e-novine.com: Preuveličavaju to što smo klali Preuveličavaju to što smo klali ================================================================================ Žarka Radoja on 03.02.2010 - 18:32 Još jedno istraživanje javnog mnjenja, ovoga puta sačinjeno za potrebe Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom „potvrdilo“ je da građani Srbije (možda i šire) ne žele priznanje genocida u Srebrenici - nijedan medij dostupan e-novinama nije saopštio ko je istraživao, na kolikom uzorku i kakvih su mentalnog, bračnog, imovnog i svakog drugog stanja, starosne, dobi kvocijenta inteligencije, nacionalne pripadnosti, bili ispitanici. Poslednje u šta bi se moglo posumnjati je da Srbi iz Srbije i susedne im Republike Srpske žele da priznaju kako su „Lasta“, „Raketa", „Autoprevoz“ i još poneki državni i privatni autoprevoznici terali karavane smrti ka stratištima ili sa njih, te da je realizator genocida Ratko Mladić bio na platnom spisku ispitanika (ako postoje) do maja 2001. Baš se zakuvalo, namera koju je izrekao predsednik Srbije Boris Tadić usred Banjaluke koja je ranije, u teškim mukama, pod ozbiljnom presijom, iskazala minimum pristojnosti i čija je skupština priznala genocid. Publikovanje navodnog istraživanja dolazi u finišu baražne vatre koja ima za cilj pomirenje nekad nepomirljivih struja u vladajućim strankama Socijalističkoj partiji Srbije i Demokratskoj stranci, te usred očijukanja sa pritajenim fašistima iz Srpske napredne stranke. Možda se nešto dogovorimo, ali, eto, narod neće. Obznanjeno je, dakle da je 46,2 odsto građana Srbije za usvajanje komada papira kojim bi bili osuđeni svi zločini u bivšoj Jugoslaviji, dok se za dve deklaracije, jednu o Srebrenici i drugu o zločinima nad Srbima, izjasnilo 20,3 odsto građana. Taman toliko je i protiv donošenja bilo kakve rezolucije o zločinima počinjenim u vreme krvavog raspada bivše Jugoslavije, sve do Dejtonskog sporazuma. Za odgovor „nemam stav“ ili „ne znam da li su rezolucije potrebne“, izjasnilo se, saopštava Ljajićev savet, 12,7 odsto ispitanika, a možda je i najvažniji rezultat odgovor na pitanje „kakvo je vaše mišljenje o zločinima nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine“. Poslovno sposobni, njih 55,2 odsto iz Srbije veruju da je reč samo o jednom od zločina „čije su razmere naši neprijatelji i mediji zlonamerno preuveličali“. To podseća na reči predsednice parlamenta Slavice Đukić - Dejanović da je prava reč za to što se dogodilo u Srebrenici zločin. Genocid u Srebrenici negira i smatra da je sve izmišljeno 6,7 odsto ispitanika, a 22,4 odsto Rasimovih sagovornika nema stav o genocidu koji su finansirali. Za 15,7 odsto građana Srbije zločin u Srebrenici je jedan od najtežih zločina koji se dogodio u ratovima devedesetih u bivšoj Jugoslavije (gde li toliko iskopaše). Providno je, priprema se novi pakt na kostima, kao, evo narod neće, kako da pristanu narodni predstavnici. U skupštinskom restoranu neki nagađaju, a neki znaju, ko piše dokument koji bi trebalo da saopšti svetu da smo klali, a srbstvu da su klali i oni. „Međunarodni sud pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije 2007. godine, donosi presudu kojom se utvrđuje da Srbija nije direktno odgovorna za genocid u Srebrenici, ali da je odgovorna što ga nije sprečila, kao i zato što još uvek nije uhapsila Ratka Mladića. Predsednik Srbije Boris Tadić tim povodom izjavljuje da Srbija ima obavezu da po hitnom postupku usvoji Deklaraciju o Srebrenici i da će svi oni koji u Skupštini budu glasali protiv Deklaracije glasati protiv nacionalnih interesa Srbije. Deklaracija nikada nije stavljena na dnevni red Skupštine“, podsetilo je osam nevladinih organizacija, „NATO pešadija“, znamo šta misle. Nije baš uputno prognozirati, ali da se podsetimo nečeg za šta nema 126 glasova u Skupštini Srbije; reč je o Predlogu deklaracije koji je parlamentu jula prošle godine uputio poslanik Žarko Korać, predsednik Socijaldemokratske unije. U tekstu se konstatuje da „ genocid ne sme da se veliča, ne sme da se negira i ne sme da se zaboravi i da suočavanje s prošlošću zahteva sistem institucija, mehanizama i procesa, koje je Srbija dužna da usvoji i primeni“. „Republika Srbija se obavezuje da će razotkriti i kazniti svako ideološko opravdanje zločina; da će građanima otvoriti mogućnost da odbace kompromitovane vrednosne stavove, i da će onemogućiti instrumente, aktere i posledice masovnog nasilja iz javnog i društvenog života; da će obezbediti vrednosni diskontinuitet sa lošom prošlošću usvajanjem mera i propisa koje će predstavljati pravni okvir za odricanje politike zločina a kako bi se afirmisao adekvatan sistem vrednosti i reafirmisao izgubljeni osećaj za pravdu; da će podsticati takav politički dijalog koji neće otvarati prostor za pravnu instituzionalizaciju zločina niti dovoditi u pitanje elementarni smisao kategorija ispravnog, dobrog i pravednog ponašanja; da će usvojiti sve mere kako bi pitanje odgovornosti za zločin postalo stalna tema u političkom i javnom životu; da neće dozvoliti prihvatanje posledica zločina, tako što će pravdanje genocida predstaviti kao legitiman politički stav; da će poštovati presude koje su jasno definisale pravni karakter zločina genocida izvršenog u Srebrenici; da će se jasno obratiti žrtvama i njihovoj zajednici i priznati da je zločin izvršen u naše ime, i tim činom legitimne i moralne demonstracije distancirati se od zločina“, predlaže poslanik Korać ono što neće biti usvojeno. Pogotovu ne to da će ovakva država „ usvojiti sve mere kako bi pitanje odgovornosti za zločin postalo stalna tema u političkom i javnom životu; da neće dozvoliti prihvatanje posledica zločina, tako što će pravdanje genocida predstaviti kao legitiman politički stav“. Može li neko da zamisli makar učtivu deklaraciju/rezoluciju u Srbiji danas, sa Dačić - Tadićevom vladom i poslaničkom većinom koju pripomažu pojavni oblici života koji se teškom mukom uzdržavaju da kažu „Malo je bilo“, ili kao oni njihovi kuražni potomci koji na bilbordima u znak sećanja na žrtve ispisuju „Biće repriza!“. Nakon snimaka okrutne egzekucije Bošnjaka u Trnovu učinilo se namah da je čak i ovde proradila savest; slušajmo novu raspravu o Srebrenici i pažljivo hodajmo gradom. Možda je u blizini neki poslanik.