki pritisak na Tita i vodstvo KPJ. Osim što je na djelu bila borba za vlast od čijeg uspjeha je ovisio i fizički opstanak, Tito i drugovi bili su duboko emotivno i intelektualno vezani za sovjetski mit, za Oktobarsku revoluciju, za sovjetska postignuća (ili ono što su smatrali postignućima), za Lenjinovu i Staljinovu doktrinu, za slavensku Rusiju, za tešku i krvavu sovjetsku pobjedu u Drugom svjetskom ratu... Josip Broz, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Boris Kidrič, Svetozar Vukmanović, Moša Pijade i ostali voljeli su vlast, obnašali su tu vlast bez skrupula i odlučili su je sačuvati. Intimno su bili uvjereni staljinski komunisti, vjerovali su u sovjetske principe izgradnje socijalizma, u diktaturu partije, u plansku privredu, u daleku budućnost besklasnog društva i do 1948. (u svojoj mentalnoj nutrini i nakon 1948.) smatrali su neupitnim položaj Sovjetskog Saveza kao vodeće sile tog procesa, te ideologije, te politike i te i takve boljševičke, sovjetske, staljinske moralne i intelektualne kulture. Rusija je bila majka koja se grubo odriče djeteta koje ju je obožavalo. Ta bolna psihološka, zapravo psihoanalitička ambivalencija suočena s objektivnom opasnošću izazvala je paniku u jugoslavenskom vrhu.

KOMUNIZAM I LEGALIZAM: Panika se ogledala u drastičnim policijskim mjerama prema stvarnim ili pretpostavljenim sovjetskim pristašama, koje su postale intenzivne u drugoj polovici 1948. i u tragičnom pokušaju dokazivanja da tvrdnje iz Staljinovog pisma nisu točne, a to se dokazivanje provodilo na živom tkivu jugoslavenskog društva već dovoljno izmučenom Drugim svjetskim ratom i užasom poslijeratnih godina.

Dva člana Politbiroa CK KPJ, Sreten Žujović i Andrija Hebrang uhapšeni su odmah nakon prvog Staljinovog pisma već u aprilu 1948. Jesu li oni predstavljali zdrave snage u jugoslavenskom rukovodstvu na koje je Staljin računao kada je samouvjereno očekivao da su njegova riječ i njegov autoritet dovoljni za prevrat? Je li Rankovićeva UDB-a već raspolagala informacijama da Hebrang i Žujović imaju prosovjetske stavove, ili da već i operativno djeluju prosovjetski? Moskvi je morala biti poznata osobna antipatija koja je vladala između Hebranga i Žujovića, s jedne i Tita, s druge strane, što ih je između ostalog činilo i psihološki pogodnim za prevratnike i Titove nasljednike. U dijelu hrvatske historiografije dominira teza da je uzrok obračuna s Hebrangom ležao u njegovom hrvatstvu. U naknadnim optužbama protiv Hebranga, vlast je u želji da ga potpuno kompromitira, naglašavala nacionalističku komponentu Hebrangove političke filozofije i prakse do neukusnih razmjera. Puno kasnije i u sasvim drugačijim – nacionalističkim – okolnostima Hebrang će biti preobražen u heroja i mučenika, što ne isključuje mogućnost da je ipak bio sovjetski čovjek. Neovisno od kulta mučeništva kojeg svaki politički pokret sa zadovoljstvom zlorabi, Hebrangova osobna sudbina svakako je bila tragična.

Andrija Hebrang bit će ubijen u UDB-inom zatvoru. Legenda o samoubojstvu i suradnja s ustašama izmišljene su da prikriju logičan i nametljiv zaključak: njegova smrt nije se mogla dogoditi bez izričite Titove volje. Nikada Tito u čitavoj svojoj vladavini, koja je nerijetko izazivala patnje i smrt, nije bio tako očito i izravno, osobno odgovoran. Brutalan postupak prema Hebrangovoj supruzi i obitelji, sukobu Hebrang-Broz daje vrlo mučnu i mračnu osobnu notu. Zašto je Hebrang toliko smetao Titu? Njegov hrvatski nacionalizam preuveličavala je hrvatska nacionalistička publicistika, ali kakav god bio njegov nacionalizam, zasigurno nije sadržavao dva najvažnija sastojka: mržnju prema Srbima i protivljenje zajedničkoj jugoslavenskoj državi. Nesporno je da je za vrijeme rata, u okviru ZAVNOH-a Hebrang vodio umjerenu politiku prema antifašistima izvan KPJ (što je tada u Hrvatskoj bilo izvanredno oportuno i mudro), upravo na liniji Staljinovih zamisli o širokoj antifašističkoj koaliciji, a za razliku od Titove težnje da KPJ odmah preuzme potpun politički monopol. Treba ponovno podvući da je Staljin – neovisno od svojih krajnih namjera – za vrijeme Drugog svjetskog rata pokušavao biti umjeren prema ne-komunističkoj komponenti otpora u okupiranim zemljama, barem zbog toliko spominjanih taktičkih obzira prema Zapadu. (Izuzetak je Poljska gdje su prozapadni antifašisti bili brutalno izigrani još tijekom rata. Poslije rata su u drugim istočnim zemljama eliminirani postupno. Proces uspostavljanja komunističkog monopola dovršen je u februaru 1948. u Čehoslovačkoj). Navodno je postojalo pismo koje je Hebrang uputio Politbirou gdje se složio sa tvrdnjama iz Staljinovog prvog pisma. Je li u Staljinu vidio faktor koji će ga dovesti na vlast? Kao svaki komunist i Hebrang je volio vlast, uostalom okusio je taj afrodizijak. Je li imao iskrene prosovjetske stavove? Je li njegova sklonost Staljinovoj svojevremeno umjerenoj taktici bila znak staljinističkih sklonosti ili genuino antistaljinističkih vizija? Da li sama činjenica da je jedan član Politbiroa ubijen (takvo što nije se ponovilo) upućuje da je Moskva ozbiljno računala na Hebranga kao prevratnika i nasljednika? Drugim riječima, je li Tito držao da Moskva računa na Hebranga što ga je u njegovim očima učinilo opasnim do mjere da ga je trebalo likvidirati?

Sretenu Žujoviću je dana prilika da se javno pokaje. Je li i na Hebranga vršen sličan pritisak? Možda nikada nećemo saznati je li odsustvo Hebrangove pokajničke konverzije rezultat njegove čvrstine karaktera (koja je po mnogim izvorima bila nesumnjiva) ili mu takva prilika nije ni pružena?

Ako je ministar u vladi bio u kontaktu sa stranom silom i pripremao uz njenu pomoć prevrat onda javno pokajanje nije dovoljno da bi se izbjegla na zakonu utemeljena i po zakonskoj proceduri podignuta optužnica. Žujović je ostatak života proveo na slobodi politički mrtav. Imao je sreće. Zakonitost i načelo habeas corpus nikada neće imati toliko sreće s komunistima. Ne samo juridički nego povrh svega i etički refleks rađaju poriv da se slučaj Hebranga i Žujovića promatra sa stanovišta legaliteta, ali radi potpunog razumijevanja sukoba sa Staljinom i vremena u kojem je nastao, ne smijemo smetnuti s uma da je politički stav bio jedini kriterij krivnje i nevinosti i to ne politički stav kao takav, nego ono što je UDB-a smatrala da je nečiji politički stav. Pri tom moramo suspregnuti potrebu da glasno i apodiktički kažemo da su različita politička uvjerenja nešto savršeno zakonito i prirodno ukoliko se ne radi o pozivanju na nasilje, ili veleizdajničkoj zavjeri i špijunaži. Moramo se suspregnuti jer govorimo o totalitarnom pokretu koji takvo što nije priznavao nikome, a posebno ne mangupima u svojim redovima.

U građanskoj državi vjernoj vladavini prava Hebrang i Žujović bili bi optuženi za veleizdaju. Na poštenom suđenju bi njihovo djelovanje bilo dokazano ili ne bi bilo dokazano. U panici koja je u Jugoslaviji zavladala 1948. i – što je još važnije – u preziru kojeg su komunisti gajili prema buržoaskim pravnim vrednotama bila je dovoljna indicija, sumnja, osobna netrpeljivost. Dakako, pravu i punu istinu o Hebrangu i Žujoviću kriju sovjetske arhive. Isto vrijedi i za slučaj prosovjetskog načelnika Generalštaba JA general-pukovnika Arsu Jovanovića i visoke generalštapske oficire Branka Petričevića i Vladu Dapčevića koji su pokušali bjekstvo u Rumunjsku. General Jovanović ubijen je na granici, a Petričević i Dapčević su osuđeni i završili na Golom Otoku.

DUGA NEPROSPAVANA NOĆ: Za čitavog svojeg postojanja KPJ je nekritički veličala Sovjetski Savez. To je uostalom bila bitna sastavnica komunističkog propagandnog rituala. Ta vrst propagande, dosezala je u poslijeratnom periodu i nakaradne, komične oblike. Nije bila riječ samo o kulturnom teroru. Bilo kakav antisovjetski stav bio je opasan i kažnjiv, mogao je izazvati brutalnu reakciju jednog surovog policijskog aparata, a sada će se taj isti policijski aparat naći u situaciji da progoni sovjetske pristaše. Doslovno preko noći:

– Ne može ono što je bilo bijelo preko noći postati crno! – izgovorit će puno kasnije pred UDB-inim istražiteljima lik u drami Dušana Jovanovića Karamazovi.

Nakon one iste Titove neprospavane noći krajem marta 1948.

Partijsko članstvo izloženo zamornom i upornom veličanju Staljina i SSSR-a prisiljeno je da se odluči između Tita i tog istog besmrtnog Staljina. Zadojeno propagandom proleterskog internacionalizma trebalo se odlučiti između Jugoslavije i svjetskog komunističkog pokreta.

– A jesu li lagali prije? Ili lažu sada? – pitao se lik u romanu Noć do jutra Branka Hofmana.

U Gardijskom domu na Topčideru gdje se krajem jula 1948. održavao Peti kongres KPJ koji je podržao stav Politbiroa da se Moskvi pruži otpor (Rezolucija IB već je bila objavljena) stajala je uz Marxovu, Engelsovu i Lenjinovu – i Staljinova bista. Sve četiri glave bile su izrađene od sablasno bijelog gipsa. Tito je zatvorio Kongres parolom Živio drug Staljin. Prosovjetska retorika u vanjskoj i unutarnjoj politici ne samo da nije napuštena nego je i intenzivirana. Borba je u decembru 1948. objavila apologetski članak povodom Staljinovog rođendana. U takvoj shizofrenoj situaciji broj uhapšenih informbirovaca dramatski je rastao.

I najmanja sumnja u potrebu da se sovjetskom pritisku pruži otpor, psihološka nijansa kolebanja, dobronamjerno razmišljanje da možda ipak treba poslati delegaciju u Bukurešt i na sjednici Informbiroa na licu mjesta – drugarski – razjasniti nesporazume, na glas izgovoreno pitanje je li jugoslavenski Petogodišnji privredni plan možda ipak nerealan i megalomanski, je li Partija utopljena u Narodni front, tvrdnja da drug Staljin zapravo ne zna što se zbiva, da ne spominjemo osobne osvete, lažne dojave, tragične i tragikomične zabune – neminovne u uvjetima straha i policijske države... Bilo koji od navedenih razloga bio je dovoljan za hapšenje.

Gdje završava Partija? Gdje počinje Država? Što je politička odgovornost? Što je s krivičnom odgovornošću? Ako baratamo s hipotezama da su Andrija Hebrang, Sreten Žujović, Arso Jovanović ili Vlado Dapčević bili sovjetski ljudi ulazimo u meritum njihove odgovornosti i time zanemarujemo svetinju procedure u utvrđivanju odgovornosti, jer presumpcija nevinosti u osnovi je proceduralne naravi, ali u komunističkom pravnom i moralnom košmaru takav kategorijalni aparat je neupotrebljiv.

Drugi val panike obuzeo je Tita i vrhušku kada je broj uhapšenih dostigao onu kritičnu masu koja je počela dovoditi u pitanje funkcioniranje državnog i partijskog aparata. Tada se jugoslavenski vrh odlučio na brutalnost. Ta odluka nije bila teška. Proizlazila je iz komunističkog svjetonazora i nametala ju je alarmantna potreba da se sačuva vlast.

ARHIPELAG: Prvi internirci dovedeni su na Goli Otok u ljeto 1949. Koncentracijski logor za sovjetske pristaše koji je po svojoj surovosti i oblicima mentalne i fizičke torture postao povijesni presedan u zločinačkoj praksi totalitarizma i jedinstveni užas u stoljeću logora. Nesrazmjerno visok postotak nevinih logoraša nije bio rezultat UDB-ine nemoći da točno utvrdi krivnju nego svjesne namjere da se u čitavoj zemlji stvori osjećaj nesigurnosti i straha i da samu pomisao na prosovjetsko djelovanje učini nezamislivim. Nevinost i krivnja? Nemoguće je utvrditi koliko je u Jugoslaviji doista bilo aktivnih sovjetskih špijuna i sabotera koji bi po kriterijima demokratske i pravno uređene države bili krivično odgovorni i čiji bi krivični progon bio u potpunom skladu s načelom legaliteta. Jugoslavenske komuniste legalitet nije zanimao, krivnja se mogla sastojati u gesti ili riječi, u nedorečenoj sumnji. Jednako tako je i nevinost bila više od puke krivičnopravne nevinosti. Hapšenje i internacija na Goli Otok mogla se dogoditi i nekome tko, ne samo da nije imao prosovjetske stavove, nego ga čitav sukob nije ni zanimao, ali je imao nesreću da se zatekao u onoj strašnoj i preventivnoj kvoti nevinih čijim hapšenjem je trebalo zastrašiti sve.

Po nekim procjenama većina oficira Jugoslavenske armije bila je orijentirana prosovjetski. Prosovjetske simpatije dominirale su i u Partiji. Može se reći da je apsolutna većina KP Crne Gore bila prosovjetska, ili sasvim precizno: rusofilska. Okružni Komitet u Bijelom Polju odmetnuo se u šumu. Ubrzo će svi biti pohvatani i likvidirani. Šef Agitpropa CK KP Slovenije Boris Ziherl i ugledni bosansko-hercegovački komunist Rodoljub Čolaković otvoreno su se kolebali, a osim što nisu hapšeni ni maltretirani zadržali su svoje funkcije. Član Politbiroa CK KPJ Blagoje Nešković je imao (tiha) prosovjetska uvjerenja, ali je ostao u rukovodstvu do 1952. Dozvoljeno mu je da se vrati liječničkoj karijeri.

U prvom Staljinovom pismu jugoslavenski diplomat Vladimir Velebit bio je optužen kao britanski špijun. U njegovom slučaju Tito je pokazao ljudsku i političku principijelnost. Nije bilo ništa lakše nego žrtvovati ga i dokazati lojalnost Moskvi. Velebit je bio svjestan mogućih posljedica i zasigurno je proživljavao teške trenutke. U aprilu 1948. poslan je na dugo bolovanje, ali će ostati jedan od Titovih najpouzdanijih diplomata.

U Hrvatskoj su 1950. smijenjeni i uhapšeni potpredsjednik Vlade NRH Duško Brkić, ministar industrije NRH Rade Žigić i ministar šumarstva NRH Stanko Opačić-Ćanica. Ta je afera bila delikatna i zbog njihovog srpskog podrijetla. Jesu li bili pristaše Staljina i srpski nacionalisti? Samo pristaše Staljina? Samo nacionalisti? Ako jesu – kako i u kojoj mjeri? Nemoguće je utvrditi. Srpski nacionalisti u aferi Brkić-Žigić-Opačić vide nacionalističke ili prikriveno nacionalističke motive hrvatskih komunista, no obračun sa informbirovcima bio je po svojoj naravi isključivo komunistička stvar. Ovaj slučaj upadljivo je sličan slučaju Andrije Hebranga. Naknadne propagandne tvrdnje srpskih i hrvatskih nacionalista onemogućile su svaku suvislu raspravu o eventualnoj nacionalističkoj komponenti obračuna s Hebrangom, Brkićem, Žigićem i Opačićem. Žigić je umro (vjerojatno ubijen) na Golom Otoku, Opačić se povukao na svoje selo, a Brkić je ponovno uhapšen sedamdesetih godina zbog prosovjetskih aktivnosti.

Uhapšenih pripadnika establishmenta, Partije, Armije i UDB-e (preko tisuću pripadnika UDB-e je uhapšeno što je za jednu tajnu policiju toliko velik broj da je čudo da je uopće funkcionirala, a funkcionirala je) bilo je na desetke, na stotine: Andrejev, Đurić, Popivoda, Kusovac, Ljumović, Zogović...

*Nastavak feljtona objavljujemo u ponedeljak 19. oktobra