e-novine.com: Danke Clinton Danke Clinton ================================================================================ Tomislav Marković on 03.11.2009 - 13:37 Rituali i kultovi važna su značajka totalitarizma, ali totalitarizam na njih nema monopol. I demokracija ima svoje rituale. Možda je to ponekad i potrebno, upravo da bi se naglasila razlika spram totalitarnih rituala, ili sasvim preciznije: totalitarni rituali su kič, demokratski bi trebali biti suzdržani, odmjereni, diskretni, sa stilom i ukusom. U izgradnji svoje simbolike američka demokracija posegnula je za starom Rimskom republikom. Otud pojmovi kao Senat ili Kapitol. Otud kongresna orlušina, pa čak i liktorski snop. Talijanski fašizam nije uspio kompromitirati taj simbol kao što je njemački nacizam kompromitirao simbol sunčevog kretanja – svastiku. U američkoj simbolici ima i masonskih obilježja što je vidljivo na novčanici od jednog dolara i upućuje na liberalne i prosvjetiteljske korijene američke demokracije. Oslonac na simboliku Rimske republike vidljiv je i u imenu grada Cincinnatija u državi Ohio. Lucius Quinctius Cincinnatus je u drugoj polovici petog vijeka stare ere bio rimski diktator koji je – ukratko – nakon šestomjesečnog mandata odbio nastaviti obnašati tu dužnost i vratio se skromnom životu na svojem posjedu. Priča se svidjela očevima osnivačima Sjedinjenih Država i grad u državi Ohio dobio je današnje ime već 1790. Cincinnatusu je tamo podignut spomenik koji ga prikazuje kako odbija liktorski snop i poseže za plugom. To je primjer demokratskog kulta koji slavi smjenjivost izabranih dužnosnika, dakle i ograničenje mandata predsjednika američke republike na maksimalno dva mandata. (Primjer Rooseveltovih četiri mandata nebitan je za ovaj kontekst). Kult predsjednika Sjedinjenih Država je naglašen, možda čak i neukusan za pojmove evropske demokracije. Posthumno, po bivšem predsjedniku nazivaju se ulice, državne ustanove i gradovi, a često njegov lik završi na sitnišu: zelene dolarske novčanice već su zauzeli velikani. I Francuska kao predsjednička demokracija gaji kult šefa države. Skandinavski kraljevi su upadljivo skromni, upravo onako kako i priliči pravoj demokraciji. Kako bilo, pravila da se po živom predsjedniku (pa bio bivši ili acting) ne nazivaju ulice i javne ustanove i da mu se ne podižu spomenici, drže se i Sjedinjene Američke Države. Gaius Caesar Augustus Germanicus, rimski car poznatiji kao Kaligula ušao je u historiju po samodopadnim cezaromanskim ekscesima. Francuski Louis Četrnaesti navodno je rekao L'état, c'est Moi. Možda je bio ironičan, možda samoironičan, možda je samo podviknuo na nekoga da bi ga podsjetio tko je gazda. To je ipak bilo sedamnaesto stoljeće. U kiču kulta ličnosti najdalje su otišli Hitler, Mussolini, Staljin i Mao Zedong. Ritual se nije gadio ni Josipu Brozu Titu. Hitlerov i Staljinov kult su općepoznati. Hiroviti Mussolini nekako se pokušavao suzdržati od te strasti. Nakon aneksije Rijeke 1924. avenija koja spaja Mlaku i Žabicu nazvana je Viale Mussolini. Začudo, na Mussolinijevu intervenciju ime je promijenjeno u Viale camicie nere (Bulevar crnih košulja). Iako je uživao što su na mramorne fasade širom Italije bile uklesane riječi Mussolini ha sempre ragione (Mussolini je uvijek u pravu) čak se i Duceu činilo pretjeranim da se po njemu za života nazivaju ulice. Na jednom partijskom skupu tridesetih godina Staljin je ustao i nazdravio sebi kao najvećem vođi proletarijata itd. Kada je završio rekao je da je to htio obaviti sâm jer mu je dosadilo slušati slične zdravice od drugih. Već smo imali prilike reći da je Veliki Krvolok imao smisla za humor. Diktatorima su se podizali spomenici za života, ali je nepoznato da je i jedan od njih sâm sebi otkrio spomenik. Da se na području Sjedinjenih Država netko dosjetio da bivšem i živućem predsjedniku podigne spomenik izbio bi skandal, ukoliko vijest ne bi završila u novinskoj rubrici rezerviranoj za telad sa sedam nogu, ribe s tri glave ili slična ukazanja i kremanska proročanstva. Sâm Clinton nebitan je za taj problem. Nije bitna ni njegova supruga koja obnaša treću, ako ne i drugu po značaju, funkciju u Sjedinjenim Državama. Riječ je o povredi demokratskih običaja i demokratskih rituala, a povrijeđeni su čak i totalitarni rituali, jer – ponavljamo – nepoznat je slučaj diktatora koji sâm sebi otkriva spomenik. Štoviše, čest sastojak totalitarnog rituala su skromnost i samozatajnost Vođe. Republika Kosovo se višestruko ponizila. Nadmašila je svojevremene budalaštine Tuđmanovog režima s Danke Deutschland i spomenikom Genscheru. Treba spomenuti i kalemegdanski spomenik Francuskoj, ali to je ako ništa drugo barem Meštrović. Manje je bitno što se Kosovo kao suverena i nezavisna država ponizila pred drugom suverenom i nezavisnom državom. Kosovo je prije svega drastično povrijedilo demokratski ritual. Pozdrav sa pijedestala: Razmahani Bil Photo: BETA/ARMI A Clinton? Bivši prvi čovjek prve demokratske države u historiji trebao je poslati privatno pismo u Prištinu i diskretno staviti do znanja kako spomenik nije dobar ni za njega ni za Kosovo, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je riječ o neukusnom otklonu od boljih demokratskih običaja. Možda je pismo trebala poslati i gospođa Državni sekretar i protiviti se da se njenom živućem suprugu podiže spomenik. Da ne govorimo o tome da mu je uz večeru ili doručak mogla sugerirati da barem ne putuje, sve zbog ugleda američke demokracije, ako je ugled demokracije američki nacionalni interes. Najveće kosovsko poniženje sastoji se u tome da se nešto slično nije moglo dogoditi u Sjedinjenim Državama. Da se grupa ekscentrika dosjetila nečeg sličnog u – primjerice – Cincinnatiju, Clinton bi poduzeo sve da to spriječi. Time se Kosovo vlastitom voljom pretvorilo u eksteritorijalni azil gdje je moguć neprobavljiv politički kič. Svjestan da su takva podilaženja taštini nemoguća u Americi, Clinton je pristao na izlet u Prištinu i time je dodatno ponizio. Clinton je Kosovu poslao poruku da ga smatra neozbiljnom državom, vašarištem u kojega će dolaziti živi demokratski političari da se zabavljaju na način koji je neprimjeren kod kuće. A kako je spomenik izliven u bronci – a bronca je trajna – Clinton je poslao i poruku da će Kosovo trajno ostati vašarište u kojem ne važe stara dobra pravila. Kako mu nije bilo neugodno? Nije li tjeskobno vidjeti sebe samog izlivenog u bronci? Je li imao kakve intimističke refleksije o trajnosti i prolaznosti? Doima se nadgrobno. Kao čitulja živom čovjeku. Ili se Clinton osjećao kao pijani maturant na izletu u egzotičnoj Nedođiji, na karnevalu gdje ništa nije važno i sve je dozvoljeno? Kad se pojavio srpski nacionalizam i kada je počeo od sebe tjerati članice jugoslavenske federacije nije bilo nužno da sve reagiraju tako neoprostivo blesavo. Njihova odluka da se od agresivnog srpskog nacionalizma zaštite uspostavom nezavisnih država možda je bila i razumna, kad im već ništa duhovitije nije palo na pamet. Problem je u tome što su propustile priliku da na neukus, glupost i nacionalizam reagiraju demokratski i sa stilom.