e-novine.com: Glib i očaj stvarne Srbije Glib i očaj stvarne Srbije ================================================================================ Milica Jovanović on 17.04.2010 - 13:29 Kada je Balzak počeo sa pisanjem svoje Ljudske komedije, velika je verovatnoća da je Danteov projekat da opiše Božansku, odnosno Božanstvenu komediju želeo da približi, da ga spusti na nivo ljudskog. Drugim rečima, njegova ambicija nije bila apoteotička, već humanistička, okrenuta čoveku kao predmetu njegovog interesovanja, a pre svega Francuzima iz prve polovine devetnaestog veka, koji su mu bili savremenici. Kada Bojan Babić objavi roman pod nazivom Neljudska komedija (Algoritam media, 2010) on ne pokušava da ponovi poduhvat grandomanskog realiste, čija komedija sadrži 95 različitih dela, već pre da, koristeći ovu intertekstualnu igru, ukaže na ono što je bila Balzakova ideološka i politička ambicija, a to je - slika društva. Međutim, Babić se ne služi jednostavnim Balzakovim modelom sveznajućeg i svemogućeg pripovedača, već složenom tehnikom koja podrazumeva kombinaciju više narativnih perspektiva, mešanje književnih i vanknjiževnih rodova i vrsta, ali i citatima, pastišima i preradama tekstova iz ličnog i po srodnosti izabranog literarnog nasleđa. U većem delu knjige pomenute perspektive su tipografski razdvojene, ali kako se približava kraj romana ova podela postaje nejasnija, zamućenija i, konačno, dolazi do stapanja perspektiva što je formalna ilustracija za sižejnu situaciju, odnosno za onaj proplamsaj nade kojim se roman završava. Za protagonistu Neljudske komedije Babić bira Stefana Stefanovića, uspešnog kreativnog direktora jedne od vodećih reklamnih agencija u Srbiji. Međutim, pored toga što je mlad, privlačan i bogat, on je i smrtno bolestan. Nekoliko je simboličkih planova aktivno u glavnom junaku. On je neko ko radi kao propagandista, neko ko se, pre svega, bavi kreiranjem istine, odnosno slike o njoj, konačno on je neko ko korumpira istinu, a i sam je bez ideala i spreman na prodaju, jer ga za idejnog tvorca predizborne kampanje istovremeno biraju tri najvažnije stranke u zemlji, od kojih je jedna vladajuća. Bez obzira na operaciju pri kojoj mu je odstranjen karcinom, svestan je da umire i to ga tera na akciju – želi da ima dete. Pored toga, on je neko ko je bio učesnik rata, neko ko je okrvavio ruke, makar samo u onoj meri u kojoj je stajao po strani i nije činio ništa kada su Albance „humano“ preseljavali sa Kosova. Konačno, on je prirodom posla blizak sa premijerom lično, a to ga dovodi pod udar tajnih službi... Fabula romana je prilično jednostavna, ali je sižejni postupak komplikovan i ovaj roman bi mogao da bude primer obrnutih proporcija naratoloških pojmova koje su teorijski formulisali ruski formalisti. Radi se, naime, o tome da u trenucima dok se ništa u fabuli ne događa, dok radnja miruje, Stefan sanja ili je hipnotisan te se na taj način priseća prošlosti i popunjava informacije koje su čitaocu potrebne da bi se shvatila motivacija glavnog junaka. Uopšte uzev, granica između jave i sna često je nejasna u romanu. Ovo slobodno tumačenje nivoa stvarnosti u romanu ima svoju simboličku funkciju kojom se opisuje život u Srbiji u poslednje dve decenije, u kojoj je stvarnost često bila i ostala neverovatnija od najužasnijih noćnih mora. Babićeva fantazmagorična vizija Srbije, kao zemlje u kojoj vladaju istina, ljubav i sloboda (da iskoristim ironiju Milutina Petrovića), dodatno je pojačana zaista neobičnim intertekstualnim igrama sa Danteom, Vijonom, Kafkom, Vladimirom Propom, sa raznim oblicima popularne kulture, između ostalih sa Zbirkom rešenih zadataka iz matematike Venea Bogoslavova, koja je ispratila mnoge generacije srednjoškolaca. Ove slobodne asocijativne igre, koje Babić obilato koristi, trebalo bi da svedoče možda o određenoj količini cinizma i ironije, crnog humora, međutim, to nije slučaj. Neljudska komedija je mračna i nadasve tužna knjiga, koja traži od čitalaca da zajedno sa njom potonu u mulj očaja, ali i da zajedno sa njom, u svojevrsnoj kodi, nađu snage da otvore oči i ugledaju svetlo na kraju tunela. Nisam siguran da je ovo najrealniji kraj knjige. Meni se roman čini boljim bez poslednjeg poglavlja, ali razumem težnju i potrebu da se narativ iščupa iz gliba i mraka. Babićev roman pati od tipičnih bolesti prvog romana – autor bi hteo da u prvenac uđe sve što je ikada pomislio da bi bilo zanimljivo da se nađe u romanu. Nije da on to ne zna. Na nekoliko mesta izranja autoironija o Stefanovim tinejdžerskim književnim pokušajima, uvedenim u roman kroz citat. Ipak, ovaj duhoviti trik nije dovoljan da opravda veoma lični asocijativni tok. Trebalo je možda još malo razmrsiti dosta upetljane pripovedne konce, izoštriti neku metaforu, no ova knjiga i njen autor svakako imaju svetlu književnu budućnost. Zanimljivo je da se ove godine pojavljuju dva romana koja na različite načine pokušavaju da dočaraju život u „paralelnoj“ Srbiji. Naime, i izvanredna knjiga Sretena Ugričića i Babićev, po obimu gledano knjižurak (u odnosu na Ugričićevu Neznanom junaku) predstavljaju neku vrstu distopije, i/ili u realnom vremenu i/ili u prostoru. Očigledno je da stvarnost toliko snažno probija u narativno-ideološke konstrukte kakav je roman i da se uzmičući od „stvarnosne“ ili „krte“ proze prešlo u jedan žanr kome je a) društvena kritika imanentna, b) sve žanrovskim konvencijama dozvoljeno. Radi se naime o tome da stvarnosna proza, shodno svojim žanrovskim uzusima, ne može da uzme u obzir neverovatnu stvarnost koja se dešava u Srbiji, prosto njeni su mehanizmi opisivanja stvarnosti ograničeni. Iako je ovo mali uzorak da bi se opisao trend koji je prošle godine započeo Šahtom Andrije Matića, treba ga uzeti u obzir i eventualno ozbiljnije razmisliti zbog čega je karakterističan i zbog čega se javlja baš u ovom trenutku razvoja, odnosno zastoja srbijanske književnosti.