Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Rat i logori u književnosti dvadesetog vijeka: Borovski, Pekić

Ljudi su brzo otišli kroz dimnjak

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: holocaustresearchproject.org

Možda će Pekić slično ironičan biti i u Godinama koje su pojeli skakavci, dok bude elaborirao svoja zatvorska priključenija, tretirajući ponekad samog sebe kao neprijatelja, hinjeno eruditivan kao da razvija studiju, ali mislim ipak da se po ironiji sa Lučama ne može porediti mnogo toga. Kada Grass, međutim, bude uzeo da posvjedoči o usponu i padu nacizma, tako što njegov Oskar Mathzerat lupka ili buba poglavlja na svom bubnju, ovisno o svom promjenjivom raspoloženju, kada iskoristi tog ostarjelog trogodišnjaka da kaže nešto o tim tridesetim i četrdesetim godinama, u Limenom dobošu, ili kada u Mački i mišu počne razvijati ličnost Malkea, i opisivati to kako se on riješio rata, onda to više neće biti toliko ni ironija ni sarkazam koliko neko ludilo, tako da ozbiljan ljubitelj ratne literature samo odmahne rukom, ne vjerujući svojim očima, jer rat se tu više ne može ni prepoznati. Onaj koji čita te knjige prati u njima i deset i petnaest drugih stvari samo ne taj uspon i pad nacizma, u ratu

Nije bilo lako napisati suroviju prozu od Šalamova, što je uspjelo samo Tadeušu Borovskom u njegovim pričama iz Aušvica. Još čudnije je da ta surovost dolazi kao neka vrsta otklona. Borovski je, naprimjer, u svojoj priči Dame i gospodo, izvolite u plinsku komoru odlučio pripovijedati iz perspektive dvojice logoraša koji su tog dana na rampi zaduženi da dočekuju i istovaruju vagone s ljudima. Dan počinje objedom, krhkim hljebom, slaninom, konzervom kondenzovanog mlijeka. I po nekoliko dana logor živi od transporta, jede tu šunku i kobasice, slatko i voće, pije njegove likere i rakiju, hoda u njegovom rublju, trguje njegovim zlatom i sjeća se kako je neka tura bila odlična. Kapoi utovaruju zlato, svilu i crnu kafu.

Na prvim stranicama priče neki rabin se tu na pričnama moli i njima - dvojici glavnih likova, jedan od njih je pripovjedač - smeta njegova dernjava, kao da je Boga za noge uhvatio. - Neka se dere, onda kažu, brže će otići kroz dimnjak. Uskoro dolazi prvi transport, u trenutku kad se jedan od njih zagrcnuo paradajzom: mala i uvela lica, neispavana, vire kroz sve šupljine, krici i ropci postaju sve glasniji. Zakon u logoru je da se ljudi varaju do posljednjeg trena. Onim koji odlaze lijevo govore da idu na kupanje, tako i svojim poznanicima koje tako sreću. Oni mladi i zdravi koji idu desno će prvo u logor na rad, ali gas ih neće mimoići.

Nakon što se isprazne vojnici ih ubacuju u vagone i tjeraju da čiste. Razbacane po ćoškovima, u ljudskom izmetu i među izgubljenim satovima leže ugušene i izgažene bebe, nagi mali monstrumi s ogromnim glavama i nadutim trbusima. Iznose ih kao piliće, držeći ih po dvije u jednoj ruci. Neki esesovac, zabavljen upaljačem koji je otkazao i nikako neće da upali, naređuje da se bebe ipak daju ženama, a da se ne nose u kamion. Oni onda viču na žene, da uzmu bebe, žene bježe uvlačeći glave u ramena. Jedna djevojka, izašla iz vagona, bježi od svoga djeteta, nadajući se da će preživjeti, dok to dijete heruvimskih obraza trči za majkom i doziva je. Na to će podivljati neki Andrej, mornar iz Sevastopolja, sluđen od rakije i žege, isprebijati tu jevrejsku bludnicu i baciti joj dijete pred noge. To je za svaku pohvalu - rekao je jedan esesovac.

Kod nas u Aušvicu: Priča Tadeuša Borovskog
Photo: glenn-co.k12.ca.us

Istovarivanje leševa bi trebao njima biti uobičajen posao, ali pripovjedač ove priče ipak ne može nikako savladati užasan strah koji se pretvara u bijes. Nije nikako mogao da pobjegne od beba, ogavnih nagih žena i muškaraca izuvijanih u grču. Neki su upravo nosili uplakanu djevojčicu, bez jedne noge, držeći je za ruke i tu preostalu nogu, i bacili je na kamion među leševe. U jednom trenutku pripovjedač će upitati svoga prijatelja šta misli, da li su oni dobri ljudi. - Vidiš, prijatelju, u meni nadolazi neki sasvim nerazumljiv gnjev prema tim ljudima zbog kojih moram da budem ovdje. Nimalo ne saosjećam sa njima što idu u gasnu komoru. Dabogda ih zemlja progutala! Bacio bih se sad na njih pesnicama. - To je, prijatelju, sve normalno, predviđeno i proračunato - reći će jedan od njih.

Nekima će Borovskijeva proza biti nepodnošljiva. Tačno je da on hini jednu opuštenost i ravnodušnost, jer tu stalno kao da se, iza scene, čuje bjesomučni plač. Ako tu i ima otklona, onda je on takođe vrlo histeričan. Iako se tu neprestano poziva na nemar, osjeća se samo smrtna ozbiljnost. Borovski je odabrao da o tom užasu posvjedoči iz perspektive saučesnika zločina, a to preuzimanje krivice za ono za što ne snosi nikakvu odgovornost govori dovoljno samo po sebi. Svo Borovskijevo razočaranje i razaranje, primjećuje Česlav Miloš, dolazi iz njegove etičke pasije koja je iznevjerena, zato on bira ništa, kad već ne može imati sve. On je bijesan i sluđen ljubavnik svijeta koji je ostao spaljen u krematoriju.

To su razlozi zašto on ide do kraja, zašto stavlja sebi u usta slaninu i paradajz, baš u trenutku kad dolaze vagoni nakrcani ljudima, pokušavajući se što više ocrniti. On izričito naglašava da u koncentracionom svijetu nije bio nijedan slučaj kad je neko pokazao čovječnost ili se žrtvovao za druge. Njegovi logoraši se smiju nekom Bekeru, izbezumljenom, kojeg su to veče odredili sutra za gasnu komoru, odlazeći na gornju pričnu da probaju marmeladu koju je neko pribavio. On je iskoristio svaku priliku da izrazi svoje gađenje prema čovjeku kao fiziološkom biću, koje se tako lako raspada i boji.

Vremenom, kaže Miloš, u njemu je počela djelovati jedna volja koja ga je privela samouništenju intelekta. Zar je to čudno, za onoga koji je vidio pakao? Potpao je pod partijsku propagandu i poslije rata postao komesar.  Ipak, presudio je sebi, kao ataše pri poljskoj ambasadi u Berlinu, ugušivši se plinom u sopstvenoj kuhinji, godine 1951.

U pričama kod Borovskog, bila je to jedna destruktivna ekstaza, neljudski grč, prikriven licem hladnim kao freon.

Finale

Meni se činilo da rat ne mora doći u literaturi baš svaki put kao kidanje, pa sam obećao da ću ovu krnju istoriju ponekad voditi i u opuštenijim tonovima, a tek sad, podsjetivši se onolikih previjanja u crnoj pjeni, vidim da to nije nimalo lako. Ratovi, o logorima da i ne govorim, previše su uznemiravali pisce, da bi ikad mogli zapjevati anarhično o tome. Svugdje se osjeća samo potreba da obruši i uradi nešto, da se posvjedoči i šokira čudovišnim prizorom, sve dok se, kako je napisao jedan logorološki kombinatorik, ne nadvlada izvjesni koncept u glavama ljudi, kako se ratovi i logori više nikada ne bi ponovili.

Solženicin je tako u Arhipelagu spreman u nekoliko navrata polemisati sa Šolohovom, oko njegove pripovijetke Čovjekova sudbina, ubjeđujući se koliko je ta pripovijetka neuvjerljiva, u prikazivanju jedne ratne scene između Rusa i Nijemaca, dokazujući da je Šolohov izabrao najmanje tipičan slučaj kada jedan ruski vojnik pada u zarobljeništvo onesviješten, zaobilazeći to da se domovina odrekla svojih vojnika tom prilikom, da ih je Staljin izdao i ostavio na milost i nemilost Nijemcima, itd. Sigurno će to ubjeđivanje biti nekome naporno.

Josif Brodski: Solženicin bi bio dobar da je malo više Platonov
Photo: wikimedia.org

Brodski se, naprimjer, nemalo čudi što Solženicin u jednom poglavlju Odjela za rak, do besmisla, pobraja sve poslove koje izvršava u jednom danu doktorica Vera Ganhart, a da na kraju ne izmetne sve to u apsurd, nego zastane baš u trenutku kada je bio nakorak da mu uspije sve obesmisliti, pretjerati u nabrajanju. U tome se vidi razlika, jer Solženicinova intencija je prevashodnije da stvarno opiše jedan dan te doktorice, negdje u sovjetskoj provinciji, da približi čitaocu tu svakodnevnicu, melanholično, nego da od svih tih zbivanja napravi apsurd. To je razlika između Solženicina i Platonova, a Brodski od Solženicina traži ovdje da bude Platonov.

Možda su trebale proći godine da bi popustio psihički pritisak kod pisaca, oko toga da moraju posvjedočiti, možda su literarno kombinirati mogli samo oni koji nisu izravno prokušali rat i logore, možda je trebalo da se jedna tema ispiše na jedan način, da bi doživjela svoja življa uobličenja. Što i ne mora značiti, jer su Platonov ili Bulgakov, koji pišu svoje romane tridesetih godina, mnogo opušteniji i skloniji zavitlavanju od nekih romansijera koji će o istoj temi pisati godinama kasnije, opet grčevito. Sve je to, čini mi se, od slučaja do slučaja.

To umnogome zavisi, dakle, od naravi pisca, od tona, tako će se, naprimjer, cijela ta sovjetska svakodnevnica, mučna, kod nekih nepodnošljiva, u romanu Moskva-Petuški Venjičke Jerofejeva odraziti samo kao lakrdija, sve do posljednjih stranica, kada će njegovog pajaca iz nepoznatih razloga usmrtiti neka smrknuta straža. Kod njega izostaje sve ono, što se vidi kod drugih koji pišu o staljinizmu. Prolazeći Moskvom, danonoćno, uzduž i poprijeko, pijan i mamuran, naizmjence, junak Venja će priznati da on nikada nije vidio taj Kremlj, o kojem mnogi pričaju. On živi drugačijim ritmom i putuje na duže relacije, u Petuške čak, kod njega je život raspoređen prema drugačijim zonama: čas ne pije nedelju dana, zatim pije četrdeset dana, zatim ponovo ne pije četiri dana, a zatim pije šest mjeseci bez predaha. Jutro je najbolje početi čašom zubrovke, a onda ubrzo uzeti i čašu koriandrove, kojoj je dobro dodati dvije čaše piva i slatkog likera. Cijelo putovanje prolazi u njegovim opuštenim naklapanjima, dok ga na kraju samo tako neko ne smakne.

Venedikt Jerofejev: Nisam vidio taj Kremlj, moj život je uređen prema drugim zonama
Photo: www.ndm.cz

U opuštanju tona osjeća se ponekad i rad vremena, vremenska distanca. Niko se, međutim, nije poigrao Gulagom kao Pekić, godinama kasnije, u Lučama Novog Jerusalima. Tu se  nadovezuje na jedan Solženicinov citat iz Arhipelaga koji kaže da je moguće da jednom neka ostrva Gulaga prekrije polarno more ništavila, ali da će jednog dana u budućnosti, cijeli taj Arhipelag, njegov vazduh, kosti njegovih žitelja, smrznute u kristalu leda, otkriti naši potomci kao neke nevjerovatne salamandre. Kod Pekića u pripovijesti je to vrijeme već došlo, godina je 2999., i kako je Solženicin prorekao, neki naučnik otkriva i tumači Arhipelag, prilazeći mu najboljim naučnim metodama rekonstrukcije i vrlo logičkog zaključivanja. Našavši dva kostura, čovjeka i pacova, pripijene, s kostima životinje duboko uglavljenim u karlični pojas čovjeka, on će doći do zaključka da je u tom Gulagu vladala bezgranično povjerenje između ljudi i zvijeri, koji su tako zajedno živjeli i sanjali, što može samo ulijevati nadu u veličajnost jedne civilizacije koja gaji takvu uzajamnu ljubav među ljudima i životinjama, a kamoli među samim ljudima.

U masovnim grobnicama naučnik će vidjeti potresnu sliku žudnje da se srećna komuna i u smrt ponese, što je neoboriv dokaz protiv svijeta  bolesnog individualizma i materijalizma iz 2999. godine. Pitajući se zašto su ti ljudi živjeli u tako surovim uslovima prirode, naučno će izvesti veličanstvenu viziju moćnog ZEK-a okruženog i udruženog sa prirodom, koji stoji na stijeni leda u tankoj i iscepanoj odjeći, u kakvoj bi se današnje generacije smrznule i ljeti,  osjećajući led u punoj snazi. Kada bude trebalo objasniti barake, slabe i trošne, naučnik će hvaliti to što je i u biološkoj rasnoj perspektivi taj ZEK slijedio antimaterijalne principe, čemu u prilog ide nevjerovatna činjenica da privatni posjed ne postoji, i pacovi su opšte dobro, a ono malo ličnih predmeta zateknutih pored kostura - drvena kašika, prazna konzerva, igla, češalj, muštikla od riblje kosti - imaju samo ritualnu vrijednost. Odsustvo prave ishrane i ljekarske njege, svjedoči samo o besprijekornom zdravlju ZEK-ova, što je logično.

Pekić prilazi Gulagu kao da je našao pogodno tlo za zavitlavanje, on je ovdje sve okrenuo na glavu. Imitirajući naučni metod, on navodi da je logika njegova sadržina, što je jasna stvar isto kao što je dokazivo da logoraši nisu imali potrebu za liječenjem zato što su bili zdravi. Svaka premisa je, međutim, vezana višestruko sa nužnim zaključkom silogizma, ZEK-ovi ne liječe i jer su na posebnom režimu odmjerene dijete. Sve dokazuje sve, sve se na sve oslanja, nema pukotine u tom logičkom krugu, što je kod Pekića smiješna stvar jer je ta logika samodovoljna i nemoćna da uopšte dohvati logiku koja upravlja Gulagom.

Uzevši na sebe da objasni besmisleni rad, obaranje drveća s kojim se kasnije ništa ne uradi, ili iskopavanje i zakopavanje jama, Pekićev naučnik će tako otvoriti oči i mućnuti glavom i doći do sjajnog zaključka da je sav taj rad bio samo igra. Opaki individualizam, odurna privatnost, ubitačan egocentizam, u Gulagu, kaže naučnik, ne postoje, jer se programski živi zajedno, svi obavljaju sve u isto vrijeme, a samoća ne postoji. Njemu na kraju ostaje da pozove da se svijet ujedini po uzoru na Gulag-civilizaciju, da se čovječanstvo poveže bodljikavim žicama, simbolom harmonije i humane sreće.

Možda će Pekić slično ironičan biti i u Godinama koje su pojeli skakavci, dok bude elaborirao svoja zatvorska priključenija, tretirajući ponekad samog sebe kao neprijatelja, hinjeno eruditivan kao da razvija studiju, ali mislim ipak da se po ironiji sa Lučama ne može porediti mnogo toga. Kada Grass, međutim, bude uzeo da posvjedoči o usponu i padu nacizma, tako što njegov Oskar Mathzerat lupka ili buba poglavlja na svom bubnju, ovisno o svom promjenjivom raspoloženju, kada iskoristi tog ostarjelog trogodišnjaka da kaže nešto o tim tridesetim i četrdesetim godinama, u Limenom dobošu, ili kada u Mački i mišu počne razvijati ličnost Malkea, i opisivati to kako se on riješio rata, onda to više neće biti toliko ni ironija ni sarkazam koliko neko ludilo, tako da ozbiljan ljubitelj ratne literature samo odmahne rukom, ne vjerujući svojim očima, jer rat se tu više ne može ni prepoznati. Onaj koji čita te knjige prati u njima i deset i petnaest drugih stvari samo ne taj uspon i pad nacizma, u ratu.

Borislav Pekić izvrnuo gulagovsku logiku na glavu: ZEK-ovi nisu imali potrebu za liječenjem zato što su bili nevjerovatno zdravi
Photo: Stock

O tome govorim, kad kažem da je najbolja književnost o ratu ona koja ga savršeno promašuje. Neće stoga pogriješiti onaj koji se o ratu bude raspitivao tamo gdje se on ne osjeća toliko, pogotovo ako je prije toga prošao kroz svjedočanstva. Čini mi se da lakše vraćati tim knjigama koje o ratu ne govore izravno. Ponekad, pisac koji se šali sa tragedijom, zna više  o ratu od onoga koji prijeti i proriče, sav u grču, ali u svakom slučaju je zanimljiviji. Dvadeset godina nakon rata, ovog našeg, za vrijeme nekoliko proljetnih dana, pronalazio sam materijal i krpio ovu iskidanu istoriju ratova i logora u književnosti, čisto da je već jednom mogu zaboraviti. Sada se mogu okrenuti drugim temama i spavati obeznanjeno, jer me rat više ne interesuje, to više nije moja tema, pa čak i u slučaju ako se dogodi da ponekih noći budem sanjao nekakve deportacije.

*Kraj feljtona

star
Oceni
4.50
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi