Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Feljton: Bizarni sveci Srpske crkve (3)

"Sveti" kralj Milutin, pedofil, svirepi otac i sladostrasnik

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Svi su se plašili njegove brutalnosti, kojoj kao da nije bilo kraja: Kralj Milutin, svetac
Svi su se plašili njegove brutalnosti, kojoj kao da nije bilo kraja: Kralj Milutin, svetac
Izvor: www.novosti.rs

Nije Srpska crkva Milutina za sveca proglasila zbog njegovih uspjeha i djela, već zato što je kao privatna crkva Nemanjića, to morala. Zbog državničkih zasluga se ne postaje svetac. Ruska crkva za sveca nije proglasila cara Petra Velikog Romanova, a ni caricu Katarinu Veliku. U svetitelje nijesu proizvedeni Matija Korvin kod Mađara, niti je za sveca proglašen Đuzepe Garibaldi

Knjiga Miroslava Ćosovića "Bizarni sveci Srpske crkve" prodaje se u Crnoj Gori, u supermarketima i na kioscima po cijeni od 3.99 €. Osim onoga što čitate u feljtonu, u knjizi možete pročitati još mnogo toga zanimljivog - o Svetom Savi, o Nikolaju Velimiroviću, o Njegošu, o Luki Vukmanoviću, o Atanasiju Jevtiću, o Amfilohiju Radoviću, o Filaretu Mićeviću, o istoriji pravoslavne crkve na ovim prostorima... Facebook stranica knjige https://www.facebook.com/bizarni.sveci.srpske.crkve

Milutin je sin Uroša "Hrapavog" i Jelene Anžujske. Bio je vrlo moćan vladar, možda najveći državnik od svih Nemanjića, veći od Dušana, koji je - kako to kaže Stojan Novaković - bio nerealan, "megaloman". Milutin je bio vrlo dobar ratnik, dobio je mnoge bitke, proširio je svoju državu, osvojio je severnu Albaniju i veći dio teritorije današnje Makedonije. Izgradio je mnoge crkve i manastire. Tada se prvi put u istoriji, krajem 13. vijeka srpska država proširila sa Kosova na jug. Oko 1284. Milutin je od Vizantije osvojio krajeve do linije Strumica – Prosek – Prilep - Ohrid - Kroja.

Ove oblasti Makedonije, a kasnije i veće oblasti prema jugu - Srbi (kako ih istoriografija tretira) su držali oko osam decenija, do bitke na Marici. Naravno, nemoguće je da su u tih osamdeset godina Nemanjići promijenili etničku sliku Makedonije, zato što hrišćanskim vladarima u doba feudalizma nije bilo ni na kraj pameti da ubijaju obične ljude - ratare, nije im ni na kraj pameti padalo da, kako bi se kazalo u savremeno doba - vrše etnička čišćenja. Nemanjićima je bio potreban svaki čoek, kao ljudska radna mašina, stvorenje koje njima i njihovom plemstvu donosi dobit. Jednostavno, Nemanjići su bugarske/makedonske Slovene (i ratare uopšte) koje su zatekli na osvojenim teritorijama, imenovali svojim lokalnim nazivom Srblji.

Danas mnogi srpski istoričari i nacionalni radnici, kao i srpska crkva, svojataju Makedoniju, prisvajaju je kao srpsku zemlju, naročito je uporna u tome srpska crkva, koja neće da prizna Makedonsku pravoslavnu crkvu, što automatski znači da ne priznaje ni makedonsku naciju. Na osnovu čega imaju takav stav?

Srbi su teritorijom današnje Makedonije vladali osamdesetak godina, od kraja 13. vijeka do Maričke bitke 1371. Poslije toga Srbi su imali vlast nad Makedonijom, od Balkanskih ratova do II svjetskog rata, nekih 25 godina. Sveukupno oko 110 godina srpskog vladanja teritorijom današnje Makedonije. Ako Srbi za sebe misle da su Sloveni, znamo, ti isti Sloveni su na Ilirik došli početkom 7. vijeka, prije 1400 godina dakle. Što sa preostalih 1300 godina tokom kojih su Makedonijom vladali Vizantinci, Bugari/Makedonci, Turci? Oni nemaju pravo na teritoriju Makedonije, a Srpska crkva i Srbi imaju? To je valjda neka svetosavska pravičnost koja proističe iz velikosrpske ideologije? Što sa vjekovima vizantijske, bugarske i makedonske vlasti nad tom zemljom? Da li se srpski nacionalni ideolozi i popovi drže pravila gde je 5 minuta bila srpska čizma, to su srpske zemlje?

Milutin Nemanjić je bio snažan i uspješan državnik, no, da vidimo kakvi su njegovi svetački dometi? Ženio se pet puta, a Srpska crkva dozvoljava četiri braka. O tome Željko Fajfrić (knjiga "Sveta loza Stefana Nemanje", www.rastko.rs), piše: "Te godine (1282) Milutin je oterao svoju ženu Jelenu. O njoj se malo zna i jedino što je pouzdano jeste to da je bila srpskoga roda. Po svemu sudeći dece nisu imali. Kada je došlo do braka ne zna se, a verovatni razlog njenog teranja jeste izmenjena politička situacija. Milutin se njome oženio onda kada se nije ni moglo pretpostaviti da će postati srpski kralj. No, sada kada je postao vladar trebalo je pronaći princezu sa nekog od stranih dvorova, a pomoću koje bi se ostvarile i dobre političke veze.

Ništa slađe od jedre petogodišnjakinje: Bogougodne misli kralja Milutina
Izvor: srbin.info

Te (1282.) godine Milutin je imao dosta uspeha u borbi sa Vizantijom, a veoma mnogo mu je pomogao gospodar Tesalije sevastokrator Jovan I Anđeo (1268-1289) koji je sa svojim Tesalcima napadao sa juga. Kako je Milutinova osvajačka politika i dalje trebala da bude okrenuta ka Vizantiji, to je prirodno on u Tesalcima video saveznika sa kojim je trebalo učvrstiti veze. Stoga je i došlo do ideje da se ove veze još više prodube sa ženidbenim vezama između članova vladajućih kuća. Uskoro je došlo do sklapanja braka između Milutina i ćerke sevastokratora Jovana (1282). Kako se zvala Grkinja ne zna se. Ni ona se nije dugo zadržala već je takođe oterana tokom 1283. god, no tome kasnije... Već u to vreme Milutin je imao novu ženu i to ćerku pokojnog kralja Ugarske, Stevana V, zapravo rođenu sestru Dragutinove žene Katarine. Ona se zvala Jelisaveta i njen životni put pomalo liči na tragični ljubavni roman. Još kao dete ona je odvedena u manastir na Margaritinom ostrvu, koje se nalazi kod Budima. Jedno je vreme živela i na dvoru kod svog brata kralja Ladislava Kumanca. Jednom prilikom ona je otišla u posetu svojoj sestri Katarini na Dragutinov dvor. Tu se, ne zna se kako, odjednom našao i Milutin koji ju je zaveo i uskoro oženio. U to vreme Jelisaveta nikako nije bila mlada, imala je oko trideset godina, pa stoga ova priča o zavođenju pomalo liči na njeno opravdanje. Bilo kako bilo, Milutin svoju bivšu ženu (ćerku Tesalskog sevastokratora) jednostavno vrati ocu u Tesaliju. Sa njom je imao sina i ćerku. Srpska pravoslavna crkva jedva da je pristala na ovaj brak, budući da je Jelisaveta došla iz manastira, a i zbog bliskog srodstva, koje je po mišljenju crkve predstavljalo smetnju. Sa ovom ženom Milutin je imao ćerku koja se zvala Carica (Zorica?)...

Bugarski car Georgije Terter (1280-1292.), baš zahvaljujući stalnim tatarskim upadima u Bugarsku, postaje tek neznatni politički činilac u svojoj zemlji. Sa srpskim dvorom car je održavao tesne veze zahvaljujući tome što mu je ćerka Ana tokom 1284. godine bila udata za kralja Milutina. Ovo je sada bio već četvrti brak srpskog kralja, a šta je bio razlog njemu nije poznato. Sama Milutinova plaha priroda i njegovi politički računi se ovde možda i nisu pomešali. Najverovatnije je da je bila u pitanju strast, pošto bugarski car nije predstavljao neki posebni politički faktor da bi ga Milutin morao pridobijati ženidbom. Ništa drugo ne može objasniti ovaj iznenadni Milutinov brak.To bi bilo sasvim u skladu sa Milutinovom naravi, a ovaj brak samu još jedan u nizu poteza kojima je on sablažnjivao svoju okolinu. No, ko mu je to smeo zameriti, a svi su se plašili njegove brutalnosti, kojoj kao da nije bilo kraja. Može se samo zamisliti šta je o ovome svemu mislila njegova mati Jelena, žena duboko pobožna. Bivša žena, nesretna Jelisaveta, bude oterana i ponovo se vrati u manastir na Margaritinom ostrvu. Na kraju ćerku Caricu Milutin nije dao majci, već ju je zadržao kod sebe. Jelisaveta nije dugo ostala u manastiru, ponovo se udala za moćnog češkog plemića Zavišu (1287.), ali ni tu nije dugo uživala bračnu sreću, jer je ovaj već 1290. godine ubijen. Na to se Jelisaveta ponovo povuče u manastir i tu ostane do kraja života. Iz braka sa Zavišom ostao joj je jedan sin."

U Milutinovim kandžama: Kraljica Simonida
Izvor: www.svetosavlje.org

Fajfrić dakle piše kako je Milutin bio strastven i još "svi su se plašili njegove brutalnosti, kojoj kao da nije bilo kraja". Svetitelj, a strastven i brutalan! Interesantno. Milutin je 1296. od Vizantije oteo Drač, sljedeće 1297. Vizantija je poslala vojsku na Srbiju, ali "akcija... se završila pravom katastrofom". Nakon toga vizantijski car Andronik II morao je da se okrene pregovorima sa Milutinom. U sklopu mirovnih pregovora car je ponudio Milutinu svoju sestru za ženu, što je Milutin prihvatio. Ipak, to se nije tako završilo. Fajfrić piše: "Međutim, Evdokija odjednom napravi probleme. Jednostavno nije želela da ide u Srbiju, smatrajući je za varvarsku zemlju, pa stoga ode u Trapezunt kod svoga sina gde je i umrla 1301. godine...

Milutinu, takvom kakav je bio, verovatno je godilo sujeti da postane vizantijski zet, pošto je Vizantija i pored svoje slabe moći uživala veliki ugled kao naslednik Rimskog carstva. Odbijanje Evdokije da mu postane žena strašno ga je razjarilo, tako da je on po svemu sudeći iz lične sujete bio spreman da opet zarati sa Vizantijom." (ista knjiga)

Zatim Fajfrić citira Mavra Orbina: "I što ga je Evdokija više odbijala, to je on bivao uporniji, pribegavajući često i pretnjama. Stoga je car bio prisiljen da mu skrene pažnju na svoju kćer Simonidu, koja je imala tek pet godina. Car je obećao da će mu je dati, ali da ostane u očinskoj kući do punoletstva, a onda da je vodi kao ženu (Mavro Orbin)." (ista knjiga)

Fajfrić dalje piše, ovo je bitno, neko bi mogao da pomisli da je u srednjem vijeku bilo uobičajeno da se sredovječni ljudi žene sa đevojčicama. Naprotiv: "Milutin je u to doba bio oženjen sa četvrtom ženom, Bugarskom princezom Anom, koju je oženio tokom 1284. godine. Moguće je da mu je ova žena već i dosadila, mada su njegovi razlozi za brak sa vizantijskom princezom isključivo političke prirode. Može se samo zamisliti kakvo je zaprepašćenje izazvala mogućnost ove ženidba već dobro ostarelog Milutina sa petogodišnjim detetom. I na vizantijskom dvoru, kao i na srpskom, najveća opozicija je dolazila iz reda crkve...

Tokom 1299. godine ovi pregovori su konačno doživeli i svoj uspešan kraj i trebalo je preći na njegovo izvršenje. Dva vladara su se imali sastati na 'ničijoj' zemlji, na Vardaru, gde je Milutin trebao da dobije princezu Simonidu i vizantijske taoce, dok bi on Vizantijcima predao svoju četvrtu ženu Anu i svoje taoce, a među njima je bio i Kotanica, vizantijski prebeg, koji je toliko godina ratovao na Milutinovoj strani protiv Vizantije. Sama Simonida je stigla sa najvećom raskoši i oružanom pratnjom. Razmena je obavljena na Vardaru, a Milutin je lično dočekao Simonidu i kada ju je ugledao sjahao je sa svoga konja i klekao pred nju." (ista knjiga)

Milutin je svoju dotadašnju ženu Anu dao u Carigrad za taoca! Ovako to objašnjava Fajfrić: "Ovi pregovori su bili praćeni dubokim međusobnim nepoverenjem, gde niko nikome nije verovao. Vizantijci nisu verovali da će Milutin ispuniti svoje obaveze iz ugovora, odnosno nisu mu verovali da će poništiti svoj prethodni brak pa su stoga tražili da njegova žena Ana bude talac u Vizantiji, a još uz to su tražili i da se kraljica majka Jelena na sve posebno obaveže zakletvom itd. S druge strane Milutin se plašio da bi ga Vizantijci mogli ubiti i stoga je tražio sastanak na 'ničijoj zemlji' i tek nakon što je sa Simonidom sklopio brak pristao je da cara Andronika poseti u Solunu. Nije to bila samo uobičajena doza nepoverenja koja prati ovakve pregovore, kod Milutina je to bilo i nešto više jer on nikada nikome nije verovao, budući da je sam bio takav. Bio je izuzetno ličan i sebičan, okrenut najviše sebi, a to se izrazito videlo sa rezultatima ovoga ugovora." (ista knjiga)

U sklopu mirovnog ugovora Vizantija je Milutinu priznala teritorije koje je osvojio do 1284. godine. Fajfrić još piše: "Simonida je uskoro izrasla u lepu ženu prema kojoj je Milutin pokazivao strahovitu ljubomoru. Ve ć ostareo plašio se da mlada žena ne bi pogledala koga mlađeg, dok je s druge strane (ako verujemo Orbinu) on nju upropastio kao ženu upuštajući se sa njom dok je imala samo osam godina u seksualne odnose i tako je povredio da ona više nije mogla rađati. Takvu upropaštenu, neprestano je sumnjičio za ljubavne prevare, svestan svoje starosti i nemoći. Ona mora da je prema njemu osećala sve osim ljubavi i iskoristila je prvu priliku koju je mogla da od njega pobegne. To je bilo 1317. godine kada joj je umrla majka i kada je pod opravdanjem da ide na njenu sahranu otišla u Carigrad da bi odmah potom odbila da se vrati u Srbiju. Na to se Milutin žestoko naljutio i počeo da preti vizantijskom caru Androniku. Videvši da je Milutin izgubio potpunu kontrolu nad sobom i da bi zbog Simonide mogao i vojsku da pokrene, car natera Simonidu na silu da se vrati u Srbiju. Ona krene za Srbiju, ali u očaju, samo da se ne bi morala vratiti Milutinu, u Seru se zamonaši. Eto šta je bila u stanju da uradi jedna mlada žena (od samo 22 godine) samo da se ne bi vratila bezobzirnom starcu. Može se zamisliti kakav je užas zavladao među pratnjom koja ju je vodila Milutinu. Ko će sada smeti da mu izađe na oči i da mu objasni kako je Simonidi draži i kruti manastirski život od života sa njim. Međutim sada se umešao i Simonidin brat despot Konstantin, koji joj pocepa monašku rizu i svu uplakanu i u jauku preda na silu srpskom poslanstvu koje je Milutin poslao po nju." (ista knjiga)

Silovatelj dece, svetitelj i ktitor: Kralj Milutin
Izvor: kurir.rs

I Srbima vrlo mili istoričar Vladimir Ćorović piše kako je Milutin Simonidu seksualno iskoristio, još kao đevojčicu: "Kako je Milutin upotrebio Simonidu polno još kao nerazvijeno dete i pokvario joj matericu, to je bilo jasno da će taj brak ostati neplodan." (Vladimir Ćorović, Istorija Srba, www.rastko.rs)

Ćorović opisuje Milutina riječima: "surov, bezobziran, cinik, čovek samo svoje volje" i još piše:

"Njegove oči, u individualno rađenim portretima u Nagoričanu i Gračanici, krive i male, imaju nečeg lukavog i požudnog, kao dve bitne crte njegovog karaktera. Milutin je bio velik vladar, ali rđav kao čovek...

Milutinov primer, još više nego Nemanjin, daje neposredan dokaz, da državu jačih razmera ne stvaraju ljudi sentimentalnih osobina; ko i suviše vodi obzira o drugima upada u opasnost da ponekad pomeri svoje. Srpska crkva, koja je Milutina pored svih ličnih grehova, i to za crkvena shvatanja dosta teških, ipak proglasila za sveca, učinila je to gledajući njegove uspehe i njegovo delo, koje je neosporno bilo veliko i trajno." (ista knjiga)

Nije Srpska crkva Milutina za sveca proglasila zbog njegovih uspjeha i djela, već zato što je kao privatna crkva Nemanjića, to morala. Zbog državničkih zasluga se ne postaje svetac. Ruska crkva za sveca nije proglasila cara Petra Velikog Romanova, a ni caricu Katarinu Veliku. U svetitelje nijesu proizvedeni Matija Korvin kod Mađara, niti je za sveca proglašen Đuzepe Garibaldi.

Evo još jedno Milutinovo djelo, koje ga je, sudeći prema kriterijumima Srpske crkve, dodatno preporučilo za svetitelja. Da pogledamo kako se Milutin ponio prema svom sinu Stefanu, nazvanom Dečanski. Godine 1292. ili 1293. Milutin je svog sina Stefana Dečanskog kao taoca dao tatarskom kanu Nogaju. Dečanski je uspio da se oslobodi iz zatočeništva 1299. godine. Potom ga je Milutin oženio kćerkom bugarskog cara, koja je, dakle, majka kralja Dušana. Njegoš laže kad pjeva "zna Dušana rodit Srpka", Dušana je Bugarka Teodora Smilec rodila, a ne Srpka. Pošto se oslobodio tatarskog zatočeništva Stefan Dečanski je od oca dobio Zetu na upravljanje. Zeta je u državi Nemanjića imala poseban status i davana je na upravljanje budućem prestolonasljedniku. Ovako piše srpski arhiepiskop Danilo Drugi (umro 1337): "I odeli mu dostojan deo svoje države, zetsku zemlju sa svima njezinim gradovima i oblašću njihovom. Odlikova ga svakom čašću carskoga dostojanstva, davši sve što mu je na potrebu od maloga do velikoga, i otpusti ga u takvu državu, koju mu je sam odelio" (Život kralja Milutina od arhiepiskopa Danila II, Stara srpska književnost II, Novi Sad i Beograd, 1970).

Onako kako Danilo Drugi opisuje Zetu, ona je predstavljena kao država u državi. Dečanski je protiv svog oca Milutina iz Zete digao bunu, ne zna se tačno koje godine. Milutin je uspio da uguši bunu i prema riječima pisca žitija, nagovorio je sina Stefana Dečanskog da odustane od pobune. Uputio mu je poruku, arhiepiskop Danilo Drugi piše: "I pošto je ovaj previsoki kralj, bogorazumne reči poslao njemu, kojima bi ga mogao privesti na svoju volju, ovako govoreći mu: 'Čedo moje milo i srdačno, zovem te, i ne odazivaš mi se. U žalosti mojoj izgleda mi da si blizu mene, no pružam ruku, i ne nalazim te. Mnoge suze čine mi slepoću, i ljutim bolom cepa mi se srce zbog tvoga razlučenja i deli me plamenovima od mnogog uzdisanja. Zar to beše čedo moje, čemu se ne nadah od tebe? No dođi, dragi sine moj, da se uteši starost moja" (ista knjiga).

Nakon ovih riječi Dečanski je odustao od pobune i predao se. Milutin ga je bačio u tamnicu, a zatim, umjesto kako je rekao, da mu se sa njim "starost utješf' dao je nalog da se oslijepi! Naredba nije pravilno izvršena, jer se poslije Milutinove smrti ispostavilo da Stefan Dečanski ipak vidi, a to je u tadašnjoj Srbiji protumačeno kao božja volja.

Konstantin Jireček nam je predstavio da su ruski istoričari bili zaprepašćeni činjenicom da pisci žitija opravdavaju to što je Milutin dao da mu se sin oslijepi. Faksimilno:

Screenshot

Riječ je o pisanju arhiepiskopa Danila. Rusi su iznenađeni da neko piše na način kao što to čini arhiepiskop Danilo: "...blagočastivi kralj Uroš II oslijepivši sina svoga Stefana".

Srpska crkva blagočastivim smatra onoga ko oslijepi sina?!! Jireček je u fusnoti prikazao pisanje Golubinskog, dajem faksimilno:

Screenshot

Prijevod: "Golubinskij, Kratki opis istorije crkava u Bugarskoj, Srbiji i Rumuniji, Moskva 1871, kaže na strani 506: 'Ako bi bilo moguće na osnovu jedne knjige zaključiti o karakteru cijelog naroda, taj zaključak bi po više osnova bio nepogodan za Srbe. Ta užasna retorika i takvo nepoznavanje stida, hvalisavost i laži, uvjereni smo, nemoguće je naći kod bilo kog Vizantica, koji su kako jepoznato, veliki majstori upravo u tim vještinama'." (ista knjiga).

Zaista, poslije ovakvih riječi Golubinskog očekujmo od SPC i srpskih nacionalista da upotrijebe svoju omiljenu floskulu i da saopšte u Rusiji je na djelu antisrpska histerija i srbofobija!

Istoričar Miladin Stevanović u knjizi "Kralj Milutin" (Knjiga-komerc, Beograd, 2002, str. 57) na isti način karakteriše Milutina, faksimilno dajem:

Screenshot

Vidimo kakvog je čoeka Srpska crkva proglasila za svetitelja. Svirepog, sebičnog, pohotnog, sladostrasnika, pedofila. Kako piše akademik SANU Miloš Blagojević ("Dan", 15. XII 2011), Milutin je za sveca proglašen dvije i po godine poslije smrti. Njegovo tijelo je pred Kosovski boj 1389. godine prebačeno iz Banjske u Trepču, da bi 1460. godine bilo prenijeto u Sofiju, u crkvu Svete Neđelje koja se po njegovim posmrtnim ostacima još naziva i crkva Svetog kralja. U toj crkvi su 16. aprila 1925. godine komunisti detonirali dinamit dok je u crkvi bila bugarska vojna i politička elita koja je prisustvovala jednom opijelu. Poginulo je 150 ljudi, mnogo pripadnika bugarske elite tog doba. Evo fotografije crkve Sv. Neđelje poslije zločinačke akcije komunista:

Izvor: wikipedia

Nikakvo se čudo nije desilo, "sveti" Milutin nije mogao da spasi prisutne u crkvi, jer lažni svetitelji ne mogu nikoga da sačuvaju!

U Bugarskoj postoji kult Milutinov, on je u Bugarskoj vrlo poštovan svetac. Bugari su neoprezno i nepromišljeno preuzeli tijelo jednog lažnog svetitelja, kojeg je u sveca proizvela jedna privatna crkva, crkva u vlasništvu jedne dinastije. Siguran sam da Bugari uopšte ne znaju da bi neko postao srpski svetac ne treba da poseduje bilo kakvu etiku.

Bugari su se jako napatili kroz istoriju. U ranom srednjem vijeku Bugarska je bila velika sila, ali su kasnom srednjem vijeku pali pod Osmanlije, vjekovima su bili pod čvrstom Osmanlijskom upravom, zaostali u kulturi, prosvećenosti, obrazovanju, građanskom duhu... Imali su rigidni komunizam između 1945. i 1990.

Proevropskom politikom vođenom u posljednjih dvadesetak godina uspjeli su da se priključe Evropskoj Uniji, ali su najsiromašnija zemlja Evropske Unije. Dvadesetog juna 2013. "Vijesti" su objavile članak pod naslovom "Stanovnici Luksemburga najbogatiji u EU, Bugari najsiromašniji". Vijest je data po podacima Eurostata. Ili, evo vijest iz 2009. koja je objavljena na jednom ekonomskom web portalu: "Skoro 300.000 stanovnika Bugarske živeće od 3,25 EUR dnevno, naredne godine i svaki peti stanovnik ove zemlje neće zarađivati više od 3,25 EUR dnevno zbog pada privrednih aktivnosti, ukidanja državne pomoći i visoke nezaposlenosti, predviđa Svetska banka." (Svetska banka: 300.000 Bugara žive od 1,6 evra dnevno www.economy.rs/, 8. decembar 2009)

Lažni svetac: Kralj Milutin
Izvor: wikipedia

Svi Bugari koji vjeruju u Hrista, moraju imati na umu, nema napretka dok se slave lažni svetitelji kao što je Milutin Nemanjić! Kompletan narod, srednjevjekovni Srblji kojima je Milutin vladao, uništen je i raseljen, od tog naroda u Srbiji je sredinom 18. vijeka ostalo desetak hiljada ljudi. Bugari treba da se otarase lažnog svetitelja Milutina Nemanjića. Pohotni sladostrasnik, svirepi otac, egoista, pedofil Milutin nije potreban bugarskom narodu!

Simo Živković za časopis "Srpsko Nasleđe" (broj 5, maj 1998), piše: "Čudna je politika naše crkve... Milutin je prema Vladimiru Ćoroviću, zapanjivao svet svojim načinom života, pa je opet svetac. Možda zato, kako smo ranije rekli, što je bio veliki graditelj i ktitor."

Srpski istoričari se utrkuju - ko će u gorem svijetlu da prikaže kralja Milutina.

*Nastavak feljtona u subotu, 11. jula

star
Oceni
4.30
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi