e-novine.com: U smijehu je nadmoć U smijehu je nadmoć ================================================================================ Žarka Radoja on 19.03.2010 - 13:20 Roman „Čudo u Poskokovoj Dragi” doživeo je svoju beogradsku promociju, u četvrtak u Centru za kulturnu dekontaminaciju, gde su publiku, u dobro poznatom maniru, zasmejavali pisac Ante Tomić i režiser Rajko Grlić, uz pomoć urednice izdavačke kuće Rende Slađane Novaković, koja je ovaj put imala ulogu voditeljke programa. Priča je to o ocu i četvorici sinova, jedinim stanovnicima Poskokove Drage, njihovoj sirovosti, zatucanosti, gluposti, te ženama koje na kraju spašavaju stvar, uz obilje Tomićevog humora i ismevanje društvenih anomalija. „Moja prva ideja je bila da napravim rimejk starog holivudskog hita Sedam nevjesta za sedmoricu braće ali kako ja nisam marljiv čovjek, shvatio sam da sedmoricu nikada neću napisati, i onda sam ih uzeo samo četiri” pojasnio je Tomić i dodao kako se trudi da ozbiljne stvari okrene na humor. ”Pišem tjednu kolumnu u Jutarnjem listu i uvijek se desi neki događaj koji me ispočetka razbjesni, ali uvijek pokušavam preći preko tog bijesa i pretvoriti to u neku humorističnu vrijednost, pokušati se dignut iznad toga i superiorno se smijati. I to je zapravo dosta ljekovito i zato se, vjerujem, ljudima sviđa. U smijehu uvijek imate nadmoć. Kad nešto izvrnete ruglu, nekako se stavite iznad događaja, imate moralnu nadmoć u toj poziciji.” PHOTO: Dejan Kožul Knjiga je prva na listi najprodavanijih naslova u Hrvatskoj već 12 nedelja, a kako je najavio dvojac Grlić - Tomić, od jeseni bi se mogao očekivati i početak pisanja scenarija za film. To bi bio njihov treći zajednički projekat, nakon „Karaule” i „Neka ostane među nama” koji upravo puni bioskopske sale u Hrvatskoj i Srbiji. Govoreći o radu sa Tomićem, Grlić je napomenuo da je on jedan od ljudi kojeg bije glas da je neodgovoran. „Antu bije glas da je čovjek koji nikada ni jednu obavezu ne izvrši, čovjek koga je nemoguće nagovoriti da ikada neke rokove poštuje, i koji će vas uvijek ostaviti na cjedilu što se pisanog teksta tiče. On sam najviše radi na toj legendi i strašno mu je stalo da njegov imidž bude takav. Ja sam ga sreo u Motovunu, nešto smo pričali. Prethodno sam čitao knjigu njegovih priča, među kojima su najbolje Antine stranice te kratke priče vezane na devedesete, koje su beskonačno okrutne i beskonačno smiješne i meni se jedna priča jako dopala. Počeli smo nešto pričati i Ante je, naravno, on je lak na obećanju, obećao da će nešto od toga sastaviti. To se nikada nije dogodilo, nekih dvije, tri godine kasnije kao ispričnica je mejlom stiglo prvo poglavlje romana Ništa nas ne smije iznenaditi. Tako smo se počeli igrati nečega što se kasnije pretvorilo u film „Karaula”. Kada s nekim pišete scenario to znači da ćete s njim fizički biti u sobi deset puta dva tjedna po osam sati. To je ogromna količina vremena koju s nekim provodite. Vrlo lako se može desiti da vam neko krene ići na živce, to postaje neka bračna veza gdje vrlo lako počinjete svoje frustracije bacati na drugog. Mi smo našli neki među ton, sve smo pretvorili u igru. Mi se 80 posto tog vremena smijemo, zabavljamo jedan drugoga, jer smo shvatili da kroz tu igru i lakoću možemo do nečega doći. Mi smo te dvije godine Karaule nekako vrlo prirodno pretočili u priču koja sada igra u kinima, i krenuli smo se dvije godine još igrati, ali ovaj put je tema bilja ljubavna priča”, ispričao je Grlić. Na konstataciju iz publike da je film napravljen za žene, Grlić je prepričao jednu od dogodovština iz bioskopa koju je čuo od prijatelja. PHOTO: Dejan Kožul „U pitanju je film o lakim muškarcima i teškim ženama, gdje se oni igraju, a one snose konsekvence te igre. Čuo sam neki dan najbolju stvar koju čovjek može čuti o svom filmu. Jedan novinar iz Sarajeva mi je rekao da je bio u dupke punoj sali gdje je bio jedan od trojice muškaraca. Sve ostalo su bile žene. Nakon pete, desete minute počele su komunicirati sa platnom, to se pretvorilo u nogometnu utakmicu, u interaktivnu igru sa ekranom, a to je najviše što se nama dvojici s tim filmom moglo dogoditi”, rekao je Grlić. Iako mu je ovo zvanično treći film, Tomić je podvukao kako delo Hrvoja Hribara „Što je muškarac bez brkova” ne smatra svojim. „Filmove koje sam radio sa Grlićem smatram ih svojim autorskim dijelom. „Muškarca bez brkova” sam dao redatelju Hrvoju Hribaru i nekako je to prošlo mimo mene. Iskreno, ja sam očekivao da će taj film biti potpuna katastrofa, ali eto, desilo se suprotno. No, ja ga ne smatram svojim. To je jdelo mimo mene nastavilo svoj život”, objasnio je Tomić za kojeg je Grlić samo dodao da je čovjek koji ima neobičnu maštu i divan talent da može okrenuti stvarnost u njen paradoks u svakom trenutku.