e-novine.com: Zlo i deca Zlo i deca ================================================================================ Žarka Radoja on 09.03.2010 - 14:39 Predstava Ričard Treći Malog pozorišta „Duško Radović” u režiji Žanka Tomića deo je projekta zamišljenog da se na sceni jednog dečijeg teatra prikažu, prirodno adaptirani, komadi značajnih klasičnih dramskih autora. Tako su već izvedeni „Dečaci Pavlove ulice“, Pirandelovih „Šest lica“, Vedekindovo „Buđenje proleća“. Ovaj zanimljiv program ne zadovoljava samo nameru da se dramska dela približi deci već nudi priliku za inovacije teatarskog jezika. Ričard Treći je, verovatno, najizvođeniji Šekspirov komad, ali ga ova činjenica ne čini jednostavnijim u prikazivanju fenomena zla. Pogotovo u prirodnoj nameri da se ono dovede u vezu sa njegove manifestacijama u savremenom svetu. Tako Maša Stokić, dramaturškinja i Žanko Tomić, logički skraćuju tekst i nastoje da zlo iz izvornog teksta asocira na istoriju dvadesetog veka, koji je bio pun ratova, destruktuvnih i nezaustavljivih mehanizama uništenja. Predstava je urađena kao triptih i obuhvata tri perioda čovekovog života: detinjstvo, u kome je začeta klica zla u nevinoj igri na toboganu, mladost, u kome se klica razvija, i pozno doba u kome se vidi slepilo i ogrezlost u beskonačnim zlodelima. Tobogan, koji se na početku drame koristi za nevinu dečju igru, u poslednjoj fazi postaje staza za egzekuciju i krvoproliće. Ma koliko da se u ranim Ričardovim godina u njegovom karakteru naslućuje zlo, ono se ne začinje fatalistički, već je posledica odluke, svesnog izbora – Ričard, dakle, odlučuje da bude zao. Ali ovo zlo jedne ličnosti otkriva širi kontekst njegove primene što rediteljskim i dramaturškim rešenjima pruža priliku da ukažu na ponašanje i jezik današnjih moćnika: oni nisu samo ličnosti koje uspevaju da hipnotišu društvo, da ga usmeravaju i nameću mu pravila nego stvaraju podlogu za konstruisanje novog zla. Izazov u rediteljskom učitavanju, čini se, bila je težina zadatka u ukazivanju na spregu mehanizma moći koje su ponekad nevidljive usled strategija obmane. Photo: Djordje Tomic Složenost ovog zadatka ogledala se i u obraćanju mlađoj populaciji koja je zatrpana predstavama (prizorima) nasilja, a ti prizori u svojoj multipliciranosti postaju nevidljivi. Iako je centralna ideja unutar rediteljskog koncepta dobro objašnjena, ona se u potpunosti ne realizuje. Osvešćivanje zla je, čini se, trebalo učiniti radikalnijim, bondovski brutalnijim, iako je to već prizor na koji današnja deca više ne reaguju. Ili su smenjivanja naivnosti i Ričardovog Zla morala biti naglašenija da bi se čitav užas prikazao s dovoljno ubedljivosti? Navođenje takvog utiska ne teži da ospori vrednost ove predstave, nego da ukaže na jedno značajno pitanje: kako današnjoj deci prikazati moralno složene modele ponašanja. Ta deca nisu samo deca u uobičajenoj „biološkoj i psihološkoj poziciji” već su izložena dramatičnim iskustvima današnjeg vremena. Prepoznavanje ovog iskustva neizbežno nameće i odluku kojim se teatarskim sredstvima može približiti tom iskustvu i prikazane drame učiniti ne samo prijemčivim za njih nego i pedagoški delotvornim. A to je uobičajena uloga dečijih pozorišta. Glumački ansambl je korektno obavio svoj posao. Milutin Milošević u ulozi Ričarda je od početka do kraja fokusiran, sa zastrašujućom hladnoćom (koja je možda bila pomalo stegnuta) na premijernom izvođenju prikazao zlo. Pored njega u ulozi Ričardovog brata Ričmonda ističe se Miloš Anđelković, a u ulozi Bakingema Ivan Tomić. U predstavi igraju Dimitrije Ilić, Jovo Maksić, Aleksandra Anđelković, Marijana Vićentijević-Badinovac.