Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (4)

Vitezovi ništavila

Plaćeni ubica na neplaćenom (11)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Plaćeni ubica

Kada bi ga neko pitao zbog čega je najbolji u poslu, odgovorio bi da nije najbolji jer u njegovom poslu najbolji postoje samo na filmu. Ali ono što ga čini donekle uspješnijim od drugih jesu strpljenje i samokontrola, odgovorio bi, ništa više. On je strpljiva grabljivica. Međutim, niko mu nikada neće postaviti takvo pitanje, u to je potpuno siguran. Naučio je da ćuti, da o poslu kojim se bavi ne razgovara sa drugim ljudima bez obzira koliko mu bili bliski. Zapravo, naučio je da sa najbližima tek ne razgovara o poslu. Idealno stanje bilo bi da uopšte ne razgovara o zadacima koje mora da izvrši, ali to je nažalost nemoguće: posrednik između njega i osobe koja naručuje posao djelimično je upućen u stvar, a to je uvijek razlog za brigu, koliko god ona bila mala. No, to je tako, neka vrsta prihvatljivog rizika sa kojim mora da računa i protiv kojega ne može ništa. Jedino što mu donekle uliva sigurnost jeste činjenica da je posrednik čovjek koji ga do sada nije iznevjerio, jer je posredujući zaradio pristojnu gomilu novca te će zbog toga učiniti sve što je u njegovoj moći da tako ostane i dalje. Na ovom svijetu sve se kupuje: život, smrt, ljubav, zdravlje, povjerenje, prijateljstvo... I ništa ne traje vječno. Plaćeni ubica bar to zna bolje od svih.

Svakoga jutra ustane u 5 i 30h, obavi svoje fiziološke potrebe u toaletu, pretrči deset kilometara, donese novine, potom se okupa i doručkuje. Nikada ne mijenja navike, nije od onih ljudi iz svoje struke koji neprekidno nešto izvoljevaju i fantaziraju jer dobro zna da ako neko jednom odluči da ga ubije onda ga mogu spasiti jedino sreća, hladna glava i sigurna ruka, nikakve promjene navika mu u tom slučaju neće biti od pomoći. Za doručak jede laganu hranu, najčešće zobene pahuljice s mlijekom. Vodi računa o svojoj ishrani, ne pije alkohol, ne puši, ne uzima nikakve psihoaktivne supstance, odavno je shvatio da to nije dobro za posao kojim se bavi, uništava koncentraciju i čovjeka na kraju pretvara u idiota. Jedino što sebi dozvoljava jeste jutarnja šolja kafe s mlijekom koju pijucka dok čita novine. Samo jedna šolja jer kafa izravno utiče na njegov holesterol, u to je siguran. Veoma je ponosan na svoj način života: zdrav je i u odličnoj kondiciji, ubijeđen je da će živjeti sto godina, ukoliko to bude zavisilo od njega, podrazumijeva se.

Za sebe vjeruje da je najpažljiviji čitalac dnevne štampe koji postoji u Crnoj Gori, temeljno pročita svaki članak, posebno crnu hroniku i tekstove koji se bave unutrašnjom politikom i privredom. Smatra da čovjek od njegovog zanata mora biti dobro obaviješten jer su njegovi nalogodavci, kao i žrtve uostalom, po pravilu iz svijeta politike, privrede i kriminala. Za njega je to sve jedan te isti svijet, samo malo drugačije raspoređen. Iako je već imao prilike da se nepobitno uvjeri u istinitost te tvrdnje, on se zbog toga ne uzbuđuje. A i zašto bi?! Na činjenici da u suštini između kriminala, businessa i politike nikakve razlike nema, on najzad krvavo i zarađuje svoju nasušnu koricu hljeba. O, dobro je što je tako jer da je drugačije on bi ostao bez posla ili bi morao da radi nešto drugo, a od same pomisli na svakodnevni, desetosatni posao u nekoj privatnoj firmi sa gazdom koji se iživljava nad radnicima, aoh... Od same pomisli na to ježi mu se koža na leđima. Bljak. Što naravno ne znači da je plaćenik neka bezvrijedna lijenština, naprotiv, veoma je radan i posvećen svom poslu. Najzad, da nije tako, ne bi ni igrao, a kamoli bio među najboljima u igri.

Photo: news.soc.mil

Njegova karijera zločinca počela je učešćem u znamenitom „ratu za mir“ 1991. godine. Zajedno sa drugarima iz kraja dobrovoljno se prijavio da pomogne „nenaoružanom i golorukom narodu“ u njegovoj pravednoj borbi da se Dubrovnik „oslobodi“ od ustaša i Kurda, riješeni da ne odustanu sve dok taj grad bar ne sagrade iznova, sve dok ne postane „stariji i ljepši“ nego što je ikada bio. Poslije dva mjeseca ratovanja dobio je pravo na posjetu kući, ali je umjesto povratka doma odlučio da otputuje za Beograd i priključi jednoj od paravojnih jedinica koje su se tada užurbano formirale. Potpisao je nekoliko dokumenata u štabu, obećali su mu priznanje ratnog staža iako njega za tu prednost u odnosu na civile nije bilo ni najmanje briga. Otpjevao je sa budućom braćom po oružju dvije-tri borbene pjesmice iz vremena Drugog svjetskog rata i odmah otišao na ratište u istočnu Slavoniju.

Iz nekih samo njemu znanih razloga veoma brzo napušta te bezveznjakoviće, vjerovatno zbog toga što se oni nijesu za njegov ukus dovoljno dobro snašli u blatu Panonije, i postaje oduševljeni član Srpske dobrovoljačke garde, jedan od „Tigrova“. Završava intenzivnu obuku u Erdutu, izvođenu pod nadzorom različitih stručnjaka za ubijanje iz Srbije i inostranstva i kao prava mašina za klanje učestvuje u operacijama etničkog čišćenja u Bjeljini i Zvorniku. Nekoliko puta se ističe junaštvom, biva primijećen od svojih nadređenih i sa nepunih 25 godina postaje kapetan. (Komandant, koji je umjesto imena nosio nadimak – uzet po jednom čarobnjaku iz omiljenog stripa koji čitao u djetinjstvu – vjerovao je u brza i blještava unapređenja svojih vojnika, smatrao je da ništa tako dobro kao čin ne podiže moral kod boraca.)

Kao elitni pripadnik „Tigrova“ borio se u Kninskoj Krajini zatim izvjesno vrijeme ponovo u Bosni. Rukovodi likvidacijama civila u Sanskom Mostu i poslije svega ne može da shvati kako su onih nekoliko nesretnika u Sasini, Šehovcima i Pobriježju uopšte preživjeli kada je on lično pištoljem „ovjeravao“ žrtve poslije egzekucije! Zbog toga mu se danas gade masovni zločini: suviše je prljavštine u njima, a rezultat nikada nije sasvim pouzdan! Uvijek neki idiot preživi da bi poslije lajao o tome što se dogodilo na stratištu. No, tada je bio mlad i zanesen, tek na početku karijere. Tada još nije znao ni djelić onoga što zna danas.

Uz dozvolu pretpostavljenih dakako, uskoro napušta „Tigrove“ i priključuje se Jedinici za specijalne namjene Vojske Republike Srpske u čijem sastavu provodi otprilike godinu i po. Međutim, taj period njegovog života prekriva potpuna tama, niko pouzdano ne može reći gdje je bio i šta je radio, u kakvim je operacijama učestvovao jer su sva relevantna dokumenta o djelovanju Jedinica za specijalne namjene uništena poslije Dejtonskog sporazuma. U balkanskoj kasapnici bez prekida je proveo četiri godine. I što je najljepše, dopalo mu se: smatra to najispunjenijim periodom svog života!

Po okončanju ratova vratio se u Crnu Goru, ali je bio dovoljno pametan da ne privlači pažnju na sebe: izbjegavao je svakovrsni politički angažman, a Sedmi bataljon, kada su ga bivši kompanjoni pozvali da im se priključi, uopšte mu nije izgledao kao pametan izbor. Kao ni novi Kosovski boj, koji se u to vrijeme intenzivno vodio pod NATO bombama. Dugo nije znao šta da radi, ni od čega da živi, a onda je, u jednom trenutku lucidnosti, shvatio da ne može pobjeći od samoga sebe, da jednostavno mora sebe prihvatiti onakvim kakav jeste, ono najbolje mora iznijeti na površinu, i od toga zarađivati za život. (Među mnoštvom grabljivica, sebe doživljava poput bengalskog tigra koji je davno kušao ljudsko meso i više mu ni na kraj pameti nije da za preživljavanje lovi druge životinje! Ali kako da vlastiti talenat unovči, bilo je pravo, egzistencijalno pitanje.)

Po cio dan je besposlen visio u kladionici koju je držao njegov drugar iz djetinjstva, cijedio jedan espresso i mineralnu vodu po nekoliko sati, gledao utakmice, kladio se na sitno i strpljivo čekao svoj trenutak. Sasvim slučajno – ako slučaj uopšte postoji?! – čuo je razgovor dva tipa za susjednim stolom: „neće majmun da plati, rekao mi je da sada nema, da mu je žao, ali da nema“, misliš li da je to tačno, upitao je sagovornik svog drugara, „ma, laže đubre, sigurno ima, ali što bi vratio novac kada zna da mu ne mogu ništa“, šteta, rekao je sagovornik, a nije mala para u pitanju, „okle mala jadan ne bio, ni 5000 nije malo, a kamoli 15“, uzdahnuo je čovjek razočarano. U tom trenutku plaćenik je shvatio da nešto mora učiniti za sebe: „Izvinite gospodo, čuo sam djelić vašeg razgovora“, obratio im se, „i mislim da mogu pomoći“. Kako to, upitao je čovjek sumnjičavo. „Recite mi ime vašeg dužnika i njegovu adresu ili mi ga pokažite. Donijeću vam novac koji vam duguje. Najkasnije za dan-dva. Moja cijena je 1000, ne unaprijed, već od novca koji naplatim od dužnika.“ Poslije nekoliko sekundi razmišljanja čovjek je odbio ponudu, ne želi to da radi rekao je, dužnik je u stvari njegov poslovni prijatelj i ne želi da ga izlaže neprijatnostima te vrste. Plaćenik je ravnodušno klimnuo glavom i nastavio da gleda utakmicu kao da se ništa značajno nije dogodilo. Njegovi susjedi su posjeđeli još desetak minuta, platili račun i napustili kladionicu. Plaćenik ih nije udostojio ni pogleda. No poslije nepunih pola sata, čovjek koji je imao problema sa dužnikom ponovo je ušao u kladionicu, ali ovoga puta bez svog prijatelja. „Pristajem“, rekao je. „Idemo u grad da ti pokažem prasicu koja mi duguje pare.“ Plaćenik je klimnuo glavom.

 

Photo: bookrags.com

Odradio je nekoliko utjerivačkih zadataka i ubrzo se pročuo po vještini ubjeđivanja dužnika da je u njihovom najboljem interesu da novac daju odmah: davio ih je lagano garotom, odsijecao im prste makazama za lim ili ih drobio čekićem, vadio kliještima zube, bez anestezije naravno, vezivao je žrtvu za bukvu u šumici izvan grada i puštao izgladnjele i pomamljene pse da kidišu na nju... Primoravao je djecu žrtava da posmatraju što im čini od roditelja koji svoje finansijske obaveze ne shvataju dovoljno ozbiljno, a to je – kako se pokazalo –  najefektnije rješenje: ljudi koji su inače bili spremni da izdrže svakakvu torturu, lomili su se poput čačkalice pred očima svog djeteta... O da, plaćenik je imao dovoljno mašte za taj posao, a kako mu krv nikada nije predstavljala poseban problem, bilo je sasvim prirodno što je uspješan i dobro zarađuje.

 

Odlučujući preokret u karijeri nastupio je poslije izvjesnog vremena kada mu je jedan od značajnijih povjerilaca rekao: „Taj čovjek mi duguje 30 000, ako uspiješ da naplatiš čitav iznos ili bar jedan znatniji dio – zadrži ga, meni ćeš donijeti samo njegovu glavu. Ako pristaješ, u redu. Ako ne, što se mene tiče, biće kao da nijesmo ni razgovarali.“ Plaćenik je pristao. Iako je tip bio u bjekstvu i krio se u Beogradu kod nekih prijatelja, plaćenik ga je pronašao za nepunih mjesec dana. Uspio je da od žrtve prvo uzme 19 000, a potom i njenu glavu, koju je u zobnici, kao dokaz obavljenog posla, predao svom poslodavcu.

Za večerom u diskretnom separeu elitnog restorana u Podgorici, dogovorili su se o produbljivanju saradnje: njegov upravo zadovoljeni poslodavac bio je voljan da na sebe preuzme odgovornu ulogu posrednika koji će za pristojnu proviziju da pronalazi poslove, prikuplja sve relevantne informacije i uzima novac od ljudi koji naručuju ubistvo, a od plaćenika se očekuje da radi svoj posao najbolje što umije i to je sve. Pred njima su sunčani dani uživanja u obostranoj koristi. Još nekoliko puta su razgovarali da bi utvrdili sigurne načine za kontakt i skrovita mjesta na kojima se mogu sresti da bi raspravljali o delikatnim detaljima koji nijesu za tuđe uši. Kada je sve napokon utvrđeno, pogotovu cjenovnik usluga: „od 7 do 77 hiljada, odgovara li ti“ upitao ga je posrednik kroza smijeh, a plaćenik mu je takođe kroza smijeh odgovorio da je saglasan, jer po njegovom mišljenju ne postoji glava u našoj domovini koja vrijedi više od toga, dok je ispod 7 hiljada besmisleno raditi ozbiljan posao, a smrt je ipak najozbiljniji od svih poslova koji postoje na zemlji –  kada je dakle i najmanja sitnica definitivno ugovorena, show je mogao da počne.

Tokom posljednjih četiri godine plaćenik je realizovao 19 ugovora, a u prosjeku je naplaćivao tridesetak hiljada po ubistvu već u zavisnosti ko je bio meta, kakav je njegov društveni status, koliko je teško doprijeti do njega, da li je najzad: političar, kriminalac/policajac, pođekoji sumanuti novinar koji suviše ozbiljno shvata svoj posao ili tek businessman koji pokušava da zaboravi sopstvenu mračnu prošlost, na očiglednu žalost svojih kompanjona koji mu privilegiju zaborava ne žele dopustiti. Plaćenik nije bio izbirljiv, bilo mu je sasvim svejedno koga ubija sve dok za to uzima pristojan novac. Njegove žrtve su u smrti ostvarile sve demokratske ideale razvijenog svijeta: ubijao ih je bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu, političku ili klasnu pripadnost, bez obzira na godine ili pol, jer je iskreno bio ubijeđen da svaki čovjek u domovini ima neotuđivo pravo na nasilnu smrt. Iako je oposlio nekoliko manjih ubistava u Srbiji, Hrvatskoj i Republici Srpskoj, glavnina njegovog društvenog angažmana ostvarivala se dakako u Crnoj Gori, u prvom redu zbog toga što je u nabrojanim zemljama konkurencija isuviše oštra i ne toleriše upade sa strane. A plaćeniku nije bilo ni na kraj pameti da Vraga čupa za rep.

Da bi odradio jedan ugovor bilo mu je potrebno u prosjeku oko mjesec dana priprema i detaljnih istraživanja, a za svako ubistvo iznova je na crnom tržištu kupovao neophodno oružje – po čemu uopšte nije ličio na Crnogorca, jer za njega je oružje bilo samo alat kojega se poslije obavljenog posla mora što prije otarasiti, a ne komad gvožđurije kojoj će dopustiti da mu postane sastavni dio garderobe i potvrda nestabilnog identiteta. Alat je nabavljao u Albaniji, kod pouzdanih dobavljača u Skadru, koji se nijednom nijesu začudili njegovim narudžbenicama, sve dok je njihovu cijenu plaćao u gotovini i odmah. Nekoliko slučajeva završio je podmetanjem požara, nekoliko opet pomoću eksploziva koji bi postavio ispod žrtvinog automobila. Ali najviše je volio precizan hitac u glavu jer samo on garantuje da neće biti kolateralne štete. Najzad on ubija isključivo tipove za koje je plaćen, smrt običnog prolaznika je zaludno rasipanje ubičinog talenta, mislio je, bespotrebno opterećenje koje dodatno podiže buku u javnosti. A to izbjegava, kad god može.

Njegova su ubistva izvedena čisto, bez ikakvih tragova i sa određenom elegancijom majstorskog rukopisa koja bi pažljivijem posmatraču ukazala da je riječ o čovjeku koji  ozbiljno razmišlja o svim aspektima posla kojim se bavi. Ne nosi kožne rukavice jer zna da i one ostavljaju trag pomoću kojega počinilac može docnije biti identifikovan, samo ukoliko se pronađu prilikom pretresa njegove jazbine. Neuporedivo više cijeni one gumene, hirurške, ali uvijek na ruke stavlja dva para, samo jedan par nije nikakva sigurnost jer je u američkom časopisu za forenzička istraživanja – online izdanje na koje se davno pretplatio – pročitao da postoje slučajevi kada je zločinac, i pored jednog para rukavica na rukama, za sobom ostavio dovoljno jasne otiske prstiju. Na radnom mjestu, dok u zasjedi čeka žrtvu da se pojavi, ne pije sokove, niti jede sendviče, njegova je poslovna garderoba istog dana donijeta sa hemijskog čišćenja u najlonskom omotaču i odjenuta svega sat vremena prije nego što će ubistvo biti počinjeno, a kako je uvijek uredno podšišan i okupan, siguran je da za sobom ne ostavlja ni trunjicu materijala za DNK analize. Sve to plaćenik ne čini zbog straha ili iznenadnog uvažavanja stručnosti policije u domovini, naprotiv, neophodne mjere opreza preduzima iz samo jednog razloga – on iskreno poštuje majstorske standarde svojega zanata.

Tog jutra je poslije popijene kafice uključio računar da provjeri elektronsku poštu i bio prijatno iznenađen kada je pročitao pismo od svog posrednika, tačnije njegov zahtjev da se istog dana sretnu na ranije utvrđenom mjestu. Biće posla, unaprijed se obradovao plaćenik, jer već nekoliko užasno dugih mjeseci ništa se ne događa u njegovom životu, a nerad nagriza, čak i najstrpljivije predatore. Veselo je otrčao u spavaću sobu da iz ormara odabere garderobu za današnji sastanak: sportski sako, svijetlo-plavu košulju, pantalone, lagane mokasine u kojima se osjeća udobno, za trenutak je pomislio na kravatu, ali odbacio je tu misao, iako je u pitanju poslovni sastanak, kravata nije obavezna, nasmijao se. Od oružja ponijeće Glock 17 kalibra 9mm, sa dva dopunska šaržera po deset metaka i prigušivač, ponijeće još: nož Oyabun pljosnate drške, tanto oblika, sječiva dužine petnaest santimetara u futroli koju nosi privezanu na spoljašnjoj strani lijeve podlaktice jer mu uvijek taj komad čelika može poslužiti kao dobar štit od iznenadnog udarca, nosi uz to i jednu ručnu granatu domaće proizvodnje u svojoj pederuši – bez tog kompleta nikada ne izlazi u grad. Naravno, ponijeće i ličnu kartu, dozvolu za nošenje oružja koju je uredno dobio od nadležnih službi kao i legitimaciju pripadnika unutrašnjih poslova sa fotografijom – sva njegova dokumenta su potpuno autentična, sa originalnim pečatom i potpisom ovlašćenih lica, lažno je samo ime čovjeka na kojega se odnose, taj čovjek nikada nije postojao. 

Po navici, nekoliko sati prije vremena ugovorenog za sastanak on će pažljivo osmatrati mjesto susreta, pregledaće diskretno sporedne ulice i krovove okolnih zgrada, sva ona mjesta koja bi on odabrao da postavi zasjedu, jer i pored toga što ne sumnja u svog partnera, ozbiljan čovjek čini sve što je u njegovoj moći da ga ne bi iznenadili. Ako ga, međutim, neprijatni događaji ipak iznenade, plaćenik je odlučan da svoju čapru proda što je moguće skuplje.

Tačno u dogovoreno vrijeme plaćenik ulazi u butik kožne galanterije za gospodu – butik koji njegov partner inače koristi kao jedan od svojih lažnih izvora prihoda, kao odličan način za pranje novca – pretvara se da je zainteresovan nešto da kupi, a u stvari posmatra dva businessmana četvrtaste glave koji prevrću po rukama futrolu za mobilni telefon od krokodilske kože na kojoj je cirkonima intarziran horoskopski znak ovna. Snebivaju se malo zbog cijene (985 eura) i nešto došaptavaju međusobno, ali naposlijetku jedan od njih se maša za novčanik i vadi dvije novčanice od 500, zadržite kusur, kaže ležerno prodavcu. (U tom trenutku plaćeniku se čini da drugi tip veoma usredsređeno bulji u njega, kao se trudi da mu zapamti lice. Ali to traje veoma kratko i plaćenik tome ne pridaje značaja. On jeste oprezan, ali ipak nije paranoik.)

„Viđe li, molim te, ove dva brava“, pita plaćenika i prevrće očima. A evo viđeh na, odgovara plaćenik preko volje i prezrivo. „E, ovako ti je kod mene svaki dan, od kad se pročulo sam najskuplji ne mogu nadostizat da zadovoljim potražnju ovih idiota koji smatraju da ne prodajem galanteriju već ugled. Blesavi svijet potpuno, nego hajdemo mi pozadi u office da razgovaramo o pravom novcu“, kaže lažni prodavac, a u stvari posrednik i saučesnički se smiješi. Plaćenik prihvata poziv, ali ne i osmijeh, ne uspijeva mu da se nasmije od srca, tek je ovlaš pokazao zube i ta nemogućnost osmijeha u trenutku ga zabrinjava. Dok za partnerom ulazi u njegov office nesvjesno dodiruje oružje i tek kada prstima upije hladnoću metalne drške od pištolja, ponovo osjeti sigurnost.

„Stvar je ozbiljna“, rekao mu je partner. „I golemi novac je u pitanju. Poslije ovoga posla možeš slobodno u penziju, a da ne zažališ vala ni za čim.“ Plaćenik je bio vidno zainteresovan. Obožavam golemi novac, rekao je. On mi jedino uljepšava život. Pretpostavljam da smo napokon stigli do 77 000. „Ne, srećo moja! Za ovaj ugovor ti je ponuđena stotka. Cijela i okrugla. 100 000! Pa se ti viđi, ako ti je do gledanja“, odgovorio je posrednik samozadovoljno i nastavio da brblja. Ali plaćenik ga više nije pažljivo slušao. Razmišljao je o količini novca koji mu je ponuđena, da je riječ o 77 odmah bi prihvatio, ali stotka je suviše okrugla i suviše odbojna za njegov ukus. To je cifra za kupovinu budale, pomislio je. To je cifra unaprijed smišljena da vlastitom primamljivošću u trenu izgori svaki oprez, svaki profesionalizam kod onoga kome je namijenjena... Nešto ovdje nije u redu, bio je više nego siguran.

 

Photo: thespectergroup.com

Ko je srećni dobitnik, upitao je plaćenik kroza smijeh, a njegov partner mu je preko stola pružio fotografiju, bez riječi. Kada je ugledao lice svoje potencijalne žrtve, plaćeni ubica nije ničim pokazao sopstveno iznenađenje. Duboko je udahnuo zrak nekoliko puta, dok je u njegovoj svijesti kao nikada ranije u životu zvonilo na uzbunu. Međutim, savršena usredsređenost njegovog uma nije dopustila zvonjavi da mu se pojavi na licu. Ali kako ne treba podcjenjivati nikoga, pogotovu ne osobe poput njegovog posrednika, plaćenik je odlučio da progovori odmah jer dalje ćutanje može biti pogrešno protumačeno, a to je posljednja stvar koja mu je sada potrebna: pogrešna tumačenja i nesporazumi. Ovo je istorija čovječe, ovo je prokleta istorija, izgovorio je plaćenik kao uzbuđeno, a u stvari je bio hladan i kupovao je vrijeme da smisli što će i kako će dalje. „I cifra je istorijska!“, uzvratio je posrednik.  „Ako ćemo pravo, ni Lee Harvey Oswald u svoje pero, nije ovoliko dobio.“ Plaćeni ubica je klimnuo glavom i zamalo odgovorio da ne zna koliko je taj gospodin dobio novca, ali da pouzdano zna kako u njemu nije stigao da uživa. Umjesto toga upitao je svog partnera: a ko me unajmljuje? „Neki tipovi iz Beograda“, odgovorio je ovaj. „Došli su juče, smjestili se u hotel i odmah dotrčali da te angažuju.“ Ali zašto baš mene, upitao je plaćenik zbunjeno. Toliko dobrih ljudi za ovaj posao ima u Beogradu. Sekira je na primjer čisti genije, Žika Bugarin takođe, a i Ludi Patak se u posljednje vrijeme opasno približava samom vrhu lige. Dakle, zašto su pored njih, baš mene odabrali? To si zaboravio da ih pitaš, prijatelju, rekao je plaćenik tonom čovjeka koji ozbiljno sumnja u sopstveni kvalitet. „Zato što si najbolji! Eto zašto!“, vrisnuo je posrednik razočaran malodušjem svog partnera. „A za ovaj posao im je takav i potreban. Najbolji! Ljudi su čuli za tebe, znaju da si majstor. Najbolji od svih. Razumiješ li ti mene: naj-bo-lji!“ Plaćenika je od ovih riječi istog trenutka zabolio stomak, htio je da kaže kako najbolji u ovom poslu postoje samo na filmu, ali to nije rekao. Plaćaju li unaprijed, upitao je tek reda radi, jer ako je u pravu, i ako je ovo namještaljka kao što sumnja da jeste, onda već zna odgovor koji će uslijediti, kao i pitanje koje će postaviti nakon toga. „Ne naravno, veliki je novac u igri“, rekao je posrednik. „Pola – pola“, dovršio je. Plaćenik je saglasno klimnuo glavom, za sada je sve u redu i očekivano. Znači danas uzimam 50 000, a kada obavim posao još toliko, htio je plaćenik da bude siguran. „Nažalost, novac nije kod mene. Rekli su mi da im prvo javim telefonom tvoju odluku, da li prihvataš ili ne. Ukoliko prihvatiš, sjutra ćeš dobiti novac i detaljna uputstva. Oni će pružiti svu neophodnu logističku podršku: obezbijediće ti oružje, informacije, siguran smještaj i kanale za bjekstvo poslije obavljenog posla. Oni znaju da ti radiš sam, ali ovo je suviše krupan zalogaj za jednoga čovjeka. Ubijeđeni su da ćeš razumjeti i da ćeš im dopustiti da pripreme sve što treba. Ovaj ugovor im je veoma dragocjen, a kako je neophodno da bude realizovan tačno u određeno vrijeme, oni su odlučni da ti uvijek budu pri ruci.“

 

Hmmm, tako dakle, a kada sve bude gotovo, moji nalogodavci će takođe biti dovoljno odlučni da me isporuče snagama bezbijednosti, najvjerovatnije već mrtvoga, pomislio je plaćenik. A činjenica da ću ja biti odavno mrtav, nimalo neće zasmetati policiji da pohvali vlastitu profesionalnost i brzinu u rješavanju komplikovanih slučajeva. O da, dobro mi je poznata ta igra, pomislio je tužno plaćenik. 

Sljedeće pitanje koje se logično nameće samo od sebe, jeste: a što će se dogoditi ukoliko odbijem njihovu ponudu? Ali plaćeni ubica to pitanje ne postavlja jer mu je odgovor poznat: njegov posrednik je obavezan da svojim nalogodavcima potvrdi pristanak istog trenutka kada plaćenik napusti ove prostorije, ukoliko to ne učini, tim ubica već čeka na ulici svoju novu žrtvu. Jer, lice sa fotografije može biti pokazano samo čovjeku koji prihvati posao. Predsjednik vlade, zajebi čovječe. Nije to bilo ko. Gospode, gospode, iz ovoga zamešateljstva kako ću izvući glavu, uzdahnuo je plaćenik, prvi put u karijeri iskreno zabrinut za svoj život.

Pristajem, rekao je na kraju. Takva se ponuda ne odbija. „Bravo legendo, takvoga te volim. Ti si carsko mudo!“, bio je oduševljen posrednik. „Ovo moramo proslaviti“, rekao je i nalio sebi čašu viskija. „Ti znam da ne piješ, ali ja bogami moram.“ Kresnuo je piće i odmah poput psa otresao sa sebe udar alkohola. „Sada ih zovem, ovoga trena, da im saopštim radosnu vijest. Veoma su nestrpljivi da čuju tvoj odgovor, znaš.“ Plaćenik je saosjećajno klimnuo glavom, samo ih ti nazovi idiote jer da si za zericu pametniji ne bi to činio u mom prisustvu. Posrednik je utipkao nekoliko brojeva u svoj mobilni i kada je veza uspostavljena, kipteći od uzbuđenja izgovorio je tih nekoliko sudbinskih rečenica: „Sve je u redu gospodo. Da, da, tako je. Naš čovjek je prihvatio posao. Da, i uslove ugovora takođe. Sve je u redu. Prijatno. Razumije se, sjutra po dogovoru. Nema nikakvog problema. Prijatno i vama. Zdravo bili!“

Istog trenutka kada je prekinuo vezu i presrećan odložio svoj mobilni telefon na sto, posrednik je pao pogođen metkom kalibra 9mm, a da ni sam nije shvatio što ga je snašlo. Dok je razgovarao sa nalogodavcima nije gledao u plaćenika, a on je to vrijeme njegove nepažnje iskoristio da na pištolj namontira prigušivač. Pošto je svoju žrtvu „ovjerio“ sa još dva hica u glavu, plaćenik je iz bara uzeo flašicu mineralne vode, otvorio je i otpio gutljaj. Sačekaće još dvadesetak minuta i tek onda će izaći van, u najboljoj nadi da nikoga neće biti napolju da mu prepriječi put. Jebi ga, ako bude imao sreće kupiće sebi bar jedan dan, a više od toga mu ionako nije potrebno. Za par sati biće u Skadru, a odatle će lako stići do Italije. Potom sa italijanskim pasošem do Ujedinjene banke Züricha, samo je pitanje voznog reda i ničega više. U toj banci posjeduje blizu 500.000 eura, a to je cifra koja će mu, uz pažljiva ulaganja, osigurati bezbrižne penzionerske dane. Zaslužio je toliko.

Nakaza.

 

Epilog

Nikada nijesam vjerovao piscima koji dodatno opterećuju sopstveni tekst različitim mistifikacijama jer to uopšte ne doprinosi uvjerljivosti djela, smatrao sam. Tekst je sam po sebi tajna, zbog toga svaka mistifikacija mora biti pažljivo odmjerena i veoma oprezno utkana u tkivo proze, u protivnom stvari izmiču nadzoru te se ono što je trebalo da postane čudo odgonetanja pretvara u stereotip. Od svih mistifikacija koje su u literaturi poznate, vjerovatno je najgluplja ona o „pronađenom rukopisu“ koji je piscu pao u krilo kao dar neba te koji ga je od autora pretvorio u nekakvog priređivača, da ne kažem štamparskog šegrta. (Najzad, od svih izgubljenih rukopisa, ipak je najbolji onaj „pronađen u Saragosi“!) Ma hajde, odmahivao sam rukom, ko to ovdje koga namjerava da obmane kada svi dobro znamo da ni Bog ni Đavo već odavno ne gube svoje rukopise, shodno čemu dakle, ti rukopisi ne mogu biti ni pronađeni. Jednostavno, to nije moguće, rukopisi se ne pronalaze, oni se stvaraju. Bio sam siguran da ne postoji ni najmanja šansa da mi se takvo nešto dogodi, da me „pronađeni rukopis“ natjera da preuzmem ulogu priređivača, dok mi se upravo to jednog jutra nije dogodilo. Ne znam da li je jutro najbolje vrijeme za događanje čuda (ako najbolje vrijeme za događanje čuda uopšte postoji?), ali to decembarsko jutro u Budvi nikada neću zaboraviti.

Dok pišem ove redove povremeno zastajem da bih na monitoru svog računara pročitao ono što sam napisao i tužan konstatujem kako su moje riječi natopljene sumnjom i lišene nadahnuća. Skoro da fizički osjećam – poput ljepljive grudve bola u dnu utrobe – sve njihove nedostatke, a najviše onaj osnovni: suočen sa pričom koju moram ispričati shvatam da više ne vjerujem u vlastitu sposobnost literarnog uobličenja, da sam bespovratno izgubio onu piscima neophodnu ubijeđenost da su njihove laži dovoljno snažne da saopšte istinu. U prvom redu zbog toga što sam svjestan da povijest o Nikoli R. mora počivati na pretpostavkama koje je moguće dokazati i činjenicama koje su podložne provjeri, da tu dakle nema mjesta domišljanju. Međutim, činjenice na kojima počiva ljudski život su žalosno banalne u svojoj neporecivosti, one su, bez domišljanja koje im udahnjuje život, samo neupotrebljiva gomila kamenja od koje se ne može sagraditi ni mogila, a kamoli kakva građevina sa više raskoši u sebi.

 Teško je i nezahvalno pisati o stvarnom čovjeku kojega ste poznavali jer na kraju, pišući o njemu, neminovno shvatite da ga uopšte nijeste poznavali, da vam je ono što sačinjava neponovljivost njegovog postojanja zauvijek izmaklo. Zbog toga pisci izmišljaju svoje likove, uobličavaju ih od parčića koji su pokupljeni sa raznih strana, a na osnovu saznanja da su ti parčići detaljno proučeni prije nego što im je data „milost uobličenja“, pisci vjeruju u mogućnost zahvatanja istine o ljudskom životu. Ne znam koliko im je to vjerovanje pouzdano, kao što nijesam siguran ni u to koliko su na opisani način stečene istine uopšte upotrebljive, ali toj priči nije mjesto ovdje. Čovjek koji je stvarno postojao, iz više razloga je nezahvalan materijal za literarnu obradu: njegovo je postojanje nemoguće bez ostatka razložiti na sastavne činioce, a onih nekoliko činilaca do kojih je uopšte moguće doći, na žalost, ne mogu biti podvrgnuti detaljnoj analizi, dok homunkulus koji se dobije poslije uobličenja pokazuje jasne znake demencije… Ne, taj posao je unaprijed osuđen na propast. Živimo pored drugih ljudi ili sa njima, volimo ih ili mrzimo, pokušavamo ih razumjeti ili ne ulažemo ni trunku napora da bismo ih razumjeli, ali na kraju shvatimo da ih ne poznajemo. Najzad, ni sami sebe ne poznajemo, a kako drugoga čovjeka razumijevamo isključivo na osnovu onoga što znamo o sebi, onda je prirodno što nam te usamljene zvijezde zauvijek ostaju nedostupne.

Ne mogu reći da je Nikola R. bio moj prijatelj, ali takođe ne mogu poreći da smo naposlijetku prijatelji postali. Nažalost, tek poslije njegove smrti. Što je na određeni način tužno, tim prije jer smo bili dalji rođaci, o čemu nepobitno svjedoči zajedničko prezime koje nosimo. Svaka porodica ima svoju crnu ovcu, čovjeka čije se ime za slavskom trpezom ili uopšte ne pominje ili se pominje u pola glasa, s podsmijehom i krijući. Crna ovca naše porodice bio je Nikola. Tu titulu nije zaslužio ničim posebno, dakle nije bio razbojnik ni štetočina – jednostavno: izbjegavao je da prisustvuje porodičnim okupljanjima, a kada bi kojim slučajem bio prisutan, niko ga nije mogao čuti ni riječ da izgovori, zbog čega je podjednako bilo neprijatno i njemu i drugima tako da je na kraju prestao da dolazi na svadbe, slave, sahrane i rođendane. Svako je to razumijevao na svoj način, ali tumačenje koje je prevladavalo među starijim članovima porodičnog vijeća bilo je da takvim ponašanjem Nikola u stvari iskazuje prezir prema rođacima koji nijesu dovoljno pametni da bi ih udostojio svojih riječi i prisustva. Ne znam, ranije sam i ja možda dijelio dominantno mišljenje porodičnih poglavica, ali sada već, poslije svega što se dogodilo i što sam o njemu naknadno saznao, mislim drugačije: postoje ćutljivi ljudi, tvrdi na riječi i osmijehu, ljudi zaokupljeni sopstvenim mislima, oni koji znaju da svoje najteže misli ne mogu bez velike muke dijeliti sa drugima, pa zbog poslovične lijenosti uma drugih ljudi ćute i najljepše im je u vlastitom društvu. „Pušti budalu tamo“, odgovorio mi je otac kada sam ga jednom upitao o Nikoli. „Zaludu mu škola i pamet, kad je takav.“ A kakav je to, upitao sam ga. „Eto, nikakav“, presudio je otac oštro i okončao razgovor.

 

Photo: www.paganspace.net

Diplomirao je na PMF-u, odsjek teorijske matematike, ali, izuzmemo li nekoliko privatnih časova koje je besplatno držao djeci iz komšiluka, od njegovog znanja društvo stvarne koristi nije imalo. Kao, vjerovatno, ni on sam.

 

(No, pored svega, na ovom mjestu osjećam potrebu da pomenem korist koju sam ja imao od njegovog znanja. Pošto sam upisao studije filozofije, shvatio sam poput mnogih kolega da od matematike, koliko god bježao, ipak nijesam uspio dovoljno daleko pobjeći: na prvoj godini, kao predmet koji se studira tri semestra, sve nas je dočekala matematička logika, u obliku čistog užasa čije smo razmjere bili nesposobni da spoznamo. Uzalud je profesor Aleksandar Kron držao nadahnuta predavanja pokušavajući da nas uvede u to carstvo čiste misli. Njegovi su studenti, uključujući dakako i mene, bili hermetički zatvorenih umova, ljudi koji su matematiku prestali da uče još u petom razredu osnovne škole, zbog čega su na samu pomisao da će morati da rade nekakve zadatke uzvraćali alergijskom reakcijom. Katastrofa, mislio sam, potpuno ubijeđen da nikada neću završiti fakultet. U trenucima najdublje depresije i razočaranja koje je dosezalo epske razmjere, a poslije kolokvijuma iz logike koji nikako nijesam uspijevao položiti, napisao sam Nikoli pismo i zamolio ga da mi pomogne. Na kraju pisma naveo sam svoju adresu i uzbuđen do izbezumljenja čekao njegov odgovor. Prolazilo je vrijeme, nedjelja, dvije, tri… nikakav odgovor nije stizao. To je to, pomislio sam, nikome više nije stalo, svi su me otpisali.

 Upravo kada sam već počeo da sladostrasno uživam u sopstvenoj nesreći i da se bez ostatka davim u njoj, stigao je već odavno prežaljeni odgovor: „Danas me je nazvao Nikola“, rekla je moja majka, „pominje neko pismo i kaže da zaboraviš na sve što si dosad naučio iz logike, da počneš pripremati neki drugi ispit, a kada dođeš na raspust ponesi knjige, zajedno ćete raditi; rekao je još da ne brineš jer od svekolikog znanja koje ti je potrebno kao priprema za matematičku logiku, dovoljna je samo sposobnost govora, a toliko valjda već posjeduješ“. Bila je to ona neophodna slamka spasa, čačkalica koja se u određenom trenutku pretvara u splav dimenzija prekookeanskog broda. Zbunjivala me je samo pomenuta „sposobnost govora“, nejasno mi je bilo kakve ona ima veze sa cijelom pričom, ali to mi je docnije objasnio Nikola, rekavši: „Dugo su matematičari i filozofi vodili spor oko toga šta je izvor: da li je logika proizašla iz matematike ili obrnuto, matematika iz logike, dok nijesu napokon shvatili da su i logika i matematika proizašle iz čovjekove sposobnosti govora jer to je apstrakcija najvišeg reda. Prema tome: ko umije da govori već posjeduje sve neophodne genetske pretpostavke za ovaj posao, ostalo je samo stvar vježbe i ljubavi!“

Drugog dana pošto sam došao na raspust, javio sam se Nikoli i odmah smo počeli da radimo: u potkrovlju njegove kuće, od osam ujutro do ispred podneva. U početku mi je objašnjavao čemu uopšte služi matematička logika, koje su njene prednosti u odnosu na formalnu, a koji su pak njeni osnovni nedostaci… Iznosio je bizarne detalje iz života značajnih matematičara i filozofa koji su cijeli svoj život posvetili odgonetanju logičkih paradoksa i tajni, jednostavno je nastojao, kako je docnije govorio, da me ubijedi kako ja to u stvari volim samo te ljubavi još uvijek nijesam bio svjestan. Zajedno smo radili zadatke iz predikatskog računa, prolazili kroz neistražena polja modalne logike, ali još uvijek pamtim sjaj u njegovim očima dok bi iznosio razloge zbog kojih se reductio ad absurdum smatra najjačim argumentom matematike.

Za tih dvadeset dana učenja, Nikola me je osposobio da mogu samostalno pratiti predavanja iz logike, ali van svake sumnje njegovo najvažnije postignuće jeste što mi je pomogao da u sebi otkrijem ljubav prema toj zadivljujućoj oblasti ljudskog znanja. Kada sam, na kraju našeg druženja, pokušao da izgovorim nekoliko riječi zahvalnosti, samo je odmahnuo rukom, „Bilo mi je zadovoljstvo“, rekao je. „I nastavi da vježbaš“.

Moj povratak na studije bio je ravan vaskrsnuću, ne samo da sam mogao da pratim predavanja, već sam i postavljao pitanja o izlaganom problemu koja su bila sasvim na mjestu. Napokon sam počeo da razumijem o čemu se radi i da uživam u tome. Kolokvijumi više nijesu predstavljali nikakvu prepreku, a nije to bio ni ispit na kraju.

Sada, poslije svega što se dogodilo, razmišljam o tome da li sam ja krivac što se naše druženje nije nastavilo. Što nijesmo bolje upoznali jedan drugog, možda postali prijatelji? Ne znam. Ponekad pomislim da nam prosto nije bilo suđeno, da su naše planete za trenutak okrznule jedna drugu i potom se odmah udaljile, a da je taj trenutak okrznuća najviše što je bilo moguće jer ni on niti ja nijesmo po prirodi baš druželjubivi ljudi. U svakom slučaju, šteta. Jer saznaću docnije koliko je u stvari Nikola bio zanimljiv čovjek i koliko sam čudnovatih stvari mogao još naučiti od njega, ukoliko je vlastite misli o čudnovatim stvarima uopšte namjeravao dijeliti s nekim?!

Jedino po čemu je Nikola bio poznat u Budvi jeste šah. Nosio je zvanje majstorskog kandidata koje je stekao još kao student, a ljudi koji se u to razumiju bolje, tvrde da je uz neznatni napor mogao steći i mnogo više zvanje Međutim njemu očito nije bilo stalo do toga: zadovoljavao se da za 10 eura po partiji izvodi svoje petominutne majstorije. Nikada nije igrao više od pet partija dnevno, u prosjeku bi dobio tri, a izgubio dvije i, kako je sam govorio: na kraju bi zaradio dnevnicu nadničara. Postoje tvrdnje da je izvjesno vrijeme svojega života potrošio smišljajući nova šahovska pravila pomoću kojih bi tu igru učinio još složenijom jer, navodno, po njegovom mišljenju ubrzani razvoj informatike ozbiljno ugrožava budućnost šaha. O tome se ništa pouzdano ne može reći jer ljudi koji takve priče pričaju nijesu svjedoci na koje se čovjek može osloniti već gubitnici koji svoje nesuvisle ideje odveć lako pripisuju mrtvom čovjeku. U tim pričama pominju se dvostruke table koje bi stajale jedna iznad druge, a na kojima bi se istovremeno igrale nekolike partije zavisno od nastale pozicije na onoj osnovnoj, pominju se još pojedine figure koje bi poslije ostvarenog uspjeha mogle na sebe preuzimati promjenu pravila kretanja i prelaska na sljedeći nivo… Svašta se pominje, ali ja u to ne vjerujem, jer nijedna od tih priča koje se čuju ne posjeduje u sebi koherenciju i misaonu oštrinu tako karakterističnu za čovjeka kojemu se pripisuju. Nikola je možda bio čudak, ali sasvim sigurno nije bio idiot. Najzad, sve i da je to uistinu plod njegovih metarefleksija, moje poznavanje matematike i šaha je ništavno da bih sebi dopustio slobodu procjene. Žao mi je.

 

Photo: Stock

Nijesam igrač, ali zanimalo me je zbog čega neprekidno postoji lista prijavljenih ljudi koji čekaju da bi sa Nikolom odigrali partiju i jednom prilikom sam odlučio da probam. Umlatio me je očas posla, više se i ne sjećam u koliko poteza. „Da mi odgovoriš na jedno pitanje, rođače, hoćeš li?“, upitao me je dok smo igrali. „Od čega je načinjen čovjek?“ Vjerujem da ga nijesam ni pogledao. Zabavljen o svojemu jadu na tabli nije mi bilo ni na kraj pameti da mudrujem o prirodi čovjeka. Od krvi i mesa, ada od čega je drugo, sjećam se da sam naposlijetku odgovorio, možda i ljutito. „Griješiš rođače, griješiš. Čovjek je načinjen od čuda. Mat.“ Odigrao sam kasnije još dvije-tri partije protiv njega i svaku sam naravno izgubio; da budem iskren, igrajući nijesam uspijevao ni da ga ozbiljnije zamislim, a kamoli nešto više od toga. Kada smo igrali posljednji put, upitao me je: „Rođače, smijem li posuditi od tebe sintagmu tranzicioni Disneyland, potrebna mi je za neke moje poslove?“ Odgovorio sam potvrdno, zadovoljan što je bar prelistao knjigu koju sam mu poklonio prije nekoliko mjeseci. „Hvala“, uzvratio je. Poslije nekoliko poteza dobio sam mat, a Nikola je moje ćutanje i nevjericu (jer sam bio ubijeđen u genijalnu poziciju sopstvenih figura) iskoristio da mi udijeli koristan savjet: „Rođače“, obratio mi se. „Nemoj više da igraš ovu igru sa mnom. Tvoj način igranja je uvreda za čovjekovu sposobnost apstraktnog mišljenja.“ Poslušao sam ga.

 

Povremeno bih ga viđao u najpoznatijoj underground konobi Budve „Kod tužnog Tulipana“. Mahnuli bismo rukom u znak pozdrava i to bi bilo sve. On je igrao svoje petominutne partije, a ja bih sjedio sa društvom i uz vino igrao karte. Zemaljski dani teku čak i u Budvi koja ponekad izgleda kao grad izvan vremena… I ko zna koliko bi još dugo to vrijeme naših života  prolazilo u presipanju iz ništa u koješta, da jednoga dana nijesam saznao da se Nikola nalazi u bolnici. „Ozbiljno je bolestan“, rekla je majka. A zna li se što mu je, upitao sam. Majka je slegnula ramenima. Sjutra smo ga posjetili, porodično i organizovano, ali prizor koji smo ugledali ni izdaleka nije podsjećao na Nikolu. „Bolest treba ukinuti“, obratio mi se kada sam pristupio da ga pozdravim. „Ne zbog toga što se od nje umire, jer smrt je olakšanje, koliko zbog poniženja koje nemoć zbog bolesti donosi čovjeku.“ Pokušao je da se nasmiješi, ali je taj osmijeh bio tek nedovršena grimasa gađenja nad bijednim položajem u kojemu se nalazi i sa tugom ga se danas prisjećam. Nijesam više odlazio da ga posjetim, jednostavno nijesam mogao. Uskoro sam čuo da je izgubio svijest i donekle mi je laknulo –  pronašao sam dovoljno dobar razlog da opravdam sebe: zašto da idem, mislio sam, ionako me ne bi prepoznao.

Ne sjećam se da sam na vijest o njegovoj smrti prolio suzu, koliko god ona bila mala i beznačajna. Još manje sam to činio na njegovoj sahrani: jedan tmurni novembarski dan, porodično groblje u selu iznad Budve, rodbina i nekoliko rijetkih prijatelja, njegov otac koji drhtavim glasom zahvaljuje prisutnima, majka i sestra, jedna pored druge, zagrljene, kao dva stuba od soli… Kada je umro imao je trideset devet godina, a svi smo, izuzev njegovih roditelja i sestre, bili ubijeđeni da nikada nije ni živio među nama.

Mjesec dana poslije Nikoline sahrane, posjetila me je njegova sestra i odmah s vrata, kao da se zbog nečega izvinjava, navela da postoji ozbiljan razlog za tu posjetu, inače me ne bi uznemiravala. U rukama je nosila kartonsku kutiju oblijepljenu selotejpom, na kojoj se nalazio komad bijelog papira sa mojim imenom na njemu. Šta je to, upitao sam je. „Zaostavština“, odgovorila je tiho. „Ovo smo pronašli među Nikolinim stvarima, namijenjeno je tebi.“ Mogu samo zamisliti kakav mi je bio izraz lica čim je ona požurila da objasni: „Otvorila sam paket, u njemu su neke knjige i pismo za tebe. Vjerovatno si mu ih nekada ranije pozajmio pa ih je prije odlaska u bolnicu upakovao i zadužio nas da ti ih vratimo?“ Ne sjećam se, odgovorio sam. Nikada mi nijesmo razmjenjivali knjige. Sjedi Marta, rekao sam joj. Mogu li te nečim ponuditi da popiješ: kafa, sok... „Nemam vremena“, odgovorila je. „Žurim do biblioteke, znaš da je ostale svoje knjige odlučio da pokloni biblioteci Budve.“ Nijesam to znao, uzvratio sam i dalje zbunjen. „Jeste, jeste. Zbog toga žurim jer sve to moramo urediti kako treba.“ Klimnuo sam glavom u znak razumijevanja, a Marta je napustila moj stan zadovoljna što je uspješno ispunila bar jednu od namjeravanih obaveza. Izvjesno vrijeme poslije njenog odlaska, posmatrao sam paket u hodniku bez i najmanje predstave šta da radim. Zapalio sam cigaretu, ali nemir koji sam tada počeo da osjećam ništa nije moglo umanjiti. Naslućivao sam svakom ćelijom svog mesa da se ovo neće okončati bez čuda, ali kakva će to čuda na kraju biti, nijesam mogao ni da zamislim.

Najzad sam uzeo tapetarski skalpel sa radnog stola i pažljivo otvorio kutiju. Prvo što sam ugledao bilo je pismo namijenjeno meni: velika žuta koverta ispod koje sam nazirao nekoliko knjiga i fasciklu sa papirima. Docnije, kada sve budem detaljnije pregledao, utvrdiću nepobitno da knjiga ima sedam, a fascikle da su dvije na broju. No, tada sam odlučio da prvo otvorim pismo i pročitam ga, što sam i uradio sa zebnjom u srcu i grižom savjesti istovremeno, jer mi uopšte nije bilo prijatno da slušam riječi mrtvog čovjeka, pogotovo ne onoga kojemu nešto dugujem. Sadržaj tog pisma navodim u cjelini:

 

Dragi rođače,

 

Vjerujem da će te ovo pismo iznenaditi jer ako ga čitaš to znači da njegov autor više nije među živima. Pišem ga tek dan pred odlazak u bolnicu, moje misli su opterećene vremenom koje mi još preostaje od života, a ono je veoma, veoma oskudno… Nemoj mi zamjeriti na izvjesnoj zbrci koju ćeš nesumnjivo pronaći među rečenicama koje ti upućujem, jednostavno nemam vremena da dotjerujem svoj rukopis,  jer vrijeme kojim raspolažem odavno već  ne pripada meni. Volio bih da nije tako, ali na žalost – tako je.

Dok sam u svojoj glavi smišljao ovih nekoliko riječi, sve je tada izgledalo neuporedivo lakše, smatrao sam da će biti dovoljno da sjednem i napišem što namjeravam, međutim uopšte nije tako: sada sve istine mojega života pokušavaju odjednom da izađu na vidjelo, a kako je to nemoguće, one se pretvaraju u bolni haos. Najbolje rješenje je da odbacim ono suvišno, ali kako procijeniti šta od svega zaslužuje da zauvijek ostane u tami neizrečenog? Najzad, kako početi? Da li je poslije svega uopšte moguće odrediti početak? Da li je početak čas rođenja? Ne vjerujem da jeste! Pravi početak života je onaj blještavi trenutak spoznaje u kojemu shvatamo da nijesmo sami i koji potom zauvijek usmjeri naš život u određenom pravcu. O tome valja govoriti.

Početak mojega stvarnog života je trenutak spoznaje Njegovog prisustva. Neću opisivati okolnosti koje su tome prethodile, još manje detalje našeg razgovora – iz prostog razloga što ne želim da sve to shvatiš kao bulažnjenje bolesnog čovjeka. Nijesam prihvatio Njegovu ponudu i to je možda najbolje što sam u životu uradio. (A možeš samo zamisliti koliko je veličanstvena ona bila!?) Odbacio sam Njegovu ponudu zbog oholosti, jer sam bio čvrsto ubijeđen da mi pomoć sa strane nije potrebna: upravo sam bio diplomirao i pripremao se za poziv naučnika. Nepregledna prostranstva tog mora bez obala otvarala su se preda mnom, a ja sam bio više nego siguran u vlastitu sposobnost jedrenja. Smatrao sam da mi nije potrebna pomoć, pogotovo ne od tako patetične figure kakav je On, tačnije: kakvim sam ga tada razumijevao. Docnije ću, rođače, shvatiti da uopšte nije bitno kako ćeš postupiti u trenu kada ti uputi ponudu, prihvatio ili ne, u oba slučaja plaćaš cijenu jer ponuda je upućena, a to se kod Njega jedino broji. Kako god da učiniš, On je gospodar zemaljskog vremena. Ukoliko potpišeš ugovor, darovaće ti najispunjenije od svih vremena, ukoliko pak odbiješ – oduzeće svaki sadržaj vremenu tvojega života. Ništa ti neće polaziti od ruke, svaki tvoj podvig biće unaprijed osuđen na propast, biće ti zauvijek uskraćena mogućnost komunikacije sa drugim ljudima. To je Njegova konačna osveta: možeš misliti najblistavije misli, uzalud, one su osuđene da zauvijek ostanu samo tvoje vlasništvo, proklet si da nikada ne saznaš odgovor drugog čovjeka, da nikada sa onim što ti je najsvetije ne dopreš do njega.

Kada sam napokon shvatio šta mi se u životu događa i ko je uzročnik mojih nevolja, odlučio sam da saznam što je više moguće o Njemu i poslovima kojima upravlja. Počeo sam intenzivno da proučavam knjige iz oblasti demonologije, nadajući se da ću uz njihovu pomoć uspjeti da se oduprem Klevetniku. Mislio sam da ću produbljenim saznanjem pakla i Njegove svite nekako raskinuti lance prokletstva. Dvanaest najboljih godina svog života utrošio sam radeći na knjizi pod naslovom „Demonologija“ čiji ti rukopis, rođače, dostavljam i prepuštam na brigu. To je moje životno djelo, egzaktna analiza radikalnog zla, detaljan opis svih bića koja se jedino raduju čovjekovom posrnuću i padu, uključujući dakako Njega na prvom mjestu. Struktura knjige odgovara strukturi Njegovog dvora, sačinjena je od devet ključnih stavova koji se zatim raslojavaju na podstavove, a svi zajedno tvore koherentnu cjelinu znanja o smislu i posljednjim konsekvencama zla. (Primijetićeš, kada budeš otvorio knjigu, da je mnogo toga u njoj organizovano po ugledu na znameniti „Tractatus Logico-Philosophicus“ Ludwiga Wittgensteina, jer prosto nijesam odolio iskušenju da za uobličenje svog rada ne preuzmem formu od tog Bečlije čije sam djelo u mladosti proučavao sa puno intelektualnog žara, a sada bih rekao i demonskog nadahnuća.)

„Demonologija“ je moj poklon tebi, rođače, možeš uraditi s tom knjigom šta god želiš: uništiti je ili koristiti za potrebe vlastite literature, nije me briga, samo jedno ne smiješ nikada – objaviti je! Postoje razlozi zbog kojih ti ovo naglašavam.  A pošto pročitaš knjigu, saznaćeš i koji su.

No, za razliku od „Demonologije“, koja je potpuno dovršena, rukopis pod naslovom „Đavo u tranzicionom Disneylandu“ je na žalost daleko od toga. O čemu je riječ: posljednju godinu dana bavio sam se primijenjenom demonologijom, dakle sve ono što sam saznao o Njegovom uticaju na čovjekov život prepoznavao sam u svijetu oko sebe i pažljivo  bilježio. Iznenadićeš se koliko toga materijala ima. Zaključio sam naposlijetku,  slijedeći tragove koje On ostavlja za sobom, da je uistinu nastupilo Njegovo vrijeme jer nam na svakom koraku nedvosmisleno obznanjuje sopstveno prisustvo. Apsolutna sebičnost, razaranje i atomizacija društva, nepostojanje javnih vrijednosti, gubljenje mogućnosti stvarne komunikacije među ljudima, neprekidni demonski  preobražaji  čovjeka, najzad – utapanje ovoga svijeta u perverznoj raznolikosti simulakruma koji nijesu ništa drugo do najpogodnije forme konačnog uništenja svakog značenja… Zar to nijesu pouzdani znaci da je On među nama i da nad nama vlada? Plašim se da jesu!

Kada sam počeo da bilježim svoje čitanje Njegovih stopa u pepelu našega svijeta? Pitanje je retoričko i zbog toga sam odmah dužan da odgovorim: počeo sam da bilježim onoga trena kada sam shvatio da bespovratno gubimo dušu trujući se hljebom koji nam On daruje! Jer podsjetiću te na osnovnu zamjerku koju Veliki Inkvizitor upućuje Hristu – došao si među ljude praznih ruku, zahtijevaš vjeru a ne nudiš za uzvrat koru hljeba. Zbog toga svi Veliki – koji su inače uvijek na Njegovoj strani – u jednoj ruci drže hljeb, a u drugoj barjak na kojemu piše: „Slijedite me i bićete nahranjeni!“. Tužan je svijet u kojemu niko više nije spreman da gladuje zarad ljudske vrijednosti! Svijet u kojemu su ljudi izgubili spremnost na žrtvu, izgubljen je unaprijed i nema više prava da postoji! Drugim riječima, takav svijet je odavno Njegov plijen. Ili preciznije, Njegovo lovište! Jer, ne zaboravi rođače: Veliki meštar inverzije čini ono što Hrist nije htio – On kamenje pretvara u hljeb!

„Đavo u tranzicionom Disneylandu“ je moj pokušaj da dijagnosticiram  pogubnu otežalost naših tjelesa koja je nastala ždranjem Njegovog hljeba. Nedovršen pokušaj, rekao bih, i zbog toga mi je potrebna tvoja pomoć. A nadam se da mi je nećeš uskratiti. Iako – a zašto i to ne reći? – ne zamjeram ti ništa ukoliko mi uskratiš pomoć jer ovo uistinu nije tekst kojim se dobija. Naprotiv, izgubićeš dragi moj, poput Chestertonovog ludaka, sve izuzev moći zdravog rasuđivanja. No, ako već nijesi, onda je sada vrijeme da počneš jer kako svemu ima vrijeme… (sjećaš li se one biblijske fraze iz Knjige propovjednikove?), tako postoji vrijeme i za gubljenje… Svega, osim zdravog razuma!

Kakvu vrstu pomoći očekujem od tebe? U rukopisu koji ti dostavljam pronaći ćeš plan za uobličenje dvadeset i jednog lika koji gmiže tranzicionim Disneylandom, a čiji je život zauvijek odredio Njegov uticaj. Plan je detaljan, ali nije Sveto pismo, dakle tvoje intervencije ne samo da su moguće već su i poželjne. Ja sam od svega namjeravanog  uspio da napišem tek uvod i  pet-šest likova, a tvoj zadatak je da napišeš ostalo. Naravno, ako procijeniš da je cijela zamisao vrijedna tvojega truda.  Na pojedinim mjestima u rukopisu pronaći ćeš decimalne brojeve, na primjer: 5.167, što znači da se u „Demonologiji“ pod tim brojem nalazi skup stavova koji bi ti mogao biti od pomoći za uobličenje određenog lika. Pročitaj stavove na koje te upućujem, razmisli o njima i iskoristi ih u tekstu na najbolji mogući način, ali ih ni u kom slučaju ne smiješ citirati u originalu. Prepričaj ih i razblaži, ali ne ostavljaj tragove u knjizi na osnovu kojih bi Klevetnik mogao zaključiti da o Njegovim poslovima znaš više nego što je smrtniku dopušteno.

Bilo kako bilo, ne plaši se. Dok slijediš moja uputstva siguran si koliko je uopšte čovjeku dato da bude. Ako možeš – ne pominji moj udio u cijeloj stvari. No, ako me pomeneš, ništa strašno, ionako ti niko neće povjerovati da me nijesi izmislio. Blago tebi rođače, izabrao si društveno najprihvatljiviji model za ispoljavanje vlastite gluposti: što god da napišeš, ljudi će odmahnuti rukom i kazati: „pusti budalu, on je pisac“, a kada bih to isto napisao ja ili neko sličan meni rekli bi: „poludio je, definitivno“.  Ali, nije bitno, što je tu je, ni tebi ni meni izmaka više nema.  Svako pod ruku sa svojom sudbinom.

Nemam više ništa da ti saopštim, mislim da sam već sve rekao, a ono što sam zaboravio moraćeš otkriti samostalno. Bez pozdrava,

                 

                                                                                                        Nikola

 

Moj rođak je bio dovoljno pristojan da me ničim ne podsjeti na pomoć koju mi je pružio, ali je takođe bio dovoljno priseban da mi među papirima ostavi pismo koje sam mu nekada davno uputio sa studija. Naravno, razumio sam poruku i odlučio da učinim upravo ono što je zahtijevao od mene. Rad na njegovom tekstu bio je mučan, a često i neizvjestan, jer sam mnoge od ideja koje su bile navedene u Nikolinom planu morao iz temelja promijeniti i prilagoditi novim ciljevima. Teško sam dešifrovao njegov tekst jer mnoge od matematičkih oznaka pomoću kojih je namjeravao da me uputi u pravom smjeru, u stvari su me zbunjivale i dovodile do ludila. No, ubjedljivo najviše nevolja imao sam prilikom usklađivanja Nikoline demonološke esejistike – nazovimo je tako! – i vlastite potrebe da tim likovima udahnem malo papirnate duše. Da li sam i koliko, uspio u tome, ne znam. Ali srećom, nije moje ni da odgovaram na to pitanje.

Šta kazati na kraju, jer do kraja se neminovno stiže, osim jedno – neka se Gospod smiluje tvojoj duši, rođače, ali neka dio svoje milosti podari i nama, jer bez obzira koliko veličanstvene bile dubine našega pada, Bog ipak voli čovjeka „ludom ljubavlju“ – i to je jedino zbog čega sam siguran da nam neće uskratiti milost svoju.

(Kraj feljtona)

star
Oceni
4.43
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV