Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Predviđanje prošlosti: Informbiro (1)

Sukob na pomolu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wikipedia

Prva neslaganja između Tita i Staljina nastala su za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski partizani su protivno želji Moskve na kapama nosili crvenu petokraku zvijezdu. Njihova karakteristična kapa – titovka – bila je zapravo identična kapi vojnika Crvene armije. U Moskvi su pobjesnili kada su čuli da se osnivaju proleterske brigade. Da se razumijemo, nije Staljin nekim čudom postao protivnik komunizma i komunističke ikonografije, ali u situaciji kada je Wehrmacht stigao do moskovskih predgrađa, nije u očima Roosevelta i Churchilla htio ispasti avanturist koji Evropom širi komunizam jer je znao da oni znaju kako čvrsto kontrolira svjetski komunistički pokret i znao je da mu Velika Britanija i Sjedinjene Države neće vjerovati da Tito djeluje samostalno

TOTALITARIZAM I RACIONALIZAM: Sukob Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika i Federativne Narodne Republike Jugoslavije, sukob Josifa Visarionoviča Staljina i Josipa Broza Tita, sukob Komunističkog Informacionog Biroa na čelu sa Svesaveznom komunističkom partijom (boljševika) i Komunističke Partije Jugoslavije započet u rano proljeće 1948. imao je sudbinski značaj za svjetski komunistički pokret i jugoslavensku državu i društvo. Izuzevši Drugi svjetski rat, taj sukob bio je najdramatičnije poglavlje povijesti jugoslavenske države, kako po intenzitetu kojim je zadro u pojedinačne sudbine i patnjama koje je izazvao, tako i po perspektivama i nadama koje je porodio. Ratovi za diobu jugoslavenskog teritorija započeti 1991. dio su sasvim druge epohe.

Jugoslavenska komunistička historiografija je uveličavala ulogu Tita i Jugoslavije u sukobu, skrivala njegovu iznimno mračnu stranu i krivotvorila njegove uzroke. Njezin pristup ponajbolje sažima sofizam Vladimira Bakarića: "Da je Jugoslavija bila staljinistička do 1948. ona nikada i ne bi ušla u sukob sa staljinizmom." Bila je to vješta dosjetka, ali i drska propagandna laž.

Hrvatska nacionalistička publicistika ignorirala je sukob, jer je njegovo postojanje otežavalo propagandne simplifikacije o jugoslavenskoj komunističkoj vladavini. Posljedice sukoba bile su odvajanje Jugoslavije od totalitarnog Istočnog bloka, određena liberalizacija života u zemlji i – što je najvažnije – nepovratna prisutnost zapadne kozmopolitske kulture u Jugoslaviji. Tvrdnja da je sukob bio režiran ili njegovo ignoriranje, posebno ignoriranje jugoslavenskog savezništva sa Zapadom, trebali su olakšati nemoguć zadatak pred kojim su se zatekli hrvatski nacionalisti u želji da proklinju Jugoslaviju kao sovjetskog satelita i prikazuju sebe kao dio istočnoevropske disidentske demokratske opozicije. Shizofreni odnos hrvatskih nacionalista prema zapadnoj civilizaciji postao je još bolniji: ostali su trajno rastrgani između težnje da dokažu svoju vjernost njenim idealima i pokušaja da pomire svoje bjesove s duboko antinacionalističkom, individualističkom prirodom Slobodnog svijeta, očajni zbog nemoći da takvu negaciju ljudskog dostojanstva kakav je nacionalizam, izjednače s borbom za slobodu i demokraciju.

Srpskim nacionalistima sukob je olakšavao mantru o Titu kao zločincu koji je Srbiju udaljio od Majke Rusije i progon informbirovaca iskoristio za obračun sa srpstvom. Znatan dio nekadašnjih zatočenika Golog Otoka stat će uz nacionalističku politiku Slobodana Miloševića iako je svojevremeno Sovjetski Savez na njih gledao kao na internacionaliste, a tada su nedvojbeno i informbirovci tako doživljavali sebe. Seoba dijela vojne industrije u Bosnu i Hercegovinu – što bio logičan strateški potez – prikazivana je kasnije kao zavjera pljačkanja Srbije. Negdašnji rusofilski staljinizam zamijenjen je rusofilskim pravoslavljem, preciznije amalgamom u kojem se mire ateistički, nominalno internacionalistički marksizam i planska privreda, s klerikalnom, nacionalističkom zloupotrebom kršćanstva i domaćinskom, zadružnom, autarkičnom ekonomijom. Proturječe između tog sirovog materijalizma i beslovesnog spiritualizma je prividno: zajednički im je prezir prema zapadnoj demokraciji i individualizmu.

Photo: combo
Navedenim pristupima treba pridružiti i sovjetski. Konačnu i relevantnu povijest Informbiroa ili Četrdesetiosme – kako se taj sukob kolokvijalno naziva – bit će moguće napisati tek nakon minuciozne analize sovjetskih izvora – ako arhivi ikada budu potpuno dostupni. No već sada moguće je postaviti središnje pitanje koje se nameće kada sukob promotrimo sa sovjetske točke gledišta:

Zašto je Staljin dozvolio sebi da izgubi svojeg najvažnijeg, najjačeg i najlojalnijeg saveznika?

Pitanje se može postaviti i drugačije: koliko je i je li uopće totalitarizam sposoban za racionalno djelovanje? Koliki je dakle udio racionalnog u totalitarizmu, kako sa stanovišta ideologije, tako i sa stanovišta operativne dnevnopolitičke taktike?

Oba velika totalitarizma dvadesetog stoljeća, i njemački nacionalsocijalizam i sovjetski komunizam težili su i racionalističkoj legitimaciji. Njihova metafizička, točnije pseudo-religijska ritualizacija ne stoje u suprotnosti s težnjom da si priskrbe i znanstveno utemeljenje. Hitler je svoj rasizam pokušavao osloniti na biologiju, darvinizam, genetiku i eugeniku. U ovom kontekstu manje je bitna činjenica da je taj pokušaj bio nakazno tumačenje i surova zloupotreba znanosti koja je izazvala zločine nepojmljivih razmjera: za ovaj kontekst bitno je samo posezanje nacizma za znanstvenim racionalizmom. Staljin je imao lakši posao jer je marksizam sebe samodopadno doživljavao – kako kaže marksistički katekizam – kao slijednika francuskog prosvjetiteljstva, njemačke klasične filozofije i engleske političke ekonomije, dakle kao vrhunac prosvijećenog racionalizma i znanstvenog tumačenja svijeta.

Činjenica da su rasizam i nacionalizam iracionalne besmislice i da su marksistički Dijamat i Histomat vrlo dvojbeni pogledi na svijet, nije predmet ove rasprave. Ovdje nas zanima potreba obaju totalitarizama da se legitimiraju i znanošću. Njihova zločinačka narav i utoliko je strašnija. Stvari postaju zanimljivije kada pogledamo svakodnevnu, dnevnopolitičku operacionalizaciju, taktičku provedbu tih iracionalnih ideologija koje su se samozadovoljno zaklinjale u razum.

Hitleru je u potrazi za legitimitetom, za razliku od Staljina, veći značaj davao emotivnoj prirodi rasizma i nacionalizma, a budalaštine koje su mu na raspolaganje stavljale razne katedre za eugeniku i mjerenje ljudskih lubanja bile su mu od drugorazrednog značaja. U provedbi tog amalgama pseudo-znanosti i emotivnog kiča, dakle u političkoj taktici i vojnoj strategiji, zaklinjao se u svoju intuiciju, ali nije odbacivao logiku i znanstvenu ekspertizu u najširem smislu, naprotiv, bez logike i bez učešća velikog broja diplomatskih, vojnih, obavještajnih i drugih tehničkih stručnjaka ne bi s onakvom lakoćom demontirao versailleski poredak i zauzeo Evropu od Atlantika do Kavkaza. Svoj mahniti, neizrecivo iracionalni antisemitizam provodio je racionalistički organiziranom industrijom smrti, drugim riječima, jedna perverzna, halucinantna emocija provođena je bez strasti i hladno: precizno organiziranim željezničkim transportima, lažnim tuševima i cijanovodičnom kiselinom.

Ovdje nas ne zanima stara polemika o tome je li Staljin unakazio i izdao marksizam ili ga je konzekventno provodio. Ovdje je bitno da se deklarativno pozivao na jednu racionalističku političku filozofiju i istodobno je glađu, hladnoćom i logorima ubio milijune ljudi, kopao kanale koji su bili isuviše plitki za velike brodove i proizvodio stotine hiljada traktora bez rezervnih dijelova, a velikim čistkama tridesetih godina izazvao toliku količinu paralizirajućeg straha da je doveo u pitanje elementarno funkcioniranje sovjetskog poretka. Ignoriranje mnogih dojava o njemačkoj invaziji u junu 1941. tek je jedan od primjera Staljinovih iracionalnih postupaka.

Kada se ponovno zapitamo zašto je Staljin 1948. dozvolio sebi da izgubi svojeg najvažnijeg, najjačeg i najlojalnijeg saveznika, umjesto odgovora nameću se nova pitanja koja se uzajamno ne isključuju.

Prvo, iza deklarativnog ideološkog utemeljenja na racionalističkom marksizmu krilo se – svakom totalitarizmu imanentno – bjesnilo iracionalizma. Gdje prestaje njegov racionalistički privid, a gdje započinje iracionalna suština?

Drugo, iako totalitarizam u svojoj provedbi teži racionalizmu zbog pragmatske i oportunističke naravi svakodnevne politike kao vještine, on ni u provedbi, dakle ni u operativnoj taktici ne uspijeva pobjeći od svojeg iracionalnog bitka. Koje su situacije kada oportunitet političke taktike biva "principijelno" žrtvovan u ime iracionalizma ideologije? Ovisi li to od hira vođe ili od same naravi sustava?

Treće – neovisno od prethodna dva pitanja i mogućih odgovora na njih – je li bilo razumnih razloga za Staljinov napad na Tita 1948. i je li mu Tito za to dao valjanog povoda? Je li pomirenje iz 1955. bilo Titov trijumf ili je Hruščov u posljednjem trenutku uspio sanirati Staljinovu grešku?

Na treću grupu pitanja pokušat ćemo odgovoriti, ili barem otvoriti nova pitanja koja bi mogla pomoći u traganju za odgovorima.

STALJIN NE ŽELI PETOKRAKU: Prva neslaganja između Tita i Staljina nastala su za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski partizani su protivno želji Moskve na kapama nosili crvenu petokraku zvijezdu. Njihova karakteristična kapa – titovka – bila je zapravo identična kapi vojnika Crvene armije. U Moskvi su pobjesnili kada su čuli da se osnivaju proleterske brigade. Da se razumijemo, nije Staljin nekim čudom postao protivnik komunizma i komunističke ikonografije, ali u situaciji kada je Wehrmacht stigao do moskovskih predgrađa, nije u očima Roosevelta i Churchilla htio ispasti avanturist koji Evropom širi komunizam jer je znao da oni znaju kako čvrsto kontrolira svjetski komunistički pokret i znao je da mu Velika Britanija i Sjedinjene Države neće vjerovati da Tito djeluje samostalno. Staljinov pragmatski odnos sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom bio je primjer politike koja se oportunistički ne zamara nijansama Temeljne Ideje i Konačne Namjere. Vizije Lenjina i Trockog o svjetskoj revoluciji Staljin je s pravom držao nerealnim i zato je još dvadesetih godina postavio doktrinu socijalizma u jednoj zemlji izjednačivši interese svjetskog komunističkog pokreta s državnim interesima SSSR-a, drugim riječima s interesima svoje neograničene vlasti.

U svojem revolucionarnom zanosu KPJ je kritike iz Moskve doživjela kao čudnu zabunu, nemoćna da pojmi širi kontekst Staljinove diplomatske taktike. S vremenom je Tito u bosanskim planinama zaključio da zapravo ne ovisi o sovjetskoj podršci i da sa svojom sve snažnijom vojskom može djelovati samostalno. Njegova moć u KPJ nekad je izvirala iz punomoći koju mu je dala Kominterna, a sada u ratu oslanjala se – da upotrijebimo titovsku frazu – na vlastite snage.

Uslijedio je sukob povodom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na prvom zasjedanju u Bihaću 1942. Tito je postupio po nalogu Moskve i nije osnovao partizansku vladu. Prvo zasjedanje predstavljalo je samo puko osnivanje AVNOJ-a što je kompliciralo odnose SSSR-a s vladom Kraljevine Jugoslavije u Londonu, pa tako i s Velikom Britanijom. Zato je Radio Moskva partizanske uspjehe do 1943. pripisivala četnicima kao oružanim odredima kraljevske vlade. Postupajući po crti takve politike SSSR je od zarobljenih pripadnika oružanih snaga NDH koji su se na strani Wehrmachta borili na istočnom frontu, formirao 1944. jugoslavensku brigadu koja je na kapama nosila insignije Kraljevine Jugoslavije. Jugoslavenski komunisti su uzaludno protestirali.

Photo: Wikipedia
Nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a krajem novembra 1943. iz Moskve je stigao oštar telegram u kojem se – u širem kontekstu međusavezničkih odnosa – govori o preuranjenosti odluka o budućem državnom uređenju Jugoslavije, ali Titov pokret je krajem 1943. bio još jači: dovoljno jak za neposluh. Izravni kontakti jugoslavenskih partizana i zapadnih saveznika, posebice susret Tito-Churchill koji se zbio u ljeto 1944. stvorili su u Londonu dojam da Tito djeluje samostalno. Tito jest bio sovjetski čovjek, ali ne i banalni sovjetski pijun.

PRVI SUSRET: Ubrzo nakon susreta s Churchillom u Napulju, Tito je s Visa krajem ljeta 1944. tajno otputovao za Moskvu. Prvi susret Tita i Staljina krajem ljeta 1944. čini se da je izgladio dotadašnje nesporazume, koji su – što je najbitnije – bili ipak samo taktičke prirode. Suvišno je reći da Staljin u konačnici nije imao ništa protiv dolaska komunista na vlast u Jugoslaviji (ili bilo gdje), ali je htio da se to izvede na taktički oportun način i 1944. je još uvijek na to gledao kao na drugorazredno pitanje. Na koncu, znao je da će lako uvesti komunistički režim svagdje gdje jednom stigne Crvena armija. Staljin nije na rat protiv Trećeg Reicha i na savezništvo s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama gledao kao komunist nego kao sovjetski, respective ruski diktator i državnik. Preciznije, on nikada nije ni odvajao interese svjetskog komunističkog pokreta od interesa Rusije kao velike sile. Po potrebi i prema prilikama ruski državni interes stavljao bi u prvi plan, pri čem je podrazumijevao da to optimalno koristi svjetskom komunizmu, ili bi potencirao komunističku propagandu ako bi procijenio da time koristi interesima Rusije. Sovjetski Savez je bio ovisan o golemim angloameričkim isporukama vojne opreme, Hitler je još uvijek bio jak, žilavo se borio i trebalo je sačuvati savezničku koaliciju. Takvo što nije smjelo doći u pitanje zbog avanturizma jugoslavenskih komunista, jer je komunistička komponenta Staljinove politike sklonjena u drugi plan za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zato je 1943. raspuštena Kominterna.

U ranu jesen 1944. Crvena armija stupila je na teritorij Jugoslavije, ali s posebnom dozvolom jugoslavenske vlade što nije bio slučaj u drugim istočnoevropskim zemljama. Štoviše, nisu ni Churchill i Roosevelt tražili od De Gaullea dozvolu za iskrcavanje u Normandiji i stupanje na tlo Francuske, što je taštog nacionalista De Gaullea smrtno uvrijedilo. Uz izdašnu pomoć Crvene armije, NOVJ je oslobodila Beograd u oktobru 1944. i ubrzo su Tito i vojno i političko vodstvo prešli u glavni grad.

SOVJETSKI SAVEZ KAO MIT I UZOR: Kada se komunistička vlast u Jugoslaviji konsolidirala i kada je u novembru 1945. proglašena jugoslavenska republika započelo je poznato i nekritično preuzimanje sovjetskih iskustava, obrazaca, modela i dogmi u svim sferama državnog, društvenog i privrednog života. Prvi republikanski ustav usvojen u januaru 1946. bio je kopija sovjetskog ustava iz 1936. Federalna struktura, parlament, vlada, sudstvo, uprava, armija, policija, tajna policija, partija, sindikati, omladinske organizacije i državna privredna poduzeća ustrojeni su po sovjetskom uzoru. Uveden je sovjetski sustav i stil upravljanja: zavladao je totalitarni policijski teror, s kontrolom medija i uspostavom državne planske privrede uz pravnu nesigurnost i povrede temeljnih ljudskih prava. Ipak je Titov režim imao podršku znatnog dijela stanovništva. Bio je pobjednik u velikom ratu i nudio je viziju bolje sutrašnjice. Što god danas mislili o toj viziji ona je 1945. imala veliku sugestivnu moć, a pobjeda u ratu priskrbila je komunistima nedvojbeni ugled. Na globalnom planu Jugoslavija se našla na strani antifašističkih sila pobjednica, a u zemlji je slomila krvoločne nacionalističke protivnike i umjesto samoubilačke mržnje, superiorno je ponudila zajedništvo jugoslavenskih etničkih grupa.

S takvim legitimitetom i s osloncem na moćan državni aparat, snažnu armiju i efikasnu tajnu policiju, Tito, Ranković, Kardelj i Đilas bili su samouvjereni i ambiciozni. U vanjskoj politici došlo je do dramatskog pogoršanja odnosa sa zapadnim saveznicima i potpunog oslonca na Sovjetski Savez.

U to doba je svjetski komunistički pokret bio na vrhuncu svoje moći i utjecaja zbog sovjetskog doprinosa antifašističkoj pobjedi i nesrazmjerno velikih sovjetskih žrtava. Liberalni kapitalizam bio je u moralnoj krizi. Doimao se kao potrošen i prevaziđen projekt koji je doživio slom još 1929. nastupom Depresije, a mnogi su na pojavu nacizma i fašizma gledali kao na derivaciju kapitalizma i marionetu svjetskog kapitala. Pri tom je zanemarivana činjenica da su nacizam i fašizam u svakom svojem aspektu bili njegova suštinska negacija i da su u svojem preziru prema individualizmu i liberalizmu bili bliski srodnici komunizma. U takvoj konfuziji se na poraz nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu gledalo i kao na poraz kapitalizma pred nastupajućim komunizmom. Jugoslavija je kao saveznik Sovjetskog Saveza i kao jedna od sila pobjednica, sebe doživljavala kao dio velike porodice Budućnosti koja samo što nije započela.

Photo: Stock
Što je o tome mislio Onaj tko je bio Najmjerodavniji? Što je mislio Vođa naprednog čovječanstva i međunarodnog radničkog pokreta generalisimus Josif Visarionovič Staljin? Je li htio dokrajčiti kapitalizam? Je li namjeravao pokrenuti moćnu Crvenu armiju i marširati prema atlantskoj obali? Je li taktizirao i čekao da Sovjetski Savez sustigne Sjedinjene Države koje su u tom trenutku imale monopol na nuklearno naoružanje? (Iako je taj monopol bio dvojben: Sjedinjene Države raspolagale su tek s nekoliko atomskih bombi i nisu imale tehnološka sredstva da njima dosegnu Moskvu). Stanovit uvid u Staljinov odnos prema Zapadu neposredno nakon Drugog svjetskog rata možemo steći ako ga promotrimo u svjetlu njegovog odnosa prema Titovoj vanjskoj politici.

VELIKA JUGOSLAVIJA: Titova tadašnja vizija bila je velesila na Balkanu. Federacija s Albanijom, Bugarskom i Grčkom koja bi sezala od Soče i Celovca do pred sâm Istanbul. Osim teritorijalnih zahtjeva prema Italiji i Austriji, prema Albaniji je vođena paternalistička politika sa svim oblicima političke, vojne i privredne penetracije, s Bugarskom se intenzivno pregovaralo o federaciji, a grčki komunistički ustanak obilno je podržavan i vojno i politički. Da je ta zamisao u Titu sazrijevala još za vrijeme rata svjedoči misija Svetozara Vukmanovića kojeg je Tito 1943. poslao u Makedoniju da izvidi mogućnosti stvaranja zajedničkog štaba pokreta otpora za sve balkanske zemlje, dakako pod uvjetom da Jugoslavija u tom štabu zadrži dominantnu ulogu. Takav ekspanzionizam prividno je mogao odgovarati Moskvi, ali Staljin je bio svjestan da bi rast Titove moći na Balkanu i istočnom Sredozemlju doveo do poremećaja ravnoteže snaga i da bi narušio sporazum s Churchillom po kojem Grčka ima ostati u zapadnoj interesnoj sferi. Ipak, neovisno od vizije Velike Jugoslavije i srdačne internacionalističke retorike, ni Sofija ni Beograd nisu žurili u federaciju. Bugarska je bila neodlučna da izgubi državnost, a Tito je znao da bi pored Dimitrova u zajedničkoj državi bio tek Broj Dva.

Staljin je u Drugom svjetskom ratu postigao iznimne pobjede, a strašni ljudski i materijalni gubici primorali su ga se zadovolji statusom quo. Manje je bitno je li tada dugoročno razmišljao o ratu sa Zapadom. Htio je konsolidirati stečeno, a ambicije fanatičnih jugoslavenskih komunista u to se nisu uklapale. Zato je Staljin obuzdavao Titove ambicije u Austriji i Italiji. Obeshrabrio je jugoslavenske teritorijalne zahtjeve prema Mađarskoj (Baja i Pečuh) i Rumunjskoj (Temišvar) jer bi time oslabio položaj mađarskih i rumunjskih komunista koji su ovisili isključivo o sovjetskoj podršci. Nije podržavao grčke komuniste i nije bio oduševljen podrškom koju je Tito pružao generalu Markosu. Beograd je zbog takve sovjetske politike bio zbunjen, ne shvaćajući da ga Moskva podržava upravo onoliko i samo onoliko koliko je to bilo oportuno isključivo s njenog stanovišta.

Na Zapadu nisu vjerovali da Tito djeluje samostalno i u njegovim ambicijama vidjeli su komunističku zavjeru koju je dogovorio sa Staljinom. U očima Zapada Tito je opravdano bio percipiran kao sovjetski satelit broj jedan i činio je sve da upravo takvim i bude percipiran. Čini se da je Staljin – koliko god to zvučalo nevjerojatno – vodio prvih poslijeratnih godina u osnovi umjerenu i defanzivnu, u svakom slučaju realističnu politiku i nije htio (barem tada) produbljivati konflikt sa Zapadom. Zamišljena Velika Jugoslavija od Trsta do Istanbula postala bi ubrzo – logikom moći – konkurent i samom Sovjetskom Savezu i to nigdje drugdje nego u zoni turskih tjesnaca, tog vjekovnog ruskog sna. Osim što je ta zamisao Moskvi stvarala bezbrojne političke neugodnosti na Zapadu, imala je utjecaja i na unutarnje odnose u lageru. Titov ugled među komunistima Istočne Evrope kao vođe autohtone komunističke revolucije potencijalno je mogao konkurirati Staljinovom kultu.

NARODNA DEMOKRACIJA: Titova moć i ugled KPJ bili su neusporedivi u odnosu na druge istočnoevropske komunističke partije čija se vlast oslanjala isključivo na prisutnost Crvene armije. Rumunjska komunistička partija bila je beznačajna; u nacionalističkoj i katoličkoj Poljskoj komunisti nisu imali nikakav utjecaj i bili su prezirani kao ruski kvislinzi; slično je bilo u Mađarskoj; u Bugarskoj su rusofilski osjećaji unekoliko olakšavali položaj komunista. U Čehoslovačkoj je situacija bila specifična jer se Prag osjećao izdan od Zapada u Münchenu 1938, a komunisti su u toj industrijskoj zemlji s brojnim proletarijatom imali stanovit utjecaj, iako još uvijek nedovoljan da bi nadvladao čehoslovačke demokratske tradicije. Albanska komunistička revolucija bila je autohtona ali Albanija nije bila značajna zemlja. U svakom slučaju, položaj i ugled Gomułke, Gottwalda, Rákosija i Gheorghiu-Deja bili su drugorazredni u odnosu na položaj i ugled maršala Tita. (Dimitrov je donekle bio iznimka, ali rat nije proveo kao gerilski vođa nego u moskovskim salonima). Izuzetnost jugoslavenske pozicije u Istočnoj Evropi stvorio je kod jugoslavenskih komunista osjećaj superiornosti i potrebu za avangardizmom koji su smetali koliko drugovima u Varšavi, Pragu i Bukureštu, toliko i u Moskvi koja je držala da je jedini čuvar komunističkog Graala.

Bio Staljinov marksizam unakažen i simplificiran ili ne, ta racionalistička doktrina i oportuna vanjskopolitička strategija postale su manje bitne od metafizike kulta ličnosti i Moskva je postala sumnjičava prema Beogradu. Čitav zaplet biva kompliciraniji utoliko što Titova ambicioznost i fanatizam jugoslavenskih komunista nisu dovodili u pitanje neprikosnovenost Staljina i Sovjetskog Saveza, štoviše, bili su uvjereni da ih svojim postupcima afirmiraju na ponajbolji način.

Photo: Stock
Tako su se ponašali i na osnivačkom sastanku Komunističkog informacionog biroa – organizacije koja je trebala zamijeniti raspuštenu Kominternu. Kardelj i Đilas odigrali su neslavnu ulogu radikalnih zastupnika sovjetskih stavova. Za sjedište Informbiroa određen je Beograd što je također govorilo o položaju Jugoslavije u sovjetskom bloku. (Članice Informbiroa bile su komunističke partije iz Bugarske, Čehoslovačke, Jugoslavije, Mađarske, Poljske, Rumunjske i SSSR-a, te dvije najjače na kapitalističkom Zapadu: francuske i talijanske). U poslijeratnom periodu SSSR i istočnoevropske zemlje bili su povezani sustavom bilateralnih paktova o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. Takve ugovore sklopila je Jugoslavija, osim sa SSSR-om, i s Albanijom, Bugarskom, Čehoslovačkom, Mađarskom, Poljskom i Rumunjskom. Lager takozvane narodne demokracije učvršćen je i po državnoj i po partijskoj liniji.

BAKANALIJE U MOSKVI I MJEŠOVITA DRUŠTVA: Između 1944. i 1948. održat će se nekoliko susreta najviših rukovodstava dvije zemlje i partije. Sastanci su se odvijali u poznatom Staljinovom stilu i trajali su do duboko u noć uz obilje hrane i alkohola. Jednom prilikom čak je i Titu pozlilo od votke. Kada bi Boris Kidrič, koji je bio sklon alkoholu, počeo gubiti kontrolu nad sobom, praktični Aleksandar Ranković bi ga odvodio na svjež zrak. Staljin je (za razliku od Hitlera) imao smisla za humor. Uredio bi da Ranković i Berija sjede za stolom jedan do drugoga s komentarom da vidimo tko će koga da vrbuje, aludirajući na njihove resore, na UDB-u i MVD (slijednik preimenovanog NKVD-a). Iz atmosfere koja je vladala na tim bakanalijama nameće se zaključak da je Staljin simpatizirao i poštivao Tita, ali zbog velike količine ukusne hrane i vrhunskih gruzijskih vina Tito nije nikada gubio samokontrolu i koncentraciju iako je i sâm bio bonvivant. Predobro je poznavao sovjetski sustav. U svakom slučaju osobni odnosi Josipa Broza i Josifa Visarionoviča Džugašvilija nisu nikada bili topli: Tito je uvijek ostajao korektno hladan prema Staljinovom licemjerju. Ne treba uveličavati značaj osobnog, ali ga treba kao zanimljivu marginaliju imati na umu.

Staljinova gostoljubivost nije utjecala na ponašanje nižih sovjetskih službenika koji su se u Jugoslaviji ponašali oholo i paternalistički. U takvoj atmosferi vođeni su pregovori o osnivanju takozvanih mješovitih društva, poduzeća koja su se u istočnoevropskim zemljama osnivala ulaganjem sovjetskog državnog kapitala i kapitala lokalnih država. Ugovori o osnivanju i poslovanje nesrazmjerno su favorizirali sovjetske interese: mješovita društva bila su zapravo oblik pljačke istočnoevropskih zemalja. Evropski dio Sovjetskog Saveza bio je razoren ratom i Moskva je namjeravala staviti istočnoevropske privrede u kolonijalni položaj. Jugoslavenski privredni plan je po sovjetskim željama trebao biti kompatibilan sa sovjetskim privrednim potrebama dok je Beograd imao megalomansku viziju ubrzane industrijalizacije. Jugoslavija je pristala na osnivanje samo dva mješovita društva: Justa – za civilni zrakoplovni promet i Juspad – za riječno brodarstvo. Pregovore je u ime Jugoslavije vodio Vladimir Velebit. Bivši zagrebački odvjetnik lako je shvatio suštinu predloženih ugovora i počeo otežavati pregovore za osnivanje i drugih društava jer su bili očito nepovoljni po Jugoslaviju. Po američkim diplomatskim izvorima mješovitim društvima bio je sklon Andrija Hebrang. U Moskvi su zapamtili i Velebitov i Hebrangov stav. U okviru vojne i policijske suradnje dviju zemalja, pri JA i UDB-i bili su detaširani sovjetski oficiri i eksperti koji su započeli otvoreno vrbovanje jugoslavenskih kadrova za MVD. U okviru tadašnjeg sustava vrijednosti za komunista je bila najveća čast biti pripadnikom sovjetske tajne policije, ali je Ranković protiv sovjetskih predstavnika počeo provoditi oprezne protuobavještajne mjere.

U februaru 1948. u Kremlju je pod Staljinovim predsjedanjem održan sastanak jugoslavenskog i bugarskog vodstva. Tito je bio pozvan ali je poslao Kardelja, Đilasa i Bakarića. Bugari su bili prisutni u punom sastavu na čelu s Dimitrovom. Staljin je bio nekoncentriran i osoran. Svakom gestom i svakom riječju otvoreno je podsjećao prisutne tko je gazda u Kremlju i u čitavoj Istočnoj Evropi. Na dnevnom redu bila je federacija Jugoslavije i Bugarske i dilema treba li Bugarska biti sedma jugoslavenska republika ili ući u konfederaciju s Jugoslavijom. Čini se da je i Staljin bio neodlučan. Već smo rekli da je strahovao da bi nova federacija (kojoj se trebala priključiti i Albanija) postala prejaka, a s druge strane otvarala mu se prilika da preko Dimitrova i Hoxhe oslabi utjecaj Tita. Istodobno, osnovano je strepio da bi Zapad tu federaciju mogao tumačiti kao kršenje pariškog Ugovora o miru iz 1947. i prijetnju Grčkoj. Ambivalentnim stavom izazvao je konfuziju. Možda je bio i nespreman za taj sastanak i nije imao jasnu koncepciju? I Molotov se doimao potpuno nepripremljen. Ili je bila riječ o nekoj posebnoj ruskoj taktici? Moguće da je razlog i banalan: Staljin je bio osobno uvrijeđen što ga Tito i Dimitrov nisu izvijestili o svojim planovima. Takva reakcija u skladu je sa Staljinovim karakterom i stilom vladavine. Na kraju razgovora izveo je obrat i počeo ultimativno zahtijevati da se federacija odmah uspostavi, štoviše da obuhvati i Albaniju. Kardelja su probudili u sred noći i nesmotreno je potpisao obvezu da će se Jugoslavija konzultirati sa SSSR-om povodom svakog vanjskopolitičkog poteza. Sva su pitanja zapravo ostala otvorena i atmosfera odnosa bila je ozbiljno narušena. Čini se da su Kardelj, Đilas i Bakarić prozreli Staljinovu namjeru da uz pomoć Tirane i Sofije oslabi Titov utjecaj i osigura kontrolu nad Jugoslavijom. U svakom slučaju događaji koji su uslijedili izazvat će šok u Beogradu.

*Nastavak feljtona objavljujemo u subotu 17. oktobra

star
Oceni
4.44
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV