e-novine.com: Tandem snova Tandem snova ================================================================================ Žarka Radoja on 28.02.2010 - 17:55 ZLI PORUČNIK: NJU ORLEANS The Bad Lieutenant: Port of Call- New Orleans, Verner Hercog, SAD 2009, 122 min. Uloge: Nikolas Kejdž, Eva Mendez, Val Kilmer, Egzibit, Dženifer Kulidž, Tom Bauer, Bred Durif Ljubitelji snažnih, eksplicitnih, ekstravagantnih, kontroverznih filmova sećaju se kultnog Zlog poručnika Ejbela Ferare sa izvanrednim Harvijem Kajtelom u ulozi policajca-narkomana-kockara-silovatelja. Taj veoma mračni i efektni film imao je jednu veliku manu: besramno prokatoličku poentu. Potpuno nemoralnom policajcu, u kom se jedva vidi ikakav trag ljudskosti, na kraju sve biva oprošteno jer se pokajao. A Verner Hercog je previše pametan da bi uradio tako nešto. Neki kažu da se radi o rimejku, neki kažu da je samo osnovna postavka ista, a Hercog tvrdi da nije ni gledao Ferarin film. Kako bilo, kao scenarista je potpisan Vilijam Finklstajn (radio je veliki broj epizoda za serije NYPD Blue, L.A. Law, Brooklyn South, Law & Order) a na IMDB stranici navedeni su i Viktor Argo, Pol Kalderon, Ejbel Ferara i Zoi Lund- scenaristi originala. Ipak, Hercog nam je ponudio jedan potpuno drugačiji svet od Ferarinog beznadežnog mraka. Detektiv Terens Mekdana (Kejdž) doživljava povredu leđa i uz unapređenje u poručnika dobija od doktora recept za vikodin. Šest meseci kasnije, vidimo ga kako šepa odvaljen od kokaina. Njegova devojka Frenki (Mendez) je prostitutka, što njemu očigledno ne smeta. On joj donosi drogu, a ponekad je i zapleni od njenih mušterija. Kladi se na američki fudbal i stalno je u dugovima. Mekdanin otac (Bauer) je bivši policajac i alkoholičar na lečenju, a njegova devojka (Kulidž) je 40-godišnja sisata plavuša, non-stop ošamućena od piva. Krimi zaplet u kom je pobijena cela porodica ilegalnih imigranata iz Senegala odvija se više paralelno nego kao centralna priča, i njegove posledice služe kao pokretači Mekdaninih postupaka. Dok je Ferarin poručnik beskrupulozno govno kom nije stalo ni do koga i ni do čega, Hercog ima milosti za svog junaka i predstavlja ga kao zavisnika prepunog mana, neodgovornog i ponekad naizgled bezosećajnog, ali njegovo razumevanja i podrška koje pokazuje za devojku i oca, smeštaju ga na drugu stranu spektra- među ljudska bića. Zato rasplet po kom za njega sve ispada dobro ne deluje neuverljivo kao Ferarina katolička propaganda, već kao nešto što je zapravo zaslužio. Samo ređanje pozitivnih događaja, smešteno u pet minuta u kancelariji u kojima se sve razrešava, potpuno je urnebesno i istovremeno sasvim na mestu. Nikolas Kejdž je posle fenomenalne Adaptacije Spajka Džonzija iz 2002. igrao u brdu katastrofalnih filmova, uključujući Nacionalno blago (plus još gori nastavak), Ghost Rider, Next, i možda najgori od svih, Knowing Aleksa Projasa. Čitatelji žute štampe kažu da je imao mnogo problema sa novcem, pa je prihvatao svaku ulogu. U Zlom poručniku vratio se na staze filmova koji su ga proslavili, pre svega Divlji u srcu i Napuštajući Las Vegas, gde je bez imalo inhibicija igrao upečatljive i snažne uloge. On nije glumac koji se boji da bude over the top, i u tome se potpuno slaže sa Vernerom Hercogom, beskompromisnim eksperimentatorom koji je karijeru izgradio na čudesnim stvarnim pričama i sa genijalnim naturščicima kao što su Bruno S. ili Valterš Štajner, ili beskrajno intenzivnim Klausom Kinskim. Nikolas Kejdž je u Zlom poručniku pravi naslednik Kinskog, a Hercogov Nju Orleans podjednako živopisan i realističan kao Berlin i Viskonsin u Štroseku, peruanska džungla u Fickaraldu, Baija u Cobra Verde ili Aljaska u Grizzly Man. Priča se dešava ubrzo nakon Katrine, i kamera čestog Hercogovog saradnika Petera Cajtlingera nam prikazuje jedan dobrim delom propali grad, bez romantizacije legendi i čitave džez-bluz-Mardi Gra atmosfere. Jedan vudu ritual pri sahrani možda najviše liči na Nju Orleans u Anđeoskom srcu Alana Parkera, a Zli poručnik u suštini nije ništa manje mračan. Hercogovo majstorstvo ogleda se u tome da je film veoma lepo filovan humorom, ali ni u jednom trenutku ne zaboravljamo njegovo bolesno srce. Ko bi pored Hercoga toliko koristio iguane, aligatore i ostale gmizavce, i držao ih u centru kadra dok se akcija odigrava u pozadini? Takvim potezima, on postiže mnogo više od svih Ferarinih zamračenih i zadimljenih enterijera. Muzika Marka Išama je najblaže moguće obojena džezom, i ne stiče se utisak da je to koloritet lokacije, već potreba filma. Hercog koristi tu muziku kroz ceo film, veoma je mali broj scena bez zvučne pozadine, ali ni u jednom trenutku se ne oseća da je previše. Ovo je pravi primer korišćenja muzike u svrhu suptilnog dodatka atmosferi. I na kraju, da citiram slavnog kolegu Rodžera Eberta: „Zli poručnik je kao njuorleanska kuhinja. U lonac može da se stavi bilo šta, ako upotrebite prave začine.“