e-novine.com: Bizarna beogradska ratna svakodnevica Bizarna beogradska ratna svakodnevica ================================================================================ Žarka Radoja on 21.01.2010 - 13:12 Proglašen za najbolji holandski kratki film u 2009. godini, „Sunset” je sniman u Beogradu na srpskom jeziku sa domaćim glumcima i produkcijskim timom. Takođe, još jedan sitnica je došla od Beograđana a to je inspiracija. Konkretno, radi se o Ivani Vasić, devojci nakon čijih je on-line pisama, režiser Marinus Groothof odlučio da snimi film. „U prepisci sam dosta faktografski navodila šta nam se dešavalo, gde smo bili, šta smo radili. Pričala sam o tome kako su živeli radnici, kako deca, o dnevnom clubbingu, braniteljima mostova, dezerterima, gledanju filmskih hitova na tv-u onog dana kada se recimo pojave na festivalu Kanu, prepričavala angedote i opisivala kakve smo sve trofeje skupljali tih dana...Svakodnevni život koji kada danas pogledam i jeste bio veoma bizaran“, kaže na početku razgovora za e-Novine Ivana Vasić, inače kostimografkinja u filmu „Susnet from a rooftop” i art direktorka. Photo: LA Nakon online prepiske usledio je i Marinusov dolazak u Beograd gde je upoznao još dvoje Ivaninih intimusa i, kako se ispostavilo, preostale dve glavne uloge ali i asistente art direktorke – takođe Ivanu ali Šešliju aka Šeki i Mateja Antonovskog. „Dopao mu se međusobni odnos i on nas je smestio u film, a mi smo se zadesili u bombardovanju kao ekipa koja sada funkcioniše, a sa svojih 30 godina (+-) dobili film o sebi i veoma nam je drago zbog toga. No pre zadovoljstva zbog viđenog na filmu trojka je bila veoma sumnjičava da će sve biti kako treba, pošto je u filmu noseća priča o Ivani koja ostaje u drugom stanju. „On je od toga napravio priču koja je po mišljenju sve troje patetična, postavivši šablonski antipod — sukob između života u suton i života u nastajanju. Mislili smo da će biti potpuna katastrofa. Međutim, kada smo videli gotov film, ispostavilo se da je ta neka holandska uzdržanost, dovela do suptilnog takta i mere u čitavoj stvari. Film je doveo do toga da je ludilo od temperamenta i preterane emotivnosti u njihovim očima postalo nešto vrlo umereno i sa mnogo takta. On je priču ispričao sa svog aspekta. Na vrlo tačan način. Verovatno bolje nego što bismo mi uradili, jer ima distancu i objektivno sagledava stvari. Nije bio zatrovan, da tako kažem.” Upoznavanje Marinusa sa Ivanom desilo se u Holandiji ali je, kao i film, imalo veze sa ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. „Nastupali smo na pozoršnom festivalu na jednom ostrvu u Holandiji, a kao scenu smo dobili tri bunkera. Radili smo predstavu kao live televizijska emisija i pitali smo publiku koliko putuju, koliko su viza dobili... Na pitanje u koliko ratova ste lično svedočili prišli smo jednoj neobično obučenoj devojci koja je na engleskom odgovorila: Mislim dva, a skoro da sam tri. Kada smo je pitali kako to?, rekla je jer sam i iz Beograda i Zagreba. To je bila Anja, Marinusova žena... Viđeno u Sunsetu se toliko dopalo holandskoj filmskoj akademiji, koja je film, bukvalno „izvukla iz montaže“ i proglasila ga za najbolji kratkometražni film u 2009. godini, čime je automatski postao kandidat za Oscara. No iako nije ušao u užu konkurenciju za nagradu iz holandske Akademije su insistirali da se ova priča razradi i pretoči u dugometražni film koji bi trebalo da se nađe u bioskopima 2011. godine. „Osim Ivane, Matije i Šeki, film otvara još dve paralelne priče, i to je za sada dosta a pred nama je veliki posao“, završava Ivana.