e-novine.com: Čiji su leševi sa dna Tise? Čiji su leševi sa dna Tise? ================================================================================ Milica Jovanović on 31.10.2009 - 15:27 Između šest i osam hiljada evra koštao je put u smrt za 18 nesrećnika s Kosova - bitno li je reći (?), albanske nacionalnosti - koji su se po mrkloj noći 16. oktobra utopili u hladnoj reci Tisi pokušavajući da se domognu boljeg života. Njihova tako tragična, apsurdna smrt, veoma je slična tragedijama s Mediterana o kojima smo toliko često puta slušali, kada bi nestala kakva barka sa afričkom sirotinjom i izbeglicama iz raznih ruandi, konga, sudana i drugih toponima užasa. Da, i mi imamo jedan takav toponim. Približno se prostire između paralela 42° i 44° severne hemisfere Zemlje i između 20° i 22° meridijana. Zove se Kosovo, ili Kosovo & Metohija, sve zavisi kako ga percepirate. Ali, bez obzira na način naše percepcije tog dela sveta, bilo da ga vidimo kao nekakvog dela srpske duše i svetinje ili pak slobodne albanske teritorije, Kosovo nas svakodnevno bolno podseća kako je lako razrušiti i uništiti sve što se može. Život na ratom uništenom Kosovu biće još decenijama popločan trnjem, suzama, tragedijama, jednom rečju tugom. Nema tamo ljudske sreće, a iako se neko i nasmeje, to je osmeh trenutka. Kao šlag preko govana. Prolazeći Kosovom pre izvesnog vremena, udobno zavaljen u relativno bezbedan automobil UNMIK-a, imao sam vremena na pretek da razmišljam o ljudima koji su sudbinom prokleti da žive baš na tom parčetu zemlje. Gledao sam te razorene kuće, blatnjavu decu, besposlenu omladinu kako tumara i pitao sam se kada će i oni, bez obzira da li se radi o Albancima ili Srbima, živeti život dostojan čoveka. Ma koliko bili srećni zbog proglašene nezavisnosti, Albanci su u suštini bili duboko nesrećni jer su znali da žive u zemlji bez perspektive. Tako mi je to izgledalo, gledajući taj život pored kojeg sam prolazio. A bio je jezivo nestvaran, stoput gori, u ekonomskom smislu, od onog srpskog za Slobinog vakta početkom devedesetih. Ako bi i pokušao da živi iole normalan život, prosečan Albanac bi morao da postane kriminalac. Ako bi izabrao život poštenog čoveka, živeo bi u teškoj sirotinji. Trećeg izbora nema. Ovih osamnaest ljudi, od koji su neki i sa svojom decom ipak krenuli ka tom trećem putu, nisu daleko stigli. Samo nekoliko stotina kilometara severno od svojih domova položili su svoje živote u ratu protiv nemaštine. Ne znam ko su ti ljudi, ali bih želeo da ih zamislim kao požrtvovane i vredne, svesne trenutka gde žive i šta im nudi takav život. Koji žele bolje, ali ne tako što će nositi pištolj ispod jakne, već upornim radom, kao fizički radnici, čistačice, konobari jeftinog restorana, đubretari, grobari... Tako ih zamišljam, kao pošten svet koji odlazi u bolju i lepšu budućnost. Daleko od srpske države, daleko od kosovske stvarnosti, daleko od Balkana. Da zaborave strahote srpskih paravojski iz devedesetih i albanskih kriminalaca iz sadašnjeg vremena. Da sebi i svojoj deci omoguće mirniji život. Blještavilo Zapada nažalost nikada nisu videli. Zaustavljeni su u Srbiji, ovog puta zauvek. Na dnu Tise završeno je putovanje za njih 18 ili više. Još se ne zna koliko je mrtvih, jer svakog dana alasi izvuku jednog novog utopljenika. Za osam hiljada evra ti ljudi su se ponadali da će zauvek okrenti ledja mučenju i patnji. U stvari platili su sopstvenu smrt. Nikada manje reakcija nije bilo u Srbiji zbog tako teške, epski bolne tragedije navodno njenih građana. Nije bilo u Srbiji zastava na pola koplja, Press, Kurir i Novosti nisu pisali o lelecima majki i baka za svojim najmilijima, nije se ovih dana slušala klasična muzika na elektronskim medijima širom Srbije. Nismo saznali ni kako se zovu. Za Srbiju, smrt njenih građana albanske nacionalnosti bila je tek telegrafska informacija, bez emocija. Samo vest. Kao kada se na Mediteranu udavi dvadesetak Somalijaca, pošto se njihova barka prevrne usled velikih talasa. Tako oholo ignorisanje jedne tužne činjenice, prosto u čoveku probudi neopisivi bes. Pa, onda, postavlja samom sebi brojna pitanja. Pa mu nije jasno, čemu onda mapa Kosova prilikom najave vremenske prognoze, čemu onoliko ubeđivanje sa Briselom oko pasoša i insistiranje Beograda da i Albancima šakom i kapom podeli nove crvene biometrijske putne isprave, pošto su i oni tobož "naši građani", čemu tolike pesme o srpskom Kosovu, toliki grafiti da je Kosovo Srbija, zbog čega se onomad skupilo nekoliko stotina ljudi ispred Skupštine? Da li zbog toga da svetu kaže da Kosovo neodvojivi deo Srbije? Ako je tako, onda induktivnom metodom začas posla dolazimo do jedne proste činjenice: da su u Tisi, u noći 16. okotobra, tražeći bolju budućnost, život izgubili građani Srbije s Kosova, a da samu državu Srbiju za to nije bilo briga ni najmanje.