Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Feljton: Vitezovi ništavila

Boja moći, miris novca (4)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.sxc.hu

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Političar, veteran

Ponekad, onako umoran i sit svega, posmatra kroz blindirani prozor svoje luksuzno opremljene kancelarije ljude koji hodaju ulicom u centru grada i pita samoga sebe: da li njegov život još uvijek ima nekoga smisla ili je to samo tlapnja, fikcija koju oblači za posebne prilike, pred izbore ili posjetu kakvog službenika iz Evropske unije našim sirotim krajevima? Srećom, na to pitanje izbjegava direktan odgovor, ljutito odmahuje glavom i rastjeruje zle misli. On ima prečega posla nego da razmišlja o svom životu. On briguje više brige, vodi računa o našim životima, jer sudeći po svemu – mi smo očajno nesposobni za tako ozbiljnu rabotu kao što je preuzimanje odgovornosti za vlastito postojanje. Što on poštuje. Uostalom, ta ontološka nesposobnost podanika temelj je njegove vladavine i zašto je onda ne bi poštovao. Toliko luksuza sebi uvijek može dopustiti.

Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. U crnogorskoj periodici i štampi objavljuje prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb). Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a „Vitezovi ništavila“ u ljeto 2009 (NZCH). Član je crnogorskog PEN-a. Proza mu je prevođena na engleski, slovenski, švedski i mađarski jezik.

Iako je preživio sve i svašta i dalje je ostao svakome čudu naredan. Smatra da ga ništa ne može iznenaditi. Vidio je sve. On bar poznaje ljude, bolje, ubijeđen je, i od njih samih. Vidio je crve, i ljude koji se u crve pretvaraju pod njegovim nogama. Vidio je i ljude koji ljudi ostaju bez obzira koliko ih čvrsto gazio. Ali takvi su, srećom, beznačajni po broju i političkom uticaju te ih bez razmišljanja ostavlja za sobom. Oni mu ne mogu nauditi. Blejanje usamljenih ovaca koje čuje u torini za koju sebe smatra odgovornim, ne predstavlja mu nikakvu opasnost. Ta disharmonija na farmi nesumnjivo doprinosi idealnoj slici koju o sebi izgrađuje: zaštitnik je prava na slobodu mišljenja i govora, pobornik miroljubive koegzistencije političkih neistomišljenika, a multikonfesionalnost i multikulturalnost njegove su omiljene riječi za govorne vježbe pred kamerama. Čini mu se da to radi već jednu vječnost. A vječnost ga nadahnjuje.

Stvarnost je prosti materijal njegove igre, nešto gnjecavo i bez oblika, mrtvilo kojem tek on udahnjuje život. Pih, stvarnost – gadljivo odmahuje rukom! Odavno je shvatio da se ona proizvodi po volji čovjeka koji posjeduje moć. Ali to saznanje je privilegija rijetkih. Rulja je još uvijek ubijeđena da stvarnost postoji nezavisno od njenog uticaja. U toj vrsti naivnog realizma i ne griješi siroti puk, jer stvarnost je za narod uistinu nešto nedohvatno i nesaznatljivo, tek nijema apstrakcija koja ga troši i pretvara u ništa i koja zauvijek ostaje u dometu izabranih.

Kada naučiš kako najlakše skuvati žabu, ali pod uslovom da ona to ne primjeti“, obraća se svom šefu kabineta, a zapravo „malome od palube“, u rijetkim trenucima nadahnute iskrenosti, „tek onda si na pola puta do saznanja tajne vladanja“. Smiješi se diskretno, tek uglom usana jer je tokom godina shvatio kako je smijeh punim ustima sloboda koju sebi ne može dozvoliti, ili je sebi dozvoljava isključivo u društvu bliskih prijatelja. No, kako stvarnih prijatelja nema već samo poslovne saradnike čiji je glavni cilj da mu neprimjetno dođu glave – on se jednostavno ne smije. To je cijena moći, tješi sebe. Nešto je prosto morao žrtvovati na putu do cilja. A cilj je uvijek samo jedan: potpuno ostvarenje vlastitih mogućnosti! To što u njegovom životu ljudskih mogućnosti skoro da i nema, ili, ako ih ima, onda su po svojemu karakteru jezive i monstruozne, činjenica je koja ga uopšte ne zabrinjava – o tome neka brinu drugi ako ih je volja. Njegovo je da ih ostvari, bez obzira na cijenu. Uostalom, tu cijenu uvijek plaćaju nepoznati ljudi. Njegovo samoostvarenje plaća onaj prosti višak bez lica, banalna gomila mesa koja pred svake izbore sebi laska da nešto vrijedi i znači, a u stvari predstavlja samo teret životu, golu čovječetinu čije je postojanje bez ikakve svrhe i opravdanja izvan zaokruživanja odgovarajućeg rednog broja na glasačkom listiću. „Uostalom, šta hoće taj narod?!“, ljutito prska pljuvačkom po polituri svog radnog stola kada ga ujutro iznenadi vijest o novom štrajku glađu u nekom kolektivu koji radnicima posljednjih tri godine nije isplatio zaradu. „Misle li oni da je put u Evropsku uniju i evroatlantske integracije lak i jednostavan? Misle li oni da su tranzicioni procesi bezbolni? Da ćemo uspjeti da demokratizujemo društvo preko noći, tek tako?! Činom odluke! E, to ne može. No neka drže što su uhvatili jer i to što su uhvatili mnogo je više od onoga što zaslužuju. Ako neće, onda neka krepaju, ko im jebe mater glupavu! Uostalom, nijesu ni radili, pa na osnovu čega onda očekuju da im se novac isplati.“

Pošto se izvrišti u samoći svoje kancelarije zgrožen opštim nerazumijevanjem rulje, polako ujednačava disanje i počinje da smišlja neku aferu kojom će bar za tren skrenuti pažnju ovih vječito gladnih nesretnika sa kore hljeba koju nemaju. Najzad, ko im je kriv: vikali su „hoćemo hljeba“, dok su ga bacali u kontejnere. A ta se bahatost plaća, i to skupo. Ipak, nije on čovjek bez srca, smisliće im neku afericu za jednokratnu upotrebu. Čisto radi igre, neka se još koji mjesec zamajavaju.

Tako od mjeseca do mjeseca, od godine do godine... I nakupilo se pristojno vrijeme na vlasti. Bogu velikome hvala, kako političar ne propušta da naglasi, jer smatra da ovo što se njemu u životu dogodilo čisti je dokaz Božjeg postojanja. Iako je poznato da Bog ima čudan smisao za humor, to saznanje ga ne zabrinjava – ubijeđen je da će uvijek biti u Njegovoj milosti.

Nikada nije bio u opoziciji niti namjerava da bude. Ako jednom više ne bude na vlasti, bataliće politiku i ostatak svog života provešće na dugom odmoru u nekom od hotela na Djevičanskim ostrvima, ili tu negdje u blizini novca koji je na vrijeme sklonio. Ali, pssst! O tome nerado misli, jer je ubijeđen da će uz nesebičnu pomoć svojih dobromislećih prijatelja iz inostranstva – vječno biti na vlasti ili bar pri njoj, tamo gdje je najtoplije. Ministar, doministar, potpredsjednik, tajni savjetnik za ovo ili ono (kao da je uostalom bitno?!), to su njegove funkcije. Nikada prva linija fronta, nikada potpuna osvijetljenost – polutama i mutljag, to je njegov prirodni ambijent, u takvoj životnoj sredini njegove plivačke sposobnosti dolaze do izražaja.

Član je nekoliko Upravnih odbora (aluminijum, električna energija, telekom) predsjednik je par Sportskih društava (fudbal, rukomet, odbojka i šah dakako) na osnovu čega mjesečno dobija neku kinticu. Ali to je njegov džeparac, to je sitniš koji potroši na reprezentaciju: jastog ovdje, viski tamo, prstaci na buzaru, arhivsko vino... Mora se. Od toga se novca ne školuju njegove djevojčice u Rimu niti pazare u Fendijevom butiku na Španskom trgu – za te svrhe otvorio je posebne fondove. Morao je. Njegove djevojčice ipak zaslužuju najbolje!

Photo: www.sxc.hu
Ne shvata zašto ga novinari prozivaju, zbog čega ističu nesrazmjeru koja postoji između njegove plate i života kojim živi: „Da nema ženine plate – krepali bismo od gladi!“, ljutito naglašava. „Moja porodica živi od 900 eura kućnog budžeta, vozim raspali opel, a moje dvije djevojčice su zahvaljujući svojemu znanju dobile stipendiju u inostranstvu i ja tu nemam nikakvog troška. Često pozajmim novac od prijatelja da bih ih posjetio u Rimu! O tome treba da pišete, a ne o zlonamjernim glasinama koje šire protivnici Crne Gore, demokratije i evroatlantskih integracija“, vrišti nezadovoljan medijskim slobodama u domovini. „Ne postoji čovjek na zemaljskom globu koji može reći da je meni uplatio jednoga centa. Dječja suza nije moje čistote!“, naglašava. I tu je potpuno u pravu – sve transakcije su obavljene preko posrednika, a bogatstvo čije blagodeti uživa fiktivno pripada nekome drugo, ne njemu. Ako ga ipak jednoga dana istražni organi pritisnu – iako ne vjeruje u tu mogućnost, ali hajde, bar teorijski... ako ga ipak jednoga dana upitaju – kazaće da je taj novac državni, da je bio namijenjen Crnoj Gori u slučaju da sirotica jednom postane suverena država, a da ga je on samo čuvao do tog trenutka opšte sreće i narodnog zadovoljstva. Političar je ipak majstor svojega posla i učiniće sve da ga ne uhvate sa teglom džema u rukama.

A suverena Crna Gora? A referendum? Risto vs. Miraš, CANU vs. DANU? Pitanje jezika? Srbija do Tokija... I tako dalje i tome slično. Što s tim? Naravno, ništa! To su priče za neupućene u tajnu metodologiju neprimjetnog kuvanja žabe, dakle za rulju bez gaća.

Nakaza. Ali uz našu nesebičnu pomoć.

Businessman, krupni

U mladosti je izvjesno vrijeme proveo radeći na naftnim platformama u Sjevernom moru kao prosti fizikalac, bio je građevinski radnik u Švedskoj, godinu dana je radio u Australiji, docnije se malo bavio šanerisanjem po Italiji, bio je u Francuskoj, a ni Njemačku nije zaobišao... Vidio je svijeta i od svakog jezika naučio po nekoliko kolokvijalnih rečenica, za zlu ne trebalo mislio je, jer nikada čovjek ne zna šta mu sve u životu može biti neophodno.

Vrzmajući se po inostranstvu upoznao je zanimljive ljude, našijence dakako, koji su obavljali diskretne poslove za DB. Bilo je to avanturističko vrijeme njegovog života: osamdesete godine, drug Tito je upravo umro i zemlja se polako pripremala da potone u mrak, a emigracija je sve agresivnije dizala glavu. Emigracija, hmmm. I danas se njegovim licem razlije smiješak zadovoljstva na pomen emigracije. Da nije bilo četnika, balista i ustaša, ko zna gdje bi on sada bio. Ovako, imao je više sreće no pameti: odradio je nekoliko ozbiljnih poslova za domovinu (motivisan isključivo patriotsko-finansijskim razlozima), stekao je ime i ugled u određenim krugovima, a jedno blesavo ranjavanje poslužilo mu je kao prihvatljiv izgovor da okonča svoju karijeru plaćenika i povuče se iz posla. Iako je povremeno osjećao strah da će ga jedne večeri neko sačekati u stanu i naliti vrelim olovom, svejedno da li će to biti čovjek iz službe ili autorizovani predstavnik organizacija koje je krvavo zadužio svojim radom u inostranstvu – to se ipak nije dogodilo. Ubrzani raspad zemlje angažovao je i službu i emigraciju podjednako, a on je bio dovoljno oprezan da ne privlači pažnju na sebe. Od pošteno zarađenog novca otvorio je kafić u centru grada, malo potom i butik ekskluzivne garderobe i bio više nego zadovoljan postignutim. Uvijek je bio pametan momak i držao je jezik za zubima. A to su u njegovom poslu najcjenjenije osobine.

Iz bivšeg života zadržao je samo dvije navike: jednu ispod pazuha (Sig Sauer 9mm) i drugu, u futroli na desnoj cjevanici (Zbrojevka 6.35mm). Za zlu ne trebalo, mislio je. Jer on dobro zna da zlu uvijek nešto treba.

Photo: news.soc.mil
Vrijeme čovjeku priređuje najneprijatnija iznenađenja, neko mu je davno rekao tu banalnost, ali je on tih nekoliko riječi upamtio poput najveće mudrosti. Jednog sparnog popodneva u njegov kafić ušla su dva tipa i odmah s vrata odmjerili ga od glave do pete (sjedio je sam za stolom do prozora). Iako su ga prepoznali – vidio je to u iskricama njihovih očiju – bili su dovoljno lukavi da glasno od konobara zatraže da im pokaže gazdu. Dok su prilazili njegovom stolu za trenutak je pomislio da je kucnuo čas konačne naplate dugova iz prošlosti, čvrsto je pribio leđa uza zid i malčice pomjerio svoju jaknu u stranu da bi lakše izvadio oružje... Srećom, do obračuna nije došlo: umjesto olova, tipovi su mu uručili poslovnu ponudu. Od onih koje se ne odbijaju.

Govore u ime čovjeka kojemu obaveze istaknutog javnog radnika ne dopuštaju da se bavi gomilanjem novca, ali koji smatra da bavljenje „opštim dobrom“ nije otežavajuća okolnost zbog koje bi sebi uskratio nešto od lagodnosti koju novac omogućava. „Postaćeš ugledan poslovni čovjek“, rekli su mu. „Tvoje je samo da radiš ono što ti budemo kazali, da novac redovno uplaćuješ na račune koje ti budemo dostavili, da ne postavljaš blesava pitanja i da nikada – ali, podvlačimo: nikada! – ne pomisliš na prevaru. Ako sve bude išlo kako je dogovoreno, ne brini: imaćeš toliko novca da ga ni tvoji unučići ne mogu potrošiti. Međutim, ako nešto pođe naopako... E u tom slučaju, prijatelju, nećeš poživjeti dovoljno dugo da bi žalio zbog toga.“

Pristao je na sve što su tražili od njega i veoma brzo na poslovnom nebu iznad Montenegra zasijala je nova zvijezda. Ranih devedesetih godina u modi je bio šticung: na kursnoj razlici između propadajućeg dinara i njemačke marke, zahvaljujući blagovremenim informacijama, ali i ogromnoj količini bezvrijednih dinara kojom je bio redovno snabdijevan od svojih mentora, za kratko vrijeme stvorio je ogromno bogatstvo. Istina, nije sve bilo njegovo, tek manji dio kolača, ali je i taj manji dio bio ogroman. Nezamisliv! Pored šticunga, šverc nafte i naftinih derivata pokazao se kao veoma unosan posao: proboj „nepravednih i ničim izazvanih sankcija Savjeta bezbjednosti UN“ bio je u stvari par excellence patriotski čin, novac je tu bio tek uzgredna pojava, tek neznatna nagrada za trud i rizik. Rizik kojega u stvari nema, jer sve je unaprijed bilo dogovoreno. Pomoć su mu pružili drugari iz Malesije, dobro povezani sa mafijom u Skadru i tone goriva neprekidno su se slivale u Crnu Goru preko Skadarskog jezera. Gospode, kakvo je to vrijeme bilo, za jedno veče čovjek je mogao postati milioner. Ili plutajuća lešina, ukoliko nešto zajebe, jer to ipak nije bio posao za svakoga. Povremeno se sjeti nekolicine optimista koji su barčicama samoinicijativno prelazili granicu natovareni buradima benzina, zamišlja koliko je bilo njihovo iznenađenje kada su shvatili da to ne ide tako, da bez adekvatne povezanosti sa pravim ljudima oni mogu biti sitni preprodavci na ulici, ali prevoznici goriva i snabdjevači – ne mogu nikako. Pametni bi shvatili i poslušali odmah, a glupi i pohlepni još uvijek „spavaju s ribama“ poput nesretnog Luce Brazzia u Coppolinom filmu.

Šticung i nafta nijesu bili dugoga vijeka, i ubrzo ih je zamijenio šverc cigaretama. Svjetska je to priča u kojoj sirota Crna Gora ne igra posebno značajnu ulogu, glavni igrači su SAD i Evropska unija, međutim to nije bio razlog da ne uvažava količinu novca koju je smaknuo petljajući oko aerodroma, organizujući transport za Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, ali i za Italiju, Austriju, Francusku. Postao je poslovni čovjek od međunarodnog ugleda, istina među razbojnicima i mafijašima sličnim sebi. Ali ugled je ugled, tješio se, što o tome znaju ove domaće nesreće i bezgaćnici. Ništa!

Da bi proslavio prvih sto miliona eura zarade organizovao je glamuroznu zabavu u dvorištu svoje vile: skupocjena jela i pića, dame u večernjim haljinama a gospoda u odijelima, draga i poznata lica sa malih ekrana: političari, novinari, poslovni ljudi, radnici u kulturi, dileri drogom i oružjem, trgovci ljudima i ubice – elita društva u nastajanju! On obilazi svoje zvanice i upućuje im riječi dobrodošlice, a iz svakog pokreta koji učini isijava sigurnost čovjeka koji zna šta je uspjeh i kako se do njega stiže. Te večeri on trijumfuje, uživa u potpunom priznanju kojim ga nesebično obasipaju njegovi gosti, ubijeđen je da je ostvario sve što čovjek u svom vremenu može ostvariti – i srećan je, neopisivo je srećan zbog toga.

Nekoliko dana poslije zabave (pošto se otrijeznio i nekako dozvao sebi od kokainskog utrnuća) on odlučuje da je vrijeme da legalizuje svoje bogatstvo. U razgovoru sa stručnjacima za finansijski konsalting zaključuje da će najbolje biti ako osnuje banku, jer ništa tako umilno ne pere novac kao bankarski posao, naglasili su mu eksperti. „Innominato Bank“ već je smislio i naziv, dok zadovoljno trlja ruke, ubijeđen da živi u najboljem od svih mogućih svjetova. U čemu možda i ne griješi.

Photo: buffalo.edu
Dopustili su mu da osnuje banku, položio je potrebni depozit, uplatio sve neophodne dažbine, zaposlio je nekoliko diplomiranih majmuna da rade za njega i – počeo. Mjesec, dva, tri, godina – mašala! Para paru stiže... Nekoliko puta, na zahtjev svojih „prijatelja“, on je taj koji kupuje socijalni mir u domovini i spašava čapru nalogodavcima. Kada crnogorski gladnovi i lijenštine (koji sebe još uvijek nazivaju radničkom klasom) izađu na ulice i zaprijete totalnom blokadom gradskog saobraćaja, njegova banka im diskretno isplaćuje zaostale plate i tim novcem odgađa erupciju socijalnog nezadovoljstva. Tako jednom, tako dva puta, deset puta... Njegovi „prijatelji“ postaju nezajažljivi, i on odlučuje da ih zaustavi. Kako sve ima svoje granice, ni njegova dobra volja nije izuzetak, a finansijski je dovoljno ojačao da odbije poslušnost, kuražio je sebe. Malo će biti ljuti na njega i to je sve, jer ubrzo će pronaći novu muzaru. Lešinari i paraziti, uzvikuje u svojoj kancelariji dok pod dejstvom kokaina skuplja hrabrost za predstojeći obračun sa dojučerašnjim kompanjonima. „Pokažite malo zahvalnosti, gospodine“, uljudno ga opominje glas koji dopire iz telefonske slušalice. „Bez naše pomoći ostali biste nepopravljiva nikogovina, zar je moguće da ste to zaboravili?!“ U tom trenutku nastaje fatalna greška u komunikaciji: "Ma ko je nikogovina, oca ti očina!? Ko je nikogovina, đubre jedno smrdeljavo? Punite mi u prkno! Malo sam vam zaradio, a!? Mrš, i da me više nijeste zvali. Je li vi jasno, majmuni!? Je li vi jasno!?"

Bilo im je jasno. Nekoliko mjeseci nijesu ga zvali niti opominjali niti mu na bilo koji način prijetili. Izgledalo je kao da su ga zaboravili. I upravo kada je pomislio da je napokon slobodan i svoj na svome, „prijatelji“ su odlučili da zaigraju bilijar njegovim mesom. Businessman je pronađen na stolu u svojoj kancelariji, raščerečen, sa bilijarskom kuglom u grlu i štapom koji mu je cijelom dužinom bio nabijen u prkno. Ostalo je nejasno da li su ga prvo natjerali da proguta kuglu pa mu onda natukli štap u prkno, ili su mu prvo instalirali štapić pa mu potom tisnuli kuglu, ili su – što je takođe moguće – to učinili simultano. No bilo kako bilo, jedno je sigurno: prije nego što su ga ubili u tom neoliberalnom performansu na crnogorski način, natjerali su ga da potpiše nekoliko dokumenata koji svjedoče da je svoju pokretnu i nepokretnu imovinu dobrovoljno prenio na drugoga čovjeka. Čovjeka poslušnijeg nego što je on ikada bio, iskreno se nadaju njegovi bivši „prijatelji“.
Nakaza, koja je dobro znala kako se tikve sade. Iako je na trenutak zaboravila s kim to čini.

*Nastavak feljtona objavljujemo u utorak 4. avgusta



star
Oceni
4.39
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV