Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Feljton: Vitezovi ništavila

Portreti ovisnika (7)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Drogaš

Iako još uvijek nije napunio dvadeset godina, da sada krepa ne bi bilo čovjeka koji bi za njega rekao da je lijep leš. Zaludu mu je. Njegovi veseli roditelji dugo nijesu imali pojma što čini i u kakvom to društvu njihov sinčić provodi vrijeme, zbog čega ne dolazi doma na vrijeme već se neprekidno nekuda gubi. Iako, istini za volju, nijesu baš bili ni zainteresovani da saznaju jer su odveć bili zauzeti smicanjem novca i gradnjom političko-poslovne karijere. Najzad, "oni u njega imaju puno povjerenje", govorili su. A kada su napokon saznali da je njihovo čedo zavisnik o heroinu, i to onaj okoreli, bilo je odveć dockan da mu pomognu.

U početku su izigravali savremene roditelje čije dijete samo ima problema, po uzoru na one roditelje iz američkih tv-filmova, i vodili su ga na seanse kod poznatih psihijatara pa što košta da košta, njihovo je dijete u pitanju, a novca im ne faliva. No kada su napokon shvatili da mu nikakve pomoći nema, otac je prvi prelomio: "Sve ću vas prijaviti policiji, i tebe i tvoje drugove drogaše. Svi ćete vi u zatvor, ja vam garantujem. Đubradi jedna!" Dok je majka bila nešto nježnija i tolerantnija prema svom sinu, puna razumijevanja za probleme koje dijete ima – sirotica se već poslije prvih posjeta psihijatru odala alkoholu i po cijele dane je provodila gledajući španske serije, uz bijelo vino, razumije se. A nekada je bila advokat, i to kažu veoma uspješan.

 

Photo: Stock

Avantura je počela još u osnovnoj školi, kraj osmog razreda bio je za maloga odlučujući za ulazak u svijet narkotika. Nekakvo blesavo društvance gubitnika, u kojemu se osjećao prihvaćen i priznat, a da se za taj status ničim posebno nije morao boriti (bilo je dovoljno da je tu negdje i da se submisivno smije "provalama" dežurnog lajavca). Njegova, izgledalo je urođena, malaksalost pred svijetom, potreba da bar za tren bude neko drugi, različit i misteriozan kao filmovani junak iz stripa, njegova, dakle, za taj uzrast sasvim zdrava mašta, ali kako se docnije pokazalo slabašna i na pogrešnu stranu usmjerena (a svaka je mašta koja počiva na lijenosti usmjerena na pogrešnu stranu i pervertirana) – presudila je da na kraju mali postane narkoman. U početku trava ili tabletice sa alkoholom, gutali bi po čitavu tablu bromazepama, bensedina, flormidala (najzad, gutali su sve ono što bi im došlo do ruku: anksiolitike, sedative, analgetike, hipnotike, "čika Parkinsona" – nijesu pravili nikakvu razliku, nijesu bili izbirljivi). Progutano đubre bi zalivali votkom dok se potpuno ne obleje. Metadon je već bio slavska trpeza. Ali zanimljivo, ekserčići mu nijesu odgovarali, uzeo ih je nekoliko puta i uvijek je bio zbunjen mutnom bliskošću sa drugim ljudima koji su izazivale tablete, a osjećaj povišene mentalne i fizičke snage uopšte mu nije bio neophodan, jednostavno, uopšte nije znao kako da se ponaša pod dejstvom ekstazija.

Mali neprimjetno počinje da troši sve znatnije količine novca, dilere još uvijek ne poznaje izravno tako da mu posrednici uzimaju dio, ali njega to ne zabrinjava, on ima para. Veoma brzo upoznaje svoje nozdrve sa zadovoljstvom koje nudi heroin, lagani pokret slamkom po nacrtanim linijama, unknown pleasures... i udar koji mu iznenada otvara lobanju. Osjeća blaženstvo za koje nije ni slutio da postoji, ali, ono traje suviše kratko za njegov ukus. Kako dolazi svijesti, njegovu utrobu počinje da razara bol i on povraća, eruptivno bljuje iz sebe preostali talog duše, sve ono što ga još vezuje za pređašnji život.

Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. U crnogorskoj periodici i štampi objavljuje prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb). Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a „Vitezovi ništavila“ u ljeto 2009 (NZCH). Član je crnogorskog PEN-a. Proza mu je prevođena na engleski, slovenski, švedski i mađarski jezik.

Ušmrkava heroin ili ga puši u metalnoj foliji, a na signale svojih kompanjona da je nastupilo vrijeme za "iglu", Mali odmahuje rukom. Zazire od "igle", još uvijek nije u stanju da načini taj odlučujući korak u karijeri svakog narkomana, bar onog koji drži do sebe. Iako neprestano vježba, svakoga dana "nađe venu" iglom, ubode se i izvuče malu količinu krvi, da bi je potom, zadovoljan postignutim, vratio nazad u venu.

Roditelji, naravno, ne sumnjaju ništa. Niko ne primjećuje preobražaj koji se zbiva u njegovoj svijesti, a on brižljivo čuva svoje prvo ljubavno iskustvo, tajnu koja ga odvaja od svih i napokon čini drugačijim. Neprekidno misli na onaj jedinstveni trenutak u vremenu kada ga je heroin prvi put udario i razbio mu svijest u parčiće za koje je bio siguran da se nikada više neće sklopiti kao ranije. Osjeća strah, ali ga taj strah ne odbija već ga čeljustima privlači i izaziva. Nagovještaji budućih zadovoljstava miješaju se sa prizorima strave i neizdrživog bola u dnu utrobe... Strah je zavodljiv poput dugo očekivane ljubavnice i Mali mu prosto ne može odoljeti. Svaki sljedeći put, "brown sugar" udara sve moćnije, (Maloga istina zajebavaju sinusi, ali mu pomažu adrianol kapi koje utrpava u neograničenim količinama) i on shvata da je karijera narkomana u stvari ono što je cijeloga života htio za sebe. Jedne večeri je drobio u prah svoju porciju droge da bi je docnije ušmrkao, kad odjednom: tata, majka i ujak koji radi u muriji razvaljuju vrata i upadaju unutra, izvlače ga napolje, pretražuju mu sobu, iste noći ga vode u jednu privatnu ambulantu gdje mu uzimaju uzorke krvi i mokraće za analizu. Sjutra ga već odvode psihijatru, specijalisti za liječenje narkomanije, jednom od mnogih koje će u svom kratkom i bijednom životu posjetiti.

Svaka tri dana roditelji ga vode na urino-test, a svakih sedam kod psihijatra. Pod neprekidnom je prismotrom, ne dozvoljavaju mu da bude ni trenutka prepušten sam sebi, on više nema slobodnog vremena: kuća, škola, ambulanta, termin kod "čistača mozga"... i poslije 21 dan izgleda kao da se "skinuo", lijekove uzima redovno, malo se ugojio, sve ukazuje da je njegova avantura bila samo trenutno i beznačajno iskliznuće haosa, nipošto sudbina.

Mali je bio "čist" sve dok u čekaonici ambulante nije sreo poznanika koji mu u prolazu, neprimjetno, stavlja u džep malo pakovanje i pisamce od njegovih prijatelja. Nestrpljiv je da dođe kući, već zamišlja snagu kojom će ga udariti jer čuo je da poslije perioda "skidanja" droga udara još jače. Sljedeći test pokazuje da je uzimao narkotike, a njegovi roditelji vrište i tonu u depresiju. I dalje ga vode u ambulantu i kod psihijatra, ali to sada čine bez vjere da će uspjeti. Mali drogaš pobjeđuje i ponosan je zbog toga. "Ako želiš da se ubiješ, uzmi moj revolver i učini to već jednom. Da više počinemo od tebe!", govori mu otac bijesno. Na te njegove riječi Mali se smiješi, a umjesto ponuđenog revolvera iz kućnog sefa uzima 10.000 eura i bježi. Nekoliko dana poslije očeve prijave da je pokraden, policija pronalazi Maloga u iznajmljenoj sobi na moru. Bio je u društvu maloljetne ženske osobe, oboje skoro mrtvi od narkotika. Mali je tih par dana slobode kreativno iskoristio: prešao je na "iglu". Policija ga dovlači doma, a njegovi roditelji uzalud pokušavaju da razgovaraju sa njim. Zapravo, to pokušava samo njegova majka; otac ga ne želi vidjeti, a još manje razgovarati sa njim. "Ne primjećuješ, draga", obraća se svojoj ženi cinično, "malo đubre od našeg sina je zadovoljno svojim životom. Zar nije očigledno sa koliko uživanja pristupa samouništenju? A kada već skot uživa u tome, ne vidim razloga zašto da ga sprečavamo?!" No iako tako govori, njegov otac je veoma zainteresovan da se Mali odvikne od narkotika. Kao tipični predstavnik emancipovanih Crnogoraca smatra da tragedija nije u tome što mu se dijete drogira, koliko u činjenici da će on na kraju ostati bez nasljednika. On! Bez muškog nasljednika! Farsa koju je Mali odavno prozreo i naučio da koristi za postizanje svojih ciljeva.

Ponovo pristaje da ide kod psihijatra, smatra to nekom vrstom intelektualnog izazova. Poslije iskustva "igle" osjeća neopisivu nadmoć u odnosu na sve ljude koji to iskustvo ne posjeduju. Smatra da ga niko ne može nadmudriti, da je pametniji od svih. Ne da bez "igle" nijesi narkoman – bez igle nijesi čovjek, to zlatno pravilo drogaškog sistema vrijednosti Mali je potvrdio u svom životu, napokon je preskočio prepreku koja odvaja folirante od pravih narkomana – i doživio je prosvjetljenje... Jednu vibraciju univerzuma, jezivi bljesak u svijesti koji mu omogućava da primi u sebe cjelovitost božije percepcije, sve što postoji sagledava istovremeno i dok to čini osjeća čisto mentalno ushićenje, zvuci se pretvaraju u boje, a osjećaj prostora pretvara se u ono što je oduvijek bio, u pustu iluziju dimenzije...

Mali je u potpunosti prihvatio drogašku mitologiju i njoj pripadajući sistem vrijednosti. Njegov pogled na svijet definitivno je određen žalosnom pseudofilozofijom glupaka koji se ubadaju i koji misle kako ih to čini izuzetnim primjercima ljudske vrste...

Nakaza. Umrijeće veoma brzo, mlad a već potrošen, no istovremeno čvrsto ubijeđen da je iskusio sve od života.

 

Čitateljka

Ne može sa sigurnošću utvrditi kada je pročitala prvu knjigu niti se može sjetiti njenog naslova, ali ono neimenljivo uzbuđenje koje je osjetila pošto je pročitala posljednju stranicu – odredilo je njen život, čini se zauvijek. Iako sebe proklinje zbog odanosti knjigama, ona jednostavno ne može drugačije, smatra da je odavno izgubila mogućnost da sa svijetom uspostavi kontakt koji neće biti isposredovan literaturom. Njen pogled je oštar i pronicljiv, ali je korak nesiguran; ona lebdi nad svijetom tek nekoliko centimetara udaljena od tla, no eteričnost njenog bića ne umanjuje strah koji neprekidno osjeća. Naprotiv, u trenucima koje posvećuje redovnom njegovanju sopstvene duše, ona shvata da nikada neće uspjeti da povrati davno izgubljenu čvrstinu u ophođenju sa svijetom i drugim ljudima. Zapravo, ona je svjesna da tu čvrstinu nikada stvarno nije posjedovala, da je to oduvijek bila samo zabluda, preciznije, samoobmana kojom se uzalud pokušavala utješiti pred saznanjem da je unaprijed izgubila. Izgubila nešto njoj nepoznato, ali ipak prisutno kao nedostatak i praznina.

Poslije završenih studija svjetske književnosti par je godina potrošila radeći u školi, ali je na vrijeme shvatila da je ljubav prema literaturi privilegija rijetkih, da to nije isključiva karakteristika njenog vremena već da je oduvijek bilo tako, i napustila je posao. Zahvaljujući svom znanju jezika (engleski, njemački i italijanski piše bez greške, iako sa tugom uočava da njeno govorno korišćenje tih jezika već dugo nije na nekadašnjem nivou) zaposlila se na mjestu inokorespondenta u jednoj trgovačkoj firmi koja se bavi uvozom prehrambenih proizvoda. Zadovoljna je svojom platom kao i odnosom pretpostavljenih i kolega prema njoj.

Ranije je prevodila prozu i eseje svojih omiljenih pisaca (sjeća se da je sa najviše zadovoljstva rješavala prevodilačke izazove Kafkinih priča), zatim je pokušavala da i sama nešto napiše, međutim nije bila zadovoljna postignutim i odlučila je da preostalo vrijeme svog života posveti čitanju. Vodi urednu evidenciju o pročitanim knjigama, ali odolijeva iskušenju da nešto od toga objavi u štampi, u formi prikaza ili prijedloga za prevođenje. Smatra da od toga niko ne bi imao koristi i to je dovoljno da u korijenu uništi svaki pokušaj. Ona je čitateljka, posljednja od svoje vrste. I ne žali zbog toga. Vjeruje da je svaki dan bez nekoliko pročitanih stranica potpuno izgubljen zbog čega nastoji da takvih dana u njenom životu bude što manje, tačnije, da ih ne bude uopšte!

Svjesna je koliko takav stav može biti odbojan drugim ljudima, ali na to ne obraća pažnju jer davno je naučila da zdravorazumska većina koja tvori dominantno mišljenje jednog ljubitelja knjiga doživljava poput nastranog čovjeka čijoj bolesti nema lijeka, ali koja se ipak ne smatra dovoljnim razlogom za njegovo prinudno smještanje u duševnu bolnicu ili zatvor. Čitanje je, bar zasada, nekažnjiva djelatnost. Neka vrsta društveno tolerantne devijacije, kako kroza smijeh govori samoj sebi dok iz udobnosti fotelje – a preko ruba knjige koju drži u rukama – posmatra svijet u iščezavanju.

Photo: likecool.com

Predveče svakoga dana, osim nedjelje, ona odšeta do gradske biblioteke, prelista dnevne novine – jer, novine se čitaju uveče, kada je već sva šteta svijetu nanijeta, te više nema nikakve koristi od ljutnje na gadosti dana – razmijeni nekoliko ljubaznih riječi sa službenicom koja radi na izdavanju knjiga, ponekad izabere neki naslov za sebe, potpiše na odgovarajućem mjestu, i lagano napusti zgradu. Ponekad ne uzima knjigu, samo dođe da prelista novine. Ponekad ni to. Samo po navici došeta do biblioteke, uđe unutra, sjedne pored stola na kojemu se nalazi dnevna štampa, a na pitanje službenice da li joj nešto treba, ona umorno odmahuje rukom. Ništa joj nije potrebno. Samo da izvjesno vrijeme neometano posmatra usredsređena lica studenata koji u čitaonici pripremaju svoje seminarske radove, posmatra lica učenika koji traže knjige za lektiru, penzionere koji neumorno iščitavaju memoare političara, uzbuđeno tragajući za odgovorom na pitanje gdje je to u njihovim životima sve pošlo naopako...

Posmatra lica posjetilaca, i pokušava odgonetnuti da li je na osnovu njihove fizionomije moguće unaprijed pretpostaviti bar vrstu literature koja ih zanima, ako već nije moguće precizno utvrditi naslov koji traže. Ali ta igra ne traje dugo, tek nekoliko promašaja poslije kojih izgubi volju da išta zaključuje na osnovu spoljašnjeg izgleda ljudi koji dolaze u biblioteku. Najzad, šta se uopšte može zaključiti o ljudima koji posjećuju biblioteke i tragaju za knjigom? Šta bi neki posmatrač sa strane, čeljade diskretno i pouzdano, mogao zaključiti na temelju njenog izgleda? Ništa! Prosto i jednostavno, ništa! Odavno je savladala vještinu prilagođavanja. Ona već dugo ničim ne privlači pažnju na sebe. Čovjek zaista mora dobro da se zagleda da bi je uopšte primijetio. A kada je napokon ugleda, tek onda mu je neophodna dodatna koncentracija da bi njen lik zadržao pred svojim očima. To se ne događa zbog neprijatnosti koju čovjek osjeća dok je posmatra – uostalom, nikakve tu neprijatnosti nema, ona je žena sasvim pristojnog izgleda – dodatna koncentracija je neophodna zbog toga što pred izazovom njene pojave oči posmatrača same bježe nekud u stranu. Ali kako i zbog čega se to zbiva – niko i ne pokušava da odgovori! Njoj je ionako svejedno, odavno se navikla na život sjene.

Prije nego što izabere knjigu koju će ponijeti doma, ona se zavuče između polica i prstima prelazi preko prašnjavih primjeraka. Ako je neki naslov posebno zainteresuje, ona tu knjigu otvori, prelista, pročita rečenicu ovdje, redak tamo, provjeri da li su raniji čitatelji bilježili svoje opservacije po marginama, obrati pažnju da li je neko od njih nešto podvlačio i ako jeste šta. Izbor odgovarajuće knjige zahtijeva stanovite pripreme, rekla bi čak da zahtijeva neku vrstu mističnog nadahnuća koje u sebi nema ni trun ustreptalosti već se pokazuje u formi spokoja. Ustreptalost nastupa docnije, smatra, pošto pročita knjigu. Ali za sada, ona je izgubljena među policama i dok prstima pažljivo osluškuje zavodljivi šapat požutjelih stranica, prepušta se rijetkim trenucima zadovoljstva. Da, potpuno je sigurna, vrijeme kolebanja je posebna dragocjenost: čini joj se da je svaka knjiga iz tog bezbrojnog mnoštva zaziva po imenu, a da je njoj prosto nemoguće da odluči koji će od tih poziva prihvatiti. Izvjesno vrijeme je pretvorena u kip od soli, njena ruka zastaje na pola pokreta, čini joj se da će tako zaleđena provesti svo preostalo vrijeme života, zauvijek izgubljena u sopstvenoj neodlučnosti... A onda, kada se već pomirila sa sudbinom, među mnoštvom njoj upućenih poziva prepoznaje onaj pravi i ruka sama dohvata knjigu. Skoro da i ne gleda šta je uzela, poslije toliko godina čitateljskog staža ima povjerenja u vlastitu sposobnost intuitivne procjene tako da je potpuno sigurna kako će u odabranoj knjizi otkriti neku dragocjenost za sebe. Ponekad izabere knjigu koju je davno čitala – njen izblijedjeli potpis na kartonu nepobitno svjedoči o tome! – ali, ona se zbog toga ne uzbuđuje, jer nije od onih čitalaca koji svoje interesovanje iscrpe u trenutku kada saznaju "o čemu se u knjizi radi", najzad nju je oduvijek više zanimalo "kako se u knjizi radi", a do tog saznanja nije moguće doći poslije jednog čitanja. Rijetko je izabrana knjiga naslov sa police koja je rezervisana za trenutno popularna djela, neki od nagrađenih romana "hit godine", ili kako se to već senzacionalistički naziva u štampi. Pročita ga, a zatim donese sud. Najčešće je to prezrivo odmahivanje rukom uz umoran osmijeh i primjedbu kako „pisci danas ništa ne čitaju, ali zbog toga ni jednog trenutka ne dovode u pitanje svoje očekivanje da njihovo sočinjenije bude pročitano“. Ponekad ni toliko. Iako izbjegava oštre riječi, pažljiviji posmatrač bi na njenim usnama mogao naslutiti tragove gađenja. "Književnost je moguće napraviti od bilo čega pa i od smeća, ali samo pod uslovom da se tom smeću udahne novi život", presuđuje bez kolebanja u glasu. "Najveći problem savremenih pisaca jeste upravo njihova savremenost", kaže zagonetno, a onda vidjevši zbunjenost i nerazumijevanje na licu sagovornika, ona pojašnjava: "Pisci su jezivi odraz svojega vremena: blijedi i banalno jednoznačni, no kako su bez hrabrosti da budu nesavremeni u Nietzscheovom razumijevanju toga pojma, ne preostaje im ništa drugo osim da samozadovoljni slave dubinu svojega pada. A dubine pada su neizmjerne." Zbog toga je ne iznenađuje kada kući donese neku od već provjerenih knjiga: Hadrijanove memoare ili Anu Karenjinu, Kako upokojiti vampira, Orkanske visove ili Jedan dan u životu Ivana Denisoviča...

No, što god da učini, ona biblioteku napušta zadovoljna; u torbi koju nosi o ramenu osjeća težinu upravo uzete knjige, a tih nekoliko grama viška čine da njena egzistencija bar za tren postane stvarnija i od boljeg materijala načinjena. Prizor. Ili se nekako još uvijek odupire tome, ko zna?!

 

* Nastavak feljtona objavljujemo u ponedeljak 10. avgusta

star
Oceni
4.28
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV