e-novine.com: Crveni liderski tepih Crveni liderski tepih ================================================================================ Milica Jovanović on 08.03.2010 - 12:07 Vi kako hoćete, ali meni je njih stvarno žao. Znam da mislite da su načisto poludeli, izgubili vezu sa stvarnošću, i da su pre zaslužili „toplog zeca“, nego počasnu gardu ispred Skupštine. U redu, slažem se da svega toga ne bi bilo da im je na vreme tražilo lekarska uverenja. Ali ni narod nije baš bezgrešan kako se čini. Vazda nešto zakera i namerno neće da vidi šta su sve njegovi predstavnici u Parlamentu dosad učinili da bi vratili dostojanstvo našoj najvišoj zakonodavnoj državnoj instituciji; uselili se u novu zgradu, ugradili klimu, pokupovali laptopove. A i naučili da mišem navigaju po njima. Malo li je? I uvek im je dostojanstvo skupštinskog doma bilo na prvom mestu. Čak ni ona sledbenica kulta Rđajućeg Escajga nije gađala predsedavajuću običnim, smrdljivim, seljačkim opankom, već elegantnom cipelom sa štiklom. Ni onaj što se već hiljadu dana iseljava iz Bulevara Zorana Đinđića nije u Skupštini ugošćavao nekog sitnog dorćolskog tabadžiju, već siledžiju s pet zvezdica, teškog milion budžetskih dolara. A vraćanju dostojanstva časnom domu osobno je doprineo i onaj U Glavu Udareni poslanik, velikodušno vrativši dozvolu za nošenje oružja, umesto da nas ’ladno upucava po ulici kad mu padne mrak na oči I sav taj trud nije vredeo; nezahvalni narod i dalje nastavio da ih olajava k’o poslednje fukare. Novinare da i ne pominjem. Vade im dušu za svaki ulupani milion. K’o da se oni, pored toliko važnog posla, mogu setiti šta su sve jeli i pili, s kim su bančili, kad i zašto. Neće valjda da i za običan odlazak na pijac službenim kolima piskaraju naloge k’o da su poslovođe u nekoj seljačkoj zadruzi. Ma, navrzlo se i kuso i repato da od njih traži da polažu račune za sve i svašta. Onomad dali onoj vražjoj reviziji neobavezni friendly mandat da im overi čast i poštenje u rukovanju budžetskim sredstvima, a njihovi kontrolori se uskopistili, pa našarali kojekakve prijave odgovornima. Umesto da se osećaju počastvovanima što im je uopšte dozvolilo da zabadaju nos u poverljive ministarske račune. I ko onda da im, pored svih tih muka koje trpe, zameri za onu gardu i crveni tepih? Nije lako svaki dan ići da obavljaš važni državnički posao, a osećati se k’o poslednja lopurda, koja je samo nekim čudom još uvek s ove strane rešetaka. Ali kada te na porti ispred Skupštine dočekaju oni momci u liht plavim mundirima, nema tih čukljeva koji će ti zasmetati da lakonogo gaziš po crvenom tepihu i osećaš se kao da si na Kroazeti. Dostojanstvo je sad na sigurnom: Skupština Srbije Photo: FoNet/Aleksandar Levajković A tek pojanje one monarhističke himne s prizivanjem Svevišnjeg... Koga je još briga što smo republika i, po Ustavu, sekularna država, kad narodu srce zaigra čim se pomenu „srpske zemlje“, pa posle sve cokće jezikom i u glavi licitira koliko li ih ima, dokle se prostiru i kada ćemo ih, slava Bogu, prisajediniti Majčici. Eto, zato im ne zameram što su, zarad povraćaja dostojanstva, potegli svečanu gardu i hor sa sve Darinkom Matić Marović, onom što nam je čuvala kolektivno dostojanstvo još pod Voždom od Požarevca. Među nama rečeno, znaju oni odlično da su sve serdar do vojvode i da ih je samo ukenjalo da se u aktuelnoj stranačkoj podeli plena dočepaju masnih poslaničkih gaža, pa grabe da blagovremeno zbrinu familije za daleku budućnost. Treba ih razumeti - ko nije za sebe, nije ni za druge. A i kad će, ako ne sad. Ali ako ćemo pošteno, nije lako ni voditi ovakvu, odvajkada moždano raspolućenu državu. Vekovima se nacionalno biće raspinjalo između Dositeja i Vuka, Obrenovića i Karađorđevića, Maršala i Đenerala, Amerike i Rusije, latinice i ćirilice, Egzita i Guče. Tek je ova, sabornosna vlada, uspela da sve to nekako posastavlja, tako da svima bude potaman. A ponajviše onima unutar koalicione familije. Jer, kako narodna mudrost kaže: „Dogovorićemo se, ako smo ljudi“. A o svemu se može dogovoriti - i da smo imali dva antifašistička oslobodilačka pokreta, partizanski i ravnogorski, i da će Kosovo zavazda biti Srbija, i da se u Srebrenici desio samo „strašan“, „veliki“ ili „stravičan“ zločin, a nipošto genocid. I što god bude trebalo. Zato njihove napore treba ceniti i s obe šake nagrađivati, a ne udarati im recke za svaku pišljivu avionsku kartu do prijateljskog Hondurasa, Etiopije, Iraka, Japana, Kine ili Balija, olajavati ih za onu ambasadorsku gajbu od 2,5 ara ili arlaukati zbog sečenja zdravih platana, koji su ionako namenjeni sirotinji za ogrev. A lepa drva lepo gore. Eh, kad bi narod znao kakve muke oni muče u svojim foteljama, ne bi bio tako ostrvljen. Zar je lako bilo onom ubogom profesorčiću psihologije kad su ga stavili za glavnog za telekomunikacije? I tek što je savladao komande na svom mobilnom, dalo mu da zapoveda vojskom. Pa i pametnijem od njega bi udarilo u glavu i pomislio bi: „Ako me je narod izabrao za glavnog, onda to znači da sam stvarno nabolji, najpošteniji, najčestitiji i najmudriji. A da sam najlepši, to znam odranije“. Ili, završiš za lekara, pa prekonoć osvaneš u predsedničkom kabinetu, k’o da ti je Šef, božemeprosti, neizlečivo bolestan, pa mu treba stalni lekarski nadzor. Ali, viđi vraga, nije te za to zvalo, već da kereći paziš na Predsednikov rejting; da ga podsećaš da se na svaki verski praznik slika sa buzdovan-voštanicom u ruci; da mu biraš potkošulju u kojoj će pred kamerama primati Miškovu vakcinu; da praviš sačekuše po aerodromima kad se neki naš sportaš vraća s medaljom o guši. Koje, treba li podsećati, ne bi ni bilo da dotični nije bio nadahnut patriotskim duhom za koji najveće zasluge ima naš voljeni predsednik. Rekoh, lako je raditi ono za šta te školovalo. Ali, probaj ti, recimo, da završiš književnost, pa da vodiš ministarstvo za sport i omladinu. Ili diplomiraj teorijsku fiziku, pa se nadgornjavaj s ekspertima za međunarodno pravo, ne bi li im nekako izboksovao povraćaj katastarske tapije na susednu državu Kosovo. To ne može svako. Niti bi se usudio pri zdravoj pameti. Ali i pored toga, kao što znamo, Srbija je, zahvaljujući našem mudrom vođi i njegovim saradnicima, višestruki lider u regionu. U čemu? Pa, skoro u svemu. U najvišoj inflaciji i najnižim prosečnim platama. Vodeća je po potrošnji najskupljeg i najnekvalitetnijeg goriva u regionu. Na odličnom je trećem mestu, među 132 zemlje sveta, po stepenu korupcije. Na rang listi ekonomski najslobodnijih zemalja, nalazi se pedeset mesta ispod Albanije, dok je u regionu na sigurnom začelju. Ali je zato naša mafija bolje plasirana od albanske, kako izveštava londonski Daily News. Takođe, šijemo Albaniju i po broju nepismenih. Po prosečnoj starosti populacije, šesti smo u svetu. Prema podacima UNICEF-a, deca su nam sve niža rastom i bolesnija, u čemu smo evropski lider. Kao i u niskom natalitetu. Lideri smo i u velikodušnosti – poklonili smo ruskoj braći ceo NIS, da bi nam Južni tok navrnuli preko naših livada, dok su hrvatske stipse, samo na pola dana skoknule do Moskve i, onako, s nogu, uglavile gasni aranžman, a da domaćinu ni prase u gepeku nisu ponele. Možemo se pohvaliti i da imamo najveći hram u regionu, a izgradićemo i najveću krstaču na svetu, visine 80 metara. Tako ćemo imati idealne infrastrukturne uslove da se kolektivno pomolimo Bogu za našu budućnost.