Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Rat i logori u književnosti dvadesetog vijeka: Šalamov, Solženicin

Smrt nije bila nimalo gora od života

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: robertamsterdam.com

Često kod Solženicina glavni junaci pronađu smiraj u patnji, u radu, u trpljenju i uniženju, kao da čitaju Tolstoja. Glavni junak Jednog dana Šuhov se zanosi u radu na podizanju jednog zida, njemu taj jedan dan prođe u sekundi. Šalamov, međutim, kaže da ne razumije Dostojevskog koji u Zapisima iz mrtvog doma raznježeno opisuje postupke nesrećnika koji se kod njega ponašaju kao djeca. Ti kriminalci, kaže Šalamov, biju i tjeraju na rad sve oko sebe, a da im niko ne smije ništa jer su jači i od uprave. Šalamov se često nasmije velikoj ruskoj književnosti koja je učila da se vjeruje ljudima i prenosi znanje, da se žrtvuje za druge i ustane i protiv najmanje nepravde. Takvi ljudi su najbolji materijal za obradu u logoru, oni propadaju za nekoliko sedmica

Mnogi su sanjali da pobrišu granicu između života i literature. To da je pisac doživio logor ili rat o kojima piše i danas se smatra kao kuriozum, ili velika prednost, pogotovo ako je tamo nešto vidio. Čini se da se takvom piscu faktoviku mnogo više vjeruje da će u svome djelu pravilno rasporediti mrežu fakata, jer se uvjerio u logiku tog ratnog ili logorskog svijeta. Ne treba zaboraviti da uvijek postoji mogućnost da pisac zbog svoga djela bude mučen i progonjen, on, zapravo, prevazilazi i dozira svoj i tuđi strah književnošću, on ne dozvoljava da strah otupi čovjeka, on mu vraća obličje; i gdje je tu onda uopšte granica između umjetnosti i života? Karlo Štajner, naprimjer, kaže da je u tamnicama NKVD-a, u ledenoj pustinji Dalekog sjevera, svugdje tamo gdje su patnje prelazile ljudsku granicu, nosio u sebi samo jednu želju: da preživi i ispriča prijateljima kakve je sve patnje prolazio, bez puno komentara, kao gole činjenice.

To je također jedna vrsta groznice, ali ne mora značiti da uvijek mora biti tako servirana. Na kraju priče Prvi zub, naprimjer, Šalamov montira neku vrstu komentara te priče, u kojem mu prijatelj logoraš predlaže dva drugačija (smislenija, sretnija) završetka priče, oni razgovaraju o tome, Šalamov ih onda odbacuje i ostavlja nezavršen i otvoren kraj priče, ravnodušno, onako kako je bilo, samo da napiše jer onda to znači da se može i zaboraviti. Kod njega sve počinje u zvuku hinjene beznačajnosti događaja, u redanju činjenica, s neutralnim oreolom, čime relaksira ton, kao da ne želi ništa uraditi. Šalamov ta događanja, međutim, disciplinirano i organizovano navodi na presudne tačke zbog kojih je i ispripovijedana priča; to su stravična događanja ili ironičke poente kojima se obično u formi direktnog govora završavaju njegove priče.  I na takvim mjestima rad na stvarnosnoj građi je očit – svakodnevni događaji su organizovani u priču usmjerenu na isticanje poenti i značenja.

Varlam Šalamov: Zašto uopšte živjeti kad već svi umiru?
Izvor: www.robertosaviano.it

U Prvom zubu, opisujući transport u daleki logor na sjeveru, Šalamov usmjerava zbivanje na centralnu tačku u kojoj glavni lik protestvuje istupajući iz stroja dok stražari prebijaju jednog zatvorenika i izgovara repliku: Da niste ni taknuli čovjeka; stražari ga vraćaju u stroj, u noći dolaze po njega, izvode ga na snijeg i prebijaju, kada mu izbiju zub (otud naslov priče); u odredištu na kraju puta načelnik straže pregleda stroj, i pita ima li pritužbi na stražu: posebno priđe zatvoreniku čija su usta razbijena koji odrješito raportira: Nema pritužbi na stražu!

To je ironični pristanak na pravila u očajničkom pomirenju s jednim nepromjenjivim i beznadnim stanjem, jer ništa drugo ne preostaje: ironija spram sebe i sveprisustva bola naprosto se otkriva sama od sebe, ona kao da zrači iz svih stvari. Šalamov neprestano traktatira odmjeravajući  velika osjećanja u logorskom okružju: šta se dešava sa strašću i ponosom, budućnošću, znanjem i požrtvovanošću? On neutralno konstatira izostanak i iščašenje svih tih kategorija, i to je nit koja često (gotovo esejistički) uvezuje fabulu. - U desetom ili jedanaestom času prisilnog rada, kaže Šalamov, tobom počinje da ovladava Velika ravnodušnost. Tada nema ni sebeljublja, ni samoživosti, a ljubomora i strast postaju nejasne predstave kao pale sa Marsa, obične tričarije. Shvatali smo da smrt nije nimalo gora od života, i nismo se bojali ni jednog ni drugog.

Šalamov ne vjeruje u prijateljstvo, on kaže da nevolja i siromaštvo u kojima se začinje prijateljstvo, jednostavno nisu dovoljno teški. Tuga koja se može podijeliti sa prijateljima nedovoljno je jaka i duboka. Sasvim je normalno i da se hrana ne dijeli ni s kim, zanimanje za tuđu hranu na Kolimi je nekoristoljubivo. U Kondezovanom mlijeku glavni junak pokusa bezbrižno dvije konzerve mlijeka, dok to ostali logoraši gledaju kao gledaoci neke predstave. Inženjer Kiprejev, odsluživši kaznu, ostat će u gradovima na Dalekom sjeveru, jer će jedino tu lako disati i vidjeti svoj spokoj. Glebov, bivši profesor filozofije, također će izjaviti da želi zatvor, kao jedino mjesto svoje slobode, umjesto povratka porodici, gdje ga nikada ne bi shvatili, jer sve što je njima važno – njemu izgleda tričavo: jer, ono što je on vidio – čovjek ne smije da vidi i zna. Na kraju priče Nadgrobno slovo, svi za Božić nabrajaju svoje želje, samo  Volođa Dobrovoljcev šuti, a onda upitan prizna da ima samo jednu želju, da bude ljudski patrljak, bez ruku i nogu, jer samo tada bi, kaže, našao snage da im pljune posred njuške za sve ovo što čine s nama.

Kod Šalamova nema nijednog iskupljenja kroz patnju, samo pitanje da li živjeti, i zašto uopšte živjeti kad već svi umiru. Šalamov nam, kaže Sinjavski, ne otvara nikakav izlaz, ostajući nemilosrdan prema čitaocu isto onoliko koliko je logor bio nemilosrdan prema njemu. Posle ovoga, zaključuje Sinjavski, nećemo više moći graditi kule u vazduhu, ali možemo još pokušati živeti. Čudna je, međutim, lakoća tona u kojem Šalamov sve to servira. On svojim  likovima ravnodušno određuje patnju do kraja života, njihove muke nikada neće prestati: najveća poruka logora je da za logoraša prave slobode i sreće više nema. A u nedostatku trajne sreće, misli Šalamov, duga patnja predstavlja neku sudbinu, bar toliko da se može zaokružiti jedna priča. Zato je treba davati nemarno, u pobrojavanju strahota, dok se ne zaokruži u pomirenosti sa bolom. To je dovoljno.

Photo: babbazeesbrain.blogspot.com

Šalamov se nemalo uvrijedio kad mu je Nadežda Mandeljštam saopštila da je pravu sliku o logorima stekla tek pročitavši pripovijest Jedan dan Ivana Denisoviča Aleksandra Solženicina. Šalamov je to smatrao svojevrsnom izdajom, objašnjavajući da bi u takvom logoru čovjek mogao provesti cijeli život. To je bio sređen poslijeratni logor koji nije ličio na pakao Kolime. Šalamov i inače nije simpatisao Aleksandra Isajeviča, odbio je čak i da pišu zajedno Arhipelag Gulag, što mu je Solženicin predlagao. Drugom prilikom, kad su ga pitali da se izjasni o Solženicinu, izjavio je da je to poprilično neozbiljan momak, jer on u svom romanu opisuje kako se oko logoraša vrzma neki pas. Da je pas stvarno bio tu, mi bismo ga, kaže Šalamov, pojeli u roku sat vremena, kao što i jesu, pa na kraju jedne njegove priče krotki pop Zamjatin mora povraćati, jer su mu kriminalci podmetnuli meso psa s kojim se tog popodneva igrao, što neće biti dovoljan razlog da ipak ne prizna da je meso bilo ukusno, nimalo gore od ovčetine.

I stvarno kod Solženicina, u Ivanu Denisoviču, u drugim romanima, logoraši češće nalaze utjehu, što nije teško budući da je kod Šalamova nema nikako. Brigadir na početku Jednog dana priznaje da u njihovom logoru vlada zakon tajge, ali ne treba zaboraviti da i ovdje ipak žive ljudi.Oni tu čak pišu pjesme i raspravljaju o nekim filmovima. Često kod Solženicina glavni junaci pronađu smiraj u patnji, u radu, u trpljenju i uniženju, kao da čitaju Tolstoja. Glavni junak Jednog dana Šuhov se zanosi u radu na podizanju jednog zida, njemu taj jedan dan prođe u sekundi. Šalamov, međutim, kaže da ne razumije Dostojevskog koji u Zapisima iz mrtvog doma raznježeno opisuje postupke nesrećnika koji se kod njega ponašaju kao djeca. Ti kriminalci, kaže Šalamov, biju i tjeraju na rad sve oko sebe, a da im niko ne smije ništa jer su jači i od uprave. Šalamov se često nasmije velikoj ruskoj književnosti koja je učila da se vjeruje ljudima i prenosi znanje, da se žrtvuje za druge i ustane i protiv najmanje nepravde. Takvi ljudi su najbolji materijal za obradu u logoru, oni propadaju za nekoliko sedmica.

Solženicin još uvijek u takvu pravdu i požrtvovanost vjeruje, on je sigurno drugačiji, ali treba imati u vidu i da je njegovo iskustvo, u odnosu na Šalamova, drugačije. Glavni junak Gleb Neržin, u romanu U prvom krugu, unosi nemir u specijalizovani zatvor, dopisuje se sa upravom, protestvuje, jer su mu oduzeli jednu knjigu. Kad njegovom sapatniku, Gerasimoviču, uprava te Šaraške, u kojoj drže zatvorenike inženjere da služe svojoj državi, kao u prvom krugu pakla, predlože da izradi mikrofone koji će se postavljati u klupe po parkovima, on će to odbiti, iako su obećali da će ga pustiti na slobodu, gdje ga čeka žena da provede s njim nekoliko mjeseci jer umire od raka. Solženicin tu nategnutu, iskonstruisanu, namještenu situaciju zaključuje Gerasimovičevom rezolutnom izjavom da mikrofone neće izraditi, jer to nije njegovo područje. - Kako nije Vaše područje, pitaju iz uprave, vi ste inženjer, takav i takav, itd... - Ne, nije moje područje, saspe im u lice Gerasimovič, bacati ljude u zatvor. Ja nisam lovac na ljude. Dovoljno je što su nas bacili u zatvor!

Šalamov proveo 28 godina na robiji: Redovi za sapun su poduži, i Bunjin nije tako loš pisac
Izvor: ihned.cz

I još će se neki likovi etički izjasniti pred izazovima, kao intelektualci, prije nego ih sve zguraju u jedan kombi, na kome piše Meso, i pošalju iz te Saraške, iz prvog kruga, dalje prema Gulagu, neke i prema posljednjim krugovima okovanim ledom, na Kolimi. Logoraši će pronalaziti smiraj i u drugim romanima, i Kostogutov u Odjelu za rak, kad završi negdje u zabačenoj bolnici, u nekom malom uzbečkom gradu usred stepe, voljan da umre. On je taman bio navikao na miran život u progonstvu, tek izašao iz logora, kad mu se vratio tumor koji je već jednom operisao u logoru, i njegova brižna doktorica će se čuditi kako to da nema podatke o tumoru, kako je moguće da biopsija nije izvršena, a on će se samo smješkati. Jer hirurga logoraša su već sutradan nakon operacije premjestili drugdje, a Kostogutov, izrezan na prozoru, jedva da je i uspio čuti naziv instituta na koji je uzorak poslan, što mu je hirurg dovikivao dok su ga odvodili. Kostogutov stalno govori da ona nema neke naročite želje da živi i tu će prizdraviti tek toliko da se može vratiti u mjesto svog progonstva, u selo Uš Terek usred stepe, gdje ima samo kolibicu i tri topole, po kojima se to selo i zove, da možda umre. Posljednje scene, razvučene u melanholiji, prikazuje njega kako luta gradom i čeka voz za taj Uš Terek, ipak sretan što sada može koračati, što će još poživjeti, u Uš Tereku.

I tako dalje, i tako dalje. Solženicina su već šezdesetih, nakon što je Hruščov dopustio da se objavi Jedan dan Ivana Denisoviča, mnogi vidjeli kao odabranog, ZEK-ovi sa svih strana su mu počeli slati svoja svjedočanstva, i on je počeo sačinjavati ogromno književno istraživanje Arhipelag Gulag u kojem je, poput Krausa, želio uvezati činjenice o cijeloj jednoj civilizaciji. Kada to ogromnu knjigu objavi, po cijelom svijetu će se pisati kako je to nenadmašno svjedočanstvo o proganjanjima, utamničenjima, egzekucijama, mučenjima, logorskom svijetu, o tragediji i teroru u doba Staljina. Biće to nezaboravan umjetnički dokument i policentrična studija u jednom; riječju: jedna od najneophodnijih knjiga prošlog stoljeća.

Dok to priznanje nije dočekao,  bivši logoraši su Solženicina skrivali, krijumčarili i čuvali njegovu građu, jedno vrijeme je Arhipelag pisao u nekoj šumi, tako da niko nije znao gdje se nalazi. Putovao je iz grada u grad, djelo ispisivao na raznim listićima. Kad je došlo vrijeme da ga Hruščov prebaci preko granice, Solženicin je počeo puštati bradu. - Aleksandre Isajeviču, pitao ga je tom prilikom kolega pisac Vladimir Vojnovič, je li to pripremate lice za zapadne medije? Solženicin je tom deportacijom sretno krenuo u svoj pohod na zapadni svijet, živio u Švicarskoj i Americi, njegove knjige su se štampale na sve strane, postao je slavan, i to je trajalo sve dok se početkom devedesetih ne vrati u Rusiju, da postane njen najveći sin i intelektualac, namijeni joj budućnost i osudi truli Zapad koji je izgubio moralne vrijednosti. Kažu da je u povratku putovao vozom preko cijele Rusije i izlazio na svakoj stanici, da se vidi i porazgovara sa svojim narodom, što su i kamere zabilježile.

Solženicin, među narodom, daje neka pojašnjenja
Photo: Stock

Tako je na kraju pobijedila Solženicinova vrijednost, i vjera ruske književnosti, u koju je Solženicin uzdao u svojim djelima. I Varlam Šalamov, nakon dvadeset i osam godina provedenih u logorima, pedesetih je dočekao i slobodu, čak i to da objavi svoje Priče sa Kolime šezdesetih u Njemačkoj i Francuskoj, kasnije i u Engleskoj, pa i da ga prime u Savez pisaca SSSR-a 1972., kada se morao odreći svojih priča, objavljenih na Zapadu, zato što je problematiku njegove proze prevazišao život. Pred kraj života je oslijepio i zatvoren je u psihijatrijski dispanzer zatvorenog tipa, gdje ga je smjestio navjerovatnije KGB. Dugo mu se bio zametnuo svaki trag i pred kraj života našla ga je neka prijateljica u tom dispanzeru izgladnjelog, kada će joj priznati da ga niko ne hrani niti liječi: poželjet će obične kekse, mlijeko i hljeb. Kada se ona s tim namirnicama vrati dva sata kasnije, Varlam Šalamov će biti mrtav.

*Nastavak feljtona u ponedeljak 18. 5.

star
Oceni
3.46
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi