e-novine.com: Poslednja oda javnim kućama Poslednja oda javnim kućama ================================================================================ Tomislav Marković on 23.09.2009 - 15:34 Na svetloj strani stoji jezički briljantna dečija poezija, u kojoj Čudić ispisuje zrele epifanije i sublimacije pod okriljem deteta u sebi, s tim da jasne granice između tamne i svetle strane ovog nasmešenog, podrugljivog Čudić-meseca, nema. Ista ruka i zadovoljstvo piše i prozne knjige i kritiku, kao i esejistiku. Vidljiv je tu isti eros jezika i želja da se sve otvoreno kaže. Mnogi veliki autori naše i strane literature mogu se navesti kao izvori i uzori, korespondenti poezije i proze Predraga Čudića (ruski klasici, Bodler, Vinaver, Dis...). Zato je njegovo delo u svoj svojoj najvećoj slobodi i igrivosti, u stvari, čvrsto utemeljeno u najboljim tradicijama. Potura autor svoje duhovito ogledalo pred sve nas i ostaje nam samo da se smejemo sebi, svom porazu i bedi, da uživamo u raznovrsnoj trpezi pesnika koji ipak voli i slavi život, njegova čuda i (iracionalnu) neodoljivost, slast i lepotu. To može biti dobar početak nečeg stvarno pozitivnog i okrepljujućeg, oslobađajućeg. To je prvi i poslednji smisao dobre literature, da zabavi, nasmeje, da bude uvid u dubinu ma kako ona mračna bila, a ona to jeste po definiciji. Predrag Čudić rođen je u Beogradu 1943. godine. Objavio je knjige pesama: Posle drame (1970), Opšta bolnica (1974), Drug đavo (1979), Naša pesma (1990), Pesme i priče (1993), Opšta bolnica i druge pesme (izbor, 1993); pesme za decu: Jesen u cirkusu, (1975), Smešni junaci, (1982), Čudo od deteta (izbor, 2004); knjige proze: roman Ljudske slabosti (1978, 1991), satirične priče Život bez muke (1986), Saveti mladom piscu ili književna početnica (mešovito delo, 1996); komediju u stihovima Matr'jalisti. Prevodio je ruske i mađarske pesnike. PESNIK I PESMA Pesnik nikom kazati ne sme Kako i kada piše pesme. Nikome ne sme biti jasno Pišeš li pesme rano il kasno. Pišite zato pesme u miru, Sami, sa perom na papiru. Bez Muze, sami, u dva oka – Pišimo pesme bez svedoka! KNJIGE, KNJIGE... Knjige, knjige svud po kući, U krevetu, na polici, Na šporetu, pod jastukom, Na tepihu, na stolici... Roman uzavrelih strasti Zbog nemara u friz stig’o, A u špajzu pored masti Šunka s isposničkom knjigom! Ovde vlada teror knjiga: Putopisi, kuvar, zbornik, Pravopisi – razbibrige, Memoari i sanovnik; Knjige, knjige svud po kući, Ratne priče, rani jadi... To je prosto nemoguće: Otkud ogledi u kadi?! Ovde ogled, tu studija, Tamo pesme, tu traktati – Tragedije, lakrdije... Tek – na knjigu moraš stati! Onde mudrac neki seje Nerođene još ideje, Klija mudrost kroz eseje, A prašina veje, veje... Knjige, knjige – tom do toma Duž zidova, duž regala: Mudre knjige ludog doma Groblje tuđih ideala! U haosu knjiga živi Zatvorenik dobrovoljac Žut kao list u arhivi Tužni vitez – Knjiški Moljac! KRITIKA IZVEŠTAČENOG RODOLJUBLJA Rodoljub Puslica – pesnik sa dva lica I Vitez Patriota – pesnik sa tri života, Dva lokalna barda, dva trubadura Jednom su uoči praznične nedelje Duboko zavaljeni u fotelje Isto kao da ređaju domine, Isto kao da čitaju novine Pevali o slavi domovine! Rodoljub Puslica je čupkao bakenbarde, Jer nije imao kose ni brade, Razgledao razglednice, Slušao kolika je temperatura u gradu I onda je u svom poznatom letećem padu Zakliktao pesmu vitku kao trupac O tome kako je on najrodoljubiviji Rodoljubac! U nevezanom stihu – nepovezanoj ideji Stao je temeljno, temenito da bleji; Mađioničar nevezanog stiha i smisla Kao da vadi pokisle trikove iz šešira Zulufasto čudo i svom čudnom plemenu Izmislio je pesmu o gradu na temenu! Osim što je bio spreman na rečito rodoljublje, Tu nije bilo ničeg lepog i ništa dublje. Drugi pak pesnik: Vitez Patriota ”Satiričar elegične fizionomije – Pesnik probranih reči“ – kako to dobro zveči! U drugom kraju grada istog trena Skovao je deset rodoljubivih katrena! O, gde je samo našao te reči?! Te reči što guše pravila gramatike – Da li je sve žrtvovao zbog dramatike? I mada nikom nije jasno šta hoće da kaže, On se šepuri kao kad šparta preko plaže. Za njegovo rodoljublje to možda nije ružno, Ali je za naše – beskrajno otužno. I možda bi bilo suvišno ovo izlaganje Da naši bardovi ne vole laganje Da naši bardovi osećaju dublje No što je razgledničko rodoljublje, Jer nije svako pameću šen’o Da mu se nisko čini uzvišeno! Photo: Dragan Kujundžić HIMNA JAVNOM NUŽNIKU U grudima bučnog Trga Republike Kraj crnih čistača i roze fenjera Duše s ljudskim mesom leče večne muke Građana, seljaka, lumpenproletera. Ko nužnika nema ovde će da svrati I ko pije pivo i ko nema drage, Ali gladnom nije ni tu lako srati, O, javni nužnici, vi niste za gladne! Zadah ljudskog tela osvaja trotoar I par se penje iz nužnika gusta To se puši muškost duša uz pisoar Dok mu bez milosti pišaju u usta. Uzdah olakšanja tu život veliča Ko Boga poznaje taj ga tu susreće, Sa zida se nemo smeši skica-pička I pesnički zanos hvata nas od sreće. Drugo je kad smrtik mora nešto više I kada u nuždi zatraži kabinu Izdaju mu tada potvrdu gde piše Redni broj za novu klozetsku sudbinu. Tu ”Gradska čistoća“ pod brojem te vodi U kabine crne s mehanizmom satnim, Za deset minuta tu ćeš na slobodi, Za pedeset para ko Bog moćni srati. A zatim ćeš lako ko posle pobede Stupiti u život uzdignuta čela I ljubiti žene, čitati novine, Pa jesti ponovo suđena ti jela. Na istome trgu javno i jeftino Da l’ će i budući imati o, Muzo, Za katarzu duše tako mesto fino, Za pedeset para klozet s brisoguzom?! Kad nam život prođe, kad vekovi minu, Tad će druge vojske, tad će druge vlasti, Žrtvovane biti za istu suštinu, Al’ javni nužnici ne smeju propasti! 1972. BALADA O USEDELICI Besprekorna, a usedelica, Tankostruka, mrtvačkog držanja, Uz oglase očekuje princa Savršenog socijalnog stanja. Da je neka, već bi od davnina Prebolela i polne bolesti, A ovako, tanka paučina Premrežila mesto svih radosti. Da nevinost suvu dobro proda Snevala je uz bdenje šaltersko, Kako da se poroku ne oda I uguši u sebi sve zversko. A svakog je bogovetnog dana Udarala poštanske štambilje, Rasejana, masna, raščupana, U vremenu opšte radne zbilje. I jezikom marke je lizala Za daleke, nejasne adrese, Na: Izvolte, govorila: Hvala – Uz krezubi osmejak zanesen. A zatim je u gužvi tramvaja Osećala silna muška tela Tu su za nju bila vrata raja Ka kojim je sav život žudela. Godinama od kljastog prodavca Kupovala "Večernje novosti" I mislila samo na muškarca Ko isposnik na bačene kosti. Najčešće je ploveći kroz sobe U beskraju sopstvenog vremena Ogledala nemo tanke noge, Pupak, dojke, koščata ramena. I ko svaki stvor čupav i mator Kog zanosi svežina fizička Subotom je uz svoj depilator Lepoticu pravila od čička. Pa sanjala skupu venčanicu Preko kože suve, sparušene, Mladoženju s mladežom na licu, Što ne puši, srednje stručne spreme. Žalila se na užasne snove, Podvlačila sve bračne ponude, I kovala bezbrojne planove O detetu, ako muško bude. Ko biserje nizala je dane Na tanku nit svojih sedih dlaka, Pod koprenom nade neprestane Nije znala gde se smeši raka. Još joj nešto iz očiju viri Uzalud se uzdržava, šminka, Iz očiju nešto se vampiri, Jer ko može život da uštirka? I gle: Ženu – može bez bubrega, Penzioner u ludoj skromnosti, Traži, da se oslobodi stega Udovačke memle-realnosti. On podvlači jasno u oglasu Da je sasvim lišen predrasuda I poziva na poslednju šansu – Nudi komfor, a previđa muda. 1973. OTADŽBINA Po Đ. J. Da nam je samo manje doktora, Bože, kako bi bilo zdravije, Ta zar bi mogla ova pokora U crno da nas tako zavije!? Ta ko bi sejao takvo ludilo Diljem sprženih naših atara, Šta bi nas tako obezljudilo Sem psihotičnih psihijatara!? Ta da nam nije akademije Ko bi nas nebeskom rajom krstio Ko bi nam živom zle alhemije Ubogi život tako zgrstio!? MOLITVA Oče naš, milostiv budi, Tvoja sam smerna ovca, Usreći, oče, posudi, Sa neba daj nam novca. Oče moj na nebesi, Čuj vapaj zemaljskog rovca, Razveži petlju na kesi, Šta će mi hleb bez novca! Na tuđi znoj nek smrdi, Nek ko leš zaudara, Oče milostiv budi, Daj bilo kakvih para! Oče, strogo ne sudi, Sin te sa zemlje zove, Tebi se molim i ludim: Ko kiše daj mi love! Oče moj, oče sveti, Usliši svoje dete, Ta šta je život kleti Bez strašne zverke – monete! Nekome padaju s neba Prekrasne krupne banknote, Oče, i meni treba, Liši me bede, sramote! Oče moj, sam prosudi, Više neću ni slovca, Kako se mučim, ludim, Gubim veru bez novca! Oče, đavo me zove, Ja gubim tvoju veru, Oni su pun love Kao da lovu seru! Spasi me, oče, grehote, U vidu nebeskog dara Kad ne daš krupne banknote Daj kišu sitnih para! 1976. POSLEDNJA ODA JAVNIM KUĆAMA S punim džepom novca, pun jada ljubavnih Mogao si nekad da rešiš probleme, Avaj, naša stvarnost bez hramova javnih Na muke nas stavlja, na muke goleme. Sve je javno, samo nema kuća javnih, Nema javnih žena, dama od zanata, Jeftinih hetera iz vremena slavnih, Nema tog besmrtnog ljubavnog alata. Gde se amor vuče, krade Bogu dane, Kroz male oglase sad rasipa strele Gde su svetilišta da utaže rane, Fenjeri crveni a guzice bele!? Imaš novca, imaš beskrajne slobode, U slobodno vreme nisi ni bez strasti, Pa bi srce htelo nešto da nabode, Nešto toplo žensko ražanj da omasti. O, gde li ste sada crveni fenjeri, Kroz prašume strasti zvezde sa nebesa, Čarobne jazbine božanstvenih zveri, Sveti žrtvenici upaljenog mesa. Oh, mlade kurvice na pragu zanata, Upućene u stvar od samog Gospoda Nema toga novca, nema toga zlata, Da se plati vaša nevina priroda. Ravnopravnost tu je gde nakaza može Pošteno plativši da uživa lepo U čarima mlade, toplo-vlažne kože Barem za trenutak u ljubavi slepoj. Gde krezubi starac kom se život smelo Poslednjim snagama digao iz smrti Od penzije može neko telo, Kao nekad, mlado lepo da natrti. I gde dečak koji za ljubavlju ludi Može od džeparca da nauči mnogo Kako se gađenje rađa u požudi I kako se kaje pred majkom i Bogom. Kako iz kajanja strašnija i jača Raste strast od koje ni leka ni spasa Nema, strast koja sve lepo i ružno nadjača Požuda svih doba i strast sviju klasa. S uzdahom se sećam tih vremena davnih Kada su putokaz bili ludoj raji Fenjeri crveni ispred kuća javnih, O, hramovi sreće, rajski kupleraji! 1973. Photo: Stock EPITAF – REKLAMA Otvorih dušu – konzervu paštete Da neto sastav pred narod izbaci, Jer čitaocima iz epruvete Kroz dušu krče prazni stomaci. S datumom otisnutim na limenki Jemčih svežinu svoje žrtve, A od profita podigoh spomenik Za male ljude nedužne, a mrtve. Imadoh beskrajan rok trajanja Suštinsku neku nepokvarljivost, Groznih a lirskih osećanja Što nikad ne gube hranljivost. Pa kad se iz fine ambalaže Raznese moja hranljiva suština, Biću daleko od reklamne blamaže: Evo najboljeg narodnog sina! 1973. AUTOBUS – CENTRALNO GROBLJE Gorak, nejasan, opor, Naš život velegradski – Razvrstao je Gospod Po autobusima gradskim. Sa dosta rezervnog sala Uniformisan Haron Umesto krhkih vesala – Igra gasnom pedalom. Kroz žabokrečinu-večnost, Metež – bezdušna stiska, Prevoze ljudsku tečnost Splavovi preko Stiksa. Ne naginji se kroz prozor! Drži se za držače! Najstrože je zabranjen Razgovor sa vozačem! Dalekovidi vampiri Da muke života skrate Pružaju s puno mira Večne pretplatne karte. Drugi što novac vole, Da bedu s vrata skinu, Iz straha od kontrole Pripremaju sitninu. Kao testo u kvascu Znojava tela rastu Susedu vatrogascu Ljubiš na vratu krastu. Dok kao slabi odjek Laka jeza te trese Lopovsko-pederska ruka Svita ti oko kese. Trzaš se kao ranjenik Kroz blato životne forme Kao na slamci davljenik K ženi s prednje platforme. Kroz grozni zadah telesa Ko svetlost daleke zvezde Žudiš njen komad mesa S mirisom znojne žlezde. I san sanjaš u blicu, Zbog njene puti bele, Nudiš joj podsetnicu S brojem svoje parcele. Al' kad joj sasvim priđeš, Okom te hladnim, od stakla, Pogleda ona i siđe Na prvoj stanici pakla. Od tvog znojavog srca Ko od smrti beži, Davi se i koprca U saobraćajnoj mreži. Kroz kožu duše se znoje U samrtnoj nervozi, Autobus zelene boje U večnost sigurnu vozi. Kroz akvarijum grada Dave se ribe kožne, Po stanicama nada Pogrebnim redom vožnje. Svevišnjom amplitudom Života i razdoblja Sigurno Gospod krivuda Prugom Centralnog groblja. Komade krvi i mesa, Krvotok istorije, Mašine vuku s besom Kroz gradske arterije. I kao robu na popust, Nejasnim intervalom, Prevozi nas autobus Životom – ogledalom. O, dete, božansko testo, Lepoto očinjeg vida, Zar sedaš već na mesto Za teškog invalida? Gorak, nejasan, opor, Naš život velegradski – Razvrstao je Gospod Po autobusima gradskim. 1973. Photo: BETA/AP GROBLJA-HOTELI Groblja-hoteli – van kategorije, Hodnici, sobe, portiri – Luksuzni lusteri Astorije Livrejisani vampiri. Prepustih dušu liftboju U večnom grobljanskom miru Sudbu sa ključem o grobnom broju Poverih Bogu – portiru. Ko u hotelu sve je tiho Beskrajna pustoš, čistota, I ne poznaje niko nikog Daleko od života. Leje, hodnici, grob do groba, Polumrak hotelskog mira Početak novog mirnog doba U društvu dobrih vampira. 1976. DUGOVI NEPROMIŠLJENE PROŠLOSTI Prvo smo živeli teško Jer smo bili u krizi Ali smo bili srećni Zbog obećanog sutra, Što nam se iz prekosutra, Tako zavodljivo smeši. Zatim smo upali u teškoće I živeli smo teško. Potom smo opet živeli teško Ali su nam objasnili Da sada živimo teško Zato što smo ranije Živeli dobro I sada plaćamo dugove Nepromišljene prošlosti. BRAĆA SRBI Najveći Srbi među Srbe – Crnogorci! Kad su u Beograd tj. Srbiju! (Ako su u Crnu Goru onda su, prirodno, Crnogorci!) Posle njih dolaze Akademici Akademici su veliki Srbi! Ima i u Crnu Goru nekoliko Srba. Ali to su mazohisti, Dežurni mučenici! Srbi u Srbiji su slabi Srbi. Oni su već toliko navikl da su Srbi Da ih stalno dežurni Srbi moraju podsećati na to. Uostalom: ili su Vlauce, ili su Bugaraši, ili Poturice, ili Šopovi! A uglavnom su Cigani! Srbi iz Moravski sliv govore srpski, Ali su zaboravili kad su bili Srbi. Da nije Crnogoraca oni i ne bi znali da su Srbi! Srbi iz Preka su prosto Prečani, Švabovi i Madžaroni! To su kvarni Srbi, dok se s Madžarima ližu Srbiji leđa okreću! Ti više vole čvarke nego Srbiju! Dobri si Srbi iz BIH dok su u BIH A kad dođu svojoj materi Srbiji sasvim su beskorisni! Onda mogu biti samo pripravnici kod dobrih Srba. Srbi iz Hrvatske su nešto nedefinisano! Oni mislie da su Srbi zato što nisu Hrvati, Ali oni nisu Srbi! Hrvat ne može biti Srbin! Istina, ako je genijalan i ako potpiše da je Srbin – može! Bio je jedan takav i više nam ih ne treba! Tog smo prihvatili da ga oslobodimo nasledne krivice! I Poturice primamo na isti način Mora biti genijalan i mora potpisati priznanje! Mnogi od Srba su samo izučili za Srbe kod srpskih Majstora i velemajstora, ali krhko je znanje! Pravi Srbin se prepoznaje na puškomet! Živiš i radiš Živiš i radiš Kao da živiš i Kao da radiš, jer Niti živiš, niti radiš, Već samo čekaš dan Kada ćeš početi Da živišI radiš! M. J. Ljermontov * * * Zbogom, musava zemljo moja Zemljo argata i gospode Vi uniforme raznih boja I njima odan, moj narode! Možda me u tuđini neće Njihovih dahija stići ruka, Njihove oči svevideće, Sluh apsolutni njihovog uha. MI ZNAMO 'UDBU Mi znamo 'UDBU i sve što nas čeka. No, strah nam je već zaledio grudi. Volovi jaram trpe, pa i ljudi. Bog je sve dao za jednog čoveka. Snaga je njena njena kartoteka Nju nikad neće ustaviti niko. Narod je ovi umirati sviko I sve do smrti da skandira: Leka! Taj ličio je na bogočovjeka, On silnik beše a mi ljudska reka Lekini Golaći sa oštroga kama Mnoge je poslo tamo do Golgote Kad nam je mučki uzeo živote I sam je došo da se druži s nama.