e-novine.com: Sanjari i njihove senke Sanjari i njihove senke ================================================================================ Dejan Kožul on 22.09.2009 - 10:20 Čini se da je Miloš Lolić na vreme bio svestan zavođenja igrajući dvostruku igru: prepuštanju zavodljivosti teksta a, ujedno, i preuzimanja uloge njegovog ukrotitelja tako što 90 strana Muzilove drame svodi na 45. A okosnica teksta je ambivalentni odnos četvoro mladih ljudi koji odrastaju zajedno, a taj odnos postaje nezavistan objekat unutar diskursa sveta na sceni. Sanjari Roberta Muzila na ovogodišnjem Bitefu bili su prikazani 20.septembra na sceni Teatra Bojan Stupica u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Glumci su na pozornici frontalno okrenuti prema publici i govore u mikrofon. To nije mikrofon Andraša Urbana, u predstavi „Urbi et orbi“, kao sredstvo da se pojača ironizacija ispovesti u današnjem društvu koja poprima oblk intervjua pred učestvovanje u nekom reality show. Iako i u Muzilovim “Sanjarima“, pred mikrofonom likovi drame igraju igru ispovednika i inkvizitora, mikrofon je ovde podstakao materijalizaciju glasa. Glas se odvaja od tela glumaca. On postaje objekat žudnje u procesu odvajanja od telesnog a, istovremeno, i erotizovani objekat. Glumci, odvojeni od svog glasa, ulaze u igru sa njim tako da tekst postaje skoro neuhvatljiv, rizik je upustiti se u njegovo tumačenje. Jer kada posmatrač-slušalac napravi iskorak, postoje dva puta: da se prepusti manipulaciji teksta ili, drugi, da iskoristi priliku da on sam, učitavanjem, manipuliše tekstom. To je teška igra koja dobija odliku neuhvatljivosti jednog sna. Materijalizacija skoro nevidljivih obrisa igre poprima oblik samog mikrofona. Mikrofon postaje apsolut bez koga likovi ne postoje Pred mikrofonom izgovaraju pervertirane zamisli i tek pred mikrofonima njihove devijacije se iskazuju kao jasan oblik bivstvovanja. Gajtanom Anselm miluje Marijino telo, a u momentu kada je mikrofon uklonjen njihov odnos postaje prisan, dobija novi vid, mada i dalje zadržava svoja devijantna svojstva. Photo: BITEF Ovde se Tomas (Nikola Vujović), Marija (Dubravka Kovjanić), Regina (Vanja Ejdus-Kostić) i Anselm (Goran Jevtić) ne mogu izdvojiti pojedinačno svojim glumačkim izrazom. Oni su svi zajedno jedan mehanizam međusobnih objekata ljubavi, snova, ambivaletnosti, devijacija, pulsirajuće žudnje. Ulaskom na scenu detektiva Štadera (Radovana Vujovića), pojačava se apsurdnost čovekove ispraznosti kojom se suptilno ukazuje na Muzilovu mizantropiju. (Ne)tekst stvara minimalistički prostor Bergmanove atmosfere, prostor gde se ništa, a sve se dešava, u kome se akteri nedodirujući dodiruju. A taj prostor i sam, uz muziku iz klavirskog opusa Franca Šuberta u aranžmanu i izvođenju kompozitora Srđana Marković, postaje autonomni metaprostor. Predstava „Sanjari“ jeste značajan pozorišni iskorak i doživljaj. Danas je, međutim, najbezbednije i najudobnije kreirati površne predstave čak i do granice kastracije suštinskih emocija za račun sasvim efemernih. Ova predstava je, pak, „udarac u stomak“ uspavanoj publici a, istovremeno, postavlja pitanje izbora: slušati i sanjati realnost ili poprimiti ulogu „osvešćenih“ zombija. Predstava koja posle čitanja drame Falka Rihtera “Bog je DJ”, izvođenja drame “Brod za lutke”, predstavlja razdrmavanje tla umerenog Bitefa. Sledeći korak je projekat Bacača sjenki “Odmor od povijesti – Proces grad 01”. Ulazite u sobu, mračnu i ogromnu. Glumci vas smeštaju u krevete, pokrivaju vas, pa dolaze do vas da vam pričaju neka sopstvena iskustva, gotovo šapatom. Inspirasan Kafkinim “Procesom”, Boris Bakal , reditelj i autor koncepta, uz dramaturšku saradnju Katarine Pejović, stvara atmosferu večitog nagrizanja, nerazumljivih demona, koji vas prate i manipulišu vama. Glumci raspravljaju o nečemu, jako tiho. Oseća se mučnina. Stavljaju vam na uši slušalice tako da čujete razgovor dva glumca o smrti. Neki ljudi tonu u san, pa im njihov šapat zvuči kao razgovor duhova prošlosti. Inflacija informacija i manjak vremena sve postavljaju u hermetičnu kapsulu pod prividom progresa. Ovaj projekat kreće u suprotnom pravcu u borbu protiv uspavanosti. Uspavljivanjem, atmosferom sna, publika je naterana na suočavanje. Da li će to suočavanje da vas natera u beg (san) ili ćete, konačno i ponovo, početi da osećate sebe, pitanje je. Ovo je samo prividno bektstvo od istorije. Projekat je, zapravo, sračunat na oporavljenje senzibiliteta. A tako stečeni senzibilitet može da zapazi rezigniranost društva koje se, s jedne strane, velikim rečima bori protiv nasilja a, u stvari, beži u san, izbegavajući da primeti one koji prave iskorak, koje treba zaštititi a, istovremeno, prostirući crveni, pobednički tepih onima koji su spremni da unište sve i svakoga. Možete li zamisliti kako je daleko od takvih uništitelja suptilno tkivo ove predstave? Da li će u budućnosti biti bezbedno praviti iskorak i u izvođačkim umetnostima, kao što je nesumnjivo ova predstava, ili će i takvi iskoraci biti zabranjeni zbog visokog stepena rizika?