Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Feljton: Vitezovi ništavila

Intelektualac, činjenica znalac (3)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Royalty-Free/Corbis

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Intelektualac, državni

Dugo mu ništa nije bilo jasno, a onda je, u trenutku iznenadne lucidnosti, shvatio da nije jedini čovjek kojemu treba objašnjenje društvene zbilje i da je to u stvari posljednja šansa koja mu se u životu ukazuje. Zbog toga su njegove demonske transformacije više nego dragocjene kao prilog opštoj istoriji balkanskog beščašća.

Poslije iskustva propasti socijalizma odlučio je da prihvati nacionalistički diskurs, ali ne zbog toga što je u budućnost te priče vjerovao, koliko iz razloga čiste računice: njegov dosadašnji naučni rad je beznačajno prepisivanje te ako se pomoću politike ne izbori za svoje mjesto u društvu – ostaće ono što je oduvijek bio - intelektualna i finansijska ništarija ili, drugim riječima - glupan bez pare u džepu. Njegova magistarska titula lijepo zvuči, no ako bude pametan mogao bi i doktorirati, ubjeđuje samoga sebe. Potrebno je samo da govori i piše ono što vlast želi da čuje i u ovoj zemlji bez budućnosti, njegova je budućnost sigurna.

Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. U crnogorskoj periodici i štampi objavljuje prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb). Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a „Vitezovi ništavila“ u ljeto 2009 (NZCH). Član je crnogorskog PEN-a. Proza mu je prevođena na engleski, slovenski, švedski i mađarski jezik.

„Još je Tales govorio da filozof može da se obogati kad god hoće, samo što bogatstvo nije ono što filozof želi“, tješio se javno naš državni intelektualac (koji umišlja da je filozof!), dok je tajno mjerkao tokove ilegalnog novca oko sebe i nagađao da li će im ikada pristupiti sa kanticom u rukama, jer on za razliku od Talesa ipak žudi za opipljivijim vrijednostima u životu. On više nema nikakvih iluzija o mudrosti i srećan je zbog toga. Napokon je slobodan.

O, blagoslovljene li su dubine njegova posrnuća, njegova pada! Postao je trgovac ljudskim mesom, iako to još uvijek odbija da prizna. On je kurvino kopile i diči se time, jer – to ne može biti svak', kako glasi stih jedne, davno zaboravljene pjesme iz njegove radno-akcijaške mladosti.

Znamenitu Osmu sjednicu nije razumio na pravi način i blagovremeno, zbog čega je morao ići na popravni. Ali, kada se „dogodio narod“ u Crnoj Gori već je bio budan i na pravom mjestu: kao član protestnog odbora vodio je računa da se na mitingu u Titogradu mikrofona ne dočepaju neprijatelji „bratstva i jedinstva“, dokazani protivnici samoupravnog socijalizma i ekstremni elementi koji žele da ponište „tekovine NOB-a“, kako je bilo napisano u befehlu iz Beograda (jer kako se Crna Gora u toj igri već odavno nije pitala „svojih gaća“, prirodno je bilo da mu naređenja stižu sa strane). Zanimljivo, nije primijetio da su glavni govornici na mitingu upravo bili „ekstremni elementi“ i „protivnici bratstva i jedinstva“, to mu je promaklo. Međutim, zadatak na čije je ispunjenje posebno bio ponosan jeste smišljanje politički zapaljivih parola. Sa još nekoliko crnogorskih intelektualaca (tri propala pjesnika, dva novinara i jednim profesorom književnosti u srednjoj školi), uz bocu vinjaka i mineralnu vodu osluškivao je treptaje sa političkog Olimpa i pretakao ih u jezgrovite banalnosti „iz glave cijela naroda“: „Dolje foteljaši“, „Pada vlada usred Titograda“, „Ua, jagnjeće brigade“ i tako dalje i tome slično. Odradio je povjerenu rabotu kako je bilo predviđeno i time se na pravi način preporučio svojim budućim naredbodavcima.

„Ko nas može, ko nas smije, rastaviti od Srbije“, bio je njegov usklik sljedećih godina. Sve do „rata za mir“ i napada na Dubrovnik. Tada je prvi put, malčice, posumnjao u ispravnost ciljeva srpskog nacizma, ali to je učinio duboko u sebi, krijući, jer nije zaludu Andrić napisao „u ćutanju je sigurnost.“ Nije namjeravao dopustiti da ga sumnja – koliko god neznatna bila! – skrene sa puta koji donosi novac i privilegije. Ali sve je to razumljivo i ljudski, odveć ljudski, kazao bi Nietzsche! Naš je državni intelektualac već bio u godinama kada se greške ne praštaju, drugim riječima njegove greške više nijesu mogle biti zalog za budućnost, jer on je svoju budućnost odavno potrošio. I nije imao čemu da se nada izvan poslušnosti.

„Iz dubine vičem k tebi, Gospode!“, prelazilo je preko njegovih usana u rijetkim trenucima jezive iskrenosti dok je još bio ubijeđen u posebnost vlastite boli. Tačnije, obraćao se Gospodu u trenucima iskrene zabrinutosti za svoju sudbinu, jer zlobnici su sve češće pominjali njegovu odgovornost za ideološko opravdanje krvoprolića koje se odvijalo na terenu.

„Gospode! čuj glas moj. Neka paze uši tvoje na glas moljenja mojega. Ako ćeš na bezakonje gledati, Gospode: ko će ostati?“, govorio je nešto kasnije, poslije iskustva Bosne, u formi skrušenosti i molbi koju niko nije želio saslušati, a najmanje od sviju – Bog. Kako se zajednička domovina teško rušila u krvi (iako su govorili da je to kula od karata koja će se raspasti sama od sebe!), kako je „vječnaja pamjat“ postala svakodnevni napjev, tako se naš intelektualac napokon prisjetio da je četnik hrvatska riječ iz XIX vijeka, a ustaša srpska iz XIX stoljeća. No, tada je, moj burazeru, već bilo dockan: hulje su se odavno već dohvatile noža i mekanih dječijih vratova. Zbog već poslovičnog kašnjenja Minervine sove, on se nije usudio da taj trenutak istine prizna ikome, a najmanje od svih sebi. Zapravo, to i nije bio trenutak istine, to nije bila nikakva istina, tješio se docnije. Samo treptaj njegove napaćene duše uzrokovan trenutnim zastojem na frontu ili napredovanjem neprijateljskih snaga. Pomno je pratio „razvoj situacije“ na bojištu smatrajući, kao svaki Crnogorac tih dana, da je rođeni strateg i vojskovođa – onaj pobjedonosni, naravno. Gubitnici su trebali biti s druge strane.

Photo: Stock

Zgražavao se nad primitivizmom zločinaca. On „lijepa duša“, on apstraktni humanista, dokazani prijatelj svih ljudi, pogotovo onih sa kojima ne dijeli isti jezik i nebosklon (svoje bližnje on u stvari mrzi, iako toga nije svjestan). Zgražavao se, ali duboko u sebi i krijući. Vodio je računa da se njegovo gađenje ne primijeti, pazio je da kakvom neodmjerenom riječju ne podrije „ratne napore“ svojih sunarodnika. Najzad, nije njegovo da javno iskazuje svoju sumnju, njegovo je da sačuva neophodnu intelektualnu distancu. To je uslov odgovornog promišljanja društvene stvarnosti, govorio je u svoju odbranu.

Njegovi javni nastupi iz tog vremena jednoga će dana poslužiti kao školski primjer intelektualne prostitucije: barokna raskoš grubih zamjena teza koje su žrtvu očas pretvarale u zločinca, banalna politička eristika namijenjena već ionako sluđenom puku bila je njegovo najubojitije propagandno oružje. Zbog apologetskog žara kojim je izgovarao stavove o „potrebi konačnog zaokruživanja nacionalne teritorije“, o „nesebičnoj podršci ratnim naporima“, o „neizbježnosti da u ratu ako treba – a izvjesno je da treba! – žrtvujemo i milion sunarodnika samo da se već jednom, definitivno, ispravi istorijska nepravda avnojevskih granica“. Zbog njegove ubijeđenosti u ispravnost cilja, dakle, kao i riješenosti da tom cilju podredi sve, ponajprije mutnu predstavu intelektualne odgovornosti, teško je prihvatiti činjenicu da se on ikada iskreno zgadio nad sobom, da ga je ikada bilo iskreno stid. Iako sada, poslije svekolike propasti, on tvrdi da se oduvijek zalagao za multi-kulti, da je ostao „dosljedan sebi i svom humanističkom opredjeljenju“, ali da to niko nije bio u stanju pročitati na pravi način, shodno čemu sa indignacijom odbija svako naknadno tumačenje svojih stavova od strane političkih protivnika i „ličnih neprijatelja“, kako ne propušta da naglasi, jer po njegovom mišljenju to su „ili crnogorski gadluci, ili tek nesporazumi.“

Navikao na česta gostovanja u političkim emisijama na televiziji, ulogu nacionalnog proroka igrao je sa puno darovitosti i glumačkog nadahnuća što mu, po vlastitom priznanju, „nije bilo odveć teško“, jer on intimno nikada nije bio nacionalno opterećen čovjek, preciznije: on je biće bez nacionalnog identiteta, bez identiteta uopšte, ako ćemo pravo. Kao nagradu za svoje usluge dobio je titulu doktora nauka (napokon je odbranio tezu u krugu svojih istomišljenika i naredbodavaca iz Beograda), a odmah poslije tog događaja primljen je za redovnog profesora na skoro osnovanom Filozofskom fakultetu u Nikšiću (i pored najbolje volje, oni koji su mu udijelili titulu doktora nikada ga stvarno ne bi priznali za ravnopravnog kolegu, najviše što bi u Srbiji dobio jeste mjesto vanrednog profesora u Prištini). Ali ono što je najbitnije, njegove političke gazde u Crnoj Gori zaposlili su mu sina u službi nekog Ministarstva i obećali mu veliki stan u zgradi zaslužnih građana. Zadovoljan je. On je uspješan čovjek, smatra, ostvareni naučnik i predavač. Jedino što povremeno narušava njegovo samozadovoljstvo jeste poražavajuća činjenica da ga više niko ne poziva da gostuje u razgovorima na televiziji, da nikome više nije stalo do njegovog mišljenja. A šteta je, veli, jer on bi još puno toga imao da kaže, „sada je u najboljim godinama za intelektualca“, kako tuži nad svojom sudbinom taj na pravi način nikada iskorišćeni kadar.

Valja imati na umu da je državni intelektualac bez ikakve državotvorne svijesti, a upućen je na Crnu Goru samo prvog u mjesecu, kada treba primiti platu. Njegov državotvorni san ostvaruje se na drugom mjestu. To što se ostvaruje u obliku noćne more, najmanja mu je briga. Uopšte sebe ne smatra odgovornim, naprotiv: krivi su političari koji nikada do kraja nijesu saslušali ono što je on govorio. A on je uvijek govorio što treba. I u pravo vrijeme.
Nakaza. Bez prava žalbe!

Intelektualac u usponu, analitičar

„Zašto sada napadamo vlast?“, postavljao je pitanje svojim istomišljenicima devedesetih godina i odmah na njega sam odgovarao: „Da bismo je kada dođe vrijeme uspješnije branili!“ On je već tada znao da se vlast na ovim prostorima u suštini nikada ne mijenja, da se mijenja samo politika. I to saznanje je osnova njegove karijere.

Iako je magistrirao (prava, političke nauke ili ekonomiju, za njegovu sortu svejedno je), on se ne bavi naučnim radom niti razmišlja o doktorskoj tezi: jednostavno, ne privlači ga zamisao da najbolje godine života straći na gluposti. Srećom, nije opterećen ideološkim nasljeđem, podjednako su mu odbojni srpski nacional-socijalizam kao i liberalna demokratija. Njegova pamet mu govori da više nikakve ideje ne postoje, tačnije da su sve ideje u opticaju i podjednako valjane, a da je jedina razlika među njima ona koja počiva na principu upotrebljivosti. Postao je pragmatista, rortyjevac-mafijaš što je – kako se na kraju ispostavlja – sasvim očekivani nekrolog za jednog bivšeg omladinskog funkcionera Saveza komunista Jugoslavije. (Najzad, u pravu je Rorty: sve se ideologije po pravilu svode na retoriku!).

Nije uspio da pronađe svoje mjesto među „mladima, lijepima i pametnima“, ali ne zbog toga što su mu navedeni kvaliteti nedostajali već iz razloga mnogo prostijeg: u vrijeme njihovog osvajanja vlasti sa ulice, bio je na studijskom boravku u SAD, dakle propustio je priliku da bude „prvoborac“. Po dolasku u domovinu pokušao je da se „stavi na raspolaganje“, ponudio je usluge intelektualnog konsaltinga svim potencijalno zainteresovanim stranama, i bio je ne malo iznenađen njihovim odbijanjem. Veoma pristojno, pažljivo biranim riječima ali i nedvosmisleno stavili su mu do znanja da je u njihovom feudu on potpuno beznačajna pojava, da takvih imaju na stotine u skladištu, zbog čega bi najpametnije učinio ako se posveti knjizi i nauci ili kakvim slično budalastim stvarima u kojima je najbolji. Najzad, u tome poslu neće imati ozbiljnije konkurencije jer se u Crnoj Gori samo budale i nesreće knjigom zanimaju. Neka se okane ćoravoga posla i politike, govorili su mu dobronamjerni savjetodavci. A on ih je slušao i klimao glavom već čvrsto riješen što će i kako dalje, jer da se okane politike – nije mu bilo ni na kraj pameti, odmah je vidio gdje leži novac.

Počeo je da piše političko-ekonomske analize na temu domaćeg nacizma, prevodio ih na engleski i odmah distribuirao svjetskim časopisima – nije očekivao da će biti publikovane, ali se nadao da će neko na osnovu tih tekstova pogledati u njegovom pravcu. Redovno je obilazio redakcije opozicionih listova u zemlji, objavljivao ponešto, kretao se u pravim (diplomatsko-obavještajnim) krugovima i veoma brzo sklapao odgovarajuća poznanstva. Od toliko postavljenih udica na parangalu, mislio je, nešto jednom mora da zagrize. Samo neka on bude strpljiv, tješio je sebe u trenucima malodušnosti. Na kraju će ipak sve doći na svoje zasluženo mjesto.

Odlučujući preokret dogodio se na jednom od bezbroj seminara u Budimpešti, u taverni hotela „Hungaria“. Dok je naš analitičar sam za stolom uživao u čaši kajsijevače, prišao mu je čovjek i uljudno ga zamolio za dopuštenje da mu se pridruži. Poslije desetak minuta neobaveznog ćaskanja prešli su na posao: čovjek je bio dobro upoznat sa nevoljama koje pod diktaturom trpe „slobodni i demokratski mediji“, progoni novinara, ucjene, otkazi, fizičko maltretiranje, nedostatak štamparskog materijala, očajničke borbe za dobijanje televizijske frekvencije, sve on to zna, a što je najbitnije voljan je da pomogne. Međutim, on to ne može da učini sam i njemu je potrebna pomoć da bi pomogao. On nudi vrijeme, ali ne bilo kakvo već najispunjenije od svih mogućih vremena, kazao je dobročinitelj.

Analitičar je bio dovoljno priseban da ne postavlja pogrešna pitanja, a da istovremeno pruža prave odgovore i posao je sklopljen. „O detaljima ne brinite“, kazao je čovjek. „To ćemo rješavati u hodu“, nasmijao se zadovoljan obavljenim zadatkom. Nasmijao se i naš analitičar, srećan što je sve prošlo lako. Bio je to njegov prvi ugovor. Docnije će ih biti još, ali ovaj je bio prvi. Zbog toga je odlučio da naruči još jednu kajsijevaču, i da ovaj tren potpunog ispunjenja konzervira u svom sjećanju, zauvijek. Samo klik unutrašnje blende i fotografija je sačuvana za vječnost.

Vrijeme – to bljutavo vrijeme ljudskog života! – će proteći u nepovrat, a naš će se analitičar u trenutku tame sjetiti romana koji je čitao u mladosti, Doktor Faustus, knjige jednog Nijemca koji je u izgnanstvu, pod stare dane, pisao svoje, možda, životno djelo. Sjetiće se, intelektualna protuha naša, svojih razmišljanja o ugovoru koji se piše i potpisuje krvlju. Sjetiće se svojega čuđenja zbog čega se to Mannov đavo predstavlja kao ironični gondolijer, sklon cinizmu i dijalektičkom nadmudrivanju, obučen u šarene krpice epohe, bez repa, kopita i račvastog jezika. Zbog čega to čini tako jednostavno, bez vatre pakla i smrada sumpora za sobom? U času samozadovoljstva i sebičnosti, pomisliće nesreća naša domaća da to gondolijer čini iz ljubavi prema njemu, da je ta zavodljiva barkarola izuzetak od utvrđenih pravila službe, ispjevana samo radi njega. Tada će, jado naš, pomisliti dvije-tri utješne misli o svojoj važnosti, polaskaće samome sebi i tako ohrabren biće voljan da obavi sve što gondolijer bude zahtijevao od njega. Pa što košta, da košta. A neće ga koštati ništa, osim ono malo preostale duše, od koje se ionako već oprostio.

Photo: Stock

Poslije Budimpešte naš je intelektualac napokon osjetio čari karijere u usponu: svima je bio potreban, svi su od njega zahtijevali pomoć, činilo se da nijedna važna rabota ne može biti obavljena bez njegove podrške – postao je bitan. Izoštrio je svoj kategorijalni aparat kritikujući primitivizam dominantnog nacizma, dakako sa pozicija „borbe za demokratiju i ljudska prava“, sa pozicija „uvođenja evropskih standarda u balkansku krčmu“, kako je često volio da naglasi, iako je i do danas ostalo nejasno o kakvim je to standardima bilo riječi, da li se to odnosilo na sterilisanje koljačkih instrumenata prije nego se pristupi ručnoj radinosti na terenu, to niko ne zna pouzdano.

Njegove izjave i intervjui stranim medijima čije kopije pažljivo čuva u ličnoj dokumentaciji, predstavljaju dirljivo svjedočanstvo građanske hrabrosti i intelektualnog poštenja, zbog čega nije isključeno da u jednoj od budućih reformi školskog sistema nađu svoje mjesto u udžbenicima. Kao primjer na kojemu će djeca učiti kako se valja suprotstavljati nakaradnoj vlasti i boriti za svoje mišljenje.

Nekoliko puta je bio pozivan na glasovite „informativne razgovore“, ali se uplašio samo prvi put, dok još nije znao da će se to na kraju pretvoriti u dobrovoljni rad za dva gospodara. Zbog jedne gluposti, koja nije vrijedna pomena, vlast je čak ozbiljno razmišljala da protiv njega podigne optužnicu zbog „ugrožavanja ustavnog poretka“, ali su dalekovidi ljudi na vrijeme odustali od toga, jer ko zna kada će im njegove usluge zatrebati, procijenili su. Dokazao je da je dobar sluga, a takvi su u svim vremenima od posebne vrijednosti.

Javnost za njegovo ime doznaje tek poslije glasovitog rascjepa u vrhu „jedne, jedinstvene i nepodijeljene partije“, kako su parmenidovski govorili njeni istaknuti članovi u doba najžešćih unutarodborskih ratova. Svojim izjavama bez rezerve je podržao stranu za koju je pretpostavio da će pobijediti, (ili su mu to šapnuli iz inozemstva, ostaje nepoznato). Podršku je pružio odmah i javno, bez oklijevanja tako karakterističnog za crnogorsku inteligenciju. „Pogriješio je“, govorili su po skupštinskim kuloarima njegovi protivnici. „Prevario se u procjeni i slomio vrat“, pečatili su zlurado njegovu političku sudbinu. „Da je bar sačekao još koji dan. Još uvijek se ništa ne zna, sve opcije su u igri“, mudrovali su kafanski glupaci kao iskreno zabrinuti za njegovu budućnost.

Na ta prazna umovanja crnogorskih dokonjaka naš je analitičar odmahivao rukom i tajanstveno odgovarao: „U Crnoj Gori se nikada ništa ne zna, ovdje su uvijek sve opcije u igri. Upravo zbog toga je opasnost veća, ulog ozbiljniji, a izazov prosto neodoljiv“.

Nepotrebno je napominjati da nije pogriješio u procjeni. Zbog nesebičnog angažmana u teškim vremenima ponuđeno mu je mjesto u Vladi, ali ga analitičar vješto izbjegava. Učtivo se zahvaljuje na ukazanom povjerenju, no smatra da više može pomoći „našu stvar“ kao spoljni saradnik, kao nezavisni intelektualac koji će po potrebi odapinjati strijele na sve što bude dozrelo za likvidaciju. Sa dopuštenjem najvišeg mjesta osniva nekolike NGO, razvija business i učvršćuje svoje kontakte sa inostranstvom. Gorljivo se zalagao za referendum na kojemu će se građani izjasniti o državnom statusu Crne Gore međutim, poslije prvog signala sa strane da od referenduma nema ništa, on mijenja priču i naglašava potrebu da „ozbiljno razmotrimo političku realnost, mi politički-realno misleći ljudi“. Ideja zajedničke države postaje mu iznenada više nego prihvatljiva jer to je najzad i najkraći put u Evropu. Gostuje na televiziji, u političkim emisijama objašnjava svoje stavove, prividno kritikuje vlast, a u stvari vješto odrađuje apologetski zadatak. Njegova NGO postaje vrelo inicijativa koje će sasvim izvjesno donijeti blagostanje ovom posrnulom svijetu i on je ponosan zbog toga.

Intimno, očekuje da će ga nagraditi ambasadorskim mjestom u jednoj od zemalja engleskog govornog područja, ali za to je još uvijek rano, tvrdi. To će doći kao kruna jedne uspješne karijere. Ima vremena. Ne opterećuje se koja će ga država postaviti na to mjesto: Srbija, Crna Gora, Kosovo ili sve tri zajedno... Njemu je svejedno. Neka o tome drugi razmišljaju.

Nakaza. Ali, neko mu je u prolazu jednom dobacio da mu ta titula lijepo pristaje i on se od tada ne buni previše. Uostalom, zašto bi to činio!? To je pjena dana.

*Nastavak feljtona objavljujemo u nedelju 2. avgusta

star
Oceni
4.42
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV