Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (5)

Feljton: Vitezovi ništavila

Između dva-tri zla (6)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Manager u kulturi, ili ministar u potencijalitetu

Uvijek o sebi govori u množini, poput kakvoga cara ili kralja: Naše carsko i kraljevsko veličanstvo Franjo Josif ili Mi Nikola I, kralj Crne Gore. Kada su ljudi napokon shvatili da se njegova množina ne odnosi na tim stručnjaka kojim upravlja (i postiže dakako: „zavidne rezultate“) već jedino i isključivo na njega, nastala je sprdnja: Naše kulturnjačko dostojanstvo sviju umjetničkih aktivnosti u zajedničkoj nam domaji zvanoj Srbija i Crna Gora, Mi, taj i taj, u estetici vaspostavljeni XY. Od te sprdnje on nikakve koristi nije imao, od samog početka ona se zbivala iza njegovih leđa, jer ljudi su ispravno procijenili da on nikakvoga smisla za humor nema i da nije sposoban da nešto nauči iz šale na svoj račun. Takav je čovjek. Uz to je osvetoljubiv i pun sebe, kao svaki Crnogorac koji tri dana zaredom nije imao stolicu!

Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. U crnogorskoj periodici i štampi objavljuje prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb). Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a „Vitezovi ništavila“ u ljeto 2009 (NZCH). Član je crnogorskog PEN-a. Proza mu je prevođena na engleski, slovenski, švedski i mađarski jezik.

Napisao je nekoliko donekle uspjelih knjiga, ranije je objavljivao književnu, pozorišnu i likovnu kritiku, svugdje ga je bilo i o svemu je znao da izrekne vlastiti sud. Iako se može bez ustručavanja reći da je za svoje stvaralaštvo doživio priznanje sredine u kojoj živi – to je daleko ispod njegovih očekivanja: on mašta da mu omoguće mjesto ministra kulture u Vladi RCG. Ubijeđen je da bi sa tog položaja uspio da na pravi način predstavi vrijednosti crnogorske kulture Evropi, da pomogne uspostavljanju „novog crnogorskog kulturnog identiteta“ – premda ni sam često nije siguran što to uopšte znači!? Ali ko još vodi računa što riječi znače sve dok lijepo i zavodljivo zvuče – staro je pravilo manipulacije.

Iako žudi za položajem ministra, on će se poslije niza neuspješnih samokandidatura zadovoljiti i opipljivijim vrijednostima u životu. Zbog njegovih zasluga za narod darovali su mu jedan poslovni prostor u glavnoj ulici. Tamo je prvo otvorio knjižaru, a potom osnovao izdavačku kuću riješen da objavljuje samo „provjerene literarne vrijednosti, knjige koje će svojim sadržajem značajno obogatiti posnu crnogorsku izdavačku ponudu“, kako je bilo napisano u katalogu kuće. Malobrojni ljubitelji knjige bili su oduševljeni neočekivanom pojavom novog izdavača i lakomisleni, kakvi već jesu, sa radošću su očekivali prve naslove. Međutim, ljudi koji ga malo bolje poznaju bili su sumnjičavi i oprezni u svojim prognozama: „može svega bit', ali da On uradi nešto za opšte dobro, a da se prije toga papreno ne ugradi – e vala, u to je teško povjerovati; no ko zna, sve se mijenja, pa je možda i on promijenio ćud“, govorili su. Naravno, bili su u zabludi svi koji su očekivali da će se išta promijeniti, jer ništa se ne mijenja, čovjek još i najmanje, pogotovu čovjek njegovog karaktera.

Istini za volju, štampao je nekoliko naslova. Bile su to knjige iz istorije, jedan putopis iz prošlosti (francuskog autora koji je u XIX vijeku slučajno zalutao u Crnu Goru), nezaobilazni „Gorski vijenac“ u bezobrazno luksuznom izdanju, zatim par monografija uspješnih preduzeća (sa fotografijom novokomponovanog businessmana na omotu korica, dakako). Međutim, ono što mu je donijelo prestiž, slavu, ugled, novac, i pravo da nosi titulu „izdavač milenijuma“ – bilo je štampanje knjige političkih govora, refleksija i maksima čiji je autor The Big Giant Head, a pod znakovitim naslovom Politika, zauvijek. To djelo je u rekordnom vremenu postalo crnogorski bestseller: činilo se da nema čovjeka koji tu knjigu ne posjeduje, da nema učesnika u javnom diskursu društva koji iz te knjige ne citira, održavale su se promocije širom domovine, pisali se prikazi i panegirici – „knjiga je ponovo u modi“, radovali su se ljubitelji lijepe književnosti.

Ali se najviše od svih ipak radovao izdavač, jer njemu je napokon sjekira upala u med. „Jedno kapitalno djelo političke misli, nezaobilazno štivo za sva buduća istraživanja političkog života u našoj domovini nalazi se pred čitaocima. I možemo bez oklijevanja reći da mu čitaoci oduševljeno hrle u susret“, govorio je nadahnuto, uz već poslovičnu množinu po kojoj je bio poznat. A na pitanje novinara šta mu je predstavljalo najveći problem u borbi za dobijanje izdavačkog prava, on spremno odgovara: „Ljude poput našeg autora, ljude koji znalački promišljaju ono supstancijalno vremena u kojem žive, krasi jedna, nažalost već zaboravljena vrlina, a ta je – skromnost. On je veoma samokritičan u pogledu vrijednosti vlastitog djela i najviše smo problema imali dok nijesmo uspjeli odagnati tu potpuno bezrazložnu zabrinutost autora. Ali, uspjeli smo! Strpljivim pregovorima i kontinuiranim naglašavanjem neophodnosti da Crna Gora napokon dobije knjigu kakvu zaslužuje – uspjeli smo! Knjiga je publikovana!“, slavodobitno kliče izdavač.

Kliče i smiče. Nezaobilazan je gost na svim tribinama, književnim večerima, gostovao je u svakoj TV emisiji koja se bavi kulturom, njegova izdavačka kuća postala je poznata, a on se nakrcao para kao niko njegov. Postoje ljudi koji tvrde – istina, nikada javno već uvijek u pola glasa i krijući – da je za naslov Politika, zauvijek uzeo ni manje ni više nego cijelih 350.000 eura. E sad, ko u to može vjerovati, a da u toj vjeri sačuva čistu svijest?! Naravno, knjiga je štampana u 70.000 primjeraka, naravno da je luksuzno opremljena (mnogo luksuznije nego već pomenuti „Gorski vijenac“, što je i prirodno), naravno da je na Vašaru knjiga u Beogradu osvojila nagradu za najbolju opremu, naravno da je planulo prvo izdanje za nepunih mjesec dana... Ali ipak, 350.000 eura je mnogo novca. „Mnogo je za budale i sirotinju“, govore oni koji se dobro razumiju u meandre novca po našoj zemlji, „ali za Njegovo književno gospodstvo – ne daj Bože da je išta mnogo. Svaku je knjigu troduplo naplatio i još dva puta prodao, i to prije nego što je iz štampe izašla. Sve poslije toga je čisti dobitak“.

Sinu i kćeri kupio je po dvosoban stančić u svom susjedstvu, da mu pod stare dane budu bliže. A ono ostatka uložio je u reprezentaciju novog businessa – postao je menadžer u kulturi. „Poslije izuzetnog uspjeha koji smo postigli izdavačkim poduhvatom milenijuma, osjetili smo potrebu da tu filozofiju dobitnika primijenimo i na druge oblasti u kulturi. Mi jasno prepoznajemo kulturne potrebe građana, svjesni smo zahtjeva trenutka, ali ništa manje i tradicije kojom je taj trenutak bremenit... Zbog toga, smatramo da je napokon sazrela svijest da se u kulturi moraju mnogo dinamičnije mijenjati paradigme razvoja. Crna Gora to očekuje od nas“, brabonjao je menadžer blagoglagoljivo, on je bar počeo kao pisac, on dobro zna kojim se riječima može ugoditi svima. On dobro zna da je grandiozna najava danas mnogo isplativija od samog djela ukoliko je, naravno, čovjek sposoban da ga najavi na pravi način. Reklama je ono što odrađuje posao. U pravom trenutku! Kairos i reklama obavljaju rabotu, nikada rabota sama po sebi. Zapravo, djelo može samo da smeta grandioznoj zamisli jer on ne stvara djela već prodaje žuđenu imaginaciju potrošača. „Znate, dugo smo razmišljali šta je to u stvari što nedostaje savremenoj Crnoj Gori? I do kakvog smo odgovora na kraju došli? Nama je najpotrebnija slika o sebi! To mi ne posjedujemo, to nama nedostaje: slika o sebi!“

Photo: Stock
Dobro je stara kučka nanjušila kod koga su pare i kojim načinom je moguće dio toga novca preliti u svoj džep. Savremenim bogatašima – i tu je potpuno pogodio! – neophodna je Slika o sebi. To oni nemaju, to im fali. Taj nedostatak bolno osjećaju svakom ćelijom svoga mesa. Slika o sebi u kojoj neće biti ono što stvarno jesu: gomila patoloških tipova koji bi, u nekoj civilizovanoj zemlji, odavno bili smješteni po tamnicama ili bar u kakvoj ustanovi za liječenje duševnih bolesnika. Intuitivno je shvatio naš menadžer da društvo u tranziciji – iako je u suštini bez ikakve ideologije – ipak, neutješno vapi za nekakvom ideološkom konstrukcijom koja će, bar privremeno, sve društvene protivrječnosti opravdati, a sve pukotine i neravnine uglačati do visokog sjaja. A kada svi oslijepimo od nametnutog blještavila, više neće biti nikoga da upre prstom u neizmjerne dubine našega posrnuća i pada. Jer poznato je u psihologiji manipulacije, a tranzicioni totalitarizam je to doveo čini se do savršenstva: frenetična aktivnost lažne promjene prvi je uslov da se nikada ništa ne promijeni. Neprekidno mora nešto da se događa, simulakrumi moraju neizostavno da se smjenjuju jedan za drugim, svaki prazniji od prethodnog da bi bolje i duže zvečao... I što je najvažnije, niti jedna društvena protivrječnost ne smije biti razriješena već samo odložena u skladište vječno otvorenih problema, u skladište iz kojega po potrebi ponovo može biti uvedena u igru. Nema više ni pomena o pravednijem društvu i potrebi da se distribucija ekonomske i političke moći izmjesti iz jednog centra. To su odvratni koncepti mrskog nam marksizma i socijalizma, reaguju priučeni filozofi po novinama na svaku kritiku divlje privatizacije. Međutim, i njihove su reakcije preoštre, jer ljudi slijepi od agresivnog blještavila nove elite, više ništa ne pominju, najmanje od svega pravednije društvo.

Upravo to blještavilo, koje čovjeka oslijepi i onijemi, riješio je da proizvodi naš menadžer u kulturi. Uz blagoslov The BGH organizovao je nekoliko donatorskih konferencija u hotelu „Crna Gora“, na kojima je novonastaloj eliti neumorno izlagao svoje zamisli ubjeđujući ih da će na kraju oni biti na dobitku, jer poslije učešća u planiranim akcijama neće više biti paraziti i lupeži već ozbiljni i odgovorni poslovni ljudi koji nesebično ulažu u kulturu svoje domovine. Da li je zaista bio toliko ubjedljiv ili je presudio befehl sa vrha, to niko sa sigurnošću ne može kazati. No, bilo kako bilo, Crnom Gorom su počele da niču manifestacije: bijenali, trijenali, memorijalne izložbe, izdavački konkursi, sajmovi knjiga, instalacije i performansi te svakovrsni projekti: „Pjesničke večeri bijeloga mrsa“ Pljevlja, književno-teorijska okupljanja na Marezi „Zlatna pastrmka“, okrugli sto posvećen političko-ekonomskim problemima sa kojima se suočavaju društva u tranziciji pod nazivom „Dani gambora“ Budva, simpozijum crnogorske muzikologije „Njeguška kobasica“ Cetinje... I tako dalje, i tome slično. Do u beskonačnost. Rđavu, razumije se. Jer mi druge ionako nemamo.

Menadžer u kulturi je nakaza. To on dobro zna, toga su svjesni i ljudi oko njega, a što je najljepše to znaju i njegovi finansijeri. Međutim, to saznanje nikome ne smeta. Najzad, a zašto bi?!


Nihilista, pesimista

Utulili smo ga! U-tu-li-li! Nema tu sreće, druže moj. Nikada je nije bilo, vjeruj mi. Ovo je sebični svijet, bez imalo sluha i milosti za čovjeka, a mi koji njime hodimo tek smo obezljuđene maske koje se još uvijek, lažno predstavljaju kao ljudi. Nijesi saglasan?! Ne prihvataš ovo što govorim, ne dopada ti se?! Dobro, i to je nekakav odgovor, nihilista odmahuje glavom kao da kaže „nijesam ni očekivao nešto bolje i drugačije od takvih osoba kao što si ti“.

Nekoliko trenutaka provode u ćutanju, nihilista prinosi čašu vinjaka ustima i otpija gutljaj, a njegov sagovornik koristi to vrijeme predaha da bi zapalio cigaretu i gladno udahnuo prvi dim. Rubinov vinjak je piće crnogorskih intelektualaca, kaže nihilista pošto je stresao svoju glavu od udara koji alkohol ostavlja za sobom. Nijesi o tome razmišljao, pita iako ne očekuje odgovor. Njemu odgovor i nije potreban, samo pitanja koja će ga postaći na monolog. Vinjak je u stvari konjak kome ne dozvoljavaju da se tako nazove. A poslije izvjesnog vremena i sam se navikava na novo ime. Upravo zbog te shizoidne dvojnosti vlastitog identiteta, vinjak je savršeno piće za crnogorskog intelektualca. Lozovača ili viski samo su prazne forme, bezuspješni pokušaji bjekstva od sudbine, zar nije tako? Nihilista se smije, ali ovlaš, krajem usana. Sit je već odavno i svojega smijeha. Njegov sagovornik ne potvrđuje niti opovrgava izrečeno, a kako mu ovo nije prvi put da razgovara sa nihilistom – zna da je najpametnije da ćuti i prepusti njemu da govori, tačnije da sam sa sobom raspravlja svoje vječne teme.

Photo: www.criticalthinking.net.au
Ništavilo simulakruma, prijatelju, to je ovaj svijet. A u našem, crnogorskom slučaju to ništavilo je autotelično, ono je samo sebi svrha. Zamisli zlo koje je podijeljeno na dvije po svemu ravnopravne i jednake polovine. Zamisli sada, da svaka od tih polovina čini sve što je u njenoj moći da optuži onu drugu da je izvor svih užasa koji postoje. Eto, to je naša sudbina: neprekidno biramo između dva zla, iskreno ubijeđeni da biramo dobro! Poslije se ne možemo načuditi odakle ovoliko izopačenosti u našem svijetu, pa mi smo pobogu izabrali manje zlo, ili drugim riječima najviše dobra što je bilo moguće izabrati u određenom povijesnom trenutku. Ali tu griješimo, da ni sami nijesmo svjesni koliko, jer manje zlo je demonska obmana. Ne zaboravi: polovine su po svemu jednake i ravnopravne!

U Malim pjesmama u prozi, Baudelaire je zapisao da je najljepše Đavolje lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji, tada se Klevetnik vjerovatno najslađe smije. A pošto nas ubijedi da ne postoji, može nam ponuditi sebe u najčistijem ontološkom obliku i mi ćemo ga prihvatiti uvjereni da prihvatamo ono najbolje od svega što jeste. Kakav li je tek onda njegov smijeh, prijatelju? Oslušni pažljivije, mogao bi čuti taj grohot iz pakla.

A sada zamisli političku zajednicu koja se iscrpljuje u bezuspješnim pokušajima da prevlada sobom stvoreni užas olikotvoren u neprekidnom preobražaju iz ništa u koješta, a sve to pod izgovorom da teži ka progresu, ka pravednijoj organizaciji vlastitog postojanja, ka poštovanju čovjekovih prava prije svih – prava na dostojanstven život ili, u krajnjem, na život uopšte, bez obzira koliko banalan i nedostojanstven bio... Zamisli političku zajednicu koja proždire samu sebe jer njena elita nema snage da prevaziđe vlastita ograničenja. Ovo bijesno šarenilo koje se u Crnoj Gori naziva političkim partijama u stvari su tek interesne zajednice ili sekte, trećega modela još ne vidjeh. I zar samo postojanje takve skupine nije dovoljan razlog za potpuno utrnuće posljednje iskrice u čovjeku i za tugu, toliko duboku i nepojamnu, da je skoro nemoguće predstaviti njen užas?

Na to pitanje sagovornik ne odgovara, umjesto njega to čini nihilista postavljanjem novog pitanja. Ko zna što su navijači očekivali da će dobiti na kraju? Posmatrači zločina i uživaoci iz druge ruke, oni me posebno zanimaju. Još uvijek im dajem izvjesnu ontološku prednost u odnosu na koljače, inspiratore ili međunarodnu birokratiju. Koljači su očekivali titulu viteza i mjesto u crkvenom kalendaru, inspiratori popunjene bankovne račune i doživotni naziv „nezaobilaznog partnera u regionu“, svjetska birokratija ubjedljivo opravdanje vlastitog postojanja, neprekidni politički požar koji zahtijeva njihov mirotvorački angažman, ali šta su navijači, kojega Vraga, očekivali kao dobitak – to mi ni danas nije jasno. Bilo kako bilo, na kraju ih je dobitak sve neprijatno iznenadio – „nije to bilo ono“, vrištali su uvrijeđeno! Ali, „to“ što se na kraju dobije nikada i nije „ono“, dripci, uvijek je to nešto sasvim drugačije od pretpostavljenog. Epiko moja neopjevana, uzdahnuo je nihilista zamišljeno i zaćutao.

Nijesam oduvijek bio ovakav, rekao je poslije izvjesnog vremena. Sagovornik zamalo nije upitao „a kakav to?“. No, uspio je da odoli tom iskušenju. Vjerovao sam da ćemo se, poslije okončanja ratnih dejstava na prostoru ex-YU i potpunog poraza strane na kojoj smo učestvovali i mi Crnogorci, napokon otrijezniti kao društvo, da ćemo u sebi pronaći dovoljno snage za povlačenje crte ispod koje se više ne smije ići, da ćemo oštro i bez milosti pogledati sebi u dušu, a svu prljavštinu koju budemo tamo pronašli da ćemo izbaciti napolje. Posrnuli smo kao civilizovani ljudi – i to je neosporna činjenica. Pojeli smo ono što nije za jelo, rekao bi jedan moj susjed. Ali, zbog toga ne možemo izvršiti kolektivno samoubistvo, mislio sam. Moramo pronaći način da se izvučemo iz blata u kojemu se nalazimo. To je osnovni zadatak političke, ekonomske i kulturne elite društva, jer oni su stvarni predstavnici narodnog subjektiviteta i taj posao niko sa strane neće obaviti umjesto njih. Najzad, niti smije da ga obavlja. To nije samo ispit zrelosti jedne političke zajednice već stvarno pitanje njenog opstanka.

Izgradnja demokratskih institucija sistema, razvoj tolerancije, poštovanje političkih razlika, najzad poštovanje zakona, jer zakonitosti, bar tako mi se činilo, bili smo željni više od hljeba... O, kako sam nedopustivo naivan bio! Umjesto demokratizacije društva dobili smo demokraturu tranzicionog totalitarizma, umjesto institucija samovolju i bahatost pojedinaca ogrezlih u korupciji i kriminalu, uz neprekidno donošenje novih i novih zakona koje niko nije poštovao, koji najzad i nijesu donošeni da bi se poštovali već da se pomoću njih stvara privid nekakve političke aktivnosti... Shvatio sam da elita koja je stasala na posljedicama haosa i bezumlja jedne svinjarije od rata, u stvari nema nikakvog interesa da te posljedice liječi i zaustavlja njihovo razorno dejstvo, jer one predstavljaju neodvojiv uslov njenog postojanja kao elite. Žalosno, ali tako je.

Dakle, brzo me je prošla vjera u budućnost. Shvatio sam da budućnosti nema i da nam predstoji morbidno uživanje u različitim formama bez ikakvog supstancijaliteta koje smjenjuju jedna drugu, sve grđa od grđe. U sadašnjosti, dakako, onoj koja se nikada neće okončati. I to je moja najteža misao, moje vječno vraćanje istog!

Nihilista odmahuje rukom, ispija ostatak vinjaka iz čaše, zatim upitno posmatra svog sagovornika očekujući da ovaj naruči novu turu; na svoj račun dakako, jer ovo prethodno piće nihilista je platio. Sagovornik razumijeva svoju obavezu, poziva konobara i naručuje piće. Dupli vinjak, bez leda. Espresso i čašu mineralne, izgovara nihilista u dahu. Sagovornik naručuje kriglu piva i traži račun. Konobar odmah donosi piće, a sagovornik iz džepa vadi nekoliko metalnih eura i plaća. Izvjesno vrijeme ćute, zamišljeni nad onim što je sve dotad izgovoreno za stolom, a onda se istovremeno hvataju za svoje piće i prinose ga usnama. Taj neočekivani sinhronicitet za trenutak izaziva osmijeh na njihovim licima, ali osmijeh ubrzo blijedi i njih dvojica se ponovo gube u depresivnom ćutanju.

Photo: Stock
Da li si nekad razmišljao u šta ćemo se na kraju pretvoriti, pita nihilista svog sagovornika. Nemoj mi samo reći da te nije zanimalo jer to je prosto neshvatljivo. Ne vjerujem da može postojati čovjek kojega ne zanima u šta ćemo se na kraju pretvoriti. To je nemoguće! Hajde, odgovori mi, izaziva nihilista svog sagovornika. Ali on, umjesto odgovora krivi usne i sliježe ramenima, postalo mu je suviše mučno da upotrebljava riječi. Zadovoljava se grimasom koja u zavisnosti od potrebe može značiti bilo šta: prihvatanje, ravnodušnost, molbu, saglasnost, poziv na razgovor... Ili, sve to istovremeno. Kako nihilista ipak ne odustaje, sagovornik naposlijetku progovara: Ne, nijesam razmišljao. Reci mi, u šta ćemo se to pretvoriti na kraju?

Međutim, nihilista je naglo izgubio volju da razgovara; jedna od njegovih promjena raspoloženja stupa na scenu i on postaje bijesan i gotov na svađu. Ali još uvijek kontroliše svoje uzbuđenje, tačnije, sabija gnjev natrag u sebe, ne dozvoljava mu da se ispolji pred sagovornikom.

Izvjesno vrijeme nešto nerazumljivo mrmlja i grgolji, odmahuje razočarano rukom i krivi usne kao da nekome prijeti. Potom zapada u stanje potpune utrnulosti čula, izgleda kao čovjek do kojega više ništa iz spoljašnjeg svijeta ne može doprijeti. I već kada je njegov sagovornik izgubio svaku nadu, nihilista napokon progovara: Postaćemo humanoidne forme organske materije, koje sebe – makar i uzalud, makar i naivno – nazivaju ljudskim bićima. Naša sposobnost prilagođavanja ubrzo će dosegnuti svoju tačku Omega – postaćemo predmet proučavanja studenata antropologije sa svjetskih univerziteta. Etno-park, prijatelju. Već čujem huk elisa helikoptera nad našim sojenicama, već vidim studente kako u pratnji svojih vodiča kroz rijetku makiju bojažljivo koračaju prema nama, a u rukama drže đinđuve, ogledalca i čokoladice za našu musavu i gologuzu djecu... To ćemo postati na kraju opere, prijatelju. Etno-park, perverzni amalgam kamenog i informatičkog doba, jer će naš poglavica uz sjekiru od kamena posjedovati i računar sa satelitskim priključkom na internet. Ha, ha, ha...

Dok sablasno odjekuje smijeh nihiliste po unutrašnjosti kafane, njegov sagovornik razmišlja o jednom upropaštenom životu čiju baroknu raskoš upravo posmatra. I njemu polako dolazi da se nasmije grohotom, jer nad propašću ne treba plakati, ona suze nije vrijedna.

Nihilista je prizor, iako bi intimno volio biti nakaza. Ali ne, on se još uvijek sjeća svoje izgubljene duše. Iako od toga sjećanja nikakve koristi nema, samo štete. Samorazarajuće uživanje osjeća dok hoda gradom, dok razdraganu dječicu njihove zabrinute majke pokušavaju uplašiti njegovom pojavom: budi poslušan i dobar jer ako ne budeš, vidiš li ovoga čika – on će te odnijeti k vragu! Tada se pokušava nasmiješiti uplašenoj dječici, ali mu to ne uspijeva. Umjesto osmijeha na njegovom licu pojavljuje se sakata grimasa prezira i gnušanja. Jer taj razočarani ljubavnik svijeta, čovjek čija je ljubav prezrena i odbačena poput rublja koje više ne vrijedi prati – samo je prizor. Unatoč svemu!

*Nastavak feljtona objavljujemo u subotu 8. avgusta

star
Oceni
4.17
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV