Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Feljton: Vitezovi ništavila

Đavo u tranzicionom Disneylandu (1)

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti)

Uvodne napomene

Osnovna pretpostavka ovog kataloga groteski, ili ako vam je draže, ovog vašara ljudske nedovršenosti, jeste tvrdnja da je u postojećem svijetu čovjek mrtav i da ga nikako ne možemo vaskrsnuti. Poslije uspješno izvedenog ubistva Boga kao i poslije sistematskog uništenja svake racionalne legitimacije vlastitog postojanja, to je sasvim razumljiv kraj i, ako ćemo pravo, sudbina kakvu je homo humanus odavno zaslužio. Ono što preostaje, reliquiae reliquiarum, jesu tek fenomeni različitog i nedefinisanog ontološkog statusa, bića bez utemeljenja čije je postojanje moguće identifikovati u rasponu od prizora do nakaze, da navedemo samo osnovnu podjelu unutar kataloga.

Blagonakloni će čitaoci, vjerujem, pronaći koju riječ razumijevanja za čovjeka, te će, dobri kakvi već jesu, oštro osuditi namjeru autora da sve što postoji predstavlja u krivom svijetlu i prikazuje sa njegove nakaradne strane. Svijet nije sekularizovani pakao, kazaće, i plodovi ove primijenjene demonologije ne pripadaju tako uzvišenom biću kakvo je ljudsko. Autor je podlegao štetnim uticajima vremena u kojemu živi, povikaće glasno, očigledno je tranzicioni Disneyland ostavio svoj pogubni pečat i na njegovu dušu. A zar je moglo drugačije, upitaće autor rezignirano, i to će biti sve što će dozvoliti sebi da izgovori u svoju odbranu. Odavno je shvatio da ne vrijedi raspravljati sa takozvanim optimistima, pogotovo da to ne vrijedi činiti sa optimistima po službenoj dužnosti kakvih danas ima najviše. Ovaj svijet je oduvijek vapio za sopstvenim opravdanjem, no koji god pisac smatra da je banalna apologija svijeta njegovo intelektualno utočište i oslonac, eto mu ga tamo. Samo neka se docnije ne žali kada ga taj isti svijet sažvaće i ispljune kao neslanu komadinu mesa budući da bolje od toga nije ni zaslužio.

Dragan Radulović je rođen 1969. godine u Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“, i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi. U crnogorskoj periodici i štampi objavljuje prozu, eseje i književnu kritiku. Objavio je zbirku priča „Petrifikacija“ (Knjižara Logos, 2001. Budva), roman „Auschwitz Café“ (Drakar, 2003. Budva), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (Drakar, 2005. Budva) i zbirku pripovijesti „Splav Meduze“ (Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Plima iz Ulcinja, 2007. Zagreb). Roman „Auschwitz Café“ je 2006. objavljen u Hrvatskoj (Antibarbarus i NZCH, Zagreb), a „Vitezovi ništavila“ u ljeto 2009 (NZCH). Član je crnogorskog PEN-a. Proza mu je prevođena na engleski, slovenski, švedski i mađarski jezik.

Pisac ovog kataloga u svojoj naivnosti smatra da je, nakon svih u prošlosti obavljenih zadataka i odigranih uloga, posljednje dostojanstveno stanovište onoga koji sebe još uvijek razumijeva kao misleće biće – da inficira ljude skepsom i pesimizmom. No, kako je zdravi razum u stvari mišljenje dominantne grupe, tako je u njemu najmanje zdravlja i razuma, a najviše sile. A svaka je sila po pravilu bez milosti i pameti! Zbog toga, o pesimizmu, zdravom razumu i sili – ni riječi više!

Nema teksta bez interteksta, staro je pravilo književne teorije. Stoga ni tekst koji se otvara pred čitaocem nije jednoliko siroče bez sijenke. Od pregledane literature, dakako one koja mu je bila dostupna i od koristi, autor izdvaja samo nekoliko uzora koji su značajnije uticali na uobličavanje njegovog pogleda: Teofrastove Karaktere kao precizan dokaz da je ljudska priroda u svojoj gnjilosti nepromjenljiva, Primjere čojstva i junaštva Marka Miljanova Popovića – knjigu koju je autor kataloga pročitao u malo iskošenijem ključu nego što je to uobičajeno u Crnoj Gori iz razloga što ga ništa nije toliko nagonilo na razmišljanje kao činjenica da je stari crnogorski serdar za potrebe svojega djela morao na raznim stranama i pod lupom tragati za primjerima „čojstva i junaštva“ Očigledno zbog toga što ljudi i junaka na jednom mjestu nije bilo dovoljno, iako su, istini za volju, i njegovi kriterijumi bili preoštri. No, kako god, izvjesno je da crnogorsku slavnu prošlost valja sagledavati sa više skepticizma jer je ne sačinjavaju samo junaci i moralni nadljudi, mnogo je više bilo podmitljivih glavara i popova koji su sirotinji davali novac na kamatu. Taman koliko i danas što ih ima, kazali bi cinici, jer ovaj naš svijet ipak nije pao s neba. Od uzora katalogu još valja pomenuti dramu Miroslava Krleže Gospoda Glembajevi, preciznije scenu u kojoj zgađeni Leone promatra obiteljsku galeriju portreta glembajevskih predaka i tužan reflektira o razornoj količini „mutnog u nama“. Tako je moguće da i naše tranziciono plemstvo uskoro bude portretisano i izloženo po zidovima svojih porodičnih dvoraca. Uz malo mašte lako ih je zamisliti: biće to lica uglednih građana, oštre fizionomije bivših razbojnika koji su jednako uspješno prali nečistu prošlost i prljavi novac. Dakako, na radost svojih potomaka, jer pored naslijeđenog bogatstva, oni o mutljagu svoje porodične prošlosti neće razmišljati. Posebno vrijedan izvor obavještenja neophodnih za valjano uobličenje likova bili su tekstovi objavljivani posljednju deceniju i po štampi, jer je njihova precizna jednoznačnost dragocjeno i nezaobilazno svjedočanstvo opštega posrnuća.

I nipošto ne na kraju, kao snažan podsticaj za pisanje ovog kataloga groteski, autor izdvaja knjigu francuskog filozofa Denisa de Rougemonta U zagrljaju Đavla. Iako je knjiga pisana za vrijeme Drugog svjetskog rata i objavljena daleke 1944. godine, pred našom publikom se pojavila tačno na vrijeme – u osvit balkanske kasapnice 1991. godine „kada su generali rigali na Grad mržnju iz podrumskog kluba književnika“, kako je prevodilac Frano Cetinić naveo u posveti svog prijevoda dubrovačkom pjesniku i žrtvi granatiranja Milanu Milišiću, po nacionalnosti Srbinu, ako je naposlijetku ikome više stalo do toga koje je ubijeni pjesnik nacionalnosti bio!?

Pisac zna da je prosto nemoguće zahvatiti svu baroknu raskoš kreatura koje egzistiraju u tranzicionom Disneylandu. Cvijet viteštva koji je predstavljen u katalogu tek je neznatni dio infernalnih slika naše stvarnosti i to iz samo jednog razloga – njihova demonska priroda je neuhvatljiva i u neprestanom preobražaju. Oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa. Njih ništa ne obavezuje. Njima je svejedno. (A da zlo bude veće – kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti). Dakle, vitezova je u našem svijetu mnogo više nego što ih je navedeno u katalogu, što je sasvim razumljivo, jer ako je vjerovati podacima u knjizi De Praestigiis Daemonum („O demonskim obmanama“) koju je daleke 1563. godine objavio znameniti ljekar i demonolog Johann Weyer, podacima čiju istinitost još niko nije osporio, onda Đavolje kraljevstvo broji 72 princa i 7.405.926 demona koji su raspoređeni u 1.111 legija od kojih svaka ima tačno 6.666 slugu... Zbog toga, katalog koji se otvara pred čitaocem jeste – i to jedino može biti! – samo beznačajna čestica teksta o demonskim preobražajima našega vremena.

P.S.

Osnovna razlika između prizora i nakaza je u sljedećem: prizori se još uvijek sjećaju svoje izgubljene duše, dok su nakaze čvrsto ubijeđene da dušu nikada nijesu imale. Razlika je samo na prvi pogled aksiološki bitna, jer je istraživanje nedvosmisleno pokazalo da je ultimum putovanja svakog prizora da se jednoga dana preobrati u nakazu.


Novinar

U suštini žalosna pojava, bez obzira da li poslove obavlja za vlast ili opoziciju. Kada mu zazvoni mobilni telefon on ustaje od stola, bez riječi isprike prekida već započetu konverzaciju i udaljava se nekoliko metara kako bi neometan razgovarao sa svojim „izvorom od povjerenja“. Tokom razgovora izbjegava gestikulaciju, a da bi spriječio slučajno prisluškivanje on zaklanja usta slobodnom šakom i malčice krivi glavu. Kada obavi razgovor, ljudima za stolom samozadovoljno saopštava ime svog sagovornika: po pravilu je to neko uticajan iz svijeta visoke politike ili businessa, čovjek običnim smrtnicima nedostupan. Sve značajne ljude državnog aparata poznaje intimno, sa njima redovno srkuće jutarnju kafu i pijucka viski, ali, za razliku od drugih, on njih poznaje još od ranije, još od vremena kada su ti ljudi bili niko i ništa, „obični gubitnici bez gaća na guzicu“, kako ih novinar slikovito opisuje, skoro im tepajući.

Jedino što o sebi bez oklijevanja može reći jeste da je važna ličnost, da njegovo mišljenje uvažavaju centri moći i da se niti jedna politički značajna odluka ne može donijeti prije nego što neko iz vrha vlasti pažljivo ne sasluša što on misli o tome. Novinar smatra da je to uspjeh koji neprekidno mora naglašavati jer ljudi su po prirodi zaboravni, pogotovo kada je riječ o njegovoj vrijednosti. Negdje je čuo ili pročitao (iako sve manje ima vremena za čitanje!) da on kao novinar predstavlja glas javnosti i da je njegova uloga od značaja za razvoj demokratije – što je činjenica koja ga posebno raduje i koju u razgovorima redovito ističe. Odavno već ne vodi računa pred kojim ljudima to čini, jer on ne strahuje od moguće provjere, navikao se na neuhvatljivi život u laži.

Photo: www.zamirzine.net

Iako je potkupljiv za sitne pare, njegova je omiljena priča ona o časti i poštovanju novinarske etike. Rado citira misli Marka Miljanova, ali kao većina Crnogoraca to čini selektivno, nikada ne pominje ono što bi kritički mogao primijeniti na sebe. Što, dakako, ne doživljava kao protivurječnost, jer sebe ne uspijeva da vidi. Njegove su oči uvijek usmjerene tamo gdje treba, ali o tome gdje treba ipak ne odlučuje samostalno. I zbog toga je srećan jer ga unaprijed i na drugom mjestu određeni smjer pogleda oslobađa potrebe da misli.

Svoje tekstove piše s namjerom „da im reče“, a najveća mu je pohvala kada od čitalaca (ljudi sličnih njemu, dakako) čuje: „e vala majstore, svaka ti čast, ovako ih niko nije nagrdio do sad“. Ne zamara svoj intelekt istraživanjem podataka, on zna da postoje analitičke službe u policiji koje će taj naporni posao obaviti umjesto njega, a u njihov profesionalizam ima beskrajno povjerenje. Njegova je samo klevetnička forma i jezik – zdrav, „narocki“, svima razumljiv, jezik iz njegovog sela. Posebno ga uznese neočekivani sijev deseterca u tekstu jer on voli da stihoklepa i rimuje, doživljava to kao posebnu odliku svog novinarskog stila po čemu je, najzad, i prepoznatljiv u medijskom životu Crne Gore. Za njegovo se britko pero čulo izvan domaje, „čak u Biogradu“, naglašava novinar, ne bez ponosa u glasu.

Nekoliko puta u karijeri tužili su ga zbog klevete i blaćenja, izvodili pred sud i prijetili kaznom. Međutim, od presude redovno nije bivalo ništa jer je uvijek vodio računa da ima dobru zaštitu. Zapravo, uvijek je i napadao samo one koji ne mogu da uzvrate; to je uostalom oduvijek bila mjera njegove hrabrosti. Tužbe oštećenih ljudi po pravilu predstavlja kao organizovani napad na slobodu misli i govora, a u njihovoj pozadini prepoznaje niske, isključivo političke motive. To su neprijateljske aktivnosti usmjerene protiv svega što je zdravo i napredno u našem društvu, ljutito komentariše.

Pomno je pratio „događanje naroda“, prisustvovao je zbivanjima iza scene (i danas, za kafanskim stolom, rado prepričava političke pikanterije iz tog vremena), ali se konačno proslavio tek u „ratu za mir“. No, za razliku od svojih maloumnih kolega koji su, bez obzira na sve vojne poraze, nastavili da duvaju u ratnohuškačku tikvu, on se na vrijeme prestrojio i postao vodeće pero demokratskih procesa. Sa istim žarom nekadašnjeg naciste, on danas piše hvalospjeve o poštovanju ljudskih prava i medijskih sloboda kao i o potrebi da se izvrši dekontaminacija javnog diskursa društva „jer to Evropa izričito zahtijeva od nas“, kako u svojim tekstovima često naglašava taj samonabijeđeni tumač evropskih interesa u regionu. Prilagodljiv je i to je njegova možda najbolja osobina. Majstor je autodizajniranja i mnogo energije ulaže u održavanje lažne predstave o sebi, ali kako od toga živi – on ne pita za cijenu.

Član je nekoliko novinarskih i književnih udruženja, nosilac je više ratnih i mirnodopskih pohvala i odlikovanja, ali mnoga od tih odličja u međuvremenu su izgubila na cijeni i on vješto izbjegava da ih navede u biografiji – to više nije lukrativno. U mladosti je objavio dvije knjige stihova i izvjesno vrijeme života proveo zanesen mišlju da će od sebe nekako uspjeti da napravi pjesnika. Srećom, ubrzo je shvatio da od toga nema ništa, da je vlastitu poetsku snagu već iscrpio u te dvije sveščice, shodno čemu je zauvijek napustio literaturu i posrnuo u novinarstvo. Na pitanje znatiželjnika zbog čega je prestao da piše poeziju, on odgovara nadmeno: „shvatio sam da postoje značajnije stvari u životu“. I zaista: raspad zemlje, moralni i društveni kolaps, odbrana ugroženih interesa nacije, sve je to zahtijevalo njegov angažman, i svemu je on dao svoj prepoznatljivi doprinos.

Napustio je literaturu, ali ne i udruženje književnika jer kada mu se slučajno dogodi da pogrešno procijeni smjene političkih garnitura i za kratko vrijeme ostane bez uredničkog posla, on zamaše sa one dvije zbirčice i kao punopravni član književnjačkog ceha kidiše na sve strane da mu nova vlast obezbijedi kakav posao, odgovarajući njegovom društvenom značaju, razumije se. Povoljna okolnost jeste da ne ostaje dugo bez rabote, najviše mjesec-dva, dok odnosi snaga ne dođu na svoje mjesto, dok ponovo ne postane upotrebljiv i od koristi.

Photo: EPA/ILYAS SHEIKH

Živi sa porodicom u očevoj kući i sanja da nekako zakuči stan u jednom od elitnih zdanja gradskog centra: zaslužio je veli, i to poodavno. Histerična žena ga neprekidno maltretira i vrijeđa, a dvoje musave, punoljetne djece, inače propali studenti i lijenštine, skoro da ne obraćaju pažnju na njega, „samo traže pare, pare, pare...“, govori novinar rezignirano. A on više ne zna kako da dođe do para, čini mu se da je sve isprobao, a uzalud. U početku je pisao po narudžbini, brljao po komandi i za pristojnu nadoknadu, no ubrzo je shvatio da novac može uzeti i za nenapisani tekst samo ako je novinar pametan. Kada namiriše kakvu pronevjeru, a hvala Bogu tendera i privatizacije kod nas ne faliva, on se direktoru određenog preduzeća obrati zahtjevom za bespovratni kredit uz obrazloženje (usmeno, dakako!) da je mnogo bolje da ga iskreditiraju sa hiljadu-dvije eura nego da on objavi seriju „razaračkih tekstova“. I direktori plaćaju, što je to za njih samo da maknu bijedu s vrata, da im se ime ne valja po novinama u negativnom kontekstu. Ali kada ga zaista pritisnu dugovi, kada mu novac postane bolno neophodan (a tada kao za inat nijedne afere nema na vidiku), on zaređa od firme do firme i skuplja novac za knjigu. „Vidite, potrebno mi je 3000 eura, a do sada sam uspio da prikupim 2500. Eto, mislim da ćete mi vi pomoći tih 500 što mi fali“, obraća se sponzoru umilnim glasom. To što knjigu nije napisao niti u bliskoj budućnosti namjerava da je napiše, ne uzbuđuje ga uopšte. Njemu je potreban novac, a cilj opravdava sva sredstva, naučio je odavno.

U rijetkim trenucima iskrenosti pred samim sobom, on zamišlja da je visoki vladin službenik, ministar ili bar direktor televizije. Tada ga obuzima neka unutarnja radost, potpuno se rasplinjava u sanjarenju, svi njegovi jadi nestaju bez traga. „Zbogom bircuzi i jeftina pića, zbogom sitne pare i društvo gubitnika, sada je vrijeme za veliki business“, govori sebi tiho, šapuće u pola glasa i već sijeda u službenu limuzinu: mekana koža zadnjih sjedišta miluje njegovo namučeno tijelo, a iz frižidera u automobilu vadi bocu skupocjenog konjaka i otpija gutljaj... Nažalost, njegove snove prekida sirova realnost, neko potpuno beznačajan ga poziva preko mobilnog zbog čega je mrzovoljan i brzo okončava razgovor. Zatim pokušava iznova da oživi raspršeni san i da ga dosanja, ali mu to ne uspijeva. Psuje, očajnički psuje sudbinu i sve one funkcije koje su mu u životu izmakle za dlaku, bar je on ubijeđen da je bilo upravo tako: za jednu malu, najmanju od svih malecnih dlaka koje postoje na ovom svijetu.

On pripada redu nakaza. I nema mu pomoći.

*Nastavak feljtona objavljujemo u sredu 29. jula

 

star
Oceni
4.41
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV