Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Feljton: Vitezovi ništavila

Pisac zakona i druga bezakonja (5)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.flickr.com

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Goldengirl, vještica crne ekonomije

Diplomirala je ekonomiju najvišom ocjenom, još kao studentica bila je zvijezda „nove crnogorske doktrine u ekonomiji“, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da svoje znanje uloži u spašavanje već posrnule privrede. „Nema tu hljeba“, govorila je rezignirano, „samo zaludno gubljenje vremena“. Zaposlila se u jednoj od bezbroj agencija za finansijski konsalting i svojinske tranformacije privrede, ali to „u jednoj od bezbroj“ ne znači u bilo kojoj. Naprotiv, itekako je povela računa gdje će početi svoju karijeru. Njen mentor sa studija preporučio ju je pravim ljudima, pri tom je naglasio njenu pouzdanost i talenat, „to je đevojka koja obećava“, kazao je profesor, „naša đevojka“, nije propustio da naglasi njenu podobnost i tih nekoliko riječi – naposlijetku se ispostavilo – bile su sasvim dovoljne da „đevojci“ obezbijede unosan posao i mjesto u društvu.

Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. U crnogorskoj periodici i štampi objavljuje prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb). Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a „Vitezovi ništavila“ u ljeto 2009 (NZCH). Član je crnogorskog PEN-a. Proza mu je prevođena na engleski, slovenski, švedski i mađarski jezik.

Agencija u kojoj radi navodno pripada istaknutoj ličnosti iz vladajućeg establišmenta, ali ona tu ličnost nikada nije upoznala niti vidjela i opravdano sumnja u istinitost te tvrdnje. Najzad, nije ni bitno kome agencija pripada sve dok mlada lavica poput nje tu može mlatnuti dobru paru. A može – dokazala je to nebrojeno puta – više nego dobru!

Ni matematika nije egzaktna nauka, a kamoli ekonomija“, govorila je, „tako da se na kraju cijeli problem svodi na pronalazak odgovarajućeg modela interpretacije; jer činjenice su nijeme, a riječi kojima će progovoriti zavise isključivo od cilja koji smo ranije sebi postavili da ostvarimo pomoću njih. I ni od čega više!“ No koliko god da su ciljevi bili raznovrsni, njih su uvijek određivali interesi onoga ko ima novac – a to pruža izvjesnu sigurnost u ovom inače potpuno nesigurnom svijetu, zaneseno je tvrdila Goldengirl.

Ona je stvarala argumente koji su dokazivali da će određeno preduzeće nestati sa privredne mape ukoliko ga za sitne novce ne kupi upravo ta, jedna jedina i neponovljiva osoba, koja je već nameračila da ga posjeduje. Posebno se proslavila procjenama nekoliko objekata turističke privrede, tačnije vještinom da za običan lopovluk ponudi finansijske razloge koji su dovoljno ubjedljivi za upravu i radnike, a istovremeno toliko čvrsti da bez ikakvog straha mogu biti iznijeti pred bilo koji sud na provjeru. „Politička podrška za privatizaciju je svakako nužan uslov, ali ne i dovoljan“, govorila je. „Istina je da nema kupovine sve dok se ne obezbijedi saglasnost vlasti, ali je takođe istina da sve češće po našoj zemlji vršljaju timovi revizora iz inostranstva, te da im se pored novca i nešto od dobro sročenih papira mora ponuditi kada vam zakucaju na vrata“, ubjeđivala je svoje potencijalne klijente. Govorila je tiho i nenametljivo, tonom osobe koja je sigurna u uspjeh zajedničkog poduhvata, ali kojoj je ipak svejedno šta će naposlijetku biti klijentova odluka. Ona ima posla preko glave, tako da jedan honorar manje ne čini posebno bitnu razliku u njenom životu.

Ubrzo je otkrila da posjeduje talenat za ubjeđivanje ljudi u to šta je njihov stvarni interes i vremenom je na sebe počela da preuzima ulogu pregovarača, posrednika između uprave preduzeća i sindikata radnika na jednoj strani i budućeg gazde na drugoj. Počela je da uživa u tome, nije se više zadovoljavala samo da utvrdi postojeće stanje i predloži odgovarajući model privatizacije – sve više ju je privlačio ulazak u direktni sukob interesa, tačnije: bila je privučena onim ushićenjem koje osjeti u trenutku kada sve zainteresovane strane, sve koliko ih god ima u poslu, na kraju ubijedi da su na dobitku. A to je moguće postići samo dobro osmišljenom manipulacijom, nikako drugačije.

No kako se manipulacije vremenom neminovno pretvore u dosadu, tako je i ona osjetila potrebu da promijeni posao. Svakog dana joj je postajalo mrznije da se bavi privatizacijom ionako propalih preduzeća, više nije uživala u smišljanju bajkolikih laži koje su dovoljno ubjedljive da opravdaju svakakvu budalaštinu, sve joj je to odjednom postalo mučno i lišeno izazova. Napokon je kucnuo čas da sve ono što je naučila iz oblasti crne ekonomije primijeni u velikoj igri. Svakom ćelijom mesa osjećala je spremnost za velike poduhvate. A osjetili su to i drugi.

Za večerom u restoranu „Mlini Gospodnji“, nezvaničnom sastajalištu eksperata iz različitih oblasti, (koji nijesu imali ništa zajedničko osim ljubavi prema nezakonito stečenom novcu i prezira za one ljude bez dovoljno riješenosti da ga na takav način steknu). Za večerom, dakle, dok je slušala samohvalisanje svojih drugara i uživala u ribljim specijalitetima kuće, dobila je poslovnu ponudu. Ozbiljan posao, naglasio je njen budući poslodavac. „Za Vas?“, upitala je čovjeka, polako postajući svjesna sreće koja joj se osmjehuje. "Dijelom i za mene, ali najviše za poslovne prijatelje čiji identitet iz razumljivih razloga neću otkrivati", odgovorio je čovjek pružajući joj svoju vizit-kartu. „Javite mi se sjutra. Najkasnije do podneva.“

U deset sati sjutradan, đevojka je već bila u kancelariji svog budućeg poslodavca i pijuckala espresso. Razgovarali su kratko o poslu koji treba obaviti: „Gospođice, predstavljam grupu poslovnih ljudi, koji su zainteresovani za vaše usluge“ obratio joj se posrednik. „Razumijete nas, ne želimo više da na dosadašnji način poslujemo u ovoj zemlji. Budućnost našeg novca, svakim danom postaje sve neizvjesnija. A vas smo izabrali zbog toga što ste mladi, perspektivni i da budem iskren: zbog toga što se do sada nijeste previše kompromitovali. To nam uliva sigurnost da ćete posao obaviti kako dolikuje osobi pred kojom je budućnost: bez suvišnih pitanja, dakle“, čovjek se nasmijao, a njegov osmijeh je prihvatila i đevojka, saučesnički. „Vremena je malo, stoga da se prvo dogovorimo o vašem honoraru. Pretpostavljam da je 0,25% od ukupne sume sasvim prihvatljivo?“ Kada je čula o kojoj je sumi riječ, đevojka je odmah počela da smišlja najbolju strategiju. „Nije problem“, rekla je. „Osnovni princip je odavno razrađen, razlika je samo u modalitetu izvedbe.“ Čovjek je nezainteresovano slegnuo ramenima, njega je zanimalo samo da što uspješnije i brže opere tih 100 miliona eura, nikakvi principi i modaliteti. Neka se pametnjakovići brinu o modalitetima, njemu se živo jebe za njih.

Photo: Stock
„Osnovaćemo nekoliko offshore kompanija“, govorila je đevojka nadahnuto. „Ali ne na Maršalskim ili Kajmanskim ostrvima, ili na Kipru ne daj Bože. Ta su mjesta odavno provaljena. Izabraćemo neko diskretnije ostrvo, jedan još uvijek neizvikani raj za poreske obveznike. Ostrvo Niue na primjer, Caicos ili Beliza, iako ni Svalbard Jan Mayen nije loš izbor... U svakom slučaju uporedićemo razlike u njihovim poreskim stopama i na osnovu toga odlučiti koje je najprihvatljivije.“ A onda, kao da se nečega iznenada sjetila: „Imaju li vaši poznanici kakvu firmicu u zemlji?“ Čovjek je ćutke odmahnuo glavom. „Znači, i to moramo. Dobro, onda nešto eksport-import, vidjećemo šta. U svakom slučaju fiktivni gazda će biti neko ime sa spiska skoro umrlih. Neko koga rodbina nije još odjavila“, zapisala je đevojana u svoj notes. „Neophodne su nam dvije. Frutex i Mutex, ime kompanija nije bitno, pretpostavljam.“ Čovjek je klimnuo glavom saglasan da ime kompanija uopšte nije bitno. „Evo kako ćemo: Mutex po uvećanoj fakturi uplaćuje novac za uvoz robe našoj offshore kompaniji, recimo dva miliona za robu koja vrijedi, recimo ne više od 150.000. Zatim, naša offshore kompanija sa svog računa plaća izvozniku iz treće zemlje stvarnu cijenu robe. Za transakcije koristićemo jednu od najboljih banaka iz domovine, najpoželjnije onu koja u svom trezoru, umjesto novca i hartija od vrijednosti, čuva drogu... Lako ćemo sa njima postići dogovor o proviziji. Dalje, nastalu razliku od 1.850.000 zadržavamo izvjesno vrijeme da bi je potom u ime neke fikcije uplatili Frutexu, a ta firma će svu lovu docnije provući kroz svoje papire. Platićemo nešto poreza, čisto da ovim nesretnicima u domovini zamažemo oči. Ono što naposlijetku preostane je potpuno čist novac s kojim poslije činimo što nas je volja. Istu stvar ponovimo onoliko puta koliko je potrebno. Na kraju likvidiramo sve četiri kompanije i ciao!“

Poslodavac je malo razmišljao o svemu što je upravo čuo, a onda se nasmiješio: „A uvezena roba, što ćemo s njom?“, upitao je. „Prodaćemo je, naravno. I još zaraditi na njoj“, odgovorila je Goldengirl samouvjereno i nastavila da objašnjava svoju strategiju: „Uvozićemo robu kod koje je carinska stopa znatno niža od poreza na razliku između nabavne i prodajne cijene. Isplatiće nam se da fiktivno prikažemo veću uvoznu fakturu, čak da na to platimo i veću carinu, ali je razlika između te uvećane cijene i prodajne cijene manja, shodno čemu je i osnovica za plaćanje poreza manja, dakle plaćamo manji porez. A možemo i da ne platimo tu fiktivnu vrijednost uvoza već da ga kasnije u knjigovodstvu otpišemo kao neku modifikaciju inostranog dobavljača... To su već nijanse, vidjećemo.“ Čovjek je shvatio da je unajmio pravu vješticu crne ekonomije i bio je veoma zadovoljan. „Kada će sve biti gotovo?“, upitao je na kraju. „Hmmm... Najviše za mjesec dana. Odgovara li vam vrijeme?“, upitala je poslodavca oprezno. Čovjek je klimnuo glavom. Rukovanjem su zapečatili dogovor.

Od zarađenog novca (250.000 eura) kupila je poslovni prostor u centru grada i u njemu otvorila vlastitu agenciju za finansijski konsalting. Dobro joj ide. A na vizit-karti kojom se predstavlja zainteresovanim strankama, ispod imena vlasnika navedene su i djelatnosti kojima se bavi njena firma: „svojinska transformacija, uvođenje nelegalno stečenog novca u legalne finansijske tokove, falsifikovanje poslovnih dokumenata, dvojno knjigovodstvo, osnivanje offshore kompanija...“

Vještica je za sada nedefinisanog ontološkog statusa: davno je prestala da bude prizor, a potencijale nakaze još uvijek nije uspjela da razvije u potpunosti. Međutim, hoće uskoro. Ovo je njeno vrijeme. Život je pred njom.

Pisac zakona

Veoma je ponosan na vlastitu sposobnost učenja. On uči brzo, temeljito, a pamćenje mu je fotografsko. Ljudi za njega još uvijek govore da boljega studenta prava nije bilo u generaciji. Za razliku od svojih kolega kojima je bio cilj samo da što prije završe studije i dočepaju se diplome bez obzira na znanje koje će ponijeti u svijet, on je iskrenom ljubavlju volio nauku, za njega pravo nije bilo zbir praznih zakona već sama suština društva, najintimniji prikaz života jedne političke zajednice, njen krvotok... Čitao je stručnu literaturu na engleskom i njemačkom jeziku, njegovi seminarski radovi bili su nadahnuto pisani, a nemilosrdnom oštrinom iznijetih primjedbi često je znao da iznenadi svoje profesore i da ih u docnijoj raspravi zabavi o jadu. Bilo kako bilo, predviđali su mu blistavu budućnost na fakultetu. Međutim, od te blistave budućnosti nije bilo ništa, posrnuo je u politiku kao u porok. Đavo je na kraju ipak došao po svoje. Ali tu nema mjesta iznenađenju, jer Đavo nikada ne propušta da dođe po ono što mu stvarno pripada.

Zovite mi Pisca zakona“, zarežao je jednoga jutra The Big Giant Head na svojega Šefa kabineta. „Neka odmah dođe. Imam posao za njega.“ Šef kabineta je istog časa poziv prenio Piscu zakona i ovaj se za nepunih pet minuta našao pred vratima najznačajnije kancelarije u državi. Već zadihan i znojav od trčanja uza stepenice, Pisac zakona je stajao pred vratima zbunjeno čekajući da mu se disanje uravna jer nije namjeravao da razgovara sa The BGH isprekidanog daha i mucajući. Bilo bi to samo dodatno poniženje, suvišno opterećenje ionako jadnog položaja koji zauzima u državnoj hijerarhiji. „Bože, što li sad hoće“, pomislio je Pisac zakona dok je otvarao vrata kancelarije i odmah padao ničice da bi svoje tijelo prosuo po uglačanom mermeru kancelarije kao na dvoru vizantijskog cara, proskineza burazere. „O, Zvijezdo evroatlantskih integracija... O, Prvi čovjeku... O, Nezaobilazni partneru u regionu... O, Nesebični vođo... O, Svjetlosti koja nam obasjava put u budućnost... O, nebosklonu nad našim glavama...“, nabrajao je glasno Pisac zakona sve titule kojima je moguće osloviti Veliku Glavu, a istovremeno biti siguran da to obraćanje neće izazvati bijes. The BGH je sačekao nekoliko minuta dok Pisac zakona nije iscrpio svoj repertoar, da bi naposlijetku rekao: „Potrebno je da napišeš zakon. Potpuno novi i do sada nepoznat u našoj domaji. Zakon o porezu na ekstra-profit. Shvataš?“ Pisac zakona je klimnuo glavom iako mu ništa nije bilo jasno. „Oni smradovi iz svijeta mi neprekidno dosađuju: te ovo, te ono... Kao da ja ne znam kako mi je! Znam, ne boj se. I to dobro! Zbog toga ćeš ti smisliti zakon. Ali povedi računa da ne pretjeraš. Ostavi dovoljno prostora da može biti izvrdavan. Želim u njemu dovoljno rupa da bih na osnovu njihovog postojanja mogao zatvoriti usta našim poslovnim ljudima kada počnu da se žale. Dakle, tvoj zadatak je da napišeš zakon koji će zadovoljiti svačiji interes: i moj, i njihov, i Evropske unije, i svačiji... Možeš li to?!“ Pisac zakona je klimnuo glavom da može. „E, odlično onda. Neka bude gotov do podneva da bi ga ovi iz protokola još koliko danas poslali Skupštini na usvajanje i završili s njim“, rekao je The Big Giant Head zadovoljan postignutim dogovorom, da bi potom umornim pokretom ruke otpustio Pisca zakona iz svoje kancelarije.

Pošto je zatvorio za sobom vrata, Pisac zakona je pogledao na sat – bilo je 9:46. Hm, uzdahnuo je: vremena za rad imao je svega oko sat i po, ne više. Ali uspjeće on, hrabrio je samoga sebe. Jer da nije sposoban, ne bi ni bio tu gdje je!

Photo: Stock
Dok je ubrzano hodao prema svojoj kancelariji, koja je bila smještena dva sprata ispod zemlje, smišljao je svoje novo remek-djelo: Zakon o ekstra-profitu. Polako se u njegovoj svijesti uobličavalo to malo čudo pravne vještine: odmah na samom početku, u članu 1 treba da bude napisano sljedeće: ovo je „jednokratni porez na ekstra-profit ostvaren za vrijeme trajanja sankcija Savjeta bezbjednosti OUN u periodu od 30. maja 1992. do 01. novembra 2000. godine, bez ispitivanja porijekla tog profita“. Čim je „jednokratan“, mislio je Pisac zakona, to će odmah podgrijati entuzijazam ovih – korupciji inače sklonih – „poreskih obveznika“ da će ako uspiju da „srede još ovaj put“ nakon toga biti mirni pred zakonom zbog načina na koji su stekli svoje bogatstvo. Čim je porez jednokratan to otvara prostor za korupciju i podmićivanje nadležnih državnih službenika od strane moćnika: bilo da se smanji iznos poreza,bilo da se ospori osnov za njegovo primjenjivanje, bilo da se u potpunosti izbjegne primjena ovog zakona na njih, koji su nedodirljivi za pravni sistem. Šta znači norma „bez ispitivanja porijekla tog profita?, provjeravao je sebe Pisac zakona. To znači otvoren poziv svima koji su svoj profit stekli kriminalnim aktivnostima kakve su šverc, utaja poreza, pranje para, organizovani kriminal, terorizam i slično, da je pravnoj državi Crnoj Gori jedino važno da plate nešto poreza i da poslije toga slobodno mogu da uživaju u prljavim parama zarađenim od kriminala. A onda, u njegovoj svijesti iskra sumnje: šta da radimo sa Konvencijom Savjeta Evrope o zaplijeni i konfiskaciji svih sredstava za koje se sumnja da su nastala iz nekog od oblika kriminalnih aktivnosti? Ništa, odahnuo je. Ako dođe stani-pani pitaćemo Solanu, ili nekog funkcionera njegovog ranga. Oni će sigurno znati. Najzad, to im je posao. Za to dnevnice uzimaju.

U sljedećem članu Zakona biće neophodno precizirati stvari, presuđuje Pisac dok ulazi u svoju kancelariju i odmah, s vrata, naređuje sekretarici da uzme list papira i počne da bilježi njegove iskričave misli. Član 2 definiše ko su obveznici poreza na ekstra-profit i šta će se sve oporezovati: stav 1 glasi da su to „pravna i fizička lica, koja su u periodu iz člana 1 ovog Zakona stekla imovinu čija je pojedinačna ili ukupna vrijednost veća od 35. 000 eura“. Stav 2, člana 2, biće još precizniji i on treba da glasi: „imovinom u smislu stava 1 ovog člana, smatraju se: nekretnine u visini građevinske vrijednosti, obit ostvarena uvozom i distribucijom akciznih proizvoda bez plaćanja carinskih i poreskih obaveza, dobit ostvarena korišćenjem primarne i sive emisije novca u finansijskim transakcijama, depoziti kod domaćih i inostranih banaka, plovni objekti i vazduhoplovi, akcije i udjeli u preduzećima, plemeniti metali i predmeti umjetničke vrijednosti“.

Pisac zakona zadovoljno trlja ruke: cio zakonski projekat ide mu mnogo bolje nego što se nadao. Svjesno pravi zamjenu između pojmova dobiti i imovine, namjerno zamagljuje stvari, jer The BGH je rekao da ne pretjera u pravednosti, da ostavi dovoljno prostora za kreativnost budućih tumača. Dobit je razlika između prihoda i rashoda, ona je element bilansa uspjeha, dok je imovina nešto sasvim drugo i element je sasvim drugog bilansa – bilansa stanja. Dakle, dobit nije imovina. Pisac zakona to dobro zna, ali ga jednostavno nije briga. Imovina su depoziti u gotovom novcu, nekretnine, akcije i udjeli, plemeniti metali. Svu dobit koja je stečena kriminalnim aktivnostima, ekstra-profiteri odavno su pretvorili u razne oblike imovine i tu kompletnu imovinu treba oporezovati i to ne jednokratno. On to dobro zna. Zbog toga je njegova podvala čisti dokaz Sokratove naivnosti kada je tvrdio da onaj ko zna razliku između dobra i zla neće činiti zlo. Međutim, hoće, još kako. Ali znalački!

Nekonzistentnost u definisanju predmeta oporezivanja doseže neslućene razmjere. Pisac zakona je u šamanskom transu, prosto ne vjeruje da je toliko sposoban. Ali njegovo nadahnuće zahtijeva publiku i on počinje da objašnjava svojoj sekretarici nijanse zakona: „navodimo nekretnine, ali ne i one u inostranstvu; obuhvatamo akcije i udjele u preduzećima, ali ne i hartije od vrijednosti; pominjemo depozite kod banaka, ali izbjegavamo mjenice i čekove; shvatate li koleginice u čemu je finta?“ Koleginica ćuti i redovito klima glavom, ali ne podiže pogled sa svojih bilješki, ne može sve da stigne. „To nije slučajno“, nastavlja Pisac zakona. „Time omogućavamo diskreciono tumačenje normi po volji upravo onih koji bi trebalo da budu oporezovani. Shvatate?“ Pisac zakona napokon uviđa da njegova sekretarica ne shvata ništa od navedenog, rezignirano odmahuje rukom i nastavlja da joj diktira.

Član 3 treba da u cijelu priču unese dodatnu zbunjenost, on neka glasi ovako: porez na ekstra-profit ne plaća se na imovinu iz člana 2 ovog Zakona ukoliko je ona stečena iz redovnih prihoda, putem poklona, nasljeđa ili ranije posjedovane imovine.“ Bože, kako li mi je ovo samo palo na pamet, uzdiše Pisac zakona. Ovo je prosto genijalno: zakon predviđa mogućnost naknadne procjene da li je imovina koju posjeduju ekstra-profiteri stečena iz redovnih ili nekih drugih izvora te ako se utvrdi da je stečena iz redovnih onda posjednike treba osloboditi poreza.

Član 4 određuje poresku stopu“, diktira dalje Pisac zakona. „Ona će biti ista za sve, bez razlike kolika je čija imovina. A iznos poreske stope... Hmm, ostavite prazno mjesto u tekstu zakona. Upisaćemo to kasnije. Poslije konsultacija sa zainteresovanim ljudima.“ Nekoliko trenutaka on duboko razmišlja, a onda mu licem zablista dijabolični osmijeh: „Član 5 obavezuje poreske obveznike da samoinicijativno podnesu poreske prijave za plaćanje poreza na ekstra-profit.“ Da, kliče Pisac zakona, to je to! Blistavi završetak Zakona. Šlag na torti! Implementacija zakona zavisiće isključivo od poštenja onih na koje se odnosi, a kako se odnosi na tipove koji su se bavili švercom roba, droge, oružja, ljudi, pranjem para, organizovanim kriminalom, šticovanjem, pljačkanjem društvenih i državnih preduzeća... Genijalno, prosto genijalno, laskao je sebi Pisac zakona. The Big Giant Head će biti zadovoljan, još samo nekoliko sitnica, par stilskih uglačavanja – i Zakon je gotov.

Pogledao je na sat: 11: 26. Eto, i vrijeme je na njegovoj strani. Sjeća se pjesmice iz mladosti i počinje da pjeva: Time is on my side. Yes, it is!

Nakaza, ali on o tome još uvijek ne razmišlja. A kada mu vlastiti ontološki status jednom postane predmet razmišljanja – biće suviše kasno. Nažalost, ne samo za njega.

star
Oceni
4.30
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV