e-novine.com: Pucajte na scenaristu Pucajte na scenaristu ================================================================================ Žarka Radoja on 23.02.2010 - 22:52 LJUDI KOJI ZURE U KOZE The Men Who Stare at Goats, Grant Heslov, SAD 2009, 90 min. Uloge: Juan MekGregor, Džordž Kluni, Džef Bridžis, Kevin Spejsi, Robert Patrik, Stiven Lang Po knjizi britanskog novinara Džona Ronsona, scenarista Piter Strohan (How to Lose Friends and Alienate People) napisao je delimično istinitu priču o Vojsci Nove Zemlje, američkoj jedinici nastaloj početkom osamdesetih koja je obučavana za borbu pomoću psihičkih (čitaj: parapsiholoških) moći. Novinar Bob Vilters (MekGregor) nailazi na bivšeg člana jedinice koji mu daje prve informacije o ljudima koji mogu da postanu nevidljivi, prolaze kroz zidove i ubijaju koze pogledom. U njegovoj priči figuriraju navodno legendarni Bil Đango, osnivač jedinice, i najsposobniji od svih, izvesni Lin Kesidi. Vilters odbacuje priču kao suludu, ali kad ga žena ostavi on odlazi u Irak da bi pisao o ratu. U hotelu u Kuvajtu slučajno upoznaje samog Kesidija (Kluni) sa kojim sutradan odlazi u Irak. Kroz flešbekove saznajemo o nastanku, razvoju i propasti Vojske Nove Zemlje, ili u njihovom sopstvenom slengu, Džedajima (in your face referenca na MekGregorovo tumačenje uloge Obi Van Kenobija, samo jedna od mnogih u ovom filmu za svaku od zvezda). Vijetnamski veteran Bil Đango (Bridžis) je, nakon šestomesečnog boravka u hipi komuni i povremeno i doslovnog kupanja u New Age filozofiji, osnovao specijalnu jedinicu koja je imala sasvim drugačiju obuku od ostalih, i gde su regruti podsticani da eksperimentišu sa drogama i nose dugu kosu. Zaista zvuči zabavno, i donekle i jeste- ako vam je od ovakve glumačke postave i reditelja koji je bio koproducent i scenarista izvanrednog Laku noć i srećno dovoljan film koji po dijalozima najviše podseća na jednu od boljih epizoda nekog slabijeg sitkoma. Da, film sjajno izgleda, direktor fotografije je Robert Elsvit (Biće krvi, Majkl Klejton, Sirijana, Magnolija, Sutra ne umire nikad), ali zato muzika Rolfa Kenta (Ponovo 17, Thank You for Smoking, Stranputice, Sve o Šmitu) previše uporno pokušava da nas ubedi da gledamo urnebesnu zajebanciju u kojoj su svi učesnici, o, tako uživali i tako se lepo družili, kad je više nego jasno da to nije slučaj. Većina fora i fazona je mnogo puta viđena, a pritom je i vrlo predvidiva. Slepstik delovi, koji obično svuda dobro funkcionišu, ovde nekim čudom nisu smešni. I onda pogledajte četvoricu glumaca za koje znate da su više nego sposobni za komediju, a među njima je smislen samo Džordž Kluni, među njima čovek sa najboljim osećajem za komično. To je rezultat površno napisanih likova, jedino Klunijev lik nam je dovoljno privlačan i intrigantan. Šta reći kad Džef Bridžis kao hipi vojnik nije smešan? Kako to može da se dogodi? Kako Kevin Spejsi može da bude promašaj kao negativac? A Juan MekGregor neuverljivo kao naivni novinar-istraživač? Blame it on the writer. 32 miliona dolara zarade u SAD od novembra za komediju sa Džordžom Klunijem? Nije američka publika uvek tako glupa kao što mislimo.