Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Dosije: 18 godina od napada JNA na Dubrovnik (6)

Ustaški Sony za poneti

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: VALTER KOŽUL

Pre gotovo dve decenije u opštem političkom metežu po receptu Slobodana Miloševića, 1. oktobra 1991, započeo je „Rat za mir“ kako su napad JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik opisali tadašnji funkcioneri Crne Gore. Čitaocima e-novina predstavićemo mnoga dokumenta i članke koji opisuju strašnu atmosferu te mračne jeseni 1991. godine kad se pod udarom srpsko-crnogorske vojske našao jedva branjeni Dubrovnik...

U Pobjedi smo čitali njene potresne priče. Novinarka Mira Popović (skraćeno: Mr.P.), jedna od rijetkih dama među ratnim reporterima, svakodnevno se javljala s prve borbene linije na hercegovačkom i dubrovačkom ratištu. Ali, koliko su dva mjeseca provedena na ratištu uticala na ženski šarm novinarke sa crnim šeširom, čitaoci nijesu mogli da dokuče sve do novogodišnjeg broja titogradske Tribine. "Kad sam se prvi put, nakon 13 dana, s ratišta vraćala u Titograd, bila sam nestrpljiva da vidim kolege, prijatelje... Već sjutradan sam poželjela da se vratim, nešto me vuklo tamo gdje se puca. Ovdje mi je strašno dosadno. Čak mi i ljudi koje gledam dok ujutru preko mosta žure na posao, izgledaju smiješni i dosadni", registruje novinarka dubinu vlastitog loma nakon što je omirisala krv.

MOJI NAJDRAŽI LEŠEVI: Novinarka Mira je naročito uživala praveći fotografije ratnih prizora: "Prvi put sam aparat uzela neposredno pred rat, kad su iz jame Bivolji do u Hercegovini - vadili kosti ljudi koje su ustaše pobule u prošlom ratu. Tada sam snimila pedesetak lobanja u najlonskim kesama. Tu fotografiju mnogo volim. Poslije nje, najdraža mi je fotografije leševa ustaša pored puta u Bosanci, ostavljenih tamo gdje ih je sustigla granata ili presjekao rafal. Slikala sam ih kad su već bili u fazi raspadanja: svi zinuli, otvorenih očiju, kao da me gledaju..."

Bilo je toga što je novinarka željela a nije uspjela da podijeli sa čitaocima: "Dva mjeseca su mi se 'popeli na glavu' pričama i kuknjavama o Dubrovniku. Iako taj grad volim, više nijesam mogla da mu čujem ime. Onog dana, kad su na sva zvona objavili da je vojska bombardovala Dubrovnik bila je konferencija za štampu. Pokupile su se i neke kolege kojima je mnogo bilo žao tog Dubrovnika ali niko nije pominjao vojnike JNA koji su tamo poginuli". A kad je čula da je uhapšen jedan "sitni" starješina koji se otrgao kontroli i poslao na grad tri granate, pošto mu je pet ljudi poginulo a 16 ranjeno, tada joj je "pukao film". "Poželjela sam da napišem da tog čovjeka nije trebalo zatvoriti nego odlikovati. Da sam ja komandant ove vojske i da mi pogine toliko ljudi, ne da bih poslala tri granate već bih sravnila Dubrovnik, iako je to surovo prema gradu kojeg volim".

Novinarka ne krije da se zbog ratnog iskustva mnogo promijenila, čak je tek sada upoznala sebe: "Poslije svega, prezirem pacifiste, od njih mi je mučnina. Možda je ovo što ću reći surovo, ljudi me neće razumjeti. Ali, iako sam protiv rata, ne volim pacifiste, namirisane ljude s kravatama. Ovdje mi je dosadno". Novinarka je dobila novinarsku nagradu Pobjede za ratne reportere.

Oni koji su bili protiv rata, u Pobjedi, tada jedinom dnevnom listu štampanom u Crnoj Gori, nijesu mogli ni da privire. A i kako bi, kad se ovaj dnevnik pretvorio u ratnika, čije će tri sveske "Rata za mir", ostati kao svjedočanstvo o novinarskom beščašću. "Sve što je skriveno, u Monitoru se vidi" - reklamiran je crnogorski nezavisni nedjeljnik. Da je tako stvarno, govori podatak da je u njemu ugledalo svjetlost dana mnogo toga što je bilo skrivano od očiju javnosti: pisma, reagovanja, čak i pjesma Vitomira-Vita Nikolića, zapravo "pjesnički vapaj": "Noć sa Dubrovnikom", pismo akademika Voja Stanića protiv bombardovanja Dubrovnika... Jedino u Monitoru tih dana mogao je akademik Pavle Mijović, predsjednik Crnogorskog PEN centra, da se brani od onih koji su, suprotno svijetu, iz petnih žila poricali ne samo svoju kulturu, naciju i državu, već i same sebe, povodom prijema u svjetski PEN.

Photo: metro-portal.hr

Akademik Mijović im je "čuvao obraz, kao oni njemu": "I pored svega, nećemo trijumfovati, mada je ovo prilika da se iskaže sva tuga i pretrpljeni bol zbog proganjanja, da se imenuju i razobliče podaci koji su, evo već nekoliko godina, uzjahali na grbaču crnogorskog naroda i pokušali da mu 'objasne' kako nema svoju književnost, svoj jezik i nacionalnu tradiciju i istoriju, kako je samo drugo 'oko u glavi' sposobno da gine kao stoka za 'prvo'. Nećemo sad pominjati, ali ćemo pamtiti, kako ga je 'brat', koristeći njegovu nekadašnju vitešku vrlinu a sad oblapornost i spremnost na pljačku tuđih dobara radi tribalističke 'slave', gurnuo u najcrnju sramotu - da sutorinske komšije, Konavljane, pokorava oružjem, da im pljačka prebogate dvore i da ih, radi zatiranja zločina, zatim spaljuje. S kakvim će se obrazom, na primjer, Novljani, sjutra pojaviti na aerodromu u Ćilipima koji su bez povoda i bez razloga srušili i spalili kao da im on nije bio od iste takve koristi kao Dubrovčanima? Misle li da će im s njegove piste ikada više stizati bogati hotelski gosti i puniti njihove 'kapacitete'. Varaju se ako tako misle. Njihov Novi i Boka utonuće u dubok zaborav zbog bruke koju su dozvolili da s njima učini neko kome je savardak kuća i kultura".

"Mislio sam da ovo pismo pošaljem Pobjedi, ali nema mjesta. Sve je zauzeto za Isa Kalača", piše u Monitoru Omer Š. iz Titograda i u tekstu naslovljenom "Majku im, ustašku!" ironiše: "Kad su naši rezervisti, poznati po čojstvu i junaštvu u ovom ratu, krenuli u oslobađanje Dubrovnika, pri raščišćavanju terena u većini ustaških kuća nalazili su na čudne naprave na kojima je latinicom najčešće pisalo: Toshiba, JVC, Sanyo, Panasonic i slične sumnjive poruke. Takve sprave su neki od njih otpremili kućama na različite načine, kako bi na miru dešifrovali šta se krije iza tih bjelosvjetskih riječi, koje su, nesumnjivo, samo još dokaz više u nizu prljavih podmetačina kojima se ustaše služe. Ozbiljno shvatajući pomorsku blokadu i znajući šta ona donosi u ovom gnusnom ratu, koji nam je nametnut, naši junaci iz Slanog, poskidali su vanbrodske motore tipa 'penta' sa ustaških čamaca, ribarica i glisera. Uskoro ćemo, ako bog da, navedene motore gledati na našim vodama - najviše na Skadarskom jezeru (tamo nema blokade).

Napredujući dalje, naši i njihovi oslobodioci naišli su i na nekoliko stotina krava. Stoka kao stoka, jedva dočeka da bude oslobođena. Ne znajući kako da izrazi dobrodošlicu oslobodiocima, pa onako kako jedino umiju pustiše ono svoje čuveno: muuuu! Što bi naš Neron rekao, naši borci osjetljivi, meka srca, ne izdržaše. Otpremiše, potom, izgladnjele krave po crnogorskim farmama, iako je među njima bilo najviše njemačkih šarulja, onih rasnih, koje su, možda, tu kao ubačeni elementi preko kojih Četvrti rajh hoće da trasira put na toplo more. I tako, oslobodioci nastaviše... A oni hrvatski bojovnici, ustaše, crnokošuljaši zovu strane plaćenike. Kurde, Rumune, Crnce i koga sve ne. Da se bore protiv nas, oslobodilaca i to za nekih 1000 maraka. Jadni ne bili, pa znaju li oni koliko primaju naše starješine? Za zadatke koje obavljaju u pozadini, naročito."

DANI VARVARSTVA I STIDA: Dvadesetog septembra 1991. Crna Gora je proglašena ekološkom državom, a njeni rezervisti upućeni na Mostar i Dubrovnik. Operacija je nazvana "Rat za mir", autorstvo pripada ideologu vlasti Svetozaru Maroviću. Monitor je tih septembarskih dana nagovijestio da se pokušaj uvlačenja Crne Gore u srpsko-hrvatski sukob može ostvariti jedino stalnim potenciranjem opasnosti od velikohrvatskih pretenzija i provociranjem sukoba sa Hrvatima kod Debelog brijega. "Da li je Dubrovnik na redu?" - pitao je Monitor.

"U trenutku kada hiljade mobilisanih crnogorskih rezervista učestvuje u bitkama izvan svoje republike, službena verzija da Crna Gora nije u ratu može nekome iz viših razloga biti prihvatljiva, ali argumentima se ne može braniti i, na kraju krajeva, uvrjedljiva je za sve one koji su na tim bojištima stradali. Možda je baš zato što se ne želi otvoreno reći koji je krajnji cilj pokreta trupa prema Dubrovniku, sa službenih mjesta u javnost plasirano mnogo verzija koje su međusobno nespojive. Ratnici sa fronta oko Dubrovnika, po pravilu, kao razlog svog angažovanja navode odbranu Jugoslavije. Ne treba sumnjati, to je, ujedno, i njihov najjači motiv za borbu. Taj stav, međutim, direktno opovrgava predsjednik crnogorske Vlade Milo Djukanović izjavom da ćemo se ovog puta razgraničiti s Hrvatskom za sva vremena."

Tako se Monitorov komentator, u tekstu "Ostaćemo sami", odmah po otpočinjanju operacija na dubrovačko-hercegovačkom frontu, pod izgovorom da se tamo brani Crna Gora, precizno odredio prema ratnom pohodu: "Kako je početnu tezu o odbrani Boke i kasarne na Prevlaci vrijeme već obesmislilo, to ni najdobronamjerniji tumač iz zvaničnih izjava ne može dokučiti stvarni smisao pohoda na Dubrovnik. U tom gradu, kao ni u Cavtatu, nema kasarni i vojno objašnjenje o njihovoj deblokadi pada u more."

"Onaj ko je bilo s kojim motivom krenuo na Dubrovnik znao je, morao je znati, da će oči svijeta biti uprte u njega. Zašto li je taj posao pripao pretežno crnogorskim rezervistima, pitanje je na koje valjda nećemo dugo čekati odgovor. A već sada crnogorske vlasti morale bi odgovoriti: jesu li sigurni da žrtve pale na ratištu oko Dubrovnika nijesu bile uzaludne? U uzavreloj, od tuge ranjenoj Crnoj Gori danas je teško i opasno govoriti o uzaludnim pogibijama. Oni kojima su na poprištima ostali najmiliji svim će se bićem opirati spoznaji o besmislu tih žrtava. Snažna državna propaganda još će neko vrijeme držati na potrebnoj visini ratnički zanos. U tome će joj pripomoći politički ratni profiteri, koji će iz svega pokušati da izvuku što više poena za sebe i dobro naplate 'patriotizam'. Ali, šta će biti sjutra? Šta ako pregovarači prihvate za stolom rješenja drugačija od onih koja se nemilice nude kao motiv za borbu? Kome će onda biti ispostavljeni računi za prolivenu krv? Ko li će onda biti optužen za izdaju?"

Događaji su ubrzo potvrdili da je komentator Monitora kroz svoja pitanja nagovijestio odgovore. "Onima koji su otpremljeni da se bore protiv fašizma jednom će neko morati da objasni kako to da njihovoj borbi nije stigla podrška ni iz jedne zemlje svijeta i kako to da se njihovoj domnovini upravo zbog te borbe prijeti najrigoroznijim sankciijama."

Monitor je pisao i o posljedicama: "Ostaćemo sami sa sobom, brojaćemo mrtve, a nekima će biti utjeha što ih je na 'njihovoj' strani više. Imaćemo nove ratne heroje, invalide rata i ratnu siročad. I ništa na bijelom svijetu neće izmijeniti činjenicu da će Boku i Dubrovnik zapljuskivati ono isto more. Samo će ljudi nakon svega biti mnogo nesrećniji. I stidjeće se kad-tad."

Photo: Stock

"Deblokada - kasarni ili mozgova", postavio je dilemu Monitor, oktobra 1991. "Realizacija principa da se granice ne mogu mijenjati nasiljem značila bi, pored ostalog, da jedinice iz Crne Gore koje su zaposjele Konavle ne samo što neće dobiti priliku da 'oslobode' Dubrovnik već uskoro mogu biti vraćene tamo odakle su krenule. Uostalom, i ministar spoljnih poslova Srbije, na pitanjie Špigla šta Srbi traže u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, odgovorio je da ne traže ništa i da su 'tamošnje borbe stvar Armije'. Da li se to pranje ruku odnosi i na Crnogorce, tek će se vidjeti. Istina, povode za crnogorsko-konaovski rat uvjerljivo je argumentovao na britanskoj televiziji potpredsjednik Srbije Košutić, poznati mirotvorac, kojom prilikom je, ne trepnuvši, izjavio da su 'ustaše razrušile dva stara grada u Crnoj Gori - Herceg Novi i Prevlaku'" - upozoravao je Monitorov komentator.

Vojni pohod iz Crne Gore na dubrovačko područje planiran je u svrhe koje su monstruoznije i sa težim posljedicama od samog razaranja grada Dubrovnika", pisao je Monitor još dok su crnogorski rezervisti uspješno "oslobađali" Konavle. "Jedinice koje čuvaju uspomenu na svoje proleterske prethodnice razorile su i sve nacionalne, kulturne, privredne i druge spone koje su vjekovima povezivale te dijelove Crne Gore i Hrvatske. Njihovi bliski odnosi nijesu značajnije poremećeni ni u vrijeme Drugog svjetskog rata. Bokelji, Konavljani, Dubrovčani i drugi koji nastanjuju taj primorski pojas, pružali su odvajkada uzorite primjere vjerske i etničke tolerancije i suživota. Baš ta prožimanja, kojima je stvorena jedna prepoznatljiva vrsta mediteranskog kulturnog mentaliteta na zavidnom civilizacijskom nivou, a koji dio crnogorske opozicije stalno ističe u prilog svojoj tezi o specifičnoj duhovnosti i, s tim u vezi, nacionalnoj posebnosti Crnogoraca, zasmetali su kreatorima Srboslavije. Stoga je, za sva vremena, trebalo presjeći crnogorsko-hrvatske istorijske relacije i jadransku kulturnu magistralu, da Crnoj Gori ne preostane ništa drugo nego da se, posvađana sa susjednim zemljama i narodima, stavi pod skut Velike Srbije."

Mnogo će još vode zapljusnuti obale Herceg Novog i Dubrovnika prije nego i jedan automobil sa crnogorskom registracijom pređe granicu preko Debelog brijega" - objašnjavao je komentator Monitora u tekstu "U sopstvenoj zasjedi". "Jednoga dana, kada se propagandna koprena skloni sa vidika, a život potraži neke nove puteve, ko će umjeti da objasni 'aktivna odbrambena dejstva' nedefinisana političkim i ratnim ciljevima Crne Gore, sadržana u napadu na kulturno-istorijsko blago zvano Dubrovnik", pitao je Monitor i precizirao: "Argumentacija koja već danas djeluje neubjedljivo, a kojoj će se neminovno smijati neke dolazeće generacije, sigurno neće spriječiti da neka buduća, pravna država na ovim prostorima aktivira načela Nirnberške presude, Konvenciju o genocidu i Pakt o građanskim i političkim pravima."

A u prilogu "Šta nam rade", novembra 1991, kaže se sljedeće: "Srbijanski ministar spoljnih poslova bio je, nažalost, apsolutno u pravu kada je lordu Karingtonu, na njegovo pitanje zašto se napada Dubrovnik, hladnokrvno odgovorio da - nema pojma. Srbija, rekao je Jovanović, sa dubrovačkom operacijom nema nikakve veze. Tu je gospodin Bulatović, kojega za to treba pitati. Uzalud je Bulatović pozelenio, pravog odgovora nije našao. Crna Gora, na našu nesreću, ne može više da kaže da u Dubrovniku ratuje JNA. I to iz više razloga. Prvo, sam Bulatović je obilazio ratište i hrabrio svoje borce, što se manje naivnom Miloševiću nijednom nije desilo. Sva oficijelna crnogorska vlast je, prije neposrednog oružanog sukoba, tvrdila da Crnoj Gori prijeti opasnost i da joj je rat, navodno, nametnut. Dakle, ona ga je zvanično prihvatila, mada bez papira o tome. Krunski argument za konačnu optužbu Crne Gore od strane međunarodnih institucija i javnosti nije sadržan samo u tome što su na Dubrovnik upućene jedinice crnogorske TO, kojima bi morao upravljati republički državni vrh, nego (još poraznije) što je Crna Gora na dubrovačko ratište uputila i svoju policiju, dakle 'unutrašnju vojsku', koja je podložna isključivo civilnim, republičkim organima vlasti. Niko ne može više negirati kobnu činjenicu da je, recimo, policijski odred crnogorskih specijalaca prvi upao u Cavtat."

U decembru je reporter Monitora obišao dubrovačku regiju i zabilježio tragove zločina. U tekstu "Posrnuli gospar" između ostalog piše: "Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja. Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u Ćilipima ostali su samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nijesmo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vreća s pijeskom razapeta je jugoslovenska zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafiti: "Tražili ste, dobili ste...', 'Crna Gora'... Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cestu, svuda, uz nezaobilano 'četiri S'. Na tabli pokraj puta velikim je slovima ispisano: 'Srbija'."

Uoči povlačenja jugo-vojske sa Prevlake u skladu sa sporazumom Ćosić-Tuđman, 20.oktobra 1992, tog istorijskog događaja "otadžbinske" snage organizovale su pohod na Prevlaku da spriječe - izdaju. Monitor je bio na licu mjesta. Zabilježio je novu kreaciju: "Nasuka se Momir Haški/ na Prevlaku, na prag naški." Tekst "Pohod bez cilja" završava se ovako: "Sve se, i pored pokliča 'Božo (Vučurović), daj nam oružje', 'Napolje izdajnici', završilo već poznatim zahtjevima da savezna Skupština potvrdi da je Prevlaka u sastavu Boke, Crne Gore i Jugoslavije. I dalje je padala prljava kiša."

* Delovi feljtona preuzeti iz knjige „Rat za mir“ u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i njihovu dozvolu; takođe, korišćeni materijali sa digitalne biblioteke Montenegrina.

* Nastavak feljtona u petak 16. oktobra 2009.

star
Oceni
4.30
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi