e-novine.com: Profesionalni kukavičluk Gorana Milića Profesionalni kukavičluk Gorana Milića ================================================================================ Žarka Radoja on 07.07.2010 - 13:12 Nakon što sam vidio najavu za nedeljni dnevnik HTV-a, 4. 7, u kojem je prilog “Konjic, Bosna i Hercegovina, nikad korišteno atomsko sklonište” bombastično najavljen riječima da je u okolici Konjica sagrađeno atomsko sklonište za maršala Tita i najuži partijski i vojni vrh, pomislio sam zašto to ne pogledati. U najavi je istaknuto da je u sklonište uloženo 26 godina rada i pet milijardi dolara troškova, pa sam htio da vidim kako izgleda nešto građeno toliko dugo i u što je ulupano toliko novca. Dnevnik počinje, 19:30, voditelj je Goran Milić, dopisnik iz New Yorka osamdesetih, voditelj dnevnika TVBG, glasnogovornik Summita nesvrstanih u Beogradu 1989., urednik na YUTEL-u početkom devedesetih, u drugoj polovici 90-ih počeo raditi na HTV-u, proglašen za novinara godine 2006... Uh, moram priznati da već duže vremena imam problem sa Goranom Milićem. Naime, blago rečeno ne mogu ga smisliti. Sama njegova pojava na televiziji čini me jako nervoznim. Razlog za to leži u emisiji emitiranoj jednog nedeljnog popodneva na HTV1, krajem devedesetih. Voditelj i urednik emisije Goran Milić, mrtav hladan je najavio prilog Smiljka Šagolja “Herceg-Bosna leti u nebo”, o proizvodnji nekakvih aviona u jednom gradu (nažalost, ne sjećam se koji je grad u pitanju) u “Herceg-Bosni”. Da, baš je tako rečeno, “Herceg-Bosni”, tvorevini koja je prestala postojati još 1995., za Smiljka i Gorana očito je i dalje postojala. Šok! Da, to je on, Smiljko Šagolj, ratnohuškački novinar iz vremena prve polovice devedesetih (“A Muslimani su još uvijek u Makarskoj”), čovjek zbog čijeg je načina izvještavanja uveden pojam “šagoljanje” ( sinonim za novinarsko laganje), kojeg od sredine devedesetih nismo mogli vidjeti na HTV-u. Naravno da Goranu Miliću nikad nije palo na pamet pustiti u eter što je sve odletilo u nebo u toj istoj “Herceg-Bosni”, a ponešto od toga sigurno i zaslugom Smiljka Šagolja. Zašto? Jer za takvo nešto je potrebna hrabrost. Od tada, prva misao koja mi pada na pamet na spomen Gorana Milića je da je to čovjek koji je vratio Smiljka Šagolja na javnu televiziju (srećom privremeno, ne sjećam se da sam njegovu “šeretsku” pojavu više ikad vidio u programu). Karijera je krenula uzlaznom putanjom onog trena kad se javio iz Sarajeva, lažući da je ispred Berlinskog zida: Smiljko Šagolj, dno bh. novinarstva Photo: slobodnaevropa.org Mnogi moji prijatelji koje cijenim bili su oduševljeni njegovim putopisima, pa sam neke pokušao i pogledati, ali sam izdržao maksimalno 10 minuta, jer ne vidim zašto bi mi bile zanimljive stvari kao što su cijena ćevapa u bosanskim gradovima, za koju se nogometnu reprezentaciju navija u Banjoj Luci, visina kazne za prebrzu vožnju u Finskoj, cijena piva u skandinavskim gradovima, uspjesi naših gastarbeitera koji su vlasnici restorana, ko im od poznatih osoba dolazi na večeru... Ukratko, do tih podataka se može doći i googleanjem. A i nisam nimalo oduševljen novinarstvom tipa “jao što sam ja pametan, elokventan, tečno govorim strane jezike, putujem svijetom, zaustavljam prolaznike i pri tome još dobijam dnevnice”. A što tek reći za priznanje “novinar godine” koje je dobio 2006., pri čemu mu je protukandidat bio Drago Hedl, čije je dosege u polju istraživačkog novinarstva nemoguće nabrojati?! Kako to nazvati nego pobjedom slatkorječivosti kombinarane sa podilaženjem TV publici nad ozbiljnim i odgovornim novinarstvom. Dakle priznajem, Milić mi nije omiljeni novinar i na svaku njegovu pojavu na ekranu nervozno reagiram i unaprijed sam spremam popljuvati sve što kaže i objavi, jednostavno se ne mogu nasmijati na njegove šale, pošalice, fore i fazone. I ne mogu biti objektivan u prosudbi njegovog rada. Znači, ovaj tekst nikako ne može biti objektivan i to mu nije niti namjera. No, da se vratim na nedeljni dnevnik. Među prvima ide prilog o teškoj situaciji u kojoj se nalaze poljoprivrednici i seljaci koji na, ne slučajno. postavljena pitanja novinara kako je prije bilo najčešće odgovoraju: “prije je bilo bolje”. Zaključak Gorana Milića: “Eto, neki kažu da je prije bilo bolje”. OK Gorane, dobro si to uočio, baš su tako rekli, ali kad to ti ponoviš zvuči nekako dramatičnije i ozbiljnije, idemo dalje sa dnevnikom. Zatim dolazi na red prilog o teškoćama s kojima se susreću investitori u Hrvatskoj, točnije o milijardama kuna koje su blokirane zbog sudskih sporova. Naravno, našlo se tu i mjesta za Tomu Horvatinčića i njegov projekt “Cvjetni trg”, vrijedan između 130 i 150 milijuna eura, koji je stalno u fazi kreni-stani zbog sudskih sporova. Ni riječi o nepravilnostima vezanim uz projekt “Cvjetni trg”, manjkavostima izdavanja lokacijskih dozvola, odstupanja u prostorno-planskim dokumentima, kao ni o tome da su DORH i Ministarstvo kulture potvrdili nezakonitosti u projektu “Cvjetni”. Goran Milić apelira da se sporovi riješe što prije, ne sugerirajući, naravno, u čiju korist. Pošteno i objektivno, nema šta. OK Gorane, idemo dalje. Je li trošio više on ili današnji tajkuni: Titovo sklonište u Konjicu Photo: Stock To je bio lagani uvod za priču iz vremena kad se odlučivalo o investicijama olako, a odluke su se donosile tajno i sve to bez sudskih sporova i bez protesta, kako nam je prilog “Maršalov podzemni grad” najavio Milić. Vidjeli smo kako iznutra izgleda tajno atomsko sklonište, sobu koja je bila namijenjena Titu, njegov krevet u kom nikad nije spavao, čekaonicu namijenjenu ljudima iz partijskog i vojnog vrha koji bi čekali na prijem kod druga Tita da je to sklonište ikada bilo korišteno, telefonsku centralu (najmoderniju iz tog doba), izjave nekolicine građana Konjica, i to je bilo, uglavnom, sve. Sve što je prikazano u prilogu nije sporno i sve to stoji. Ali me nešto muči: pa dobro, Gorane, otkuda ti hrabrost za “senzacionalno” otkrivanje istine o Maršalovom atomskom skloništu? Spavaš li mirno, bojiš li se da će ti UDBA pokucati na vrata? Jer sudeći po izjavama vodećih HDZ-ovaca i hrvatskih biskupa, komunistička opasnost još prijeti. Kominističke aveti prošlosti su spremne da iskoče svaki tren iz samog ždrijela pakla! Ili je ipak u pitanju jednostavno to da nam Goran Milić objavljuje ovakvu ekskluzivu 2010. jer za to nije potrebna ama baš nikakva profesionalna hrabrost? Mada ima nešto u tome što me jako zabavlja, a to je da nam nekadašnji glasnogovornik Summita nesvrstanih, a čijeg je pokreta Maršal jedan od osnivača, otkriva na kakve je sve besmislice naš novac utrošio taj isti Maršal. Za razliku od naših tranzicijskih investitora koji, jadni, ne mogu ostvariti projekte u koje su uložili svoj novac, jer ih u tome sprečavaju “tamo neki neradnici, glumci i šačica od par hiljada građana”. Moram priznati da jedva čekam iduću nedelju da vidim kakvo će nam senzacionalno otkriće predočiti Goran Milić. Možda saznamo da je Tito lovio medvjede u okolici Bugojna? Ili zašto ne napraviti popis imovine u bivšoj Titovoj vili na Brijunima, da vidimo gdje je još naš novac bačen? Mada taj popis ne može biti cjelovit jer će sigurno nedostajati dva para Titovih kupaćih gaća koje su posudili Jure Radić i Franjo Tuđman da bi se mogli okupati u jesen ‘92. Svoje su zaboravili ponijeti.