e-novine.com: Dokle ćemo da blejimo? Dokle ćemo da blejimo? ================================================================================ Tomislav Marković on 05.07.2010 - 12:53 Ostala mi navika još iz onih maršalskih vremena da poštujem vlast i uredno ispunjavam svoje građanske obaveze, a sve zarad opšteg prosperiteta. Hoću i sad tako, ali – ne ide. Onda je sve to bilo drugačije i jasno kao dan. Glava države kaže nešto važno, njegovi poverenici se iz momenta rastrče da to pretoče u programska načela i smernice. Potom stvar proslede terenskim komitetima, a ovi prenesu sirotinji raji. I svi znaju šta im je činiti. I onaj je pričao iz glave, kao i ovaj danas. Ama, nekako se drugačije primalo. Ako kaže da gradimo prugu jer pruga gradi nas, mi iz momenta zasučemo rukave. Kod ovog samo izblejimo i niko ne oseća da baš on mora da se za nešto cima i poteže. Ne možeš da ukačiš ni kome se obraća, ni koji je rok za izvršenje zadatka, ni šta će da radi onome koji stvar sabotira. Već sve onako u vetar. Obračunava se na angro sa svim postojećim i nepostojećim alama i vranama, vetrenjačama i klepetušama. U ondašnjim istorijskim trenucima i prekretnicama mogla sam da ’ladno sakupljam salvete ili sličice „Životinjsko carstvo“ i usput ispunjavam svoje građanske obaveze. Sad jok. Niko ne daje smernice, pa moram sama da dokonam šta se od mene očekuje. I tako nemadoh kud, nego da, umesto sličica, pedantno sakupljam Predsednikove izjave, pa ih tipološki sistematizujem po sadržajnosti, originalnosti, domišljatosti, dubini i širini misli, dometu, adresi na koju su upućene. Posle ozbiljne analize letnji dan do podne, iskristalisale su mi se tri karakteristične grupe izjava. Prvu bi činile sentence tipa „Niko kao ja“. Najlakše se prepoznaju po muževnim oralnim imperativima; „JaKaoPredsednik zahtevam“, „dao sam nalog“, „tražim“, „insistiram“, „očekujem“, „neću tolerisati“ i tome slično. E, sad, gde tu, kao lojalna građanka, da se udenem, kad Predsednik može sve sam? I o svima i svemu brine. O institucijama sistema: „Dok sam ja predsednik i dok je ova vlada, poštovaće se red i zakon“. O pravosuđu: „Očekujem da pravosudne institucije nastave u tom pravcu“. O Kosovu: „Obećao sam srpskoj naciji da ću, tri meseca posle obrazovanja kosovske vlade, oceniti napredak u decentralizaciji". O opstanku naroda: „Imam zahtev da se ovaj objekat obnovi, jer mi, kao narod na Kosovu i Metohiji, ne možemo da postojimo bez verskih objekata". O ratnoj prošlosti: „Kao neko ko je bio predvodnik u našem naporu da prevaziđemo tragično nasleđe 90-ih, želim da poručim da svi to treba da učine". O ulasku u Evropu: „EU mora da nam kaže da li nas želi“. Photomontage: KANDAhar Kad ovo čujem, nemam duše da pitam šta Predsednik može učiniti za mene, već šta ja mogu učiniti za Predsednika. Prethodni tip izjava, po zastupljenosti, u stopu prate one iz grupe „Pričajte usta da niste pusta“. Možete da ih čitate spreda, otpozadi, ćirilicom, latinicom, u akrostihu, proučavati im DNK, ali nema šanse da iz njih iscedite makar naznaku nečega što bi vas obavezivalo na delanje. O smernicama da i ne govorimo. A ima ih za sve prilike i namene. Verujuća: “Imamo razloga da verujemo da će iz meseca u mesec biti bolje”. Imperativna: "Predizborna obećanja građanima moraju biti ispunjena“. Stabilizaciona: "Moramo obezbediti političku stabilnost i svi oni koji joj ne doprinose rade o glavi građana“. Preduzimačka: "Ne sme da padne ni senka na proces gradnje autoputa“. Strateško-kondicionalna: „Ukoliko dobijemo još nekoliko strateških partnera u proizvodnji automobila, biće potpuno izmenjen način života u Srbiji i pokrenućemo razvoj niza drugih industrijskih grana“. Epohalno izazovna: „Građenje države i izgradnja institucija jeste naša obaveza i izazov epohe u kojoj postojimo“. U treću grupu izjava spadaju one koje se vode pod “Otkrio sam rupu na saksiji” ili, vokabularom farmiranog naroda, “Otkrio sam da govno smrdi”. To je ono kada Predsednik otkrije da se of-šor kompanije, sram ih bilo, registruju kojekude samo zarad poreskih olakšica; kada primeti da „korupcija zaustavlja razvoj, urušava institucije“, ili kada se iznenadi: „Ovih dana obilazim Srbiju i vidim da ljudi i dalje veoma teško žive“ . Ni glede gornjih izjava JaKaoGrađanka ne uspevam da nađem prostora za lični aktivizam. Jedino ostajem u dilemi; da li narečena fekalija i Predsedniku smrdi kao nama, dokle će da smrdi, namerava li da je neutrališe izmenama zakona o ekologiji ili nekako drugačije, kao i da li smo i po njenom smradu lider u regionu, kao u svemu ostalom.