e-novine.com: Od skinheda do ortodoksnog Jevrejina Od skinheda do ortodoksnog Jevrejina ================================================================================ Ivan Radojevic on 26.02.2010 - 22:32 „Svaki dan se borim da izbrišem svoje ideje iz prošlosti“ – kaže Pavel (33) ortodoksni Jevrejin i bivši vozač kamiona, ironično napominjući da je prestao da mrzi Jevreje tako što je postao jedan od njih. „Kada pogledam svoju staru sliku kao skinheda, osećam se posramnljeno. Svaki dan se kajem i molim za oprost. Svaki dan i svaki sat. Ima mnogo toga što se mora nadokanditi“ – kaže on. Pavel, koji sada koristi i svoje hebrejsko ime Pinčas, traži da mu ne pominjemo prezime iz straha da bi njegovi nekadašnji fašistički prijatelji mogli da naude njegovoj porodici. PHOTO:Adam Lach/The New York Times Pavel je možda najneverovatniji primer u zemlji gde hiljade Poljaka, vaspitavani u duhu katolicizma, prelaze u judaizam ili otkrivaju jevrejske korene decenijama skrivane kao posledica Drugog svetskog rata. Pre 1939. Poljska je bila dom za preko tri miliona Jevreja a 90 odsto njih je ubijeno od ruku nacista tokom Holokausta. Većina onih koji su preživeli je emigrirala. Njih oko 50.000, koliko ih je ostalo u Poljskoj, su bili decenijama primorani da se odriču svoje vere ili da je kriju pod komunističkom vladavinom. Ipak, glavni poljski rabin Mihael Šudrih napominje da se 20 godina nakon pada komunizma polako vraća točak na stara vremena. On kaže da Pavelova metamorfoza ilustruje koliko daleko je zemlja otišla. „Pre 1989. ljudi su imali osećaj da nije bezbednos govoriti da si Jevrejin“ – navodi on.“Ali danas je većinski osećaj da su Jevreji nedostajući ud Poljske“. Pre pet godina, rabin je izračunao, bilo je 250 porodica u jevrejskoj zajednici u Varšavi; danas ih ima 600. Z ato vreme broj rabina u zemlji je porastao na osam. Kafei i barovi u starom jevrejskom kvartu u Krakovu danas vrve od mladih Jevreja koji vole da sušaju izraelski hip-hop. Čak je i nekoliko katoličkih sveštenika odlučilo da postanu Jevreji. Pavelova transformacija od krštenog katolika i skinheda do judaizma počinje u sumornim betonskim blokovima Varšave 1980. godine. Pavel kaže da su on i njegovi prijatelji reagovali na uniformisanost neonacizma tako što su prihvatili antisemitizam i desničarsku ideologiju. Obrijali su glave, nosili za sobom noževe i pozdravljali jedni druge sa podignutom desnom rukom. „Oi Vey, ne volim da pričam tom vremenu, ali često smo tukli jevrejsku i arapsku decu kao i beskućnike. Pevali smo o glupim stvarima kao što je Satana i ubijanje ljudi. Verovali smo da Poljska mora biti samo za Poljake“ – kaže Pavel. Jednog dana on je pozvao svoje prijatelje da pobegnu iz škole i uhvate voz do Aušvica, zloglasnog nacističkog kampa u blizini Krakova. „Pravili smo šale kako bi bilo lepo da je izložba bila veća i da su nacisti ubili više Jevreja“ – navodi on. Pavel prepričava da su njegovi katolički roditelji i učitelji sumnjali u to da je on skinhed, ali su se nadali da je to samo kratka faza u njegovom životu. „Nikada nisam bio uhapšen ili uhvaćen za ono što sam uradio, tako da moji roditelji nisu shvatali da su stvari toliko loše. Istina, bili su uplašeni kada sam kući dolazio ujutro sa ranama i prekriven krvlju“. Iako je Pavel prihvatio život neonaciste strepeo je da je njegov identitet sagrađen na laži. Njegov religiozni otac je bio preterano sklon citiranju Starog zaveta. Njegova baka je nagoveštavala da postoji u prošlosti zakopana porodična tajna. „Jednog dana kada sam rekao svojoj baki da su Jevreji zli, ona je eksplodirala i izdrala se na mene da ukoliko još jednom tako nešto pomenem da ne dolazim u kuću.“ Pavel je otišao u vojsku i oženio se „koleginicom“ iz skinhed grupe sa punih 18 godina. Ipak, njegovo shvatanje samog sebe se promenilo kada je napunio 22, kada je njegova supruga Paulina posumnjala da ima jevrejske krvi. Međutim, na genealoškom institutu otkrila je imena i svojih i njegovih babe i dede po majci u registru varšavskih Jevreja. Kada je Pavel suočio svoje roditelje sa tim saznanjem oni su se otvorili i rekli mu istinu: njegova baba je bila Jevrejka koja je preživela rat sakrivši se u manastir sa grupom časnih sestara. Njegov rođeni deda je takođe bio Jevrejin i imao je sedam braće i sestara, od kojih je većina stradala tokom Holokausta. „Došao sam do svojih roditelja i rekao im, šta, dođavola? Zamislite, ja sam bio neonacista i čujem tu vest. Nisam mogao sebe da pogledam u ogledalo nedeljama. Bio je to šok, i dalje je šok za mene“ – kaže on. „Moji roditelji su bili klasični potomci Jevreja koji su preživeli rat i koji su odlučili da kriju svoj identitet kako bi sačuvali porodice“. Uzdrman saznanjem o svojim jevrejskim korenima, Pavel kaže da je odlučio da ode do rabina Šudriha, koji mu je dao kopiju jevrejske biblije. „Proveo sam nedelje zatvoren kao kornjača, dovodeći u pitanje sve u šta sam verovao. Imao sam veoma jak osećaj u sebi da moram to da uradim – moram da postanem Jevrejin. Kada sam upitao rabina zašto se ovako osećam, on mi je odgovorio: „Uspavana duša tvojih predaka te zove“. Photo: Stock Pavel navodi da je njegova transformacija bila naporna, slična ponovnom rađanju. Terao je sebe da iznova čita "Mein Kampf” ali nikada nije moga da dođe do kraja knjige jer se osećao psihički rastrojeno. U 24. godini se obrezao a dve godine kasnije je odlučio da postane ortodoksni Jevrejin. Njegova supruga je počela da nosi šeitel, periku koju žene ortodoksnih Jevreja nose kako bi pokazale skromnost. Danas imaju dvoje dece. Pavel takođe uči da postane šošet, osoba koja je zadužena da ubija životinje po jevrejskom zakonu o ishrani. „Dobar sam sa noževima“ – kaže on. Nekadašnji skinhed danas navodi da mu se dopadaju značenja i disciplina koja je u njegov život ušla preko ultra-ortodoksnog judaizma. Ipak, on je svestan da je opet otišao u ekstrem. „Kada nešto radim je ne idem do polovine puta, već do kraja“ – kaže on. „I dalje se borim sa ustajanjem za jutarnju molitvu. Moram sebe i dalje da podsećam da ukoliko jedem meso neću moći isti dan da priuštim sebi kafu sa mlekom, jer to nije po košeru. Moram o svemu da razmislim pre nego što bilo šta uradim“. Njegovi roditelji nisu prihvatili judaizam, ali Pavel kaže da ga majka ponekad poseti petkom i ponese sabat sveće. Kada mu je otac umro prošle godine, otišao je na katoličko groblje i izgovorio reči jevrejske molitve za mrtve iznad njegovog groba. Danas je Pavel na meti onih kojih su ga nekada smatrali za svog člana. „Kada me mladi ljudi vide na ulici sa mojim visokim šeširom i kikama sa strane ponekad mi se smeju. Ali su starije dame najviše zle“ – kaže on. „Nekada ljudi koriste isti jezik koji sam ja koristio i kažu – Vrati se u svoju zemlju!, Jevrejine idi kući! Dok drugi osećaju prazninu progonom i ubistvom većine Jevreja u Poljskoj, pa mi priđu i kažu, šalom“ Šta god sa su izazovi, rabin Šudrih kaže da je Pavelova tranformacija odlična jevrejska priča o moralu i mogućnosti promene. „Lekcija Pavelove priče jeste da niko ne sme da gubi nadu. Nemoguće samo traje malo duže“. Tekst prenet sa sajta The New York Times