Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (803)

Rat i logori u književnosti dvadesetog vijeka: Piljnjak, Babelj

Revolucija miriše na polne organe

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Armands Grundmanis

Tačno je da su i Piljnjak i Babelj koncentrisani na to da u svojim knjigama dohvate tu razmontiranu revolucionarnu zbilju. Međutim, daleko je to od one Krausove nervoze da prikupi i uveže cijeli jedan svijet u raspadanju, ili Krleže da što bolje potkrijepi jedan politički stav i potakne idealnog čitaoca na akciju, jer Piljnjak i Babelj to sve hvataju usput, u fragmentima, svojim postupcima simultanosti. Sva ta proza ruske avangarde kao da nastaje u željeznici, željeznica je izmijenila njen tok, kaže Mandeljštam, dajući joj novi takt

Krleža je, vozeći se kroz Litvu, susreo u vozu nekog putnika, koji mu je, čuvši da ide u Moskvu, saopštio da tek sada shvata zašto je maloprije prao ruke kolonjskom vodom. - Tamo, kaže, sada teče mnogo krvi! Krleža nije baš najbolje shvatio šta mu stranac govori. Kad se nađe na jednoj večeri na Dalekom sjeveru, među nekim aristokratima koji su svoje fabrike prepustili državi, on će ironično montirati iskaz jedne gospođe koja protestvuje protiv boljševika, baš kao što je Kraus tretirao one militantno raspoložene gospođe. Neki admiral Sergej Mihajlovič Krleži će govoriti o strašnoj ulozi GPU-a i o izrežiranosti predstava kolektivizacije, ali Krleža će se spasiti te sablazni utvrđujući da je dotični gospodin špijun i da ga je samo kušao. U međuvremenu, padaće u nevjerovatne, epileptičke ekstaze po kojima čovjek u dvadeset i prvom stoljeću postaje slobodan, dok zemlja svijetli i pristojno živi kao uređeni perivoj, sa vodopadima, morima i šumama, a čovjek postaje čovjeku ponovo čovjek, jer humanizam postaje posljedica životnih uslova. U tome zbivanju Lenjin znači svjetlost koja je obasjala tminu evropskog horizonta i koja sija iz dana u dan sve jasnije.

Boris Piljnjak u svojim prvim pričama, koje objavljuje baš u vrijeme Krležinog izleta, osjeća da ljudi u kožnim kaputima treba još mnogo da se potrude, da bi se ruske bajke o letećem ćilimu zamijenile snovima o osvajanju neba i zemlje mašinama. Piljnjak, međutim, teško vjeruje da će se skoro sagraditi željeznice u tim šumama gdje se još uvijek šire utvare. Ljudi često Piljnjaku, kao i Platonovu, liče na zvjerove, a zvjerovi na ljude. Čekistkinja Ksenija Ordinina kod Piljnjaka primjećuje da mora da je Marks napravio grešku, jer je uzeo samo u obzir fizičku glad i nije računao sa drugim pokretačem života, sa polom, ljubavlju, porodicom, plemenom. Ona, međutim, osjeća da je cijelo čovječanstvo, da su sve stvari, stolice, sve haljine, protkani polom. Revolucija, ističe ona, miriše na polne organe.

Boris Piljnjak: Nikada neću priznati da se o RKP-u treba pisati sa lažnim oduševljenjem
Photo: Stock

Jedan umjereni sovjetski kritičar otkrio je tako da je Piljnjak fiziološki pisac, jer u prirodi vidi nešto kao animalnu sliku životne istine. Suočavajući mašinsku i vučju Rusiju, kaže kritičar, on je razumom uvijek za onu mašinsku, ali je srcem bliži vučjoj Rusiji koju nikako da pokore. Revolucija je okrenula sve tumbe, i Piljnjak je zato ispremetao svoje romane, sjekao plohu po plohu, da dohvati taj preokret i katastrofu. U Goloj godini (1922), uveliko objavljenoj u vrijeme kad Krleža hoda po Rusiji, on u nekoliko navrata daje ludilo godine Devetnaeste širom Rusije, po tim gradovima u kojima ništa nema, u kojima se strahuje od zime i umire od gladi, u kojima vladaju još jedino tišina i razbojnici. U pripovijesti Mahagoni (1929), Ivan Karpovič okuplja kružok jurodivih koji još nisu odustali od revolucije, jer jedan od njih pokušava stupiti u vezu sa proleterima na Marsu, a drugi preporuča da se u ime revolucije pohvata sva odrasla muška riba iz Volge.

U odlomku iz dnevnika, objavljenom 1924. godine, Piljnjak neobično, neki bi to nazvali hrabrošću, kaže da neće nikada priznati da se o Ruskoj komunističkoj partiji treba pisati sa lažnim oduševljenjem, niti da pisac treba živjeti a svjesno ne vidjeti, ili naprosto lagati. Što je još gore, on će priznati da ga sudbina Ruske komunističke partije daleko manje zanima od sudbine Rusije. Što je najgore, on će u tom odlomku javno proklamovati da postoji književni zakon koji ne da da se siluju talenti, kao što su silovani neki stariji pisci koji su književnost zamijenili politikom, ili koji pišu u ime politike. U konačnici, on priznaje da pisac mora voditi računa samo o tome da li su mu rukopisi dobri, a to koliko je slavna i dobra njegova partijsko-školsko-društvena knjižica, njegova je, kaže Piljnjak, privatna stvar koja sa književnošću nema veze.

Piljnjak piše o tome slobodno u najmanju ruku kao da se nalazi usred Pariza i usput polemiše sa francuskim komunistima, kao Kiš. Tridesetih godina će početi prepravljati neke svoje romane, a jedan je rukopis zakopao u zemlju. Neće doista biti čudno kad ga kasnije pokosi čistka, uhapšen je 1937. godine i optužen da je japanski špijun, a stavljalo mu se na teret i da je dostavio neke podatke Židu koje je autor Povratka iz SSSR-a iskoristio u svojoj knjizi da napadne Sovjetski savez. Ista čistka će odnijeti i Babelja, koji je kao Piljnjak pokazao interes prema fiziološkom i krvavom, opisujući bol u revoluciji, donoseći scene silovanih žena, prizore u kojima očevi ubijaju svoje sinove, prizore strijeljanja i pokolja, razbacanih i iskasapljenih lešina. U toku polemike koja će nastati nakon što se pojavi Crvena konjica, riječ će uzeti i maršal Buđoni optužujući pisca da je kao kukavica i erotoman rat proveo u pozadini i da herojstvo Crvene konjice nije mogao ni doživjeti.

Crveni u Odesi
Photo: kievukraine.info

Tačno je da su i Piljnjak i Babelj koncentrisani na to da u svojim knjigama dohvate tu razmontiranu revolucionarnu zbilju. Međutim, daleko je to od one Krausove nervoze da prikupi i uveže cijeli jedan svijet u raspadanju, ili Krleže da što bolje potkrijepi jedan politički stav i potakne idealnog čitaoca na akciju, jer Piljnjak i Babelj to sve hvataju usput, u fragmentima, svojim postupcima simultanosti. Sva ta proza ruske avangarde kao da nastaje u željeznici, željeznica je izmijenila njen tok, kaže Mandeljštam, dajući joj novi takt. I Marina Cvetajeva, u svojoj prozi Oktobar u vagonu, daje u jednom potezu razna zbivanja gledajući revoluciju iz voza, dok se po stanicama gube djeca, prignječena i izgurana iz tih vagona-gomila, dočekanih na svakoj stanici urlicima i dernjavom, glagoljušćim i vapijućim. Sagledavši Rusiju gole Devetnaeste godine, Marina Cvetajeva, kao da tada ne zna za Piljnjaka, ili se on još uvijek nije pojavio, zaziva jednog pravog posmatrača koji bi mogao napisati knjigu o gladi, o čovjeku koji hoće da jede, čovjeku koji hoće da puši, čovjeku koji ima i koji ne daje, o ženi pjesniku koja je sama kao hrast, kao vuk, kao Bog. - Kada joj te gladne godine uruče naknadu od 60 rubalja, ona ih odluči vlastima vratiti, da oni kupe sebi tri funte krompira ili šest šibica, inače će ih ona potrošiti na svijeće koje će otići da zapali u crkvu, ne bi li se okončao taj poredak.

I Piljnjak i Babelj (i Cvetajeva u rečenoj prozi) često se konstruktivistički koriste nekim postupcima nefikcionalne proze, esejističkih ili feljtonističkih tekstova, u sklopu široke tendencije ka autentizmu. Oni teže jednom kolažu i montaži citata iz izvanknjiževne građe, povijesnih dokumenata, novinskih tekstova, uličnih natpisa i oglasa. Piljnjak se, kao u putopisima, ponekad lično pojavljuje u svojim romanima. Trend defikcionalizacije vidljiv je i u Babeljevom datiranju i lociranju priča iz Crvene konjice, koje su nekad date i u epistolarnom registru. Tačno je, dakle, da su ti prozaisti obilježeni žanrovima LEF-ovske književnosti činjenice: reportaža, crtica, naučnih studija, izvještaja sa terena, novinskih i časopisnih feljtona, biografija, memoara, autobiografija i dokumenata, dnevnika i zapisa, ali ne treba zaboraviti da je ta proza otišla u pravcu estetizacije materijala i beletrizacije činjenica, u pravcu zamjene fakta-efekta faktom-defektom. Tako Piljnjakova i Babeljeva potraga za činjenicama se ispostavlja i kao trik, budući da činjenice u književnom tekstu (koji ne ostaje sasvim lišen izvjesne faktičnosti) iščezavaju i pretapaju se u lirsku emociju, smjenjujući se i kontrastno i ironično sa primjedbama pripovjedača i likova.

To relaksiranje tona i oslobađanje od grča, kao bijeg od jedne nervoze koja hoće nešto saopštiti i uvjeriti nekoga u nešto, najbolje se vidi kod Babelja. Priču Prelaz preko Zbruča, naprimjer, Babelj počinje u birokratskom tonu: pripovjedač navodi kako je načdiv (načelnik divizije) obavijestio njegovu jedinicu da je u osvit zauzet Novograd – Volinsk, da štab treba krenuti iz Krapivna, da se komora razvukla cestom Brest – Warszawa, koju je na seljačkim kostima izgradio Nikolaj Prvi; dakle, u jednom pasusu izražena je apsolutna neutralnost pripovjedača: registar je to vojnog izvještaja ili dopisa, s četiri navedena toponima, jednom historijskom ličnošću i jednim čudnim neologizmom iz vojne hijerarhije (načdiv). Sljedeći namontirani pasus tiče se naglog izlaska i liriziranog opisa prirode: to su brilijantne slike, kamera kao da je pomjerena - vidimo polja purpurnog maka koji cvjeta, podnevni vjetar koji se poigrava u žutoj raži, djevičansku heljdu na obzorju, uzdignutu kao zid samostana.

Isak Babelj u istražnom zatvoru: Kao kukavica i erotoman rat proveo u pozadini i  erojstvo Crvene konjice nije mogao ni doživjeti
Photo: nplusonemag.com

Zatim slijedi rečenica u kojoj se gubi prividna neutralnost pripovjedača: „Tiha Volinja vijuga, Volinja odlazi od nas u bisernu maglu brezovih šumaraka, on uspuzava uz cvjetne brežuljke i iznemoglih ruku gubi se u šipražju hmelja.“ Razvedena poredba u opisu rijeke koja se dovodi u vezu sa pužućim vojnikom: istovremeno, to je rijeka koja se penje iznemoglih ruku, da bi se spustila s druge strane. Primijećujemo afekt motritelja u ovakvom viđenju okružja, u takvom dovođenju stvari u vezu: bolni besmisao zrači iz ovih tropa. Što je još bjelodanije u narednom poređenju: „Narančasto sunce kotrlja se po nebu, kao odrubljena glava, nježno se svjetlo rasplamsava u klancima oblaka, zastave sunčeva zalaska lebde iznad naših glava.“ Kretanje i zalazak sunca nose karakteristike ratnih pojavnosti: glava je odrubljena, svjetlo se rasplamsava, zalazak lebdi kao zastava – put prirodne pojave podsjeća na tok ratne bitke. Instanca pripovijeda pod jakim utiskom: ali čega? „Miris jučerašnje krvi i ubijenih konja kaplje u večernju svježinu.“

Eliptizirani iskaz: jučer je, dakle, bila bitka, tekla je krv, umirali su konji. Sada je sve sažeto lirski: pripovjedač u nosnicama još osjeća miris prolivene krvi. Sinestezijski postupak: taj miris sada kaplje u večernju svježinu koja se svuda osjeća. Čitav jedan događaj i doživljaj sažeti su u jednoj rečenici u nizu. Nakon još jedne sekvence opisa – mostovi su porušeni, vojnici gaze rijeku, psujući – slijedi rečenica važna za fabulu: ponovo registar izvještaja - vojnici stižu u Novograd. Pripovjedaču je dodijeljena soba troje preplašenih Židova – sada prvi put govori izravno o sebi, prezentom: „plašljiva neimaština sklapa se nad mojim ležajem.“ Zaspiva i sanja načdiva koji kombrigu (komadantu brigade) puca među oči.

Budi ga domaćica jer se u snu baca i gura njenog tatu koji leži preklan. „Tamo leži mrtvi starac, zabačen nauznak. Grkljan mu je istrgnut, lice rasječeno popola, modra krv leži u njegovoj bradi, kao komad olova.“ Prizor koji prethodno nije pomenut niti nagoviješten: oprisutnjen najednom u sveopštem redanju zapažanja. Tim više iznenađujući: pridat mu je ponovno neki oreol neutralnosti kojeg manifestuje pripovjedač. Iza njega slijedi još samo jedna sekvenca: „– Pane – govori Židovka poravnavajući blazinu – Poljaci su ga klali, a on ih je molio: ubijte me na dvorištu, da ne vidi moja kćer kako umirem. No oni uradiše onako, kako im je bilo najprikladnije – on je umirao u ovoj sobi i mislio na mene. I sad ja želim znati – reče odjednom žena s užasnom snagom – želim znati, gdje ćete još na čitavoj planeti naći takvoga oca, kao što je moj otac...“ Kraj priče.

Prizori i slike poredani su po jačini: intenzitet bola se penje. Naprije lik-pripovjedač promatrajući okoliš odaje svoju potresenost; koja se produžava viđenom preplašenošću njegovih domaćina Židova; koja se nastavlja i u sceni strijeljanja u snovima, da bi bila poantirana posljednjim prizorom preklanog čovjeka. Pisac, pak, priču završava iskazom Židovke koja priča o klanju svoga oca; jačina slika je tu najubjedljivija, jer je u pitanju njena direktna riječ: tačna i proživljena hiperbolizacija boli je na djelu. 

Photo: jewishcurrents.org

Čitavo zbivanje odigrano na različitom prostoru u jednom potezu nutarnjeg čuvstvovanja svijeta i vremena dovedeno je u vezu: sve što je Pripovjedač vidio, namirisao, čuo. Iskaz je eliptičan, sveden na zapažanja; literarni fakti se kreiraju u nizu raznih prelijevanja, što odaje trajnu i neprekidnu potresenost instanci koja ih raspoređuje. Sve se spaja sa svime: rat je svojim pridolaskom raskidao svijet unoseći toliki haos u duše ljudi i pejzaž da su spojene nevjerovatne stvari: sunce i odrubljena glava, zalazak sunca i zastava, rijeka i pužući vojnik. Ta čudovišnost svega najbolje se manifestira u liriziranom iskazu, u iščašenosti te pomjerene perspektive koja sinestezira parčad rasutog života.

U čemu je tu rad pisca i zamah imaginacije, kako tu prepoznajemo preoblikovanje dokumentarne građe, u čemu je tu razlika u odnosu na obični dnevnički zapis? On se osjeća svugdje tamo gdje Babelj lirski i turpitudski domišljava i uvezuje gole fakte preuzete iz njegovog dnevnika. Da li se to stvarno desilo, i kako je doista bilo, sada je manje važno, sve dok je priča ovjerena. Rad pisca se osjeća u lickanju pokolja, u lirskim skretanjima s teme, i isturanju iskasapljenih prizora u prvi plan: mi doista u Babeljevim pričama vidimo istrgnute grkljane, lica rasječena popola, iščupane trbuhe, crijeva pala po koljenima, ogoljene otkucaje srca. I to su sinegdohe i čvorišne tačke tog ratnog svijeta.

Može se činiti da takva kombinatorika nateže ton, međutim ta minucioznost, kao odabir, pomaže da se rastureni svijet lakše pojmi, ako je to moguće, tako dat u detaljima.

*Nastavak feljtona u petak 15. 5.

star
Oceni
2.81
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi