Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Stara škola književne kritike (2)

Šantić, pjesnik više etičkog nego estetičkog zanosa

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Izvor: secanja.com

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje

Aleksa Šantić nije samo liričar: znamo i za njegove dramatske pokušaje, ali je očevidno njegov istinski talenat našao svoj potpuni izraz baš u lirici. Veoma produktivan, napisao je znatan broj pjesama, što su sabrane u više knjiga: no, zacijelo, najbolje što je stvorio, to se nalazi u najnovijoj zbirci Pjesme, nedavno objelodanjenoj među izdanjima »Srpske Književne Zadruge« u Beogradu, Ko hoće da svlada svoj predmet, dobro je da ga omeđi: zato ja pišući o pjesniku Šantiću neću ni jed­nom riječju da se osvrćem na druge njegove zbirke. Uzimam mjerilom njegove pjesničke snage baš ovu knjigu, što osim sporednoga interesa nove publikacije ima bitni interes knji­ževni po tome jer najbolje predstavlja jednoga od najznatnijih reprezentanata savremene lirske Srbije. I mjesto da se bavim biografskim podacima iz pjesnikova života ili kakvimgod spoljašnjim primjedbama o njegovu djelu, ja ću smjesta prijeći na analizu tih novih Pjesama.

Photo: Stock

Među pjesmama tolikim i toliko različnim Šantić je odli­kovao prvim mjestom pjesme patriotske (Pod verigama) izvje­sno namjerice: i izvjesno s punim pravom jer je on u prvome redu patriotski pjesnik, eminentno patriotski, silno čitan i cijenjen ponajvećma baš radi ovoga rodoljubnoga dijela svo­jega neprestanoga obilnoga stvaranja. Među svim ljubavima, među svim borbama za nj je najvažnija ljubav domovinska, borba domovinska; on radi toga pjeva: radi te ljubavi, radi te borbe, ne samo radi ljubavi, koja je kod stihotvorca dosta obično riječ toliko prazna koliko lijepa, nego naročito radi borbe. Jer njemu nije dosta problematično osjećanje za rođe­nu grudu: on hoće i aktivno djelo grmeći iza istinskih bolnih akcenata Seobe u gromu slobodne duše povrijeđene svim po­niženjima našega sužanjstva posvudašnjega:

Ne idite, braćo, od rodnoga praga,

Jer mučenoj zemlji mučenika treba!...

Treba muške snage i viteških ruka,

Treba Obilića i slobodnih lava ...

Treba vaše smrti i vašijeh muka!

Taj posljednji okrutni stih, to nesmiljeno treba,   treba smrti, treba muka, treba mučenika: to je velika riječ, daleko od običajnih rasplakanosti otadžbeničkih stihovnih jeremijada, treba je velika riječ koju je trebalo kazati, i to upravo danas! To je bla­goslovljena, velika bezobzirna riječ dobačena ponosno poput zapovijedi, koja ističe nužnost žrtve i nalaže bezuvjetnost prijegora herojskoga: i njom se Šantić vrsta u redu pjesnika do­movine odmah nakon Đure Jakšića i Silvija Kranjčevića. U glasovitome krvavome kriku otadžbenika rastužena jatimičnom seobom izgladnjela pučanstva u neizvjesnost obećane zemlje Amerike (Ostajte ovdje) najjače se ističe taj isti nesmiljeni moral žrtve: »Živite za to da možete mreti na njenom polju, gdje vas slava sreta!« Treba patiti, treba umirati — to tvrdi pjesnik gledajući pronicavim očima dalekovidna proroka pre­ko sićušne svagdašnjice u odaljeni ideal, što je jedini istinit (po riječi Carduccijevoj u sonetu »Mazziniu«); a kako za pat­nju treba jakih duša, njegova pjesma ima da vrši apostolat moralne energije, da stvara vjernike i pripravlja borce »Krep­kom vjerom moj narod pričesti« pjeva on Muzi, što će, muče­nica, da povede mučeno  roblje  »Krstu  i Golgoti«.  On nije samo vrlo poetski, već je i vrlo plemenit dok uzvisuje ljepotu djela nepametnih i slavi moralni visoki smisao stvari naoko beskorisnih, veličinu tobožnjih ludosti i plodnosti požrtvov­noga groba, jer i velika ludost smrti vrijedi beskonačno mnogo. »Grobovi naši boriće se s vama« dovikuje pjesnik dušmanima s punim razlogom, jer sa smrću ne prestaje život, kako usta mrtvih najglasnije besjede: to je krv pravednička, što do u nebo vapije. Da je krv mučenika sjeme boraca, stara je riječ, što je uvijek novi događaji samo potvrđivahu: i ta je izreka Šantićev Vjeruju.

Smisao je, dakle, njegove patriotske poezije propovijedanje srčanosti, neustrašivosti: ne plačimo, borimo se — to je čitavo i njezino opće značenje izraženo u suhoj kratkoći jedne fraze, kako je njegova vjera sloboda i domovina, njegov je moral energija muža. I to je dobro, sto puta bolje od vječite plačljivosti: jer ako i napor djela može ostati bezuspješan kako je suza nužno bezuspješna, on je svakako dostojniji čovjeka.

Photo: Stock

Istina, danas kod nas nije patriotska poezija u visokoj ci­jeni, kako bijaše nekada, u stara dobra vremena naivnih i ne­postojanih zanosa, kada domorodačka čestitost narodnoga čo­vjeka bijaše nesumnjivom svjedodžbom izvrsna pjesnika; štaviše, biće ih danas i takvih što drže da je osjećanje za domo­vinu inferiorno, nesposobno da bude motivom prave umjetnosti. Ako se došlo do ovakvih mišljenja, tomu je najviše krivo upravo ono ranije shvatanje, što pjesmama proglasivaše stihovane uvodne članke, retorske i slupane od novinskih pro­gramskih krilatica bez ličnih osjećanja pjesnikovih. Završiti strofu političkom lozinkom bijaše idealom i pravilom stihotvoraca dostojnih imena domorodačkoga;  a poslije, kada se opravdano uvidjelo da poezija nije hrpa rimovanih lozinki, došlo se u razumljivoj prekomjernosti reakcije do neopravdanoga uvjerenja da otadžbenički stihovi uopće ne mogu biti  poezija. Međutim,  i rodoljubni stihovi jesu pjesme  utoliko, ukoliko su izraz duše, svoj izraz ličnoga osjećanja pjesnikova: to više, što su manje bučna parafraza onih »glasnih ideja«, programa »koje su vazda žabam na usti, a svaki ih od nas napamet znade« (Kranjčević). Ko hoće da je liričan, treba da je ličan, a Šantić jest ličan, iako nije uvijek, iako dosta često nije. Jer se i u njega mjestimice osjeća kalup i bučna krila­tica kao pripravljena za spoljnji uspjeh slušalačkoga pljeska. (Npr.: »Volovi jaram trpe, a ne ljudi«. Rogobornost tih »volo­va« meni se ne čini osobito ukusnom, iako kod mase! može vrlo lijepo upaliti). Pravu liriku može stvoriti samo nutarnja ljubav, ljubav čisto i duboko nutarnja, što ne imitira drugoga i što prezire retore, jer govori svojim jezikom: liričar osjeća i prikazuje nesreću domovinsku kao jad vlastiti, sramotu na­rodnu kao uvredu svoje lične časti; život otadžbine živi u nje­mu kao poseban faktor njegove svijesti. Na taj način prelazi domovina u najnutarnjiju dušu ne samo s radosnom i bolnom poviješću svojih slava i poraza nego i sa šarenom različnošću svojega pejzaža, sa brdima i dolovima. Kranjčević, naš neuspo­redivi Kranjčević, on to najbolje svjedoči: »Ja domovinu imam, i u srcu je nosim«... Svaki nacionalni i socijalni sukob iza­ziva najrazličitije pojedinačke reakcije, različne prama poje­dincima: kod svakoga se odrazuje drugačije, kod svakoga ima svoju posebnu, individualnu formu, i utoliko je domenom liričara. Šantić osjeća kako se bol naroda pretvara u bol njegov, bol čovjeka iz naroda, i tada veli: »Mene sve rane moga roda bole i moja duša s njim pati i grca... Ja nosim kletve svih patnja i muka i krv što kapa sa dušmanskih ruka, to je krv moja iz mojijeh rana... U meni cvile duše miliona... Moj svaki uzdah, svaka suza bona njihovim bolom vapije i ište... I svuda gdje je srpska duša koja, tamo je meni otadžbina moja, moj dom i moje sve milo ognjište...« On se razgovara s pri­rodom, s dragim predjelom svojega kršnoga zavičaja hercego­vačkoga i osjeća s njime, a velika sarazgovornica osjeća s njim jer on čuje jauk gora (Muzi) i »šum žalosni robinje Neretve«. . (Na ubogom polju) I poslije smrti on neće moći da se seleći na zvijezde odijeli od rodnoga kraja, već će ostati kod doma­ćih rijeka, dubrava, vrela, krševa i polja da čeka »zlatno jutro« (Prolaze dani). Ta je poezija gdje čovjek osjeća ne samo da je on dio zemlje i naroda, već da su i zemlja i narod dijelom nje­gove široke duše, prava, iskrena lirika.

Doduše, neke od ovih pjesama imaju više značenja moral­noga nego estetičkoga, jer dobre namjere — kako je poznato — nijesu same dosta za dobre pjesme ali i takve kakve su (pored drugih nesumnjivo umjetničkih) ne trebamo žaliti što su napisane, jer je lijepo kada u općenitoj malaksalosti nevoljnoga dana današnjega čujemo tako snažne opomene pjesnika: da ne budemo amorfna, nerazumljiva i nerazumna turobnost, bezimena čežnja, već da budemo djelatna krepost, zbiljska energija, zanos čina.

Od drugih patriotskih pjesama u ovoj zbirci različna je spokojnom i žalobnom pravilnošću mirnih linija Pod Ostrogom, slika što ju je mlad srpski kroničar usporedio s majstor­skom otmjenošću Rakićeve Jefimije, i ne posve bez razloga. Uz te pjesme dubokim osjećanjem za tlo naše zemlje majke naravno pristaju pejzaži. Dok su Pod jedrima slike s mora i primorja, Topla ognjišta i Sa Neretve jesu pjesme gorskih sela i pjesnikova Mostara. U prvima je opjevao more, sinje i sil­ne talase našega Jadrana, more što mu ispunja srce koralima, perlama i rubinima, brda kršne Boke, ribare, iseljenike, veče na školju, olujnu noć i brodolomne mornare, pustu obalu, ga­lebove, mjesečinu povrh žala, gdje miriše kadulja i smreka, pa onda ostrva, jedra razapeta kao krila, čemprese, mreže, barke, ljute hridi i slani miris mora i trava, alga. Opisi su izvedeni s mnogo vještine, koja se tako diskretno pritajuje da je u prvi mah i ne osjećamo; ali kod ovih morskih pejzaža, među kojima ima pjesama odlično ispjevanih (kao, Vozare, pohiti..., Bajka), pored svih opaženih i prikupljenih potankosti predjela primorskoga ne nalazim sređen i neposredno izražen onaj je­dan cjelokupni dojam što ga u duši poznavaoca dočarava plava prostranost morske pučine, u slici ili uspomeni.

Photo: Stock

Topla ognjišta jesu slavljenje seljačkoga rada. Pjesnik se klanja poniznoj i prezrenoj žuljevitoj ruci težačkoj i muci, koja hrani silne a da niko za nju neće da zna, jer »ne bole muke pijanu gospodu« (Muka). U ovoj poeziji truda, znoja i žulja, ističu se izvrsne tercine Sijača, Jutra žetve i Na mo­litvi, pjesme zdravlja i svježine, zrele i zaobljene. Tu je ona velika vizija, gdje se sijač kao kod francuskoga Pjesnika u apotezi rada popinje do nebesa božjega blagoslova i višnje posvete:

Photo: Stock

I svaki sijač ko da viši biva,

Raste, i svaki pod krstom se diže Nebu ...

I na me, usred ovih njiva,

Ko razdrobljene zvijezde, sve stiže

I pade sjeme iz žuljavih ruka.

A ozgo Otac silazi svi bliže.

Uz pratnju silnih i čudesnih zvuka

Oreol sjajni on polaže viš' njih...

Iz svud, iz neba, s vrhova i luka,

Zvoni i zvoni: Osana vo višnjih!...

(»Sijači«)

Jutro žetve je autentično remek-djelo opisa: tu su stihovi kao zreli plodovi — da puknu od punoće. Koliko je u njima prirodne jakosti koja se ne razbacuje! Ova je odlična mirnoća puna žara i bujnosti u svim pojedinostima. Za sjajan dokaz mogu navesti koju god slučajnu tercinu:                                                             

Srebrn se blesak prosipa sa kose,

Nabrekle dršću na mišici žile

I žitom šušti korak noge bose.

Takva je ta poezija: poezija osjećanja za zemlju i za težaka, sina zemlje, poezija meka i krepka, blaga i snažna, svježa kao planinski vjetar, puna od punoće prirodnoga života i muškoga napora, luda od sunca i strujeći zdravljem čistoga uzduha, plenerska i divlja kao gorska trava, omamljujući samom naravnošću kao snažni miris plodnih polja, gdje se čovjek gubi u golemome jedinstvu idilskoga kraja. Topla ognjišta su iz­vjesno najbolje u ovoj dobroj knjizi, i pokraj njih ne možemo jednako istaknuti Sa Neretve, gdje je u niz mostarskih rea­lističnih slika obojenih mjesnim koloritom upleteno nekoliko ljubavnih laganih pjesmica, u kojima su ovdje-ondje upotri­jebljeni narodni motivi, kao kod Branka, Jovanovića, ili Jovana Ilića.

Sa mojih staza: tu su većinom opjevani ideali čovjeka što se uz životne hridi, po ljutu kršu, penje Bogu dižući plameni Excelsior srca, što želi »Božjeg srca biti jedan deo« (Trubadur) duše što »u sebi Boga svog nalazi ona« (Vjeruj i moli) zadovolj­na molitvom ljubavi i djela: »Molitva moja prazan govor nije, molitva moja nije broj riječi« (Moja molitva). I tu pjeva rad: tiho zadovoljstvo kovača što u noćno doba kuje s teškim ma­ljem u čađavoj izbi kao simbol snage nedostupne, pa Večernja zvona zaposlenih čekića, s kojima »kamenje tvrdo tešu tvrdi ljudi«: da zazvone gorkom zvonjavom: »Hljeba! hljeba! hljeba!« Uza sve mjestimične tužbe i časomična jadanja, ka­kvima se niko čovječji ne može da otme, Šantić ostaje tvrd optimist, kojemu je Bog jako srce dao da u času strašnih dana ne ponikne čelom svojim (Moja pjesma) i on, što pita gdje je razmah snage, gdje je sila muška i svijetli podvig djela neprolaznih, u pomirljivoj mekoći slavenskoga srca savjetuje (kao Victor Hugo u Kontemplacijama: »Et puis laisse ton coeur ouvert! Le coeur, c'est la sainte fenetre«):

Otvori srce nebu blagodatnom,

Potoku, rosi i leptiru zlatnom,

Na ružu kada umoran malakše.

Praštaj, i moli za sebe i one

Sto ljutom mržnjom kinje se i gone,

I dugo plači, i biće ti lakše ...

(»Zora«)

Ali pjesnik osim svojih idealnih ljubavi, osim ljubavi na­roda, zemlje, rada i brata čovjeka, ima svoje posebne ljubavi: ima svoju dragu i svoje drage, žive ili mrtve, i pjeva njima ili pjeva o njima.

Photo: Panoramio

Pogašene zvijezde, tako se zovu Šantičeve ljubavne pjesme. U svima je mjere i ukusa, dok su sa svojom slatkom nježnošću upravo kontrast Šantićevoj patriotskoj poeziji. U erotici nesretne ljubavi pjesnikove ističe se elegična elegacija Jed­ne suze (»Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te«) i Pozni časovi, gdje vidi dragu kako s prozora gleda »ko kakva slika lijepa iz rama«, pa Pod čempresima, gdje sanja kako ga ona nalazi u rujnom kukurijeku.

Humke su posvećene porodičnim grobovima: pokojnoj maj­ci što hoće u prekogroblje za djecom plavih očiju i crvenih usana, sestri što je zaspala »u proljeće jednom s vijencem lju­bica«, bratu Jakovu, svima, svima njima što pođoše ostavivši njega jedinoga. Žalost čovjeka ostavljena i osamljena najbolje je iskazana u PretprazniČkome večeru, gdje pjesme, ptice pje-vice, tješe samca što se ruši kao stari dom:

Mi, kao rosa na samotne biljke,

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svetiljke ...

Ako još spomenem Svijetlu noć u Slikama i vizijama gotov sam s ovom nepotpunom analizom Šantićeve zbirke, što je ne mogoh s neposrednom tačnošću predočiti u površnoj suhoći  moje nekićene proze.

Solidna ova zbirka najbolje dokazuje da je Šantić pravi pjesnik, jake inspiracije. Nesumnjiv talenat, unosi u umornu malokrvnost naših plačnih i sladunjavih dana (upravo: »danaka«) svjež dah mladačke krepčine i muževnoga zanosa. Divlje snage i pitome dobrote, on je posve zdrav i tako iskren da njegovi stihovi kao nikoji moraju sačinjavati jedno idealno zadovoljstvo kritičkoga propovjednika iskrenosti,  g. Jovana Skerlića. Uz to, tako jednostavan, nesložen, i tako primitivno jasan da je nama,  djeci druge,  daleko složenije generacije, poraženoj od tolikoga zdravlja, radi toga pomalo nejasan, iako vrlo simpatičan. Osnovni utisak njegova djela jest osjećanje nečega toploga, nečega što hoće da živi u punoći, da se kreće u slobodi, da se bori: zar to nije životna otpornost našega na­roda pogažena i neporažena nakon tolikih Kosova i živa nakon toliko strahobnih agonija? Zar to nije toplina naše, srpske, hrvatske krvi, što još teče u pobunjenim žilama i što će se još liti do konačne pobjede? Jer se ne odričem vjere u budućnost Hrvata i Srba, ja to vjerujem.                                                     

Kod Šantića vrijedi da posebice istaknem njegov jezik, čist, narodan, bogat, zvučan i tečan: jezik kao suza. U njegovim pje­smama zvoni i teče jedra riječ ijekavska iz najbolje Hercego­vine prelivajući se u šarenoj ljepoti izraza, što može služiti uzorom svim onim našim piscima kojima je tako potreba da nauče naš jezik, hrvatski, srpski, kako je istina da ga ne po­znaju. Šantić ne boluje od manije riječi, od te raširene manije knjiške: kod njega nije riječ radi riječi, već riječ radi rečenoga, ali on je svejedno bira i njeguje, da poštujući sredstvo posluži svrsi i u lijepim besjedama razvije smisao. Uz male iznimke, tu i tamo, njegova je forma čista, ritam tačan, rime odabrane, iako nijesu savršene. Istina, njegov sonet nema onoga specifičkoga sonetskoga, jer autoru fali tehnička virtuoznost, fina i istančana, potrebna za kratku stegnutost sonetskoga oblika: i značajno je da su njegove najbolje stvari mahom u tercinama, gdje se kraj neomeđenoga broja stihova pored svih stegnutosti trostruke rime bolje snalazi njegova obilna rječitost, što provaljuje poput nasrtljive bujice. To toliko.

Ko piše o srpskoj savremenoj lirici, neće istaknuti u Aleksi Šantiću prvoga pjesničkoga prvaka, ali spomenut će među prvacima njega kako neće moći da ne spomene M. Rakića, J. Dučića, S. Pandurovića i dr. Mi Hrvati, da dođemo do jedinstvene kulture srpske ili hrvatske, treba da čitamo ovoga srpskoga pjesnika što će tada postati pravo i potpuno dno što on jest već danas: hrvatski pjesnik. Jer, ako je srpski jezik jezik hrvatski, srpski pjesnik je već time hrv. pjesnik, i radi se samo o tome hoće li i u koliko će Hrvati svesrdno prihvatiti pouke  našega pjesnika, što u nama žarko, kao možda niko poslije Kranjčevića, budi krepku vjeru u vlastitu desnicu, kojom ćemo slomiti željezni obruč sudbine što se zove ropstvo. Uime te vjere želim da Hrvati čitaju Šantića i da ga prigrle kao svo­jega, te pozdravljam pjesnika naših borbi današnjih i sutra­šnjih.

*Tekst prvobitno objavljen u časopisu Savremenik, Zagreb, u martu 1912.; nastavak feljtona u subotu 23. 8.

star
Oceni
4.43
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak