e-novine.com: Oliverova putovanja Oliverova putovanja ================================================================================ Tomislav Marković on 06.03.2010 - 13:41 Photo: Dragan Kujundžić Ponedjeljak, 1.3.2010. Tiho – tiše – Nataša Zaživio po hrvatskim novinama neki novi bon-ton po kojemu ispada da je vrhunac nepristojnosti uznemiravati čitatelje problemima novinara. Naviješta li nam se time dolazak vremena u kojima novine neće pisati ni o čijim problemima, jer ih više neće biti? Mislim, neće biti problema, a ne novina koje bi o njima pisale. Jer novina će, naravno, biti uvijek. I kada ne bude novinara. I možda je baš to ključ za čitanje bon-toniranih novina. A sad vas molim da, iz kojeg god vam ključa drago, pročitate činjenicu da nijedne hrvatske novine, izuzev tjednika Novosti, nisu objavile niti slova o tužbi kojom Slobodna Dalmacija od svoje bivše novinarke i urednice Nataše Škaričić potražuje 190 tisuća kuna na ime navodnog kršenja načela ekskluziviteta. Ako dobrohotno mislite da su se Novosti domogle ekskluzivne vijesti, na krivom ste tragu. Nju je ekskluzivnom učinilo samo to što su svi ostali ekskluzivno prešutjeli da im je Hrvatsko novinarsko društvo dostavilo priopćenje koje završava ovako: "Bojimo se da je namjera Slobodne Dalmacije psihički i financijski uništiti Natašu Škaričić, te ju, iz razloga poznatih samo vodstvu SD-a i EPH-a, vlasniku tih novina, prognati iz hrvatskog medijskog prostora. Smatramo da je ovakva demonstracija odmazde najvećeg hrvatskog novinskog nakladnika opasna i krajnje uznemirujuća za sve novinare u Hrvatskoj." Novinari u Hrvatskoj se, kako vidimo, nisu dali uznemiriti niti su sebi dopustili da uznemire čitatelje. Iako među čitateljima ima puno onih koji bi se rado uznemirili, jer pamte tekstove Nataše Škaričić o bolestima hrvatskoga zdravstva i znaju da je otkaz zaradila zato što ih nije htjela poštediti uznemirujuće vijesti o brifingu na kojem je resorni ministar naložio glavnim urednicima novina kako se smije a kako ne smije pisati o zdravstvenoj reformi. Ima čitatelja koji su, unatoč novinskom zatajivanju, pronašli gdje će pročitati kako je matična redakcija šikanirala Natašu Škaričić u otkaznom roku i zbog čega se novinarka odlučila na zlodjelo pisanja za drugi list. Ima čitatelja koji u kažnjavanju novinarke prepoznaju brutalan pokušaj discipliniranja čitavog medijskog prostora i koji svoje mjesto u tom prostoru brane tako što se ne daju disciplinirati. Takve čitatelje uznemiruje baš to što ih neuznemireni novinari štite od uznemiravanja. Jer čitatelji slute da bi taj bon-ton uskoro mogao ozvaničiti mjeru nove pristojnosti po kojoj je poželjno da novinari ne pišu i da čitatelji ne čitaju, da ovi prvi samo rade u novinama, a da ih ovi drugi samo kupuju. Utorak, 2.3.2010. Lijepi naši Radovanovi svjedoci Ništa od onoga što je optuženi Radovan Karadžić izgovorio u svojoj trosatnoj uvodnoj riječi pred Haškim tribunalom čovjeka ne može isprovocirati da otvori laptop i napiše nešto što već nije napisao. Sve se to već nebrojeno puta i čulo i čitalo i komentiralo: i kuknjava zbog 500 godina pod Turcima, i planetarna zavjera protiv Srba koja je rasturila Jugoslaviju kako bi na njenim razvalinama obnovila Habsburšku Monarhiju i Otomansko Carstvo, i krivnja islamskih fundamentalista za rat u Bosni i Hercegovini poveden s ciljem zatiranja kršćanske većine... Sve u svemu, još jedan očekivani delirij Karadžićeva okoštalog uma kojemu, čini se, više nitko ne može pomoći: ni njegov vlasnik sa svim svojim znanjima iz oblasti psihijatrije i bijele magije, ni endokrinolozi ni patolozi. Ta naizgled razbarušena frizura na Karadžićevoj glavi funkcionira kao kaciga i sve što se pod njom ispili dosadno je kao dnevna zapovijest u vojsci. Ili kao predug uvod u kratkom tekstu. Jedino što bi u ovoj fazi suđenja moglo biti zanimljivo, ostat će skriveno iza šifre KDŽ-263 koja označava prvog zaštićenog svjedoka. Što ako taj neznani svjedok optužbe, čiji bi se iskaz trebao čuti u srijedu ujutro, bude netko od hrvatskih dužnosnika? Netko poput Jure Radića ili Miomira Žužula koji su u svojim dosadašnjim haškim svjedočenjima pobijali raširenu tezu o dogovorenoj podjeli Bosne i Hercegovine između Miloševića i Tuđmana? Netko tko je tvrdio da je ovaj potonji bio toliki zagovornik cjelovitosti BiH da bi mu – da je poživio – morala pripasti čast da danas-sutra sjedi u Haagu, naravno, ne kao optuženik nego kao zaštićeni svjedok optužbe KDŽ-263 u slučaju Karadžić? Ako se pitate zašto bi identitet hrvatskoga krunskog svjedoka Karadžićevih zlodjela morao biti zaštićen, pokušajte načas zamisliti na što bi naprimjer sličilo svjedočenje neskrivenog Hrvoja Šarinića. Mislite da bi Karadžić izdržao i tri minute bez da ga podsjeti na Graz i Ženevu, a da pritom iz samilosti prema nezaštićenom svjedoku ne spomene ni K od Karađorđeva? Mudrije je, dakle, da takav hrvatski svjedok o obrani suverene BiH govori iza neprozirnog stakla i elektronski mutiranoga glasa, da optuženi ne skuži svjedoči li to Žužul, Granić, Šarinić ili Radić. Ili možda Haris Silajdžić. S hrvatskim dužnosnicima u ulozi svjedoka obrane već bi išlo lakše. Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić se, recimo, ne bi morao kriti iza nekakvog KDŽ-a da i pred sudom ponovi da su se većinski kršćani u BiH borili protiv onih koji su srušili njujorške Blizance, ljubi ga brat Radovan! Čekajuć zaštićene svedoke: Radovan Karadžić, koljač Photo: EPA/MICHAEL KOOREN/POOL Srijeda, 3.3.2010. Oliverova putovanja Nije zamjeriti dječaku Oliveru Dragojeviću. Nije on kriv što mu se najveći dječački san ostvario tek blizu 60. rođendana. Bio je to, ako me Alzheimer ne vara, koncert u pariškoj Olympiji. Nije zamjeriti ni Parižanima što nisu pohrlili da čuju ikonu dalmatinske umilne glazbe, jer – sve i da su htjeli – teško da bi našli ulaznicu. A ne zamjerite ni Onome Gore Koji Dječacima Ostvaruje Najveće Snove što nije htio da Oliver bude razočaran njegovom uslugom, pa je Olympiju napunio provjerenom publikom koja zna svaku Dragojevićevu pjesmu. Uglavnom, Oliver je u Olympiji gostovao uspješno, njegova vjerna publika još uspješnije, kao što se moglo vidjeti na TV-snimkama i na celebrity-fotkama po hrvatskim magazinima. Odvažio se potom splitski pjevač da otkrije još jedan najveći dječački san, veći od onoga najvećeg ostvarenog: koncert u njujorškom Carnegie Hallu. Onaj Gore prihvatio je i ovaj izazov, bez zanovijetanja i podsjećanja da je svoju dužnost prema Oliveru već izvršio. Dao si je truda da i Carnegie, po uzoru na Olympiju, napuni Oliverovim fanovima, nešto onima iz iseljene Croatije, a nešto i onim neizostavnima iz domovinske jet-setovske Hrvatske, koja je samo za tu prigodu preletjela Atlantik. Jedino što nije uspio namaknuti dovoljno novaca za sve to skupa, pa se u potragu za sponzorima morao uključiti i tadašnji premijer Ivo Sanader. A onda je Oliver nakon Carnegieja skontao da bez straha može otkriti i najveći među svim svojim najvećim dječačkim snovima, te je od Onoga Gore naručio nastup u londonskom Royal Albert Hallu. Onaj Gore se ni ovaj put nije oglušio, ali nije ni odriješio kesu, pa je Oliveru ostalo da se sam pobrine za sponzore. Srećom po snenoga dječaka, na čelu Splita se zatekao gradonačelnik sa sluhom za estradu koji je iz gradske blagajne spremno odvadio 350 tisuća kuna kako bi se i ovaj Oliverov najveći san mogao ostvariti. Dječakova sanjana samopromocija dobila je financijski status promocije Splita, pa će Grad platiti i gostovanje svoga visokog izaslanstva u Royal Albert Hallu. Pjevat će dužnosnici, skupa s ostatkom publike u londonskoj dvorani, sve Oliverove pjesme kao da su na karaoke-partyju, slaveći ostvarenje još jednog dječačkog sna. Promovirat će se splitska provincijska grandomanija, odavno definirana onim olinjalim "Ča je pusta Londra kontra Splita grada". A pusta Londra neće znati ništa, pa ni to da i pjevač i njegova vjerna publika koja će napuniti Royal Albert Hall stižu iz grada u kojem nema poštene koncertne dvorane. Valjda zato što je djeca ne znaju sanjati. Četvrtak, 4.3.2010. Preprodavač vukovarskih ruševina Ljetos je vukovarski gradonačelnik Željko Sabo pokucao na vrata svoga splitskog kolege i imenjaka kako bi ga podsjetio da u centru Vukovara posjeduje ruinu nekadašnje robne kuće Nama. Nije Sabo Kerumu nabijao na nos njegova dugogodišnja obećanja da će na tom mjestu izgraditi "prelijepi višenamjenski objekt dostojan imena grada-heroja", niti mu je – kao što je mogao – pokazao fotografiju njegovog posjeda koji danas izgleda još zapuštenije i zapišanije nego kad ga je splitski poduzetnik kupio. Nije Sabo Kerumu izbrojio sve Božiće koji su protekli od onoga 2007. za kada je najavljeno spektakularno otvaranje staklenog zdanja s rotirajućom kupolom na vrhu, u kojemu bi se zaposlilo stotinjak Vukovaraca. Gradonačelnik Vukovara je, naprotiv, prema Kerumu pokazao ono pretjerano razumijevanje kakvim skroman i pošten svijet nezasluženo časti bogate silnike. Trudio se Željko Sabo pokazati da on, kao čovjek iz postradalog i siromašnog grada, shvaća sve što bi nezasitnog splitskog parajliju moglo mučiti. Razumijevao je baš sve: od dežurne recesije pa do praktičnih problema s izgradnjom megalomanske podzemne garaže zbog koje bi vjerojatno trebalo iskopati novo, zaobilazno korito Dunava. Nudio je vukovarski gradonačelnik Kerumu zamjensku lokaciju gdje bi ovaj mogao ostvariti svoje parkirališne vizije, ali suvislog odgovora nije dobio. Nedavno je Sabo doznao – naravno, ne od Keruma – da je vlasnik Namine poluruševine u centru Vukovara odlučio prodati objekt i da mu je već odredio cijenu od 10 milijuna kuna. Ne djeluje Željko Sabo kao čovjek koji bi sada nazvao imenjaka Keruma i pitao ga je li mu tih 10 milijuna kuna cijena dostojna imena grada-heroja. I teško da bi se u cijelom Vukovaru pronašao zajedljivac koji bi splitskoga preprodavača vukovarskih nekretnina priupitao je li mu tih 10 milijuna kuna dovoljna naknada za dragocjeno vrijeme što ga je utrošio na javno razmetanje svojom humanitarnom investicijom. Navikli su ljudi tamo, nažalost, da torbari iz cijele Hrvatske pred njih istresaju samo prazna obećanja i još praznije fraze o gradu-mučeniku, gradu-heroju i gradu kojega će njihov novac učiniti Feniksom. Stoga će i za ovih 10 milijuna kuna, što će ih trgujući njihovim ruševinama zaraditi ratni i poratni profiter koji samoga sebe časti titulom "socijalno najosjetljivijeg političara u Hrvatskoj", Vukovarci u najgorem slučaju reći: "Pozlatile mu se, akobogda!" Spašavajući svoj novac, Kerum će spasiti i njihov obraz. Jer ni od koga neće žicati braniteljsku povlasticu za ferrari s vukovarskom registracijom. Petak, 5.3.2010. Tko će puhnuti u slovački rog? Je li vam smiješno kad danas u hrvatskim novinama pročitate vijest da je slovački parlament usvojio Zakon za podršku domoljublju koji propisuje obavezno izvođenje nacionalne himne u školama na početku svakog radnog tjedna, obavezno uvođenje nastavnog programa domoljubnog odgoja i još mnogo toga obaveznog i domoljubnog? Suosjećate li s malim Slovacima koji će od 1. travnja ove godine biti izloženi tom ozakonjenom utjerivanju domoljublja u glavu, srce i kosti? Ili slovačkim nacionalistima zavidite što su uspjeli ozakoniti ono što njihovoj hrvatskoj bratiji nije pošlo za rukom? Meni izglasavanje slovačkog Domoljubnog zakona neodoljivo priziva u sjećanje Hrvatsku otprije desetak godina, kada je najvažniji pedagoški projekt Ministarstva prosvjete pod vodstvom Božidara Pugelnika bio da pjevanje državne himne učini svakodnevnim školskim ritualom. Doneseno je tada nekakvo Stručno mišljenje Ministarstva prosvjete o izvođenju državne himne u školama i učeničkim domovima, u kojemu se – između ostaloga – stručno mislilo i to da je "himnu najbolje pjevati jednoglasno" i da pritom nitko ne smije zabušavati: ni učenici, ni nastavnici, ni uzvanici. Stručno se mislilo i to da se "Lijepa naša" treba izvoditi "u A – duru, jer je C-dur (u kojem je himna zabilježena na najvećem broju snimki) previsok, pa djeci onemogućuje da se spontano priključe pjevanju". Osim muzikologa konzultirani su valjda i kardiolozi, jer ne znam tko bi drugi bio pozvan za stručnu preporuku da se "tijekom pjevanja himne položi otvoreni dlan desne ruke na grudi, tj. na srce", jer se "time dodatno obilježava posljednji stih napjeva 'dok mi živo srce bije'". Ne znam je li se radilo o propustu stručnih mislilaca, ali u Stručnom mišljenju nije bilo preporuke što đaci trebaju raditi s rukama dok pjevaju pretposljednji stih "dok mu mrtve grobak krije": da li otvorenim dlanom imitirati lopatu ili se prostrti po podu ili uraditi nešto treće, stručno domišljenije? No, i to će se valjda domisliti ako slovački primjer osokoli i hrvatske utjerivače domoljublja. Pa će vam radni dan počinjati himnom, kao što sada počinju drugoligaške vaterpolo utakmice. Hoćete li vi to nazvati državnim nasiljem ili banalizacijom državne himne kao nedostatkom poštovanja prema istoj, zagovornicima domoljubnih zakona bit će sasvim svejedno. Jer nije njima stalo do vašega poštovanja nego do strahopoštovanja, s naglaskom na prvi dio te riječi. Stoga zapjevajte: "Iznad Tatra sijeva, grmi gromovina... grmjet će i 'Lijepa naša domovina'!" Ne pitaj me za prvi kredit: Miomir Žužul Photo: EPA/SEPPO SIRKKA Subota, 6.3.2010. Samostanski poduzetnik Miomir Žužul Privatni poduzetnik u oblasti visokoga školstva Miomir Žužul ustao je u obranu privatnosti svoga Međunarodnog sveučilišta u Dubrovniku. Tek što je postao sretni dobitnik milijunskog kredita od Hrvatske banke za obnovu i razvoj, novinari su ga umjesto čestitkama saletjeli nezgodnim pitanjima o nenamjenski ulupanom novcu od prethodnog kredita, na koja bivši ministar vanjskih poslova nije pronašao ni diplomatskiji ni inteligentniji odgovor od ovoga: "Kako smo potrošili prvi kredit, privatna je stvar Sveučilišta." Efektna završnica rečenice zaslužuje da bude ponovljena, i to usporeno zbog potpunijeg užitka. Dakle: "... pri-vat-na je stvar Sve-u-či-liš-ta." Otkud nekome ideja da jednom sveučilištu pripisuje privatne stvari, to valjda može objasniti samo klinička psihologija koja je, onako uzgred, Žužulova struka. To neka klinički psiholog Žužul pita istoimenog privatnog poduzetnika, ako ga jednom polegne na kauč. Otkud pak nekome bahatost da koristi takvu argumentaciju, e to bi već morala objasniti socijalna patologija. Bogu hvala, nisam poslovao sa Žužulom, pa me, eto, ne zanima kako je potrošio prvi kredit. O tome je javno govorio njegov bivši poslovni partner Neven Cirkveni kad se zbog Žužulova "neracionalnog korištenja financijskih sredstava" povukao iz zajedničkog visokoškolskog biznisa. Je li novac od kredita namijenjenog uređenju sveučilišnih prostorija unutar Dominikanskog samostana završio u čarapi ili u tunelu, ja u to ne bih ulazio. Ni u novac, ni u čarapu, ni u tunel, ni u samostan, a ne bih bogme svratio ni na svadbu. Jest da mi djeluje krkanski kada netko, usred grada u kojem ne uspijeva potrošiti novac na ono za što ga je dobio, priređuje glamurozno vjenčanje svoje kćeri koje pred Bogom verificira kardinal doveden iz obližnjeg Washingtona, ali to je moja privatna stvar. Ostala bi ta svadba Žužulova privatna stvar, koju ne bih ni notirao, da on sam od tog obiteljskog čina nije napravio javni foto-session za potrebe pokazivanja bogatstva i moći. Ali on je svjesno nametao svoju javnu privatnost, misleći da će time steći i privatnu javnost, onu koja ne postavlja nikakva pitanja. Stoga "privatna stvar Sveučilišta" koju sad poteže Žužul nije priprosti gaf nego uvriježeni način ponašanja u javno-privatnim partnerstvima što ih ljudi njegova kova uz politički blagoslov sklapaju sa samima sobom. Samo u takvim partnerstvima može niknuti ovako skladna gradnja suživota između Crkve, visoke politike i osrednjeg poduzetništva koja se financira javno, kreditom državne banke, a krčmi privatno, za račun državnog ljubimca. *Tekstove prenosimo iz Novog lista, uz dozvolu urednika i autora