Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Rat i logori u književnosti dvadesetog vijeka: Kraus i Krleža

Operetni likovi igraju tragediju čovječanstva

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: blogspot.com

Onda, 1914., poslije pola vijeka mira, ljudi nisu ništa znali o ratu. Rat je bio legenda, ta distanca ga je učinila herojskim i romantičnim. Vidio se iz perspektiva čitanki i slika po galerijama, kao napad blistavih konjičkih jedinica u sjajnim uniformama, sa smrtonosnim metkom ispaljenim kroz samo srce. Na Božić smo kod kuće, dovikivali su regruti, nasmijani, svojim majkama u avgustu 1914. Biće to kratki izlet u herojstvo, divlja muževna avantura. To je tek trebala biti dobra prilika da se izdivljaju mračne snage požrtvovanosti i alkohola, avanturizma i čiste vjere, stara magija barjaka i patriotske riječi

Neće biti zgoreg ako na samom početku rat u književnosti doživimo kao jedan grč. Zato planiram ovu iskidanu književnu istoriju ratova i logora otvoriti kao groznicu, da bih je kasnije mogao voditi u opuštenijim tonovima, sve dok se na kraju sretno, jednom zauvijek, već ne oslobodim teme. Kad kažem opuštenijim, mislim da je najzanimljivija ratna književnost ona koja rat za malo promašuje, prebacujući ga kao minobacačem. Uvijek ostaju nada i očekivanje da će sljedeći put biti pun pogodak, a i ne mora, kada se zna šta se očekuje, kad se već sve vidjelo i preletjelo, i meta i odstojanje. Neka onda bude sreća u gađanju, a ne u pogađanju, bar kad su književne stvari u pitanju.

Sada, međutim, nisam siguran ni da li imam izbora, već kad sam odlučio tu istoriju, vrlo proizvoljnu i ni po čemu reprezentativnu, početi Krausom i Krležom, jer  kako bi se drugačije mogla i doživjeti Krausova hronika, zapjenjena i strasna, koju je sklapao u ratnim godinama, za vrijeme Prvog svjetskog rata i kasnije, od 1915. do 1922., tukući se protiv sve bečke štampe, godinama izrezujući i sklapajući te članke i izjave, da ih uharmoni na sedamsto stranica političkog vodvilja u kojem stupaju i razgovaraju deseci različitih ljudi, uključujući i autora samog, u pet činova, sve dok se na kraju ta krvava drama ne završi jednom dugom pjesmom, kao epilogom i posljednjom noći, tih Krausovih Posljednjih dana čovječanstva. I sam Kraus u kratkom predgovoru na početku napominje da bi izvedba ove drame trajala deset večeri i da je zamišljena za neko kazalište na Marsu, jer ovosvjetski posjetitelji teško da bi je mogli dogledati.

Krv je to njihove krvi, kaže Kraus, kao sadržina nezamislivih, već potisnutih i zaboravljenih, samo u krvavom snu sačuvanih godina kad su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva. Kraus zaista vidi rat kao tragediju cijelog čovječanstva, posljednje dane, i on na svih sedamsto stranica, u hiljadu različitih obrta, takvim pokušava da ga označi. Krausa strašno uznemiruje što su ovdje najnevjerovatniji razgovori doslovce izgovoreni, a ono što izgleda kao izmišljotine su ustvari citati, i zato njegov humor, vrlo grčevit, dolazi kao prijekor što upućuje onaj koji jedva vjeruje da nije izgubio pamet, suočivši se sa svim tim svjedočanstvima i dogodovštinama. Sramotu rata, kaže on, nadilazi sramota ljudi koji više o njemu ne žele ništa znati, kao da rat jeste ali i nije bio. Kraus priznaje da je njegov humor prijekor, ali čini se da bi on bio sretniji da te figurine svojim sarkazmom može počastiti kao mišomorom.

Karl Kraus, sarkastični apokaliptik: Tiskana riječ je navela izmoždeno čovječanstvo na počinjenje zala koje ono sebi ne može ni predočiti više
Photo: www.artapartofculture.net

Strašan je nesklad između mirnodopskog života i onog ratnog koji je najednom provalio u sadašnjicu, osjeća Kraus, i njemu je najdraže kad gomile tih svojih savjetnikovica, feldmaršala, diplomata, nadvojvoda, učitelja, pisaca, generala, pukovnika, reditelja, novinara, profesora, uhvati u jednoj blaziranosti, u negližeju mirnopskog života usred rata, kao onda kad njemački prijestolonasljednik sa vrata svog parka, u tenis dresu, pozdravlja reketom jednu satniju koja upravo defiluje u smrt, poručujući im Hrabro, momci! To je sekvenca zbog koje i Krleža ludio, naročito je izdvojivši u svom eseju o Krausu.

Mnogi pišu da to ljeto 1914. nikad nije bilo bujnije, ljepše i ljetnije, nikad svilenijeg neba, zraka mekanijeg, mirisnih i toplih polja, tamnih i bujnih šuma sa mladim zelenilom, sa mnoštvom u svijetlim i ljetnim haljinama koji koračaju austrijskim ladanjima, šećući se po kupališnim parkovima sa muzikom. Bilo je to vrijeme, kaže Štefan Cvajg, u kojem je svijet još uvijek bio pun djetinje naivne vjere, pa je i prvi užas rata (koji je diplomatima što su njime igrali najednom kliznuo iz ruku), dočekan sa ogromnim oduševljenjem, kao neka velika proslava. Na ulicama Beča su se stvarale povorke, na sve strane su plamtjele zastave, trake i muzika, mladi regruti prolazili su u trijumfalnom maršu, svijetlih lica jer im se konačno klicalo.

U ono vrijeme, kaže Cvajg, svijet je još bez dvoumljenja vjerovao u svoje autoritete, nikome nije naumpadalo da bi narodni otac, car Franjo Josip, u svojoj osamdeset četvrtoj godini bio pozvao narod na borbu bez krajnje nužde. To je razlika između tog rata koji počinje 1914. i onog 1939., piše Cvajg, kada ljudi već nisu imali toliko respekta prema državnicima, toliko religiozne vjere u poštenje i sposobnost vlastitih vlada. U Italiji i Njemačkoj ljudi su prestrašeno gledali u Musolinija i Hitlera, s pitanjem u šta li će nas sada uvaliti? Naravno, niko se nije protivio, vojnici su se laćali puške, majke su ispraćale svoju djecu, ali ne više kao nekad s vjerom da je žrtva neizbježna. Ljudi su odlazili na front, ali ne više zato što su sanjali da postanu heroji. Ljudi su se pokoravali, zaključuje Cvajg, ali više nisu klicali.

Onda, 1914., poslije pola vijeka mira, ljudi nisu ništa znali o ratu. Rat je bio legenda, ta distanca ga je učinila herojskim i romantičnim. Vidio se iz perspektiva čitanki i slika po galerijama, kao napad blistavih konjičkih jedinica u sjajnim uniformama, sa smrtonosnim metkom ispaljenim kroz samo srce. Na Božić smo kod kuće, dovikivali su regruti, nasmijani, svojim majkama u avgustu 1914. Biće to kratki izlet u herojstvo, divlja muževna avantura. To je tek trebala biti dobra prilika da se izdivljaju mračne snage požrtvovanosti i alkohola, avanturizma i čiste vjere, stara magija barjaka i patriotske riječi.

Dok to gleda iz godine 1940. i 1941., Cvajg govori da je to sve jučerašnji svijet, ali ne treba zaboraviti to da u Beču, u vrijeme dok ta patriotska proslava uveliko traje, i usred te jučerašnjice, jedan apokaliptik uređuje i izdaje časopis Baklja, u kojem odbrojava tom čovječanstvu posljednje dane. Kraus će svoju knjigu, u dijelovima, plasirati u časopisu tokom rata. Dok se pjeva u vlakovima, i ljudi se silovito tiskaju oko zastava, dok buja taj talas krvi u žilama cijelog carstva, Kraus osjeća da će ta plima uskoro izliti i potopiti sve, on vidi da su zločinci, ratni huškači sveprisutni, da je rat besmislen, da će trajati godinama, da će pojesti nenadoknadivo razdoblje života, da će ljudi mjesecima ušljivi i polumrtvi od žeđi gmizati po rovovima i tranšejima, da ih zatim smrskaju iz daljine a da nikada nisu ni vidjeli neprijatelja. Već tada on je naslutio te nove tehničke vještine ratovanja, kojim će granate pogađati djecu i majke u krevetima. I da će taj novi svjetski rat, blagodareći najnovijoj mehanizaciji, biti hiljadu puta suroviji, zvjerskiji, nečovječniji, nego bilo šta što je čovječanstvo prije toga doživjelo.

Photo: Stock

Kome je onda čudno što Kraus u svojoj knjizi ujeda i kolje polemičkim zubima na sve strane? On je na vrijeme taj rat odredio kao apokalipsu, odbrojavajući čovječanstvu posljednje dane. Tom užasu Kraus prilazi kao lirik, u žestokoj emfazi, kada sadašnjost postaje sve, i prošlost i budućnost. Kraus kao da želi da se neke stvari nakon njegove knjige nepovratno promijene. Apokalipsa se, naravno, nije desila, a Kraus će kasnije pratiti u svome časopisu pripremu novog Sudnjeg dana, još jednom, hitlerovskog. U Posljednjim danima čovječanstva, međutim, Kraus sve radi da na vrijeme razuvjeri i raskrinka štovatelje Reichposta, ili Neue Freu Pressea, čijeg izdavača Morisa Benedikta naziva šefom hijena. On je mnoga poglavlja ispisao da prokaže njihovu smiješnu tezu da će rat iznjedriti renesansu austrijskog mišljenja. U to ime često istretira novinare i pisce, ne zaboravljajući ni na najslavnije, tako naprimjer prikazuje Hofmanstahla negdje u nekom uredu za ratnu skrb kako čita Bahrovo ironično pismo, puno oduševljenja što se veliki pjesnik Hofmanstahl (tobože) priključio borbi, zajedno sa konzulom Leopoldom Andrianom, koji mu sigurno sad skače po uredu i čita Bodlera, kako Kraus i zaključuje taj prizor.

Kraus teži svakom prilikom, kad god je to moguće, da se obruši na ratne izvjestitelje, tako u nekoliko epizoda prati gospođicu Schalek, spisateljicu i novinarku, koja oduševljeno obilazi frontove nagoneći u razgovorima vojnike samo na najljepša osjećanja. Ona na prvim linijama primjećuje samo cvijeće, trofeje, kavijar, traži šampanjac u rovovima, svima se zahvaljuje, samo nailazi na jednostavne i fine ljude kakvi se u gradu inače ne mogu sresti. Dok meci fijuču, tako da se moraju svaki čas saginjati i bacati na zemlju, ona prvog časnika uvjerava da oni, eto, mora da ne žele da se taj rat ikada završi. Kada dođe u razrušeni Beograd, ponovo će je zanimati samo opšteljudski moment i biće razočarana što taj grad sada ne nudi nijedan razlog za smijeh, dok ne odluči pobjeći od njihovog užasnog i neshvatljivog razočarenja.

Svijet je kod Krausa često okrenut naopačke.  Propovjednici redovno drže govore u kojima, naprimjer, objašnjavaju da je Kristova ljubav privremeno ukinuta, dok traje rat. Oficiri upućuje ruske zarobljenike u veličinu austrijske kulture, da oni ponesu dobar glas o Austriji kad se vrate u Rusiju. Na liječničkoj skupštini u Berlinu psihijatri u dugim solilokvijima vijećaju o dijagnozi nekog luđaka koji pati od fiksne ideje da Njemačka svojom zločinačkom ideologijom srlja u propast, njima je čudno što on tako naziva uzvišeni idealizam njihovih vlasti. Oni nikako ne mogu sebi objasniti to što luđak govori, da njihova - a ne engleska - vlada snosi odgovornost za to što njihova djeca moraju umirati. Taj luđak ih pokušava uvjeriti citirajući fakta, a oni se samo zgražavaju nad divljom provalom mržnje prema domovini kakva dosad nije nikla na njemačkom tlu. Na istom skupu jedan profesor doktor će objašnjavati kako je njemačko stanovništvo, usljed pothranjenosti, postalo zdravije, da su mnoge bolesti iskorijenjene, a da se golem strah od gladi pokazao izlišnim.

Kraus u raznim prilikama podastire fakte, njegov humor je zgrčen zato što on vjeruje da se još nešto može uraditi. Često se dogodi da taj svijet, davši ga naopačke, u satiričnim dionicama, on zatim ispravlja ubacujući rezonera koji zaluđenima protivrječi nekim činjenicama. Neki će reći da ti likovi kod Krausa, gledajući iz današnje perspektive, govore antiratne fraze: vratimo li se u kontekst kad djelo nastaje, u doba ludila bečke štampe, kad niko ne zna šta je taj rat ustvari, te su zdravorazumske krilatice zvučale novo i čudno kao simbolističko pojanje. Rijetko sebi Kraus dozvoljava totalnu opuštenost, nemarnu grotesku, kao da ga ništa ne interesuje, kao da se samo ruga, Posljednji dani čovječanstva su jedna od najgrčevitijih knjiga, nevjerovatni podijum na kome se ideje neprestano kidaju i bore kao utvare, tome je doprinijela i jednoličnost dramskog registra u kojem je ustrajno plasirao sva ta razna zbivanja.

Izvor: distractify.com

Ipak, ima u tom obilju i epizoda koje se zatvore satirično, nemarno, podsjećajući na lakrdiju. Tako u četrdesetom prizoru trećeg čina u njemačkim toplicama Groß-Salze na scenu izlazi komercijalni savjetnik Ottomar Wilhelm Wahnschaffe (De Wahn- zabluda i schaffen-stvoriti) koji ispred svoje vile pjeva jedan bojovnički song, poručujući da se bori duboko u pozadini, dirinčeći od jutra do mraka, vrlo uspješan u ratu, pozivajući mnoge da daju svoju krv za marku, jer to nije gubitak tečajni, a ratnik i pobjednik je uvijek Nijemac, kao u refrenu. Zatim se na sceni pojavljuje njegova supruga, gospođa komercijalna savjetnikovica Wahnschaffe koja se u jednom dugu solilokviju žali kako ima samo dvoje djece koja nisu, nažalost, vojno sposobna, od toga je jedna djevojčica, i zato se mora podavati predodžbi da je njen mladac već bio na ratištu i da ga je zadesila herojska smrt. Onda se na sceni pojavljuju i djeca, a njen sinčić se žali da Marica ne želi biti mrtva. Oni se igraju opkoljavanja i svjetskog rata, jer im je tata to dopustio. Dječak je, kaže, uspješno zasuo bombama njen rov a ona odbija biti mrtva. Marica se pravda da je to samo neprijateljska pripaganda, optužujući brata da je Englez i Francuz. Djeca počinju govoriti jezikom rata. Majka ih opominje da im je otac rekao da se moraju pridržavati granica humanosti, dok se igraju rata, da bi im tata donio Željezni križ. Itd.

Kraus ovdje kao da ne interveniše toliko, jedino što je pustio dvojicu invalida da se šeću parkom, dok ta igra traje. Na drugim stranicama, često, razgovor vode Optimist i Gunđalo koji svom sagovorniku, u direktnoj polemici, raspara mnoge patriotske iluzije o ratu. Optimist neprestano spočitava Gunđalu sitničavost, to što povezuje male pojave i velike činjenice, Gunđalo docira kako su male činjenice  i dovele do velikih pojava realne tragedije. Tiskana riječ je, kaže, navela izmoždeno čovječanstvo na počinjenje zala koje ono sebi ne može ni predočiti više. Gunđalo objašnjava svoj stav do u tančine, on drži zahuktale govore, jer osjeća da ništa antiratno ne postoji oko njega. On, kaže, nikad ne bi dopustio nekom engleskom satiričaru da se bavi prilikama njegove zemlje, i u tome se sastoji njegov patriotizam. Tu se vidi i zadatak koji je Kraus sam sebi zadao.

U posljednjem songu, u toku Posljednje noći, poprilično razigranom, učešće uzimaju razni: umirući vojnici koji u predsmrtnim časima misle od ratnih izvjestitelja da su bolničari i mole za pomoć, raspomamljene hijene Morisa Benedikta koje opisuju kako piju krvcu i dižu svemu cijenu, povremeni saradnici huškačkih novina, narednici, husari, generali, svi se oni stapaju u jedan oratorij, borbeni poklič koji razara sve na putu, a sve biva na kraju poantirano riječju Božijom koji poručuje: Ja to nisam htio. Knjiga je i zaključena ratnom fotografijom raspela koje je pogodila granata, tako da je samo Isus ostao čitav, kao simbolom.

Nešto ranije, Gunđalo zaziva apokalipsu i raspadanje svega jer se kultura samoubistvom spašava od krvnika. On čak želi da šuti i moli da mu svijet protječe kao strašan san, sve dok ne umre. Kraus je ponekad i martir, i čudan je taj spoj takve etičke požrtvovanosti i žestokih napada sarkazma koji su simptomi poprilične bespomoćnosti. Na kraju se Gunđalo mora pouzdati da će ga čuti neko biće koje je iznad gluhog vremena. Riječju, Kraus vjeruje u neku vrijednost u ime koje se angažuje, i otud tolika groznica, da uvjeri cijeli svijet da propada. To raspadajuće čovječanstvo i glavni je junak njegove opširne knjige. U ime te vjere, on grčevito želi donijeti svaku izjavu, svaki članak, svaku ličnost koji učestvuje u tom razaranju, i on se neće smiriti dok ih sve ne popiše i odredi im mjesto uvezujući ih u svojoj rastegnutoj drami.

Kod Krleže, jednog od prvih interpreta Krausa na našem jeziku, ne samo da se osjeti ta vrijednost, nego pogotovo žestoki i sarkastični ton. Ta vrijednost je kod Krleže različita u odnosu na Krausovu, ali Krleža u svom ritmu, baš kao i Kraus, ponajprije živi u razlikama, razdorima, nesrazmjerima, raskolima, rasterima koji se otvaraju oko njega. I on poput Krausa razvija svoj smisao za žestoka protivrječja političke stvarnosti, misleći da je život u ratu raskidan na kopljima tih protivrječja! A ti intenziteti su, prema Krleži, intrigantna ljepota. Želeći biti pjesnikom jednog tragičnog historijskog razdoblja, on je odbio strahovati pred žestokim sudarima različitih ideoloških koncepata, i on se u to ime morao priključiti borbi. Njemu se učinilo da je najnovija umjetnost razdrta među ruševinama čitavih civilizacija, koje nestaju sa scene pred očima, i on nije mogao prema tome ostati ravnodušan. To je svakako pisac čije je djelo otpočetka pa do kraja uvjerljivo prožeto temperamentom, nervom, znanjem, uvjerenjem, angažovanim doživljajem.

Miroslav Krleža: Živjeti u razlikama, razdorima, nesrazmjerima, raskolima, rasterima koji se otvaraju oko njega

Opet je tu na sceni grč i pjena, i kod Krleže, jedino se  možda u tom užasu Prvog svjetskog rata Crnjanski sjetio onih šuma i zelenila o čijoj ljepoti tog ljeta Četrnaeste je pisao Cvajg. Samo će njegov Čarnojević primjećivati da su galicijske šume te jeseni sve ljepše, nakon što primijeti da je bilo dosta mrtvih. Crnjanski u toj knjizi među leševima vjeruje samo još da se treba smiješiti, jer će neko na Sumatri to osjetiti. Kod Krleže, međutim, u Hrvatskom bogu Marsu neprestano se osjeća jedna naporna tendencija, kao da pulsira ona vrijednost u ime koje raskrinkava ratne laži.

Ovdje nisu dovoljni prizori neviđene patnje i kasapljenja koje likovi doživljavaju. Nije dostatan ni Krležin angažovani pripovjedač koji ustrajno razjašnjava svaku scenu, sugerirajući koliko patnje su običnom čovjeku namrijele velike sile. Ne čini, dakle, tendencioznom Krležinu zbirku taj pripovjedač koji montirajući i komentarišući sarkastično prokazuje ceremoniju svijetle mise što ozaruje domobrane, namećući se kao jedina čistoća u panonskom blatu rata. Ono što tu zbirku čini tendencioznim jeste, naprimjer, postupak hiperbolizacije događaja koja spaja protivrječnosti, s jakom političkom tendencijom. Neki raskidani zagorski dječak kojeg na samrtničkoj postelji zlostavlja perverzna austrijska aristokratkinja, pod krinkom samaritanskog njegovanja! To je pravi krausovski nesklad. Treba li nešto jače?

Sudbinu jednog zagorskog domobrana Krleža tretira kao sudbinu cijele proleterske Evrope.  U Hrvatskom bogu Marsu je možda i najviše ostalo od polemičkog stila i jezika kojim je Krleža ulazio u sukob sa kritikom koja ga je dočekala s velikom averzijom. Oni su ga optuživali za pretjerivanje, oni su isticali da stvari nisu tako crne kako to hoće g. Krleža, oni su pisali da je njegovo djelo na tragu psihopatologije, oni su spočitavali kako mu nedostaje plemenitost i dobrota, kako truje živote, oni su mu dijagnosticirali megalomaniju i nihilizam. Nisu mnogi osjetili na početku koja je to vrijednost u ime koje se Krleža obrušava na sve.

Kada 1924. počne objavljivati fragmente Izleta u Rusiju, stvari će biti sve jasnije. Prolazeći u vozu preko Galicije osam godina nakon rata, Krleža će gledati taj otužni pejzaž gdje su ljudi ginuli, grobove palih junaka s trulim krstovima, na kojima grakću tusti gavranovi, vjetrenjače i prljavu zavjesu svjetlosti nad pustom i gladnom ravnicom koja umara jednoličnošću i rađa tjeskobu. Svi ti prizori od Budima do Kaunasa, svi ti narodi o kojima polupismena štampa piše hvalospjeve trućajući o velikim istorijskim misijama, kaže Krleža, na njegovom putu su se objavljivali kao bijedni, zaostali i politički nosati.

Za to vrijeme, kao kontrapunkt, iz fonografa vagon-restorana odjekivao je glas Majakovskog, koji se baritonom staromodnog recitatora rugao buržujima i predviđao dobro jutro koje sviće za sve drugove na ovoj nesretnoj planeti.

*Posljednji dani čovječanstva izašli su 2015. u izdanju zagrebačkog Disputa, u prevodu Seada Muhamedagića; nastavak feljtona u srijedu 13. 5.

star
Oceni
3.45
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi