Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Rat i logori u književnosti dvadesetog vijeka: Andrej Platonov

Nismo rođeni, dok se nije pojavio Lenjin

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Radi se o tome da Platonov usvaja socijalističke krilatice, on osvaja taj jezik i radi mu ono, kako primjećuje Brodski, najgore što mu se može uraditi, odvodeći ga u slijepe ulice. On podržava taj revolucionarni jezik, samo da bi ga dognao do apsurda. Dok ostali, Solženicin, Šalamov, Nadežda Mandeljštam, donesu i preko sto i preko hiljadu svjedočanstava, da bace sjenu i ospore svijetlu viziju, da je izvrnu naizvrat i pokaže njenu krvavost, Platonov se samo složi sa svime i počne rastezati tu gumu sve do pucanja, uz zaprepaštenje, kao dijete. On kao da ne želi da se suprotstavlja tom ludilu, on mu ne protivrječi, on ga prihvata i zajedno sa komunistima ga razrađuje, dok ne izvede krajnje konsekvence. Želeći im pomoći da razviju socijalističku retoriku, on je nespretno polomi kao igračku

Likovi Andreja Platonova žive za revoluciju, oni bi sve dali da komunizam dođe što prije. Kada je Platonov pokazao svoj prvi roman Maksimu Gorkom, taj učitelj socijalizma mu je najtoplije savjetovao da svoj roman sakrije. A Platonov je sve bio uradio da da svoj prilog revoluciji, da komunizam počne odmah, prije nego umremo od života. Jedan njegov lik je toliko nestrpljiv, da se penje na svog konja Proletersku Snagu i kreće za revolucijom, a svi njegovi putevi vode samo na grob Roze Luksemburg.

A gdje je socijalizam? - upitaće Dvanov, u romanu Čevengur, gledajući po praznoj sobi, kad mu učini da ga je već našao. Njegov otac ribar, u nekoj stepi, jedan će dan toliko umirati od dosade da će poželjeti da se ubije, samo da vidi ima li nešto zanimljivije tamo. Seljaci mu usput kažu neka se onda proba malo samoubiti, pa da im onda može reći ima li stvarno nešto tamo, što on i uradi. Kad ostane bez oca, Sašu Dvanova će posvojiti Zahar Pavlovič koji je sluđen lokomotivama, tako da nema potrebu ni za kim drugim. On je lokomotive toliko volio da je im je svaki čas otpuštao matice, da se previše ne muče. Saša Dvanov će, međutim, napustiti sve to i otići u građanski rat, da se bori sve dok ne vidi socijalizam. Isto kao što je otac stalno tražio onaj svijet, kaže pripovjedač, tako je njegov sin stalno tražio komunizam.

Andrej Platonov: U Čevengur je došao komunizam i sada Lenjin može prestati da piše
Izvor: guim.co.uk

Dok ne nađe taj socijalizam u Čevenguru, Dvanov će lutati ruskim stepama i sretati razne ljude, čak i jednog Boga. Tako se, naime, odlučio nazvati jedan seljak, Nikanorič, koji je tako postao Bog, pa će Dvanov sa tim Bogom hodati po selima tamo i ovamo, dok ne sretnu nekog seljaka koji će Bogu reći: - Zdravo, Nikanoriču! Mora da ćeš uskoro postati Lenjin, kad si već sada Bog. Takve replike svakako nisu bile razlog da Platonov ne ponudi raznim svoje romane, kao da su proizvodni i soc-realistički. Nikanorič nije jedini koji je sebi promijenio ime. Mnogi komunisti pišu oblasnom komitetu, šalju im svoje karakteristike, da im dopuste da promijene svoja imena, Libkneht i Mering, odgovara im se, moraju živjeti u skladu sa svojim imenima, inače su imena podložna vraćanju.

Kada komunizam konačno dospije u Čevengur, i kad otkrije taj Čevengur (ime skovano od čeva što znači opanak i gur što znači urlik, huka), Dvanov će postati nemalo uznemiren. On će sve raditi da komunisti ostanu tu, da povjeruju u komunizam, stalno začuđen time što je istorija u Čevenguru već završila, a da to niko ne primjećuje, i dalje bi da se gibaju. Sada postoji Čevengur, i sada Lenjin može prestati da piše. Buržuji u Čevenguru su svi postrijeljani pošteno, i nije ih mogao obradovati čak ni zagrobni život. Ali Čevengur iz nekog razloga, iako se u njega uselio socijalizam, ne prestaje ličiti na ruske stepe, sa močvarama koje počivaju u jesenjoj tuzi, ribama koje su se spustile na dno, pticama odletjelim i obamrlim insektima, iako su im bili obećali da će se zemlja, kad sretne komunizam, od kultivisanih trava jasnije vidjeti sa drugih planeta, a razmjena vlage će se toliko povećati da će nebo biti jasnije i plavlje.

Jednog od najagilnijih komunista u Čevenguru, Čepurnog, sludiće to što u komunizmu može umrijeti jedan dječak, prosjak, i što njegova majka, to veče, ima jedino želju da ostane ležati pored njega, tako mrtvog, ravnodušna prema komunizmu koji je došao. Kao i Dvanova, Čepurnog će uznemiravati i što ljudi, umirući od dosade u komunizmu, traže samo da im dovedu žene, svi osim Kopjonkina, Rozinog vjerenika, koji se bojažljivo pita da li je moguće da se drug Libkneht prema nekoj ženi možebitno odnosio nekad kao muškarac. Dvanov je u komunizmu bio zaboravio da ga čeka jedna djevojka u Moskvi. Komunisti će u Čevenguru, gušeći se, postajati sve zločestiji, tako će jednog dana optužiti Kopjonkina da mu je konj buržuj i da ima dušu. Tada će Čepurni odlučiti da im dovede žene, ali mršave, koje im neće odvlačiti pažnju, i dovešće im neku skupinu Ciganki koju će oni dočekati govorima, dok se one budu čudile nad tim ljudima koji prvo drže tribine, a svi pređašnji su počinjali s kraja.

Platonov postavlja stvari u paradoksima: komunizam je došao, ali svejedno umire dječak; komunizam je došao, ali nebo nije plavlje; komunizam je došao, ali ljudi su i dalje melanholični; komunizam je došao, ali ljudi i dalje žele seks itd.

Na kraju će boljševici naletjeti na Čevengur, a Čevengurci će pucati na te neprijatelje komunizma, sve dok ih boljševici, organizovani, ne pobiju sve do jednog. Jedino će Dvanov pobjeći na Proleterskoj Snazi, ali samo do jezera da stupi u njega prelazeći put koji je prošao i njegov otac tražeći smrt. Platonov se tu neće zaustaviti, on će slično nastaviti i u sljedećim romanima. Njegov Nazar Čagatajev, u romanu Džan, neće biti ništa uspješniji u pronalaženju socijalizma. Njega će, kad postane inženjer ekonomije, poslati negdje u Turkmenistan, u središte azijske pustinje, da svoj narod Džan uvede socijalizam. Tvoj narod, reći će mu, živio je dugo u paklu, sada neka proživi u raju.

Photo: blogspot.com

Tamo će, međutim, zateći neke spavače koji hodaju pridržavajući se jedni za druge, šapćući nešto i mumlajući. Oni neće znati ni koliko ih ima, ni da li još negdje žive. Njegova majka jedva da će ga se se sjetiti. Tu niko nikog više  neće da začinje i rađa. Njihove duše su davno odlutale, njima je svejedno da li nešto čuju ili ne. Čagatajev, došav da ih nauči socijalizmu, zatiče ih povaljane po pijesku, kako spavaju kao da ih je neko već pobio, ali nije stavio u grobove. Čagatajev na kraju pomisli čak da i njima nije potreban socijalizam, nego samo zaborav dok vjetar ne ohladi i ne raznese njihova tela. Da roman bude na kraju zaokružen platonovljevski, Čagatajev se vraća u socijalističku Moskvu i uspijeva mu da se poveže s nekom drugaricom, naročito blisko.

Platonov je konstantno tragao u svojim romanima za socijalizmom, ali svi su ga počeli osuđivati. Gorki ne bi poželio ni najgorem neprijatelju da ga neko tako pohvali i potraži, kao što je Platonov potražio komunizam. U komentaru Čevengura (1929), u pismu, priznajući mu talenat, Gorki uvjerava mladog autora da njegova knjiga sadržava izvjesno anarhističko razmišljanje, kao i lirsko-satirični karakter osvjetljavanja stvarnosti, usljed čega mnogi revolucionari djeluju kao umno ograničeni ljudi. Platonov se cijelo vrijeme drži, čini mi se, kao da ne zna šta je napisao. I Staljin lično će osuditi njegovu pripovijest Makar koji je posumnjao, a kada pročita njegovo dokumentarističko studiju o kolektivizaciji Na korist Koba će reći vrlo lakonski: Ovo će autoru biti na korist! To će biti dovoljan razlog da RAPP-ovci Averbah, Serafimovič, Fadejev i Šolohov sa kritičkim PAM-ovima krenu na pisca, proglašavajući ga sitnoanarhističkim metafizičarem, opasnim po komunizam. Piščevog sina su uhapsili i poslali ga u logor, da bi ga onda pustili zaraženog tuberkulozom, kojom će onda i Platonov zaraziti i umrijeti 1951., u pedeset drugoj godini života.

Radi se o tome da Platonov usvaja socijalističke krilatice, on osvaja taj jezik i radi mu ono, kako primjećuje Brodski, najgore što mu se može uraditi, odvodeći ga u slijepe ulice. On podržava taj revolucionarni jezik, samo da bi ga dognao do apsurda. Dok ostali, Solženicin, Šalamov, Nadežda Mandeljštam, donesu i preko sto i preko hiljadu svjedočanstava, da bace sjenu i ospore svijetlu viziju, da je izvrnu naizvrat i pokaže njenu krvavost, Platonov se samo složi sa svime i počne rastezati tu gumu sve do pucanja, uz zaprepaštenje, kao dijete. On kao da ne želi da se suprotstavlja tom ludilu, on mu ne protivrječi, on ga prihvata i zajedno sa komunistima ga razrađuje, dok ne izvede krajnje konsekvence. Želeći im pomoći da razviju socijalističku retoriku, on je nespretno polomi kao igračku. Nadežda opisuje, naprimjer, nevjerovatnu maniju gonjenja od koje su se svi razboljeli tridesetih godina, toliko da su po cijelu noć znali osluškivati vrata lifta. Osip je tako jednom i kroz prozor iskočio, bježeći od nevidljive istrage koja je došla po njega. Izbjegavali su čak i da uče napamet lirske pjesme, da ne bi kojim slučajem propjevale iz njih na isljeđivanjima. Nadežda opisuje i slučaj jedne djevojčice koja je, čuvši da je njihov porodični prijatelj uhapšen, odmah skočila sa kauča, sva preblijedjela, otrčala do kućne biblioteke, našla knjigu sa posvetom uhapšenog i iskinula iz nje taj prvi list. Svi su se složili da je to strašan slučaj.

Miška Medvjedev, proleter i agitator, oteo kulacima bundu
Photo: englishrussia.com

Kod Platonova, međutim, jedna djevojčica, Nastja, u romanu Iskop, kliče: Likividirajte kulake kao klasu. Živio Lenjin, Kozlov i Sofronov. Ona za sebe tvrdi da nije mogla doći na ovaj svijet, dok se u Rusiji nije pojavio Lenjin. Ona vjeruje, i uvjerava druge, da samo buržuji umiru, a da siromasima i ne trebaju sanduci. Platonov pretjeruje do krajnjih granica. Poneseni njenim entuzijazmom, njeni odrasli prijatelji počnu kopati ogromnu jamu za veliku kulu komunizma. Jedan od njenih najboljih prijatelja, medvjed Miška Medvjedov, radi u obližnjoj radionici kao kovač i redovno prebacuje normu. On toliko nekad ožedni da ispije cijelu kofu vode, a onda obriše šapom svoje proletersko lice. Nekad sa svojim drugom kovačem zna otići da istjeruju kulake iz kuća i provodi kolektivizaciju. Nastja je oduševljena ne samo zato što je Miška Medvjedev njen prijatelj nego pogotovo zato što je na strani proletera. Ipak, neočekivano, Nastja naglo počne da kopni i do kraja romana umre. Kopači, ogorčeni, počinju da sumnjaju u komunizam, koji je dječji čin, a Nastje više nema, pa moraju da je sahrane u taj iskop.

Miška Medvjedev često podsjeća na Bulgakovljevog Behemonta koji se također nekad odluči poigrati socijalističkim frazama. Na vratima Gribojedovog doma, kad mu neka gospođica zatraži člansku iskaznicu, on je samo pita da li je Dostojevski imao iskaznicu. Kad se ona zbuni, on je onda pita da li to ona tvrdi da Dostojevski nije bio pisac. Bulgakov je tridesetih nekoliko puta slao Staljinu pisma u kojima ga je upozoravao na svoj strašni položaj pisca kojeg je, kako je rekla kritika, nemoguće svrstati čak ni u saputnike. Ta kritika je, podastire Bulgakov Staljinu, pisala tristo i jedan put o njemu, od toga dvjesto devedeset osam puta negativno. Reakcionarstvo njegova stvaralaštva, rekli su, očigledno je kao njegov talenat. Bulgakov moli Staljina da mu naredi da po hitnom postupku napusti teritoriju SSSR-a, gdje mu nije dopušteno da radi i objavljuje a to mu je isto, kaže, kao da ga sahrane živog. Staljin je ostajao uglavnom nijem, samo se jednom javio telefonom i našao mu zakratko posao u pozorištu. Staljin je, kažu, volio Dane Turbinih, i gledao ih najmanje dvanaest puta. Njemu je izgleda bilo stalo da tako veliki pisac ostane u njegovoj zemlji, pa makar i ne pisao.

Majstor i Margarita: Čekajući Volanda
Izvor: www.henkverveer.nl

Bulgakov će ostati u SSSR-u sve do smrti 1940. godine, i u napadima neurastenije, od koje je bio obolio, spaljivao je nekoliko puta rukopis Majstora i Margarite. Nije čudno što se poistovjećivao ponekad sa Majstorom i da je na kraju morao doći Đavo da ga odnese, kad mu već Staljin nije dao da putuje. Ni Bulgakov ni Platonov ipak ne razbijaju glavu i ne očajavaju mnogo u svojim knjigama, ne napadaju nikoga u direktnim polemikama, tu nema neke velike ljutnje. Usvojivši jezik sistema, smjehovno, pokazujući da su shvatili igru, samo razrađujući ludilo, oni će prema tom jeziku biti surovi gotovo isto onoliko koliko je on bio surov prema njima, što na kraju i nije bila baš neka utjeha.

*Kraj feljtona u srijedu 20. 5.

star
Oceni
3.64
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV