Feljton
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Iz memoara Strah i nada (5)

Mandeljštama niko nije vidio mrtvog

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Izvor: www.ikewrites.com

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Oda

Stvarajući poeziju, pjesnik poima zbilju zato što poezija sadrži element predviđanja budućnosti. Kad sam pokazala Ahmatovoj jednu Osipovu pjesmu u kojoj je točno predvidio što će se dogoditi, ona mi je ravnodušno rekla: — Sve su one takve. - Ona je bila proučila njegove pjesme i ničemu se više nije čudila.

U Drugoj voroneškoj bilježnici ima jedan ciklus kojemu je matica bila Oda Staljinu, koju je Osip prisilio sam sebe da napiše zimi 1936/37. godine. Oda nije postigla svoju svrhu, nije mu spasila glavu, ali je iz nje nastalo mnoštvo pjesama koje ni najmanje ne nalikuju na nju i koje joj čak i protuslove.

»Stiglicov« ciklus, koji je neposredno prethodio Odi, potekao je bio iz silne žudnje za životom i potvrđivanja života, ali je iz njega od sama početka izbijala slutnja nesreće, skore smrti: »Domalo ću sjesti u jorgovanske sanjke«, slutnja našeg rastanka i grozota koje su nas vrebale. Bili smo lek na »početku strahota«, a budućnost se primicala »oprezno«, »prijeteći« i neodoljivo, kao oblaci u njego­voj pjesmi o voroneškom kraju. Napokon je napisao pjesmu o ravnici po kojoj puzi onaj »o kome u snu vrištimo — budućih naroda Juda«. U tom mu je trenutku sve bilo toliko jasno da je samo bio u dilemi: ili da pasivno čeka propast, ili da se pokuša spasiti. Na dan 12. siječnja 1937. nastupio je prijeloman trenutak - završen je ciklus o štiglicu i započeo je novi, oko Ode.

Čovjek kome je spjevana Oda bio je toliko zaokupio našu uobrazilju da se aluzije na njega mogu otkriti i na najneočekivani-jim mjestima. Stanovite asocijacije često odaju Osipov slijed misli. Odakle je, na primjer, iznikao »kumir« koji živi »usred gore« i sjeća se dana kad je još imao ljudski lik? Možda je posrijedi sličnost između riječi: Krcmlj, kremen, kamen... Jahontov je bio došao u Voronež sa svojom ženom Liljom, staljinisticom sentimentalnog tipa, koja je pripovijedala Osipu kako je Staljin nekad bio prekra­san mladić - neustrašiv i živahan revolucionar... U istoj toj pjesmi pojavila se i opasna riječ »mast« koja podsjeća na masne prste... Budući da smo živjeli u Asiriji, nismo mogli da ne mislimo na Asirce.

Izvor: www.abc.es

Pokraj prozora u sobi, koju smo bili unajmili kod krojačice, stajao je kvadratni jedaći stol koji nam je služio za sve i sva. Osip ga je zauzeo i porazmjestio na njemu olovke i papir. Nikad ništa slično nije uradio — papir i olovke trebale su mu samo pri kraju posla. Međutim, radi Ode je odlučio da promijeni svoje navike, pa smo otada morali ručati na samom rubu stola, ili čak na prozorskoj daski. Svako jutro Osip je sjedao za stol i uzimao u ruku olovku -pravi pravcati književnik! Baš kao kakav Fedin... Još sam samo čekala da kaže: »Svaki dan barem jedan redak«, ali to nije, hvala bogu, rekao. Pošto bi sjedio oko pola sata u književničkoj pozi, odjednom bi skočio na noge i počeo proklinjati sam sebe zbog nedostatka vještine: — Eto, vidiš, Asejev je pravi majstor. On bi bez razmišljanja, začas to napisao... — Zatim bi se iznenada umirio, legao na postelju, zamolio čaja, ustao i bacao kroz otvor navrh prozora šećer susjedovu psu — za to se morao popeti na stol na kojem je bio uredno složen papir. Zatim bi se opet ushodao po sobi, razvedrio se i počeo nešto mrmljati. To je značilo da ne može ugušiti u sebi vlastite stihove koji su se sami oslobodili i nadvladali nečistu silu. Pokušaji nasilja nad samim sobom nikako nisu išli Osipu za rukom. Promišljeno zasnovana pjesma, u koju je nakanio uložiti sav materijal što je bio uzavro u njemu, postala je matica cijelog ciklusa suprotno usmjerenih, neprijateljskih pjesama. Taj ciklus počinje pjesmom Kvasac svijeta i teče sve do kraja Druge bilježnice.

Formalni znak srodnosti Ode s pjesmama iz toga ciklusa jesu neke riječi i rime koje se ponavljaju. U Odi je osnovni slog »os« koji se javlja u mnogim riječima. Na primjer, jedna pjesma počinje ovako: »Oboružan vidom uskih osa što sišu os zemaljsku, os zemaljsku...« Uopće, po svim pjesmama iz tog ciklusa razbacane su rime i asonance sa slovom »s«, ali je od svih tih formalnih znakova mnogo važnija misaona suprotnost između Ode i »slobo­dnih« pjesama iz tog ciklusa. U Odi, na primjer, slikar sa suzama u očima crta vođu, a u Osama pjesnik nenadano kaže da ne zna crtati: »Nit crtam nit pjevam«. Osip se i sam začudio tom neočekivanom priznanju: - Vidiš što ne valja kod mene - ne znam crtati...

Spominjanje Eshila i Prometeja u Odi dovelo je u »slobodnim« pjesmama do teme tragedije i mučeništva. Tema mučeništva javlja se i u Rembrandtu, gdje Osip otvoreno govori o sebi i o svojoj Golgoti, u kojoj nema ni tračka velebnosti. (U voroneškom muzeju, koji smo redovito posjećivali, nalazila se mala Rembrandtova slika »Golgota« i nekoliko grčkih vaza — ostaci nekadašnjeg blaga Derptskoga sveučilišta.)

Kavkaz, koji se u Odi spominje kao mjesto rođenja opjevane osobe, javlja se ponovo u vezi s Tiflisom koji ne pamti moćnika, nego pjesnika izlizanih đonova. Najviši vrh Kavkaza Elbrus posta­je, pak, mjera narodnih potreba u snijegu, kruhu i pjesništvu.

Photo: combo

U prvoj pjesmi toga ciklusa. Kvascu svijeta, i u njenim varijanta­ma, Osip se otvoreno žali da se Oda nikako ne slaže s ostalim njegovim pjesmama: »Moje izravno djelo blebeće, odlazi ukoso« zato što ga je »drugo pregazilo, ismijalo, izbilo mu os«.

Naš dušmanin koga su nam uselili u stan, književnik s general­skim činom, prepisivao je sam Osipove pjesme na vlastitom pisaćem stroju. Budući da je tada pisaći stroj bio rijetkost, a on se sam ponudio da nam učini tu »uslugu«, nismo ga mogli odbiti — pogotovo što bi se ionako bio domogao pjesama, pa ma ih izvukao i ispod moga jastuka. Da bi nas malo zaplašio, potcrtao je crvenom olovkom stihove o uzaludnosti pjevanja. Kad se jednom otvore arhivi, vrijedilo bi potražiti njegovu prijavu te pjesme.

U pjesmama iz toga ciklusa Osip je slavio i čovjeka (»Ne sravnjuj - živi su nesravnjivi«) i posljednji put dao maha svojoj ljubavi prema životu. Oplakao je ugasle oči koje su bile »oštrije od nabrušene kose«, i koje se nisu nagledale »osamljenog mnoštva zvijezda«. I odmah je sumirao svoj život ovako: »I pratio sam ushit svemirski kao što prigušene orgulje prate glas ženski«. Govoreći tu o sebi, upotrijebio je, dakle, »neumoljivo prošlo vrijeme« — da se poslužim njegovim izrazom iz Razgovora o Danteu. Nekoliko mjeseci kasnije rekao je Ani Andrejcvnoj: — »Spreman sam za smrt... — Ona je poslije umetnula te njegove riječi u svoju Pjesmu bez junaka, a posvetu je datirala danom njegove smrti: 27. prosinca 1938.

Ali, vrhunac su ciklusa ponosite riječi čovjeka osuđena na smrt, koji se, međutim, još bori za život:

Zle je sreće onaj tko se. kao svoje sjene, Laveža plaši i koga vjetar kosi, I nevoljan je onaj tko, ni živ ni mrtav, Od sjene milostinju prosi.

Onaj od koga su svi molili milost nazvan je ovdje sjenom, i zaista se na kraju pokazalo da je sjena. A bradati, zadihani čovjek koga je sve plašilo ali koji se ničega nije bojao, zgažen i osuđen na propast, uputio je u posljednje dane još jedan izazov diktatoru koji je imao vlast kakvu svijet do tada još nije bio poznavao.

Ljudi obdareni glasom bijahu podvrgnuti najodvratnijoj od svih muka — iščupali su im jezik i zapovjedili da korijenom jezika slave vlastodršca. Nagon za samoodržanjem jest nesavladiv, i ljudi su prihvaćali i taj oblik propasti samo da produlje fizičko postojanje. Oni koji su preživjeli bili su isto onako mrtvi 'kao i oni koje su pobili. Nema smisla nabrajati ih poimence, ali se može reći da ni jedan od književnika koji su u ono doba djelovali ne može više ni svjedočiti. Toliko su se zapetljali da se ne mogu više raspetljati ni bilo šta reći korijenima svojih jezika. A među njima je bilo mnogo takvih koji bi u drugim prilikama našli svoj put i svoje riječi.

Osip je u posljednji čas ipak učinio ono što su od njega tražili — spjevao je hvalospjev Staljinu, ali Oda nije postigla svoju svrhu. Pa ipak, možda upravo zbog nje nisu uništili i mene, iako su u prvi mah htjeli. Obično se udovicama računalo u dobro ako su im muževi prinijeli »žrtvu«, čak ako ta žrtva i nije bila prihvaćena. I Osip je to znao. A ja sam mu spasila pjesme koje bi se inače sačuvale samo u iskrivljenim prijepisima iz 1937. godine.

Molitva »Neka me ova čaša mimoiđe« može se razumjeti tek kad se zna koliko je nepodnosivo polagano i postupno primicanje propasti. Kudikamo je teže čekati hitac u leđa nego iznenada pasti pokošen na zemlju. Mi smo iščekivali svršetak cijelu posljednju godinu u Voronežu, pa onda još godinu dana, potucajući se po okolici Moskve.

Photo: washingtonpost.com

Da se napiše onakva Oda, valjalo je najprije ugoditi sam sebe, kao instrument, svjesno podleći općoj hipnozi i začarati sam sebe obrednim riječima koje su u ono doba bile zaglušile sve ljudske glasove. Inače, pjesnik ne bi mogao ništa. Osip je tako na početku 1937. godine izvršio čudovištan pokus na samom sebi. Udešavajući i ugađajući sam sebe za Odu, razarao je svoju psihu. Poslije je rekao Ahmatovoj:

- Sad mi je jasno da je to bila bolest.

- Zašto, kad god mislim na njega, vidim pred sobom same glave, brda glava? Šta radi s tim glavama? - rekao mi je jednom Osip.

Prije odlaska iz Voroneža Osip je zamolio Natašu da uništi Odu. Mnogi mi sad savjetuju da je zatajim, kao da je nije ni bilo. Ali ja neću da to učinim, jer tada istina ne bi bila potpuna — dvostruki život bio je neprijeporna činjenica našeg doba i nitko je nije bio pošteđen. Samo što su drugi sastavljali takve ode u svojim stanovi­ma i ljetnikovcima i dobivali za njih nagrade. Jedino je Osip to učinio s omčom oko vrata, i Ahmatova dok su pritezali omču oko vrata njenu sinu... Tko da im što zamjeri zbog tih pjesama?!

Obitelj Šklovski

U Moskvi je bio samo jedan stan čija su vrata uvijek bila otvorena izopćenicima. Kad ne bismo zatekli Viktora i Vasilisu Šklovski kod kuće, istrčala bi nam u susret djeca - mala Varja, koja je vazda držala čokoladu u ruci, štrkljasta Vasja (kćerka Vasilisine sestre Natalije) i Nikita, dječak širokih gesta, ljubitelj ptica i istine. Nitko im nikad nije ništa kazao, ali su sami znali što treba da rade - u djeci se uvijek ogleda moral starijih. Vodili su nas u kuhinju, koja im je služila kao blagovaonica, pa su nas hranili, napajali i zabavljali dječjim razgovorima. Vasja je svirala violu i rado razgovarala o najnovijem koncertu - u to je vrijeme Šostako-vičeva simfonija izazvala bila senzaciju. Šklovski bi sve redom saslušao, a onda bi radosno rekao: - Šostakovič ih je sve preši-šao... - Tada su svi morali točno znati tko koje mjesto zauzima -tko je prvi, tko posljednji, tko je koga prešišao... Država je iskoristila stari običaj po kojem je svaki boljar imao svoje mjesto za carskim stolom, pa je počela sama određivati prva mjesta. Tada je Lebedev-Kumač, o kome kažu da je bio vrlo skroman čovjek bio proglašen za najboljeg pjesnika. Šklovski se također time zabav­ljao, samo što je priželjkivao »hamburški obračun«1. Osip je silno želio poslušati Šostakovičevu novu simfoniju, ali se bojao da ne zakasnimo na posljednji vlak.

S Varjom smo vodili drugačije razgovore. Ona nam je pokaziva­la školski udžbenik u kojemu je, kao i drugi učenici, po nalogu učiteljice lijepila debele komadiće papira na slike rukovodilaca koji su pali u nemilost. Priželjkivala je da pokrije i sliku Semaška: - Ionako ćemo ga jednom pokriti, pa onda bolje da odmah... - Uredništvo enciklopedije slalo je pretplatnicima popise natuknica koje je trebalo isto tako pokriti ili izrezati. To je bio Viktorov posao. Nakon svakog novog hapšenja rukovodilaca, pregledavale su se knjige i spaljivala njihova djela. Međutim, u novim zgradama, gdje je bilo uvedeno centralno grijanje mjesto peći, ljudi su morali zabranjene knjige, dnevnike, pisma i ostalu »prevratničku« litera­turu rezati na komadiće škarama i bacati ih u nužnik. Imali su pune ruke posla.

Photo: garethjones.org

Nikita je bio najšutljiviji od djece, ali je umio katkad svojim upadicama zaprepastiti odrasle. Viktor nam je jednom pričao kako je bio s Paustovskim kod nekog glasovitog ptičara koji je dresirao kanarince. Kanarinac bi na njegov znak izletio iz krletke, sjeo na prečku i održao koncert. Kad bi gospodar ponovo dao znak, pjevač bi se pokorno zavukao u svoju krletku. - Baš kao član Saveza književnika - kazao je Nikita i izišao iz sobe. Kad god bi tako nešto rekao, otišao bi u svoju sobu, u kojoj je držao ptice koje je bio sam ulovio. Međutim, on je lijepo postupao s njima, nije ih dresirao. Rekao nam je da se ptice uče pjevati od majstora u svojoj vrsti. U kraju oko Kurska polovili su ljudi glasovite slavuje, pa mladi slavuji nemaju od koga učiti. Tako je propala kurščanska »slavujska škola«, zbog obijesti ljudi koji su najbolje majstore zatvorili u krletke.

Čim bi došla Vasilisa, smiješeći se svojim svijetloplavim očima, stupila bi u akciju. Naložila bi peć u kupaonici i donijela nam rublje. Meni je davala svoje rublje, a Osipu Viktorove košulje. Zatim bi nas natjerali da otpočinemo. Viktor je razbijao sebi glavu kako da pomogne Osipu, galamio, pričao novosti... Kasno u jesen pribavio je Osipu bundu. Bila je to ona Viktorova stara kratka bunda od psećeg krzna koju je prethodne zime bio nosio Andronikov.

Kad bi god zazvonilo zvonce, sakrili bi nas u kuhinju ili u dječju sobu prije nego što bi otvorili vrata. Ako su došli prijatelji, oslobodili bi nas iz zarobljeništva vičući radosno, a ako je došao Pavlenko ili susjeda doušnica, Lelja Povolocka - ona ista koju je udarila kap kad su počeli rehabilitirati ljude - morali smo čamiti u svom skrovištu. Nikad nas nitko nije iznenadio, na što smo bili vrlo ponosni.

Njihov je stan bio jedino mjesto gdje smo se osjećali kao ljudi. Svi su u toj obitelji znali kako treba postupati s ljudima osuđenim na propast. U kuhinji smo se dogovarali gdje ćemo prenoćiti, kako ćemo otići na koncert, gdje ćemo namaknuti novaca i, uopće, što ćemo raditi. Izbjegavali smo da noćimo kod Šklovskih jer su u kući bile vratarke, čistačice i žena koja je upravljala liftom. Te dobroću­dne i siromašne žene oduvijek su radile za tajnu policiju, premda nisu za taj posao bile plaćene — to im je bila dodatna funkcija. Ne sjećam se više kod koga smo noćili, ali smo na Šostakovičev koncert na kraju ipak otišli... Kad sam nakon Osipove smrti došla sama u njihovu kuću, vratarke su me upitale gdje je Osip, a kad sam im rekla daje umro, uzdahnule su i kazale: — A mi smo mislile da ćete vi prvi... - Iz toga sam izvela dva zaključka, prvo, da nam je na licima pisalo da smo osuđeni na propast, i drugo, da se ne treba bojati tih nesretnih žena, da i one imaju srca. One koje su me tada požalile ubrzo su umrle - te sirote žene umiru kao muhe jer se slabo hrane - ali od tada sam dobra s njihovim nasljednicama. Nikad me nisu prijavile miliciji da noćim kod Škiovskih, iako nisam ondje bila prijavljena. Međutim, 1937. godine bojali smo se zadržati kod Škiovskih preko noći, da ih ne uvalimo u nepriliku, te smo spadali s nogu od vječite jurnjave.

Pokatkad, ipak, nije bilo druge pa smo i prespavali kod njih, Tada bi nam u spavaonici prostrli na pod madrac i prostirku od ovčjeg runa. Na šestom se katu, naravno, ne čuje kad se pred kućom zaustavi automobil, ali kad bi se po noći dizao lift, sve bismo četvoro izjurili u predsoblje i osluškivali: »Hvala bogu, stao je ispod nas«, ili »Hvala bogu, prošao je...« Oni su tako osluškivali lift svake noći, bez obzira na to jesmo li noćili kod njih ili nismo. Srećom, lift se prilično rijetko uspinjao jer je većina stanara bila u Peredelkinu ili se rano vraćala kući, a djeca im još nisu bila poodrasla. U doba strahovlade nije bilo u zemlji kuće u kojoj nisu strepili osluškujući brektanje automobilskih motora ili buku koju proizvodi lift. I dan-danas, kad noćim kod Škiovskih, trgnem se čim začujem obnoć kako se diže lift. A onu sliku — kako poluodjeveni i ukočeni stojimo pokraj ulaznih vrata da čujemo gdje će se lift zaustaviti — neću nikad zaboraviti.

Photo: garethjones.org

Nedavno, pošto je pred mojom kućom stao automobil, sanjala sam kako me Osip budi i kaže: - Oblači se... Ovaj put su došli po tebe... - Ali se nisam dala, kazala sam mu: - Neka! Neću im izlaziti u susret. Baš me briga... - I okrenula sam se na drugu stranu i ponovo zaspala. Bio je to psihički revolt protiv onoga što je također bila neka vrsta suradnje s vlastima - dolaze po tebe da te odvuku u zatvor, a ti dobrovoljno ustaješ i navlačiš haljinu uzdrhtalim rukama. Dosta! Dodijalo mi je. Neću im izići ni koraka u susret. Neka me nose na nosiljci, neka me ubiju ovdje, kod kuće... Neću!

Jednom, usred zime 1937. godine, Osip i ja smo odlučili da ne zlorabimo više dobrotu Šklovskih. Bojali smo se da ih ne uvalimo u nepriliku - da ih je tkogod prijavio, bilo bi i s njima svršeno... Sama pomisao da bismo mogli upropastiti Šklovskoga, a s njim i cijelu njegovu obitelj, tjerala nas je u očaj. Svečano smo im saopćili svoju odluku i, ne obazirući se na njihove prosvjede, nismo im dolazili nekoliko dana. Svaki dan bivali smo sve zdvojniji i osamljeniji. Jednom, dok smo bili kod Brunija, Osip nije mogao odoljeti da se ne javi Šklovskome telefonski. - Dođite što prije — rekao mu je Viktor. - Vasilisa tuguje, nema nigdje mira... - Nakon četvrt sata pozvonili smo na njihova vrata, a Vasilisa nas je dočekala sa suzama radosnicama u očima. I tada sam pomislila da plave oči te žene jedine postoje na svijetu. Tako mislim i dan-da­nas.

Da se razumijemo - Ana Andrejevna isto mi je tako bliska, ali je tih dana bila daleko - Lenjingrad nam se činio nedostižan.

Datum smrti

Neki novinari iz »Pravde« — »pravdaši«, kako smo ih zvali — rekli su Šklovskome, negdje potkraj prosinca 1938. ili na početku siječnja 1939, kako su u CK pred njima govorili da protiv Mandeljštama nisu bile ni iznesene nikakve optužbe. Bilo je to neposredno nakon Ježovljeva pada i značilo je: »Eto, vidite šta je sve taj Ježov napravio...« Odatle sam izvela zaključak daje Osip umro.

Nakon nekog vremena pozvali su me u poštu kod Nikitinih gradskih vrata. Tu su mi vratili paket koji sam bila poslala Osipu. -Zbog smrti naslovnika - saopćila mi je mlada poštarica. Lako je utvrditi datum povratka paketa - tog istog dana u novinama je objavljen prvi podugačak popis književnika koji su odlikovani ordenima.

Moj brat Jevgenij otišao je istog dana u Lavrušensku ulicu da javi Šklovskima tužnu vijest. Viktora su pozvali odozdo, čini mi se iz Katajevljeva stana, gdje su Fadjejev i drugi »suputnici« zalijevali državnu milost. Tada je Fadjejev prolio pijanu suzu za Osipom: -Kakva  smo pjesnika upropastili!   - Slavljenje novih nosilaca ordena poprimilo je primjesu ilegalnih, potajnih karmina. Samo ne znam kome je od njih, osim Sklovskom, bilo dokraja jasno što znači upropastiti čovjeka. Jer, većina je njih pripadala pokoljenju koje je preispitalo vrednote i borilo se za »novo«. Upravo su oni utrli put snažnoj ličnosti, diktatoru, koji može, kako mu se prohtije, kažnjavati i pohvaljivati, postavljati ciljeve i birati sred­stva za njihovo ostvarenje.

U lipnju 1940. pozvali su Osipova brata Aleksandra u prijavni ured Baumanova rajona i predali mu Osipovu smrtovnicu da je dostave meni. U njoj je bilo naznačeno da je Osipu bilo 47 godina, da je umro 27. prosinca 1938, a da je uzrok smrti bila kljenut srca. To bi se moglo ovako parafrazirati: umro je zato što je umro. I još je dometnuto: arterioskleroza.

Photo: spartacus.schoolnet.co.uk

Izdavanje smrtovnice nije bilo pravilo nego izuzetak. Građanska smrt, to jest logor ili, još točnije, hapšenje jer je samo hapšenje značilo osudu i logor, odgovaralo je, praktički, fizičkoj smrti i potpunoj likvidaciji. Nitko nije obavještavao rodbinu o smrti logoraša ili zatvorenika — udovištvo i sirotanstvo počinjalo je od trenutka hapšenja. Ponekad su u javnom tužilaštvu govorili žena­ma kojima su muževi bili osuđeni na deset godina prisilnog rada: »Možete se slobodno preudati...« Nikog nije bila briga kako se može takvo Ijubezno dopuštenje uskladiti sa službenom osudom koja nije bila smrtna. Kako već rekoh, ne znam zašto su meni iskazali takvu milost - izdali mi »smrtovnicu«. Zanima me ne krije li se što iza toga.

U takvim je prilikama smrt bila jedini izlaz. Kad sam doznala da je Osip umro, prestala sam sanjati one zlokobne snove. Poslije mi je rekao Kazarnovski: Dobro je šio je Osip Emiljevič umro — inače bi otišao na Kolimu. — Sam je Kazarnovski izdržao kaznu na Kolimi. a 1944. godine pojavio se u Taškentu. Živio je ondje bez dozvole boravka i bez potrošačkih karata, sakrivao se od milicije, bojao se svega i svakoga, opijao se, a kako nije imao cipela, dala sam mu malene kaljače svoje pokojne majke. Taman su mu pristajale jer nije imao prstiju na nogama - smrznuli su mu se bili u logoru pa ih je odsjekao sjekirom da ne dobije gangrenu. Kad su logoraše tjerali na kupanje, rublje im se smrzavalo na vlažnom zraku u svlačionici i zvečalo kao lim.

Nedavno sam čula kako se ljudi prepiru oko toga tko je prije mogao preživjeti u logoru - oni koji su radili, ili oni koji su zabušavali. Oni koji su radili umirali su od iscrpljenosti, a zabušanti od gladi. Meni koja nisam mogla govoriti iz vlastita iskustva, bilo je jasno da su umirali i jedni i drugi. Ono malo ljudi stoje preživjelo bili su iznimke. Ta me prepirka podsjetila na onu rusku bajku o junaku koji se našao na raskršću triju putova, a na svakom mu od njih prijeti pogibao. Osnovna je osobina ruske povijesti, neprolaz­na, postojana osobina, da i junaku i kukavici na svakom putu prijeti pogibao i da joj može samo slučajno izbjeći. Ali ne čudim se tome, nego se čudim kako su se neki slabi ljudi ponijeli kao pravi junaci i nisu sačuvali samo goli život, nego i bistru glavu i dobro sjećanje. Poznajem neke takve ljude i rado bih navela njihova imena, ali mislim da još nije vrijeme, pa ću stoga spomenuti samo onoga za koga već svi znamo — Solženjicina.

Kazarnovski je sačuvao samo goli život i nepovezana sjećanja. U etapni je logor stigao zimi i upamtio da je to bila neka velika krčevina - osvajali su se novi prostori za silnu robijašku bujicu. Ondje nije bilo još nijednog zdanja, nijedne barake. Spavali su pod šatorima i sami sebi gradili zatvor i barake.

Čula sam da su kažnjenike otpremali iz Vladivostoka na Kolimu samo morskim putem. More se u zaljevu zamrzavalo, doduše prilično kasno, ali kako je mogao Kazarnovski dospjeti na Kolimu zimi? Sigurno se tada nije moglo ploviti morem... Ili je možda najprije bio otpremljen u neki drugi logor, nedaleko od Vladivo­stoka, zato što je etapni logor bio pretrpan? To nisam uspjela izvesti načistac jer se u bolesnoj glavi Kazamovskoga bilo sve ispremiješalo. A da bih mogla ustanoviti datum Osipove smrti, morala bih znati kad je Kazarnovski napustio etapni logor.

Photo: blogspot.com

Kazarnovski je bio prvi manje-više pouzdan glasnik s onoga svijeta. Još mnogo prije nego što se pojavio, čula sam od nekih povratnika da se Kazarnovski doista nalazio u logoru s Osipom, i da mu je čak nekako i pomagao. Spavali su u istoj baraci, gotovo jedan do drugog... Eto, zato sam tri mjeseca sakrivala Kazarnovskog od milicije i polako izvlačila od njega podatke koje je donio sa sobom u Taškent. Sjećanje mu je bilo kao kakva golema užegla palačinka, u kojoj su se činjenice iz robijaškog života spekle s tlapnjama, fantazijama, legendama i izmišljotinama.

Tada sam već znala da takvo bolesno pamćenje nije nikakva osebujnost nesretnoga Kazarnovskog i da tome nije kriva votka. To je bila osobina gotovo svih logoraša koje sam vidjela neposre­dno nakon izlaska na slobodu - oni nisu znali za datume i tok vremena, nisu povlačili oštru granicu između činjenica kojima su bili svjedoci i logoraških legendi. Mjesta, imena i tok događaja bili su izmiješani u sjećanju tih skršenih ljudi i nikako nisam mogla da ih razmrsim. Većina je logoraških kazivanja, kad sam ih prvi put slušala, bilo nepovezano nabrajanje prijelomnih trenutaka u koji­ma se pripovjedač nalazio na rubu propasti i ostao, ipak, nekim čudom živ. Logorski život svodio se kod njih na takve blijeske koji su im se urezali u pamćenje, i koji su imali dokazati da je bilo nemoguće iznijeti živu glavu, ali da je volja čovjekova za život takva da se ipak izvukao. I tada sam, užasnuta, govorila sama sebi da ćemo ostati bez ljudi koji bi mogli posvjedočiti kakva je bila ta naša prošlost. I u logorima i izvan njih, svi smo već izgubili pamćenje. Pa ipak. pokazalo se da ima ljudi koji su od sama početka postavili bili sebi zadatak ne samo da sačuvaju glavu nego i da svjedoče. To su nesmiljeni čuvari istine koji su se bili izgubili u robijaškoj masi, ali samo na neko vrijeme. Reklo bi se da ih se u logorima sačuvalo više nego izvan njih, gdje je previše ljudi podleglo kušnji da se pomiri sa životom i mirno dotraje svoje dane. Dakako da takvih svjedoka kojima je glava ostala bistra nema više mnogo, ali sama činjenica što ih ipak ima, najbolji je dokaz da na kraju uvijek dobro pobjeđuje zlo.

Kazarnovski nije bio jedan od tih junaka. Iz njegovih beskrajnih priča napabirčila sam tek pokoje zrnce istine o Osipovu životu u logoru. Sastav etapnih logora neprestano se mijenjao, ali je iz početka baraka u koju su njih dvojica dospjeli bila puna intelektua­laca iz Moskve i Lenjingrada osuđenih po članu 58. Zbog toga im je bilo mnogo lakše. Kao i posvuda u tim godinama, starješine baraka bili su kriminalci, ali ne obični lopovi nego oni koji su i na slobodi radili za »organe«. Taj mladi »komandni kadar« bio je neobično okrutan i nije mučio one koji su bili osuđeni po članu 58. ništa manje nego i pravi čuvari, s kojima, uostalom, kažnjenici nisu imali toliko dodira. Osip je oduvijek bio nervozan i nemiran, pa se svako uzbuđenje očitovalo u njega hodanjem amo-tamo. Ondje, u etapnom logoru, to tumaranje i ta razdražljivost dovodili su ga vječito u neprilike i sukobe. Na dvorištu se često približavao zabranjenim zonama, ogradi i stražarima, koji su ga tjerali od sebe derući se i psujući. Nitko od desetak svjedoka s kojima sam razgovarala nije, međutim, potvrdio da su ga kriminalci pretukli. Bit će da je to legenda.

Kažnjenici u etapnim logorima nisu dobivali odjeću — a i gdje je dobivaju? — pa se Osip smrzavao u svom kožnom kaputu koji se već raspadao. Doduše, Kazarnovski mi je rekao da je najžešća studen bila zavladala tek nakon Osipove smrti. I to je važan podatak za utvrđivanje datuma njegove smrti.

Izvor: tumblr.com

Osip gotovo ništa nije jeo, bojao se dotaknuti jelo, kao poslije i Zoščenko. Gubio je svoj kruh, zamjenjivao porcije... Po riječima Kazarnovskog, u etapnom je logoru bila kantina u kojoj se prodavao duhan i, čini mi se, šećer. Ali odakle Osipu novci? Osim toga, strah od jela protezao se u njega na sve što je mogao ondje kupiti, pa je i šećer primao samo iz ruku Kazarnovskog. Blagoslov­ljen onaj prljavi logoraški dlan na kojem leži komadićak šećera, a Osip se još skanjiva da primi taj posljednji dar... Ali, je li Kazarnovski govorio istinu? Nije li izmislio tu pojedinost?

Pored straha od jela i neprekidnog nemira, Kazarnovski je zapazio da je Osip opsjednut sumanutom idejom, koja je bila karakteristična za njega i koja nije mogla biti izmišljena - Osip se tješio nadom da će dobiti neke olakšice zato što će se Romain Rolland zauzeti za njega kod Staljina. Ta mi je sitna pojedinost dokaz da se Kazarnovski odista družio s Mandeljštamom. U Voronežu smo čitali u novinama kako je Romain Rolland doputo­vao sa suprugom u Moskvu i kako ih je primio Staljin. Osip je poznavao Maju Kudaševu, pa je uzdisao: »Maja sad sve obilazi u Moskvi. Sigurno su joj rekli za mene. Što bi njemu bilo da kaže koju riječ Staljinu pa da me puste...« Osip nije nikako mogao povjerovati da se profesionalni humanisti ne zanimaju za pojedi­načne sudbine nego samo za cijelo čovječanstvo, pa je sve nade u svom bezizlaznom položaju usredotočio na Romaina Rollanda. Istini za volju, moram dodati da je Romain Rolland, dok je bio u Moskvi, uspio, čini se, olakšati sudbinu lingvistima umiješanim u »rječničku aferu«. Tako se bar pričalo. Ali zbog toga se nije promijenilo moje mišljenje o profesionalnim humanistima. Pravi humanizam ne zna za granice i stalo mu je do svakog pojedinca.

Evo još jedne Osipove karakteristične crte iz pričanja Kazarnovskog — Osip je bio čvrsto uvjeren da sam i ja u logoru. Molio je Kazarnovskog da me potraži ako ikad iziđe iz logora: »Zamolite Literarni fond da joj pomogne...« Sav svoj vijek Osip je bio vezan za književničke organizacije kao robijaš za tačke, nikad ništa nije zaradio bez njihova odobrenja. Ma koliko se upinjao da se oslobodi te zavisnosti, nije uspio - kod nas se tako što ne dopušta, jer to ne bi odgovaralo vlastodršcima. Stoga je mislio da se i ja mogu uzdati samo u Literarni fond. Međutim, moja je sudbina bila drugačija. U ratu su na nas zaboravili, pa sam uspjela prijeći na drugo polje rada i tako sačuvali glavu i sjećanje.

Kadikad je Osip, u mirnijim trenucima, recitirao logorašima svoje pjesme, pa ih je vjerojatno ponetko i zapisivao. Imala sam priliku vidjeti »album« s njegovim pjesmama koje su kolale po logorima. Jednom mu je netko rekao da je u ćeliji osuđenika na smrt u Lefortovu bio urezan na zidu njegov stih: »Zar sam ja stvaran, zar će smrt zbilja doći?« Kad je to čuo. Osip se razveselio i nekoliko dana bio mirniji.

Nisu ga tjerali na rad, pa čak ni da čisti krug. Ma koliko svi bili iscrpljeni, on se medu njima isticao svojom iscrpljenošću. Po cijele bogovetne dane šalabazao je bez posla, navlačio na sebe gnjev, prijetnje i dernjavu ljudi u čijim je rukama bio. Bio je ojađen kad su ga gotovo odmah odvojili od onih koji su odlazili na rad. Nadao se da će mu u stalnom logoru biti ipak lakše, iako su ga iskusni ljudi uvjeravali u suprotno.

Jednom je Osip čuo da se u etapnom logoru nalazi čovjek koji se preziva Hazin, pa je zamolio Kazarnovskog da ga zajedno potraže, da vide nije li slučajno u rodu sa mnom. Pokazalo se da smo samo prezimenjaci. Poslije je taj Hazin, pročitavši Erenburgove memoa­re, pisao Erenburgu i tako sam se i ja s njim upoznala. Postojanje tog Hazina još je jedan dokaz da je Kazarnovski doista bio s Mandeljštamom. Sam Hazin vidio je Osipa dva puta-prvi put kad je Osip došao do njega s Kazarnovskim, a drugi put kad je odveo Osipa do logoraša koji ga je tražio. Hazin kaže da je taj Osipov sastanak s čovjekom koji ga je tražio bio vrlo dirljiv. Sjeća se da se taj čovjek zvao Hint ili tako nekako, da je bio Letonac, a po profesiji inženjer. Taj je Hint putovao iz logora u kojem je proveo nekoliko godina u Moskvu na reviziju procesa. Takve su se revizije u tim godinama obično tragično završavale. Ne znam tko je bio taj Hint. Hazin misli da je bio Lenjingrađanin i da je išao u školu s Osipom. Hint je ostao u etapnom logoru svega nekoliko dana. I Kazarnovski se sjećao da je Osip uz Hazinovu pomoć našao nekog svog starog druga.

Hazin tvrdi da je Osip umro za epidemije pjegavog tifusa, a Kazarnovski nije uopće spomenuo tu epidemiju. Čula sam, među­tim, od više osoba o toj epidemiji. Trebalo bi da potražim Hinta, ali u našim prilikama to je nemoguće - ne mogu valjda dati oglas u novine da tražim tog i tog čovjeka koji je vidio u logoru moga muža... Sam je Hazin primitivan čovjek, a htio se upoznati s Erenburgom da mu ispriča svoje uspomene iz početka revolucije, u kojoj je sudjelovao sa svojom braćom, koji su, čini se, bili čekisti. Tog se razdoblja iz svog života najbolje sjećao i u razgovoru sa mnom neprestano se navraćao na svoja davna junaštva.

Izvor: ihned.cz

Nego, da se vratimo na pričanja Kazarnovskog. Jednom Osip nije htio sići s prični, ma koliko ga tjerali i vikali na njega. Tih je dana studen sve jače stezala - jedino se po tome mogu ravnati u koje je to vrijeme bilo. Sve su potjerali da čiste snijeg, pa je Osip ostao sam. Nakon nekoliko dana skinuli su ga s prični i prenijeli u bolnicu. Uskoro je Kazarnovski čuo da je Osip umro i da su ga pokopali, ili, bolje reći, bacili u jamu. Pokapali su ih, dabome, bez lijesova, razgolićene, ako ne i gole, da ne propadne odjeća. Mrtvaca je uvijek bilo napretek pa su ih bacali po nekolicinu u jednu jamu, a svakom su za nogu privezali privjesak s brojem.

Ali to još nije najgora varijanta smrti, pa vjerujem da je verzija Kazarnovskog istinita. Narbutova je smrt bila mnogo gora. Kažu da je u etapnom logoru čistio zahodske jame i da su ga s nekim drugim invalidima ukrcali na šlep koji su poslije digli u zrak. To su učinili da se oslobode ljudi nesposobnih za rad. Kažu da je bilo još takvih slučajeva... Kad sam živjela u Tarusi, nosio mi je drva i vodu neki Pavle, bivši lopov i logoraš, koji mi je sam od sebe ispričao kako je jednom čuo eksploziju koja je doprla od mora, a zatim vidio kako tone šlep na kojem su bili invalidi osuđeni po članu 58. Oni koji i dan-danas pošto-poto za sve traže opravdanje. A takvih ima mnogo među bivšim kažnjenicima, uvjeravaju me da je samo jedan šlep tako dignut u zrak, i da je zapovjednik logora koji je skrivio to nedjelo bio poslije strijeljan. To je zaista dirljiv kraj priče, ali mene nekako ne dira.

Većina je mojih znanaca koji su bili otpremljeni u logore vrlo brzo pomrla. Ljudi humanističkih profesija gotovo da i nisu mogli ondje opstati, a nisu imali ni zašto. Čemu životariti kad je jedino smrt bila spas? Što bi vrijedilo nekoliko dana više Margulisa (koji je bio štićenik kriminalaca zato što im je obnoć prepričavao Dumasove romane)? On je bio u logoru sa Svjatopolkom-Mirskim koji je ubrzo umro od posvemašnje iscrpljenosti. Hvala bogu što su ljudi smrtni. Iza žice je vrijedilo živjeti samo zato da se sve upamti i jednom ispriča ljudima - ne bi li ih to spriječilo da ponove naše ludosti.

Drugi je pouzdani svjedok bio biolog M. koga je Osip zamolio, ako ikad iziđe na slobodu, da potraži Erenburga i ispriča mu kako je Osip proveo posljednje dane u logoru - tada je već znao da neće preživjeti. Iznijet ću ono što mi je ispričao Erenburg, koji je do mog povratka iz Taškenta već koješta bio zaboravio i pobrkao - na primjer, nazivao je tog čovjeka agronomom zato što je, nakon puštanja iz logora, zaista radio kao agronom ne bi li zameo trag. Njegovo se kazivanje uglavnom slaže s pričanjem Kazarnovskog. On je držao da je Osip umro već prve godine, prije otvaranja plovidbe na Kolimu, to jest prije svibnja ili lipnja 1939. M. je prilično potanko prepričao svoj razgovor s liječnikom, koji je također, srećom, bio kažnjenik i poznavao je Mandeljštama po čuvenju. Liječnik je rekao da nije mogao spasiti Osipa zato stoje bio previše iscrpljen. To potvrđuje tvrdnju Kazarnovskog da se Osip bojao jesti, premda je, naravno, logorska hrana bila takva da su se ljudi pretvarali u sjene ako su je i jeli. Osip je ležao u bolnici svega nekoliko dana, a M. je razgovarao s liječnikom neposredno nakon Osipove smrti.

Osip je dobro uputio M-a da ispriča Erenburgu njegove posljednje dane, jer u ono vrijeme nijedan drugi sovjetski književnik, osim Šklovskoga, ne bi primio takva izaslanika. A izaslanik se ne bi usudio sam posjetiti nekog ugroženog književnika da ga ponovo ne snađe ista sudbina.

Pošto bi izdržali kazne od pet ili deset godina, što je, po našim shvaćanjima, značilo da su dobro prošli, ljudi bi obično ostali, dobrovoljno ili silom prilika, u onim dalekim krajevima gdje su bili logori. Nakon rata su mnogi po drugi put dospjeli u logor i postali »dvomotorci«. kako se to kaže u našoj nevjerojatnoj terminologiji. Eto, zato je od onih kojih su bili otpremljeni u logore 1937. i 1938. godine ostala u životu samo šačica mlađih ljudi, koji su se zarana počeli potucati po logorima. Imala sam priliku da porazgovaram samo s nekolicinom koji su se ondje sreli s Osipom. Međutim, glas o njegovoj sudbini bio se pronio po logorima na sve strane i na desetke ljudi pričali su mi logoraške legende o nesretnom pjesniku. Višeput su me pozivali i vodili ljudima koji su čuli — ili, kako su sami govorili, »pouzdano znali« — da je Osip živ, ili daje bio živ sve dorata, ili da je još u nekom logoru, ili da je pušten na slobodu. Bilo je ljudi koji su tvrdili da su bili uz njega kad je umro, ali kad bih se sastala s njima, obično bi mi zbunjeno priznali da su sve čuli od drugih, koji su, dakako, sasvim pouzdani svjedoci.

Neki su ljudi napisali i priče o Osipovoj smrti. Šalamov je jednostavno iznio svoje misli o tome kako je Mandeljštam umro i što je tada zacijelo osjećao. Time je jedan zlosretni umjetnik odao priznanje drugom. Ali medu tim pričama ima i takvih koje su iskićene mnoštvom tobože vjerodostojnih pojedinosti. Po jednoj od njih, Osip je umro na brodu koji je plovio na Kolimu. Tu je potanko opisano kako su ga bacili u ocean. Priče o tome kako su ga ubili kriminalci, i kako je uz logorsku vatru recitirao Petrarku, također pripadaju legendama. Mnogi su nasjeli toj posljednjoj prići o Petrarki zato što je tako »poetska«. Ima i »realističkih« priča u kojima uvijek važnu ulogu igraju obični kriminalci. Jedna je od najrazradenijih ona koju je ispričao pjesnik R. On pripovijeda kako je noću zalupao netko na vrata njihove barake i tražio »pjesnika«. R., se prepao noćnih gostiju - što hoće kriminalci od njega? Pokazalo se da gosti nemaju nikakve zle namjere, da su jedino došli da ga odvedu do jednog drugog pjesnika koji umire. R. je zatekao samrtnika, to jest Mandeljštama, kako leži na pričnama, kao da je u bunilu ili bez svijesti, ali kad je ugledao R-a, odmah se pribrao pa su cijelu noć proveli u razgovoru. Pred jutro je Osip umro. a R. mu je zaklopio oči. Dakako da se ne spominje kad je to bilo, ali je točno navedeno mjesto: »Druga Rječica«, etapni logor kod Vladivostoka. Meni je cijelu tu priču ispripovjedio Slucki i dao mi R-ovu adresu, ali mi R. na pismo nije uopće odgovorio.

Svi ljudi koji su mi pričali o Osipu u logoru bili su dobronamjer­ni, osim jednoga koji mi se narugao. Bilo je to u Uljanovsku, na samu početku pedesetih godina, dok je još Staljin bio živ. Obvečer mi je dolazio kolega s književne katedre, koji je ujedno bio zamjenik direktora, neki Tjufjakov, ratni vojni invalid, sav iskićen odlikovanjima što ih je dobio za politički rad u vojsci. Rado je čitao ratne romane u kojima se opisuje strijeljanje kukavice ili dezertera pred strojem. Cijeli svoj život posvetio je »reformi visokog škol­stva« pa nije dospio završiti školovanje ni diplomirati. Bio je to vječit komsomolac iz dvadesetih godina i »nezamjenjiv radnik«. Oslobodili su ga bili nastave i povjerili mu odgovoran zadatak da pazi na idejnu čistoću u visokim školama i da najmanja zastranje-nja prijavljuje kamo treba. Premještali su ga iz jedne visoke škole u drugu da pazi na direktore koji su bili sumnjivi zbog liberalizma. Upravo je radi toga i došao u Uljanovsk na mjesto zamjenika direktora - čudnovato i počasno radno mjesto - iako formalno 'nije imao prava da radi u visokoj školi. Imali smo zapravo dva takva komsomolca, Tjufjakova i još jednog, Gluhova, čije ime treba upamtiti radi potomstva — taj je bio odlikovan zbog zasluga u likvidaciji kulaka, a stekao je doktorsku titulu disertacijom o Spinozi. Radio je otvoreno i pozivao u svoj kabinet studente da ih pouči koga će i kako raskrinkati na sastanku. Tjufjakov je, međutim, radio u rukavicama. Obojica su se bavila čistkama u visokim školama od početka dvadesetih godina.

Tjufjakov je »radio« sa mnom na dobrovoljnoj bazi, radi odmora i zabave. Taj mu je rad pričinjao tako reći estetsko zadovoljstvo. Svaki dan izmislio bi neku novu priču — Mandeljštam je strijeljan, Mandeljštam je bio u Sverdlovsku gdje ga je Tjufjakov posjećivao iz humanih pobuda, Mandeljštam je ubijen pri pokušaju bijega, Mandeljštam je na izdržavanju nove kazne u logoru zbog kriminala, Mandeljštama su zatukli kriminalci zato što im je ukrao komadić kruha, Mandeljštam je izišao na slobodu i živi s drugom ženom negdje na sjeveru, Mandeljštam se nedavno objesio jer se uplašio Ždanovljeva pisma koje je tek sad doprlo do logora... O svakoj od tih verzija govorio je slavodobitno kako je netom dobio te podatke u javnom tužilaštvu. Morala sam ga uvijek saslušati do kraja jer nisam smjela doušnika izbaciti iz sobe. Naš se razgovor završavao Tjufjakovljevim .književnim razmatranjima: »Najbolji je naš pjesmotvorac Dolmatovski... Ja u poeziji najviše držim do odmjerene forme... Recite što vam drago, ali bez metafore nema poezije niti će je ikad biti... Stil nije samo formalna pojava nego i ideološka - sjetite se samo što je Engels rekao... S time se čovjek mora složiti... A zar nisu do vas doprle Mandeljšta-move pjesme iz logora? On je ondje mnogo pisao...« Tjufjakov-Ijevo suhonjavo tijelo bilo je napeto kao struna, a ispod vojničkih, staljinskih brkova titrao je smiješak. Tvrdio je da je iz kremaljske bolnice nabavio pravogženšena, i da se nikakvi umjetni preparati ne mogu mjeriti s tim prirodnim sredstvom.

Photo: rymaszewski.iinet.net.au

Do mene su često dopirali glasovi o pjesmama koje je Osip napisao u logoru, ali se svaki put pokazalo da je to bila svjesna ili nesvjesna mistifikacija. Nedavno sam, međutim, vidjela zanimljivu zbirku Osipovih pjesama sakupljenih iz logoraških »albuma«. Riječ je o prilično iskrivljenim neobjavljenim pjesmama, od kojih nema ni jedne s jasnim političkim aluzijama, kao što je Stan. Glavni su izvor prijepisi koji su kolali u tridesetim godinama, ali su ljudi često zapisivali pjesme po sjećanju, pa ima sva sila pogrešaka. Neke su pjesme zapisane u starim, odbačenim varijantama, prim­jerice Uz njemački govor. Po neke je od njih neosporno izdiktirao sam Osip jer ih nema u prijepisima. Među njima je valjda i pjesma o raspeću koju je napisao u djetinjstvu. U tim se albumima našlo i nekoliko šaljivih pjesmica koje ja nemam, na primjer Fijakerist i Dante, ali, na žalost, u neprihvatljivu obliku. Na takve su ga izlete mogli navesti samo Lenjingrađani, kojih je ondje bilo napretek.

 

Tu mi je zbirku pokazao Dombrovski, koji je napisao knjigu o našem životu »krvlju svoga srca«, kako se negda govorilo. U toj je knjizi razotkrivena sama srž našeg nesretnog života, premda je najčešće riječ o iskopavanjima, zmijama, arhitekturi i mladim uredskim damama. Kad se zadubi u nju, čovjek i nehotice shvati zašto su logori morali postati osnovna snaga koja je održavala ravnotežu u našoj zemlji.

Dombrovski tvrdi da je vidio Mandeljštama u doba kad se vodio »čudni rat«, to jest nešto više od godinu dana nakon 27. prosinca 1938. što sam ja držala da je datum Osipove smrti. Morski je put do Kolime bio već otvoren, a čovjek za koga je Dombrovski mislio da je Osip, ili koji je zaista bio Osip, nalazio se medu kažnjenicima koji su čekali u etapnom logoru na »Drugoj Rječici« da ih otpreme na Kolimu. Dombrovski, koji je tada bio mlad, plahovit i pun života, čuo je kako se među njima nalazi čovjek koga svi zovu »pjesnik«, pa je zaželio da ga vidi. Kad ga je potražio po imenu i prezimenu - Osip Mandeljštam - taj mu se čovjek odazvao.

Izvor: Stock

Dombrovski je stekao dojam da je »pjesnik« duševno bolestan, ali da nije potpuno izgubio vezu sa stvarnošću. Porazgovarali su vrlo kratko o tome hoće li se moći prebaciti brodom na Kolimu u tim burnim ratnim danima. Tada su »pjesnika«, kome je moglo biti sedamdesetak godina, pozvali da pojede kašu, pa je otišao.

Staračka vanjština tog logoraša - tobožnjeg ili pravog Mandelj-štama - ne dokazuje ništa, jer su u tamošnjim prilikama ljudi nevjerojatno brzo starili, a Osip se oduvijek doimao stariji nego što je bio. Ali, kako se sve to slaže s onim što sam prije toga čula? Može se pretpostaviti da je Mandeljštam izišao iz bolnice kad su se svi njegovi znanci bili već raspršili po raznim logorima, pa da je proživio kao sjena od čovjeka još nekoliko mjeseci ili čak i godina. Ili je pak to bio neki starac koji se također zvao Mandeljštam i koga su u logoru držali za Osipa — jer mnogi Mandeljštami imaju ista imena i slične crte lica. Imamo li osnove smatrati da je čovjek kojeg je Dombrovski sreo bio zaista Osip?

Kad sam mu rekla sve što sam čula, Dombrovski se malo pokolebao u svom uvjerenju, a njegovo je kazivanje opet mene zbunilo tako da nisam više bila ni u šta sigurna. A zar je išta pouzdano u našem životu? Pomno sam odvagnula sve za i sve protiv...

Dombrovski nije osobno poznavao Osipa, samo ga je u Moskvi dva-tri puta slučajno vidio, ali uvijek kad je Osip nosio bradu, a »pjesnik« u logoru bio je bez brade. Međutim, neke su crte lica podsjetile Dombrovskog na Osipa. To, naravno, ipak nije dovoljno — čovjek se vrlo lako prevari. Dombrovski je tada doznao, međutim, za jednu važnu pojedinost, ali ne od samog »pjesnika« nego od nekog drugog - naime, da je o Osipovoj sudbini odlučilo nekakvo Buharinovo pismo. Zacijelo je u istrazi nakon drugog hapšenja, 1938. godine, isplivalo na površinu Buharinovo pismo Staljinu, koje je bilo priloženo prvom istražnom predmetu, i brojna Buharinova pisamca koja su nam bila zaplijenjena za prve preme­tačine. To je vrlo vjerojatno, a o tome je mogao znati jedino pravi Mandeljštam. Pa ipak, ostaje otvoreno pitanje je li o tom pismu govorio onaj tajanstveni starac koga su svi zvali »pjesnik«, ili su njemu samo pripisivali priču čovjeka koji je već bio umro i s kojim su ga zamjenjivali. Nemoguće je ustanoviti pravu istinu. Najviše me u svemu tome ipak zanima pismo — to je bio prvi i jedini glas koji je dopro do mene o istražnom postupku nakon Osipova drugog hapšenja. Dobro je Osip napisao u Četvrtoj prozi: »Moj slučaj nije završen niti će se ikad završiti...« Zbog Buharinova pisma njegov je slučaj revidiran 1934. godine, a isto tako i 1938. godine. Zatim se taj isti slučaj ponovo razmatrao 1955. godine, ali je ostao nerazjašnjen, pa se nadam da će se još razmatrati.

Što zapravo potkrepljuje moje mišljenje da je Osip umro u prosincu 1938? Meni je prva vijest o njegovoj smrti bio povratak paketa »zbog smrti naslovnika«. Ali, to još nije dovoljno — znamo za tisuće slučajeva u kojima su pošiljke bile isto tako vraćane, a poslije se pokazalo da je naslovnik jednostavno bio prebačen na drugo mjesto i da zato nije dobio paket. Vraćena pošiljka bila je u svačijim mislima čvrsto vezana za smrt naslovnika, a većini je ljudi to bio jedini način da dozna za smrt voljenog čovjeka. Međutim, u onom kaosu pretrpanih logora drzoviti činovnici u vojnim unifor­mama pisali su što bi im god palo na pamet: smrt - smrt, pa šta onda? Svi koji su dospjeli onkraj bodljikave žice bili su samim time isključeni iz života, s njima se nitko više nije ženirao. I s ratišta su stizale obavijesti o smrti vojnika i oficira koji su bili samo ranjeni ili zarobljeni. Međutim, na ratištu se to činilo samo zabunom, a u logorima iz bezdušnosti. S logorašima se postupalo kao sa stokom, a zvijeri koje su raspolagale njihovim životima bile su specijalno izvježbane da gaze sva njihova ljudska prava. Povratak pošiljke ne može poslužiti kao dokaz smrti.

Datum naveden u smrtovnici koju je izdao prijavni ured isto tako ništa ne dokazuje. Datumi su se u takvim dokumentima navodili često sasvim proizvoljno, a milijuni smrti namjerno su pripisane jednom određenom razdoblju, na primjer ratnom. Radi statistike je bilo zgodno spojiti žrtve logora s ratnim žrtvama... U doba rehabilitacija gotovo su se automatski navodile kao godine smrti žrtava 1942. i 1943. godina. Tko može vjerovati u istinitost datuma navedenog u smrtovnici kad se sjeti glasine, koja se pronijela u inozemstvu, da je Mandeljštam bio u logoru u vorone-škoj oblasti gdje su ga navodno ubili Nijemci? Očito je da je neki naš »napredni« književnik ili diplomat, kad su ga stjerali uza zid stranci koji zabadaju nos u tuđe poslove, kako kaže Surkov, svalio lijepo sve na Nijemce - tako je bilo najjednostavnije i najlakše...

U smrtovnici piše da je Osipova smrt zavedena u registar u svibnju 1940. godine. To je možda nešto pouzdanji podatak od ostalih. Valjda ga nisu živa unijeli u popis mrtvih, iako ništa nije sto posto sigurno. Recimo da se kod Staljina zauzeo za Osipa Romain Rolland, ili netko drugi do koga je Staljin držao - bilo je slučajeva da je Staljin zapovjedio da se oslobode neki ljudi zato što se netko iz inozemstva zauzeo za njih... Staljin se mogao oglušiti na tu molbu, ili je nije mogao ispuniti zato što su Mandeljštama već bili dotukli u zatvoru... U oba slučaja najlakše je bilo proglasiti ga mrtvim i izdati meni smrtovnicu tako da razglasim tu laž vlasti. Jer, zašto su meni izdali smrtovnicu a drugima nisu?

Izvor: 2.bp.blogspot.com

Ako je Osip doista umro negdje prije svibnja 1940. - recimo u travnju — Dombrovski ga je mogao vidjeti, i onaj je stari pjesnik bio zaista on.

Možemo li se pouzdati u svjedočenje Kazarnovskog i Hazina? Logoraši se najčešće ne sjećaju nikakvih datuma, jer su se u onom njihovom jednoličnom i košmarskom životu svi dani stopili jedan s drugim. Možda je Osip izišao iz bolnice kad je Kazarnovski bio već otpremljen dalje. Glasovi o Osipovoj smrti u bolnici isto tako ništa ne dokazuju — u logorima se živjelo od glasina. Nije utvrđeno ni kad je onaj liječnik bio s Osipom - možda je to bilo godinu-dvije kasnije... Nitko ništa ne zna. Nitko nije mogao ništa pouzdano doznati ni u prostoru ograđenom bodljikavom žicom ni izvan njega. Nitko se nikad neće moći snaći u onom strašnom darmaru i krkljancu, u onaj stiješnjenosti, gdje su mrtvaci s oznakama na nogama ležali pored živih ljudi.

Nitko ga nije vidio mrtva. Nitko se nije javio da mu je oprao tijelo ni da ga je položio u lijes. U grozničavu bunilu logorskih patnika izgubio se račun o vremenu, nije se razlikovala java od tlapnje. Kazivanja tih ljudi nisu ništa pouzdanija od sličnih kaziva­nja o bilo kojem križnom putu. A oni malobrojni koji su ostali svjedoci — Dombrovski je jedan od njih — nisu imali prilike da provjere svoje podatke, da na licu mjesta analiziraju sva zbivanja.

Pouzdano znam samo jedno - da je Osip negdje umro. Pred smrt je zacijelo ležao na pričnama, a oko njega su se bacakali drugi samrtnici. Vjerojatno je čekao pošiljku - pošiljku koju mu nisu predali, ili koja nije stigla na vrijeme, pa su mi je vratili. Za nas je to bio znak da je Osip umro. A za njega je uzaludno iščekivanje pošiljke značilo da smo i mi propali. A sve to zato što je dobro uhranjen čovjek u vojnoj uniformi, izvježban za likvidiranje ljudi, kome je dojadilo da kopa po golemim popisima kažnjenika što su se neprestance mijenjali, i da traži nekakvo prezime koje je teško i izgovoriti, precrtao adresu i napisao u sprovodnicu ono najobičnije što mu je palo na pamet - »zbog smrti naslovnika« - i poslao paket natrag. A ja, koja sam molila Boga da smrt prekrati muke moga supruga, zaglavinjala sam pred prozorčićem kad sam doznala od poštanske službenice tu posljednju i neminovnu dobru vijest.

Međutim, nakon smrti — a možda i prije nje — živio je u logoraškim legendama kao sedamdesetogodišnji ludi starac s por­cijom za kašu u ruci, starac koji je nekad davno na slobodi pisao pjesme pa su ga zato u logoru prozvali »pjesnikom«. A jedan drugi starac - ili je to bio isti? - živio je u logoru na »Drugoj Rječici« i čekao da ga otpreme brodom na Kolimu — mnogi su mislili da je to Osip Mandeljštam, ali ja ne znam tko je to bio.

Eto, to je sve što znam o Mandeljštamovim posljednjim danima, bolesti i smrti. Neki drugi znaju još manje o kraju svojih milih i dragih.

*Odlomci preuzeti iz knjige Strah i nada, Znanje, 1978, prevod Zlatko Crnković; kraj feljtona

star
Oceni
4.33
Ostali članci iz rubrike Feljton
image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (9)

Kad je "žabljački referendum" bolji

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (8)

Cunami velikih stratega

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (7)

I zvanično: Lele i kuku

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (6)

Kad sila Boga moli

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (5)

Žuta traka za Crnogorce

image

Feljton: Decenija nezavisnosti Crne Gore (4)

Deset razloga ZA i hiljadu neistina PROTIV

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak