Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Feljton: Vitezovi ništavila

Uspon i pad sitnog biznismena (2)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Novinar, početnik

Umnogome sličan svom duhovnom ocu iako to ni za živu glavu ne bi priznao – još je mlad i misli da je neuporedivo bolji igrač, zapravo da je igrač kakvoga majka još nije rađala, bar ne na ovim prostorima. Ali, proći će ga. Prvo političko sjebavanje u redakciji i odaće se lakim narkoticima, ionako je sklon tome, od slabog je materijala.

Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. U crnogorskoj periodici i štampi objavljuje prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb). Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a „Vitezovi ništavila“ u ljeto 2009 (NZCH). Član je crnogorskog PEN-a. Proza mu je prevođena na engleski, slovenski, švedski i mađarski jezik.

Od škole nema mnogo, tek srednju (a za razliku od svog starijeg kolege, nije ni pokušao da studira), no zbog toga je završio ubrzani kurs „Kako da postanete novinar savremenog doba“ (pod pokroviteljstvom jedne strane organizacije zadužene od Evropske unije da poboljša i unaprijedi kvalitet novinarskog kadra u nesretnim zemljama tranzicije) i zadovoljan je postignutim. Neko mu je na redakcijskom sastanku jednom skrenuo pažnju da novinar mora neprekidno da se obrazuje i čitanjem knjiga izgrađuje svoj stil i tako mu je postao vječni neprijatelj. On u slobodnom vremenu izbjegava sve što makar izdaleka liči na knjigu, samo igra kompjuterske igrice, sluša muziku i mašta o tome kako će jednoga dana da osnuje kakvu nevladinu organizaciju za praćenje rada medija.

U međuvremenu tezgari za sitne honorare, po redakcijskom zadatku obilazi zelenu pijacu i upoređuje cijene. U anale crnogorskog novinarstva, televizijskog posebno, biće zabilježen po pitanju koje je uputio preprodavcu na pijaci: „Kako vam se danas kreću jaja, gospodine?“, ali i po odgovoru koji je od šaljivdžije dobio: „Hvala na pitanju: dinamično!“ Međutim, ne uzbuđuje se zbog toga. On je cool. Još uvijek se nada, a to je za svaku pohvalu.

Pisanje ga brzo umori, stoga taj dio novinarskog posla izbjegava kad god može. Za njegovu majstorsku ruku je ćunta od mikrofona i kamera koja pomno bilježi i najmanji trzaj na sagovornikovom licu. Prirodno je talentovan za brbljanje i ubijeđen je da je to sasvim dovoljno u čemu možda i ne griješi.

Iako nije pošteno ni počeo da se bavi novinarstvom, on već razmišlja kako će ga napustiti. Prije nego što osnuje vlastitu NGO, okušao bi se rado kao PR menadžer neke od već postojećih. Nije bitno što zamuckuje kada razgovara sa ozbiljnim ljudima, svejedno je što su njegove rečenice blijede i u neredu, što je u nesporazumu sa padežima, što ne zna crnogorsku ijekavicu, što... Ništa od navedenog nije bitno, on je prirodni talenat i treba ga podržati da što prije napusti novinarstvo.

I pored toga što posjeduje sve neophodne preduslove za nakazu, tek je prizor. Ali, to je olakšavajuća okolnost samo na prvi pogled.


Prosvjetni radnik

Čudan je to svat, sluđena žrtva eksperimenata nadležnog Ministarstva: koliko dugo svjesno biće može da izdrži u nestabilnim životnim uslovima. Čuo je od nekoga, ili pročitao u novinama, da se ti eksperimenti izvode pod pokroviteljstvom EU i njenim novcem u čemu vidi jasan znak đavoljeg prisustva i sasvim dovoljno razloga da postane paranoik, ako to već nije. Najzad, činjenica da je čovjek paranoik ne znači nužno i da ga niko ne goni.

Plaši se računara. Niti ga sebi može priuštiti, niti bi ga koristio i da može. Po svaku cijenu namjerava sačuvati svoju samobitnost i metafizičku originalnost, potpuno je siguran da internet nije ništa drugo do tajno oružje Novog svjetskog poretka kojim „vladari iz sijenke“ namjeravaju otrovati njegov intelekt. A on svoj intelekt brižljivo čuva od zagađenja, napaja ga na čistim izvorima narodnog duha i napasa na zelenim livadama rodnog kraja. Ponekad, u rijetkim trenucima nemilosrdne samokritičnosti, tješi samoga sebe kako bi sve ipak bilo drugačije samo da mu je platica veća bar za 100 eura, ali to traje kratko jer i sam je svjestan da se ništa promijenilo ne bi, da je svaka promjena izvan granica njegovog bića. No, zbog tog nepovjerenja u mogućnost promjene nije mu se čuditi, jer samo on zna koliko je u svojoj karijeri nadživio različitih reformi školstva od kojih su sve bez izuzetka bile grandiozno zamišljene da bi se ipak na kraju pretvorile u svoju nakaradnu suprotnost. Zna to i Gospod na nebu (onaj bez svog miljenika na zemlji!), ubijeđen je prosvjetni radnik dok patosom starozavjetnog proroka zaziva potpuni kolaps obrazovnog sistema. „Na djelu je planetarno zaglupljivanje, urota protiv čovjeka i obrazovanja“, bijesno uzvraća na svaki pomen savremenih dostignuća u pedagogiji.

Razočaran je u život, ne vjeruje više nikome i često pada u stanja duboke depresije koju bezuspješno nastoji ublažiti alkoholom. Na granici je samoubistva, ali tu granicu ne prelazi, u posljednjem trenutku otkriva dovoljno dobar izgovor da nastavi svoj život. Kaže sebi da posao koji obavlja ipak ima nekog smisla, da se među njegovim đacima vjerovatno krije kakav budući naučnik, slikar ili pisac, uspješan poslovni čovjek, jednom riječju normalno ljudsko biće željno znanja – obmanjuje se! – i zbog jedne takve duše nastavlja sa predavanjima, izvlači iz već iscijeđenog sebe posljednje iskrice energije i čudi se odakle mu.

On voli da objašnjava, da ukazuje na eleganciju naučnog dokaza, da nadahnuto i vješto analizira složenu filozofsku teoriju: neprekidno piše po tabli, crta, računa i izvodi formule, tako da na kraju časa već ne liči na ljudsko biće. Umrljan je i nikakav, nagutao se prašine od krede, kašlje i promuklim glasom pita ima li što nejasno. Ne napušta ga nada da će mu jednom neko od njegovih učenika postaviti pravo pitanje o razloženom problemu, da će u tom pitanju naslutiti trag razumijevanja i, što je najbitnije, intelektualne radoznalosti. Iako ne pamti kada mu se to dogodilo posljednji put i da li mu se uopšte dogodilo, njega nada ipak ne napušta. Poslije dobro održanog časa, dok puši u zbornici i bez užitka ispija šoljicu bljutave kafe, par minuta osjeća neko mutno i neodređeno zadovoljstvo i na tome se sve okončava. Već sljedeći čas je umoran, otaljava predavanje i svako malo pogleduje na sat. On ne pita za kim zvono zvoni, odgovor mu je odavno znan.

Iako je najadaptivnija kreatura od svih koje bitišu u tranzicionom Disneylandu, prosvjetni radnik još uvijek ne razumije zbog čega je njegov položaj u društvu tako beznačajan. Ponižava ga saznanje da je svaki razbojnik sa ulice građanin sa više autoriteta i dostojanstva nego što ga on sebi može priuštiti. Shvata da je znanje, u odnosu na drogu i oružje, izgubilo svoju cijenu i možda je jedini koji iskreno žali zbog toga. Svjestan je da na osnovu svog položaja nikome ne može reći: „uči, biće ti bolje“, jer u tom slučaju rizikuje da mu neko od slobodnijih učenika uzvrati: „jeste, pa da mi bude kao vama, da radim za 400 eura plate“. Kako ne zna što bi na to odgovorio, on se ustručava da ikoga uputi na knjigu. Pred kraj završnog razreda maturante ispituje o njihovim planovima za budućnost: da li su odlučili šta će i kuda dalje, fakultet ili posao, želio bi da sazna. Posljednjih godina sve češće čuje da je zanimanje kriminalca veoma primamljivo njegovim učenicima. Na takav odgovor on se samo nasmije i pokuša da objasni kako u tom poslu nema kasnih početaka, a da su oni sa svojih osamnaest godina već dobrano zakasnili. „Ta su radna mjesta, dame i gospodo, već zauzeta. Dok ste vi svoju dragocjenu energiju prividno trošili na školsko obrazovanje, neko drugi je savladavao osnove zanata ili u popravnom domu sklapao poznanstva koja će mu docnije koristiti u poslu. Najzad, zbog kriminala ljudi idu na robiju“, iznosi na kraju svoj najjači argument. Ali učenici mu ne vjeruju da iko zbog kriminala može biti kažnjen, i možda su u pravu, jer u to ne vjeruje više ni on sam.

Photo: Stock

Zazire od političkog izjašnjavanja jer njegovi su stavovi toliko konzervativni da se mnogi od njih nalaze na samoj ivici rasizma zbog čega mu se ne isplati da ih javno iskazuje – doživio bi osudu čak i od istomišljenika. Iako rado ogovara vlast, čini to površno i bez preciznih argumenata, na nivou bulevarske štampe, riječima koje nikoga ne obavezuju i koje, ako zatreba, kasnije može lako opovrgnuti. Naziva to „kritikom svega postojećeg“, sjeća se svoje marksističke mladosti. Ne usuđuje se da ozbiljnije razmišlja o društvenoj stvarnosti, izbjegava da se zagleda u jamu u kojoj se nalazi, uplašen je da među mnoštvom krivaca ne prepozna i sopstveno lice. Intimno, još uvijek se divi najpoznatijem stanovniku Scheveningena, divi mu se još više od kada je protiv njega pokrenut proces, oduševljen je njegovom herojskom odbranom pred međunarodnim sudom, ali to ne pominje nikome. „Pušti vraga!“, odmahuje rukom.

Vješto izbjegava sva nastojanja znatiželjnika da saznaju njegovo „pravo mišljenje“ makar to bilo i o vremenskoj prognozi za sjutra, jer on nije zadužen da iznosi mišljenje, on je pobogu prosvjetni radnik, odgovara samodopadno, a u stvari tek prikriva činjenicu da već odavno nema svoje mišljenje ni o vremenskoj prognozi, a kamoli o nečemu bitnijem. Nekada je imao, tješi se, ali kada je to bilo nije u stanju da kaže, ne sjeća se više. Sada on brine o svojoj kori hljeba, kloni se sindikalnih aktivnosti i ustručava od svake pomisli na iskušenje štrajka. „Veži konja gdje ti gazda kaže“, njegov je moto.

Uveče, kada poslije napornog dana dođe kući, uključi televizor i odgleda dnevnik, pojede nešto i onako zdruzgan ćuti. Na hladna pitanja svoje supruge kako je proveo dan on odgovara preko volje, mrmlja nešto i romori, prosto mu je već postalo neprijatno da upotrebljava riječi. Iako je na putu do kuće sebi čvrsto obećao da neće razmišljati o potrošenom danu, on u sjećanju detaljno prebira po njegovim ostacima i gnuša se nad samim sobom. Prije nego što zaspi u mlitavom vremenu iščekivanja sna, čini mu se da naslućuje onaj jezivi trenutak u svom životu kada je sve krenulo naopako. Sebe je nekako ubijedio da tek pošto precizno identifikuje i prihvati taj trenutak unutrašnjeg raskola, nešto se u njegovom životu uopšte može promijeniti. No, upravo kada pruži ruku prema njemu i ponada se da će ga uhvatiti, trenutak žudnje se razlaže u tami, a prosvjetni radnik počinje da luta kroz maglu razočarenja dok ubrzo ne potone u zasluženi san. I tako svako veče, čini mu se bez izuzetka, uzalud iščekuje trenutak mističnog otkrovenja koji će njegovom osakaćenom životu dati nekakav smisao i opravdanje, koji će biti pouzdana osnova za „novi početak“; i to čini on, koji u mogućnost početka već odavno ne vjeruje.

Premda izgleda kao čovjek koji je zaboravio svoju dušu, to je samo privid, jeftini trik automarketinga. On se još uvijek sjeća svoje izgubljene duše samo nema hrabrosti da to sebi prizna i da se ponaša s tim u skladu. Dakle, prizor.


Businessman, sitni

Počeo je karijeru kao policajac, ali je blagovremeno shvatio šta se događa: upoznao je ljude, bio na pravom mjestu u pravom trenutku i iskoristio priliku. On zna da se prilike samo jednom ukazuju i ako ih čovjek ne iskoristi tada, neće više nikad. Nekoliko puta je bio zadužen da službenim vozilom prati konvoj, odradio je posao kako treba i stekao ugled među dobrostojećim ljudima. Pročulo se za njega: veoma brzo počeo je da dobija poslovne ponude izvan službe, dobro plaćen honorarni rad u civilu, slobodno vrijeme koje je iskoristio na pravi način. Uskoro je napustio policiju, osnovao vlastitu agenciju, postao je čovjek-firma, ali nije zaboravio svoj nekadašnji život pa je sačuvao poznanstva sa ljudima iz službe. On bar zna da policajac, svještenik i komunista nikada nijesu bivši, i to mu saznanje uliva sigurnost.

Poslije izvjesnog vremena napušta rizične poslove, a stečeno bogatstvo ulaže u gradnju stanova za prodaju i tako ga legalizuje. Pere novac, svoj i svojih kompanjona, čini to elegantno i brzo, bez tragova. Počinje da vjeruje u svoju poslovnu dovitljivost, ubijeđen je da mu se ništa loše ne može dogoditi, smatra da je Bog napokon pogledao i na njegovu stranu. Postao je neko te više nije bitno što je ništa.

Odavno već nije podstanar, ni sam više ne zna što sve posjeduje. Njegova žena ubrzo otkriva blagodeti novca koji se troši u ogromnim količinama i nemilice, zbog čega mu velikodušno prašta maloljetne ljubavnice i česta poslovna putovanja. Ona ga razumije i podržava, ubijeđena je da dokle god su sinovi kraj nje i on tu negdje pod nadzorom, njihov brak je siguran. Jednom riječju, porodična idila: zajedno izlaze na večere u ekskluzivne restorane, pokazuju se u pravom svijetlu i uživaju u zavidljivim pogledima običnih smrtnika. Sada su građani od ugleda, niko se više ne sjeća prošlosti, ona je zauvijek izbrisana magičnom krpom.

Razmišljaju o budućnosti svoje djece, obezbjeđuju im časove stranih jezika i maštaju o tome kako će ih poslati na školovanje u inostranstvo: Švajcarska, možda Engleska, Italija ili Njemačka, u svakom slučaju ozbiljne poslovne škole jer porodično bogatstvo valja proširiti. Ulažu u vrijeme koje dolazi, sanjaju o sopstvenoj imperiji, oni znaju da budućnost pripada ljudima koji je čuju kako korača i zbog toga pažljivo osluškuju tamu u kojoj žive. Srećni su, zadovoljni i čude se ljudima koji to nijesu: to su neupotrebljive lijenštine, dosadne sebi i drugima jer „ne može se ništa bez rada, prijatelju moj“, kako često govore i businessman i njegova lady Macbeth u jedan glas.

Pred svake izbore, businessman odvaja znatan dio novca za finansiranje političke partije; čini to dragovoljno jer zna šta je dobar poslovni potez. „Ne valja biti sebičan“, tvrdi, „čovjek mora misliti i na opšte dobro.“ Poslije pobjedničkog slavlja, uloženi novac se brzo isplaćuje, on dobija nove poslove i priliku da uveća svoje bogatstvo. Gospode, obraća se svom zaštitniku na nebu u trenucima iskrenosti, kako je život lijep. I jednostavan, ne propušta kroz uzdah da naglasi.

Sunovrat je počeo neprimjetno, businessman jednostavno sopstvenu nezajažljivost više nije mogao da nadzire i drži pod kontrolom. Istovremeno počinje više različitih poslova, gradi stambene zgrade za koje unaprijed zna da ih nikada neće završiti, iste stanove prodaje po nekoliko puta različitim ljudima ne obraćajući pažnju kome to čini i da li mu neko od prevarenih može nauditi. Uzima novac od zelenaša zatim ga drugim nesretnicima daje pod kamatu, vrti, burgija, preliva iz ništa u koješta i divi se vlastitom smislu za posao. Još uvijek mu uspijeva da održi privid uspješnog čovjeka, još uvijek je njegov život na visokom nivou iako glavobolje postaju sve razornije, a telefonski pozivi na koje se ne usuđuje da odgovori sve češći. Na pitanja svoje supruge što se to događa na poslu, odmahuje rukom, trenutne poteškoće, kaže, ništa ozbiljno, prebrodićemo. Da bi joj to i dokazao kupuje nova kola, luksuznija od prethodnih, ili otvara još jednu agenciju za prodaju nekretnina, ili porodično putuju na odmor u Maroko, Egipat, Tunis...

Jednog popodneva nepoznat čovjek dolazi kod njih doma, svog poslovnog saradnika je tražio u kancelariji, kaže, nikoga nije bilo tamo, stoga je odlučio da ga sačeka u njegovoj kući. Odbija ponuđeno piće, uljudno se osmjehuje djeci i strpljivo čeka sedam sati u njihovoj dnevnoj sobi. „Pozdravićete ga“, kaže na odlasku. Businessman toga dana nije došao svojoj kući, a njegova Lady je doživjela svoj prvi nervni slom. Bio je to početak kraja jedne surove tranzicione bajke kojeg, po vlastitom tvrđenju, ničim nijesu zaslužili.

Photo: Stock

Uznemiravanja postaju bezobzirnija, a prijetnje sve grublje. Pokušava da se za pomoć obrati svojim kompanjonima, ali niko od njih ne želi da razgovara s njim. Ne poznaju ga više, odjednom su postali nedostupni, izvan dometa. Svi ga zaboravljaju ili bježe od njega, ako ga već ne jure zbog prevare. Da bi vratio dugove i zaštitio porodicu od povjerilaca koji ga progone, businessman je prvo prodao vozni park firme, jahtu, gliser, zatim poslovni prostor u centru grada u kojemu se nalazila njegova agencija za nekretnine, potom građevinske mašine, na kraju kuću, sat od 25.000 eura, umjetničke slike, nakit svoje gospođe... „Gnjido nesposobna!“, vrišti na svoga muža Lady Macbeth dok poput sablasti hoda neuglednim stančićem u koji su se preselili, zapuštena je i neuredna, a tamni kolutovi ispod očiju jasno svjedoče o dubini pada. „Nikada se nećeš izvući“, vrišti neutješna, „bankrotirao si, gnjido! Uništio si budućnost naše djece! Sada su poput oca, niko i ništa.“ „Nijesam to učinio sam“, uzvraća joj muž, „pomogla si mi u tome, droljo jedna prljava“, kaže joj businessman. Tako počinje porodična svađa koja, po pravilu, okončava tučom i razbijanjem ono malo namještaja koji nijesu uspjeli da prodaju.

Počeo je da se opija. Kupi u prodavnici flašu jeftinog pića i odlazi u jednu od svojih nezavršenih zgrada gdje pije do besvijesti. Tamo ga jedne večeri pronalaze utjerivači dugova, čeličnom sajlom vezuju mu stopala i vješaju ga o gredu plafona. Pod batinama obećava da će prodati stan, to mu je još jedino preostalo, obećava da će vratiti novac koji duguje. „Sa kamatom“, naglašavaju utjerivači, a on nemoćno potvrđuje: „sa kamatom.“

Tako i čini. Za desetak dana je prodao stan, ali nije imao hrabrosti da o tome obavijesti porodicu, odgađa to za jednu od boljih prilika. Međutim, novac ipak nije predao utjerivačima, ta količina para za njega je bila iskušenje kojemu nije mogao odoljeti. U toj gomilici novca koju drži u rukama prepoznaje šansu za novi početak, samo ako pametno odigra, a odigraće, drugog izbora nema. Oblači svoje jedino pristojno odijelo, ostavlja pismo ženi u kojemu joj pokušava objasniti što je uradio, ne brine za nju i djecu, neka žive kod đeda i babe, neka njegovi roditelji vraćaju dugove ako žele, njemu je postalo svejedno. Sa 40.000 eura u džepu businessman odlazi u Srbiju, planira da se poveže sa prijateljima, tamo još uvijek ima dobrih veza, iskoristiće ih. Kao prosječni, maloumni Crnogorac smatra da u Srbiji nema prevaranata i lupeža njegovog ranga, zbog čega je ubijeđen da je upravo njemu sudbina odredila da ih prosvijetli i nauči novim načinima muvanja. Dok sluša uspavljujuće kloparanje voza na liniji Bar – Beograd, on mašta o tome kako će poslije dva-tri obavljena posla ponovo „stati na noge“, kako će otkupiti kuću i vratiti dugove, a sebi svečano obećava da će u novom životu biti oprezniji, da će igrati na sigurno, bez i najmanje mogućnosti promašaja. Po dolasku u Beograd, na trafici kupuje karticu za mobilni i dva vaučera, odsjeda u hotelu „Slavija“ i odmah se javlja svojim poznanicima. Nestrpljiv je da počne.

Iste večeri po njega dolaze utjerivači dugova, premlaćuju ga i odvode u nepoznatom pravcu. Iako postoje ljudi koji tvrde da nije ubijen već da su ga svojim očima vidjeli kako klošari po Beogradu i povremeno radi za šankom u jednoj diskoteci, niko ozbiljan u te priče ne vjeruje.

Nakaza. No, da li je samo on kriv zbog toga?

 

star
Oceni
4.35
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV