e-novine.com: Kako je Karadžić 44 mjeseca ubijao Sarajevo Kako je Karadžić 44 mjeseca ubijao Sarajevo ================================================================================ Tomislav Marković on 26.10.2009 - 14:47 Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine. Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu, iz rodne Crne Gore, doletale granate KAFANSKA Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju Srpski bardi. Dojadilo im da barduju Pa stali da nas bombarduju. Kad su počeli peglati Sarajevo, Svojim tobdžijama Stihoklepac je rekao 'Nako po domaćinski: Nek vam je sretno i berićetno. Umije, nema zbora. Umije k'o psihijator. Kad se obraća Srbima, gleda im u oči Ko da će svakog trena iz džepa da potegne Sudsku dozvolu za pretres po svakoj srpskoj duši. A ona njegova ženica uvijek uz njega k'o Jovanka uz Titu. Ali se Joka vječito smiješila, A ova nam je preozbiljna, kao da vazda ide za kovčegom mrtvačkim! Pravo zboreći, dječiji pjesnik sa Durmitora Ništa novo nije ni mogo izmisliti: Ovo se stoput dešavalo: usrećitelji čovječanstva Vazda su voljeli, potocima, krv ljudsku prosipati. I nije prvi put kama postala sluškinjom teologije! A kako bismo nadrljali da ne postoje UN Koje nas časte, povremeno, pokojom rezolucijom što Stihoklepca opominje da baš sve, majka mu stara, ne potamani po Sarajevu. Nego nek' razgodi. Nek' nešto i svom unuku ostavi za tamanjenje. Ali polako. Pilići se broje u jesen. I strogo po zakonu: Prvo mu prirediti pravedno suđenje, potom ga objesiti, što reče šerif iz onog kaubojca. Ako pak Stihoklepac izrazi želju da bude U fraku obješen, ja ću se lično, ugledom svojim, založiti da bude u fraku obješen. I navratiću, ponekad, da mu zavrtim konopac. Photo: Stock KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI ustrijelio dijete u naramku prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože, rekla sam, prekrižen si za sva vremena i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega, naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba A drugi – kako god hoće Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa na mene sručila ako bih prestala u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene A drugi – kako god hoće Sve se kotrlja po starome Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako, bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla Bez boga, nekako lakše se pješači kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim da su mi ruke prazne IMALO JE, NEĆU DA KAŽEM, RADOSNIH TRENUTAKA Recimo, kad smo nosili njihove lješeve. Najdraži posao. Inače, najviše smo se bojali SRNE. Toliko umilno ime, s toliko otrova! Iako nije bilo struje, do deset nije nam bilo spavanje dozvoljeno. Sjediš u mraku, čekaš kad će stražari upasti da te pretuku. A oni piju, gledaju televiziju i čekaju da se u njima dovoljno mržnje nakupi. Još ako SRNA objavi gubitke, onda nam sljeduju batine gore nego inače. Nekad batine do smrti. A mi, u tmuši, nagađamo kakve su vijesti. I trudimo se da doznamo gledaju li večeras TV dnevnik. I svak je od nas od srca želio da nema gubitaka. Ili bar da ih ne objave. Naravno, krili su ih i bilo nam je isprva čudno što SRNA povremeno objavi broj poginulih. Što smo, ubrzo, shvatili kožom: batinaška je revnost ovim ciframa bivala žestoko podstaknuta. A nekad ne upadnu. Već puste da slušaš krike koji se u srce zabijaju kao čelične čačkalice. Photo: Stock SVAŠTA LI MI SE IZDOGAĐALO za četrdeset četiri mjeseca. I ja bih, ko onaj stari, mogao reći: nema nijedne muke koja me nije snašla, jedino što nisam rodio. Ali stvari s početka rata potresale su me triput teže. Kasnije, čovjek, zar, ogugla. U maju, naši uhvate u Hrasnom dvojicu snajperista i bace sa nebodera. Za jednog, ni po čuda: Srbin s beskrajne trake. Kad priča, poželiš da mu zavrneš rukav i potražiš mu broj proizvodni utetoviran u mišicu. Drugi je bio najbolji prijatelj koga sam imao. Gurnuo bih, za njega, obje ruke u vatru. Karadžić ga opsotonio. Izuzeo mu dušu za potrebe odbrane srpstva. Nemam drugog objašnjenja. Tri dana bio sam bolestan. Ječao kao ubodenik. I shvatio da mi je opet učiti šta je crno a šta bijelo. Da mi se svijet iskosio i da će zavazda ostati takav. Kao toranj u Pizi. U ratu mi je postalo jasno: čovjek je teški promašaj. Pobačaj, u stvari. A krajem maja '92. zove me punica iz Beograda. Zete, nemoj mi zaklati dete. Nemoj, mleka ti majčina. Ja, zblanut, mislim: stara šiznula. Šta vi to, gospođo Angelina, pobogu, pričate? Je li vam dobro? Nemoj zete, groba ti očeva. Deset hiljada Srba ste poklali u Sarajevu. Ko? Mi? Gospođo Angelina, Bog s vama, šta vi to pričate? Ali nemoj, barem ti, zete, onog ti hleba što si ga u mojoj kući pojeo. U taj čas mi je bilo k'o davljeniku. Kome kroz glavu, vele, sav život prođe u sekundi: šta je to bilo? Priviđenje? Jesam li sanjao ono prijašnje, pa sam probuđen u ovo sada? Ili se moram iz ovog sada što prije probuditi? Prećutim to Jeleni. Da barem nju poštedim. Da se ne mora preda mnom stidjeti. Ali nisam mogao ne reći svome komšiji. Srbinu. A njega je to peklo, i ne mogao Jeleni da ne kaže. Bitango! Stidi se svoje sijede kose! Ostarila si, gade, a ništa nisi naučila! Zalud šezdeset godina živiš, vucibatino stara! Ma nema šta joj Jelena nije rekla. Kasnije, gospođa Angelina – otišla u Njemačku. To je moj najveći greh u životu! - veli kroz slušalicu i kroz suze. Ne znam. Ali se više ničemu ne čudim. A kad se ne čudiš više ničemu, to znači da su ljudi tvoja najgora očekivanja ispunili. Jedino što molim Boga: daj mi da se ne sjećam, barem, ako ne mogu zaboraviti. ZAKLEO SAM SE DEVEDESET TREĆE: kad jednoga dana uhvatim onoga Noga, onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njega načinjeti. Duša će mu ostat u moje šake. Neće od njega imati šta da se ukopa. Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno. Za početak. Onome četniku s velikim „U” što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanje oplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu. Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mu tražim po sata, prije nego što ga iščupam. Da više njime ne promidžbuje o Kosovu. Kad sa životom razdvojim toga slavnog srpskog pesnika što je živio i stvarao na prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši biće svečano kao kada se porodica okupi oko stola s paketom pristiglim iz svijeta izvan obruča četničkoga i počne sjeći kanap! Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake. Biće to tren božanstven: k'o da nijesam u svijetu, već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušu dvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog. P.S. Tako sam se zakleo devedeset i treće. Danas mu ne želim ništa gore od onog što ga već ionako čeka. Photo: Stock KRV PAŠČEĆA Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti! Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek – koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazda svakome na raspolaganju, taman k'o vazduh! Vi Crnogorci, zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete a da ne pretjerate! Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu - psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti. Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe: što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše! Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti. A kad stanu granate, i ti iz onog mraka na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše. Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo na račun bjesnika s Durmitora: Jeb'o on svoga babe svatove, pa ovariso na mladu! Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok. Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo, od toga njima, prijatelju, kika sve više raste! Znam ti ja njih odlično. Ćer'o sam ja to, prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide, to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim dobije po kokardi, skljoka se u nužnik. Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom na barjaku. Kičmu im treba slomiti. Mani kletve i psovke. A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata - sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila. Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju curicu – to što je od nje ostalo – poznao jedino po šakama, e tad je i moj komšija otčepio: Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane, veli, dabogda se raspadao od živih rrana, I probo od svačega što god je na svijetu, a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje praunuče, veli. E jest' ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva. Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve i nerođene, insanu ništa ne preostaje do da se sav naježi. Od miline! *Tekst orginalno objavljen na našem portalu 25.7.2008.