e-novine.com: Kapitalizam je uništio obrazovni sistem Kapitalizam je uništio obrazovni sistem ================================================================================ Dušan Komarčević on 24.11.2011 - 17:38 Blokada Filozofskog fakulteta u Beogradu okončana je pre dve sedmice, nakon skoro mesec dana štrajka koji je počeo 17. oktobra na Filološkom fakultetu, da bi se nekoliko dana kasnije proširio na Filozofski. Za razliku od akademaca okupljenih oko konvencionalnih studentskih tela, pristalice Plenuma, poučene iskustvima iz prethodnih godina, odlučile su se na radikalniji način štrajka, odnosno zauzimenje zgrada fakulteta i blokadu nastave. Suočeni sa takvom situacijom, uprave i Rektorat, ma koliko se trudili, nisu mogli da ignorišu prisustvo studenata. Međutim, umesto dijaloga, odlučili su da se sa štrajkačima obračunaju brutalnom silom kojoj su u više navrata pribegavali. Rektor je dva puta pozvao državu da interveniše, a Dekanat Filozofskog unajmio je dodatno privatno obezbeđenje koje je trebalo da “zavede red”. Rektorov poziv čuli su i huligani iz redova neonacista okoji su upadali u fakultete i nasrtali kamenicama i bakljama na studente. Podršku štrajkačima uputilo je svega nekoliko profesora, nevladinih organizacija i umetničkih grupa, među kojima je i Kontekst kolektiv. Sa Vidom Knežević i Markom Miletićem iz Kontekst kolektiva razgovarali smo o studentskom buntu i njegovom širem društvenom značaju, ali i o Kontekst kolektivu, nezavisnoj kulturnoj sceni i izazovima sa kojima se ona suočava danas u Srbiji. * Bili ste u kontaktu sa studentima koji su nedeljama protestovali na fakultetu. Kako biste sa ove distance opisali atmosferu koja je tamo vladala? Šta su najveći uspesi blokade? Svi članovi Kontekst kolektiva (ima nas petoro) su bili ili još uvek jesu studenti istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu, u tom smislu smatramo da nam je i obaveza da budemo direktno zainteresovani šta se na našem fakultetu događa. Više puta smo prisustvali plenumima, alternativnoj nastavi i protestima tokom blokade i mislimo da se pre svega treba istaći činjenica da se pojavila grupa mlađih kolega koji su spremni da diskutuju i argumentuju svoje stavove, mnogi od njih su na plenumima prvi put dobili priliku da sami pričaju o svojim problemima i da zajedno sa ostalim učesnicima pokušaju da nađu rešenja. To je svakako i najveći uspeh plenuma i blokade, ti ljudi će u nekom sledećem protestu biti mnogo spremniji da jasno postave ciljeve i da ih argumentovano brane. Ta samoedukacija koja se dešavala bi imala i mnogo veće efekte da studenti koji su učestvovali u plenumu i blokadi nisu konstantno bili izloženi represiji koja je dolazila pre svega od uprave fakulteta i Univerziteta. * Kako ocenjujete ponašanje nadležnih institucija tokom protesta? Rektor je u svojim izjavama zazivao državu, koristeći konstrukcije "milom ili silom". Na studente su u nekoliko navrata nasrnuli neonacisti. Je li paranoično uspostaviti uzročno-posledičnu vezu u ovom slučaju? Sramotne izjave rektora i dekanke kojima su pokušavali da diskredituju studentski protest su posredno otvorile prostor za napade neonacista na studente tokom blokade Filozofskog fakulteta (kao i Filološkog dok je bio blokiran). Ne treba zaboraviti i da su studente fizički napadali i pojedini profesori, a kako bi stvar bila još gora oni su se krili iza svojih studenata koje su vodili u direktan sukob sa kolegama i koleginicama koji su držali blokadu nastave. Studente je napadalo i privatno obezbeđenje koje je fakultet unajmio. Deo istog tog sistemskog aparata su i članovi Studentskog parlamenta koji je u potpunosti instrumentalizovan od strane političkih partija. * Ko bi prema vašem mišljenju trebalo da inicira rešenje problema na koje su studenti ukazali? Photo: picasaweb.google.com Studenti su kroz plenume tokom blokade fakulteta otvorili šira društvena pitanja koja se pre svega odnose na socijalnu nejednakost, a pitanje obrazovanja postavili u kontekst javnog dobra. Upućeni zahtevi i kritike spram sistema zahtevaju uključivanje gotovo čitavog društva kako bi se došlo do rešenja i u toj situaciji je licemerno smatrati da studenti sami mogu da ponude te odgovore. Svoju podršku, produbljivanje kritike sistema, i poneke predloge su dale neke organizacije civilnog sektora, deo nezavisne kulturne scene, nekoliko radničkih sindikata i par intelektualaca. Bitno je da su podrška i saveti stizali i iz regiona što pokazuje da su problemi i borbe gotovo identični, ali i da ima solidarnosti na kojoj je potrebno graditi buduće promene. Međutim, treba konstatovati i poražavajuću činjenicu a to je nedostatak ne samo podrške nego i minimalnog razumevanja od strane profesora i šire akademske zajednice Univerziteta. Svega nekoliko profesora je dalo jasnu podršku studentskoj blokadi i zahtevima, a neki od njih su održali i alternativna predavanja tokom blokade. * Kako komentarišete to ćutanje akademske zajednice? Zakonske izmene u visokom obrazovanju su dovele do potpunog odvajanja profesora i studenata. Tačnije, država sve manje ulaže u visoko obrazovanje, a kako vidimo iz trenutnih diskusija o ovom pitanju ne ispunjava ni one obaveze koje je preuzela na sebe. Ovo su sve neoliberalni učinci u sferi visokog obrazovanja koji se poslednjih godina strukturalno implementiraju i kod nas. Ovi procesi prisiljavaju fakultete da se podrede logici kapitalističkog tržišta, a naše profesore pretvaraju u preduzetnike. Tako i studenti postaju puki konzumenti usluga fakulteta (znanje je postalo roba), a profesori potrošna „roba“ u proizvodnom lancu koju je uvek moguće zameniti. Tako sistem produkuje antagonizam i ogromni jaz između profesora i studenata. Ovo su samo neki od razloga preko kojih se može objasniti ćutanje akademske zajednice i ne podržavanje studentskih zahteva za smanjenjem školarina. Ipak, oni ne mogu opravdati neosuđivanje nasilja kojem su studenti bili izloženi tokom protesta. Ćutanje profesorskog kadra u tom slučaju je zaista nedopustivo i samo govori o potpunom gubitku etičkih normi, integriteta i očekivane relevantnosti akademske zajednice u odnosu na opšta društvena dešavanja. Ove poražavajuće činjenice - da su studenti i profesori postali neprijatelji, kao i da veliki deo studenata ne želi da podrži iznesene zahteve koji ih se direktno tiču - su posledica sistemskih promena koje se sprovode u Srbiji, a i šire. * Uporedo sa profesorima, ćutali su i studenti kojih se protest zapravo i ticao. Većinu njih kao da nije zanimalo šta se dešava na Plenumu. Otkud tolika količina apatije među onima koji bi trebalo da budu nosioci promena u društvu? Uništavanje nekadašnje socijalne države i prelazak u kapitalističko društvo je proces koji traje barem dve decenije, i to nije samo ekonomska promena već pre svega ideološka. Godinama se promoviše neophodnost privatizacije, komercijalizacije svih sektora društvene proizvodnje, uspostavljanje otvorenog“ tržišta itd. Te promene su nedavno stigle i do stvari koje smatramo javnim dobrom, kao što je sistem obrazovanja, pa ne treba čuditi što imamo i studente koji smatraju normalnim da plaćaju skupe školarine na svojim fakultetima. To je prosto rezultat kampanje koja nas ubeđuje da je potrebno uložiti puno novca u obrazovanje pošto ćemo posle stečeno znanje moći da unovčimo na tržištu rada. To je jednostavno velika prevara o kojoj se može dosta diskutovati. Ne treba zaboraviti da kapitalizam podrazumeva i klasnu podelu društva u kojoj vladajućoj klasi nikako nije u interesu da obrazovanje bude dostupno svima. Tako visoko obrazovanje sve više postaje privilegija bogatih a nekadašnja socijalna pokretljivost polako ali sigurno nestaje. . Photo: vaseljenska.com * Uprava i Ministarstvo okarakterisali su zahteve studenata kao nerealne i neprihvatljive. Kontekst kolektiv je, pak, podržao studente u nastojanju da se izbore za besplatno obrazovanje. Koliko je to ostvarivo u ovom trenutku? Mi smo dali podršku ovom studentskom protestu i blokadi smatrajući da su zahtevi koje su studenti ispostavili sasvim legitimni a njihovo ispunjenje nužno kako bi se sistem obrazovanja makar malo egalitarizovao. Pored toga u pokretanju Plenuma videli smo potencijal da više ljudi zaista dođe do mogućnosti da diskutuje o problemima školstva. Plenum je omogućio studentima da artikulišu svoje stavove, da dođu do argumentacije i da rade na traženju rešenja. U našem pismu podrške smo i pozvali studente da odustanu od partikularnih zahteva i da nastave borbu sa zahtevom za besplatnim obrazovanjem za sve. To nije nikakva utopija, kroz razne poreze koje plaćamo, svi punimo državni budžet iz koga deo odlazi na obrazovanje. Problem je u načinu raspodele tog novca, možemo se samo zapitati koliko novca odlazi političkim partijama, crkvi itd. Naravno, jasno je da drugačija raspodela državnog budžeta zahteva sistemske promene, ali sve je to moguće i u tom smislu nikako ne treba odustati. * Kontekst galerija je zatvorena pre tačno godinu dana. Molim vas da naše čitaoce ukratko podsetite na hronologiju i okolnosti koje se tiču zatvaranja? Ukratko, Kontekst galeriju smo početkom 2006. godine kao projekat pokrenuli u okviru tadašnjeg Centra za kulturu “Stari grad”. Sam taj Centar je bio važna i prepoznatljiva ustanova kulture u poslednjih nekoliko decenija i mnogi vaši čitaoci se sigurno sećaju nekih programa koji su realizovani u njoj. Od 2006. godine do gašenja te institucije mi smo radili u njoj na projektu „Kontekst galerija“, koji je između ostalog i iniciran kao deo šire ideje da se Centar revitalizuje kao opštinski kulturni centar što je i bio nekada ranije. Naš predlog je bio da se jedan deo Centra pretvori u prostor istraživanja i (samo)obrazovanja u oblasti savremene vizuelne umetnosti i kulture. Ideja da Centar ponovo postane opštinska institucija kulture nikad nije zaživela u formalno-pravnom smislu, iako je veliki potencijal i potreba za tim postojala – ono što nije postojalo jeste volja i vizija upravljačkih struktura u opštini da se ovakva značajna institucija kulture spasi. Ono što se desilo jeste da je tokom 2010. godine Centar za kulturu „Stari grad“ ugašen, a u istom prostoru je otvorena nova ustanova kulture pod nazivom “Parobrod”. Postavlja se pitanje zašto je bilo potrebno da se jedna institucija kulture ugasi i ukine, ukoliko je njeno nasleđe i vrednost koju nosi sa sobom toliko važno, zašto nije mogla samo ponovo da se prepozna kao važna opštinska ustanova kulture, i nastavi da funkcioniše sa svojim tekućim programima kao i do sada – samo što bi to u slučaju dobijanja podrške i u pravno-formalnom i u finansijskom smislu od strane Opštine „Stari grad“ učinilo tu instituciju mnogo jačom i stabilnijom. Pozadina svega toga jeste da se ovde ne radi ni o kakvoj ideji da se jedna institucija kulture podrži i revitalizuje, već se radi o nečem sasvim drugom, a što u krajnjoj instanci nije samo pojedinačan slučaj, izuzetak od pravila, već simptom za mnogo šire i ozbiljnije probleme koji se dešavaju na polju kulture. Takođe, bitno je naglasiti da ti “novi” procesi nisu vezani za naš specifični kontekst, već se mogu locirati globalno. Institucije kulture (kao i druge javne institucije) se percipiraju kao partijski feudi, kao važne poluge za redistribuiranje vladajuće ideologije, a u širem smislu i u skladu sa globalnim trendovima, kao mesta kulturne komodifikacije. Ljudi koji se postavljaju da vode takve institucije nisu stručnjaci u svojim oblastima, već “perspektivni” partijski činovnici. Naravno da oni nemaju svest o istoriji mesta, ne uzimaju ga uopšte u razmatranje, njih se to ne tiče, kao što ih se ne tiče ni značaj institucije kao mesta projekcije budućnosti. Mi nismo hteli da učestvujemo u ovim procesima i to je naša politička odluka koju smo na više mesta i u brojnim javnim diskusijama na ovu temu jasno isticali. Projekat „Kontekst galerija“ je našim izlaskom iz nove institucije „Parobrod“ završen, ali naš rad u okviru Kontekst kolektiva je nastavljen, pre svega kroz projekte koje smo inicirali nakon ovog događaja: „Borba za autonomni prostor“ kao refleksija i dugoročna analiza situacije u kojoj smo se našli ali i generalnijeg pitanja kulturne politike danas, kao i kroz projekat „Kontekst u mesnoj zajednici“ na kojem trenutno radimo. * Kontekst kolektiv je deo Nezavisne kulturne scene Srbije - asocijacije koja okuplja oko 80 organizacija i inicijativa koje su potpisale deklaraciju u kojoj se resorni organi države pozivaju na dijalog o problemima sa kojima se kao nezavisni kulturni akteri suočavate. Kakav je odgovor Ministarstva kulture? Koji su glavni problemi Nezavisne kulturne scene danas u Srbiji i ko je glavni krivac za to? Nekadašnji Centar za kulturu "Stari grad", danas UK Parobrod Photo: wikimedia.org Potpisivanjem protokola o saradnji sa Ministarstvom je uspostavljen zvanični dijalog i saradnja sa predstavnicima vlasti zaduženim za polje kulture na državnom nivou. Ta saradnja se sporo razvija ali može se reći da postoje neki pomaci. Možda je najosetniji taj da su predstavnici nezavisne scene zvanično dobili mesto u komisijama koje odlučuju o raspodeli budžeta namenjenog za produkciju umetničkih programa i projekata. Treba reći da nisu sve organizacije sa nezavisne scene ušle u mrežu „Nezavisna kulturna scena Srbije“. U samoj mreži je veliki broj organizacija što je čini veoma heterogenom, postoje velike razlike u kapacitetima, stavovima, projektima itd koje različite organizacije predstavljaju. Mišljenja smo da će se teško ostvariti neki napredak u položaju čitave nezavisne scene, odnosno položaju radnika i radnica u kulturi, i njihovih projekata ukoliko se u okviru same mreže ne razreše ta pitanja. Moramo da skrenemo pažnju na zaista bednu poziciju u kome se nalazi nezavisna scena – sam položaj u koji je postavljena (nemanje prostora, ne prepoznavanje njene vrednosti, ne finansiranje, itd). Ovakav “neregulisan” položaj autonomnih organizacija i pojedinaca sa umetničke scene otvara zapravo prostor za zavisnost od “dobre volje” pojedinaca i interesnih grupa koje imaju moć da odlučuju o dodeljivanju sredstava, prostora... Dalje to vodi sukobima i manjku solidarnosti među samim akterima scene, a potencijal otpora takvoj politici je gotovo i nestao jer se mnogi nadaju da će svojim ne činjenjem zadržati sadašnje pozicije (nivo grantova, ili prostor). Zapravo je najveća slabost nezavisne kulturne scene veliki manjak kritičkog promišljanja sopstvene pozicije. * Čini se da je organizovanost nevladinih organizacija, nezavisnih kulturnih inicijativa, zelenih i studentskih pokreta u zemljama regiona – prvenstveno mislim na Hrvatsku – na mnogo većem nivou, kao i šira participacija građana u njihovim borbama? Kakva je saradnja na regionalnom nivou? Razlike u stepenu organizovanosti u učešća u različitim društvenim pokretima koje postoje ako poredimo zemlje bivše Jugoslavije su deo širih političko-ekonomskih promena koje se dešavaju u našim zemljama. To zahteva jednu ozbiljniju analizu u koju sada ne bi smo ulazili. Kada govorimo o regionalnoj saradnji, preko primera studentskih borbi možemo videti koliko je ta saradnja dobra i neophodna. Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je sve zadivio svojim uspehom je delimično nastao po uglednu na blokadu Filozofskog fakulteta u Beogradu 2006, ali je stvar razvijena i dobila je artikulisanije oblike. Sada se ta loptica na kratko prebacila ponovo do Beograda, ali borba se vodi i u drugim gradovima Hrvatske i Srbije. Slična saradnja postoji i na polju kulture, a verovatno ćemo je videti i u radničkim pokretima. * Na koji način koncept “Nove kulturne politike” utiče na nezavisnu kulturnu scenu u Srbiji? Koje su njene posledice na lokalnu kulturnu produkciju? Molim vas da našim čitaocima pojasnite u čemu se ogleda radikalizacija programa Kontekst kolektiva o kojoj govorite u jednom intervjuu? Principe nove kulturne politike to jest, neoliberalne kulturne politike možemo da detektujemo svugde oko nas. U ovako postavljenoj kulturnoj politici ključni zahtevi se vode ekonomskim/tržišnim principima, a oni su: komercijalizacija i komodifikacija kulturne i umetničke proizvodnje, kompeticija (tržišna utakmica), festivalizacija kulturne proizvodnje, zahtev za velikim brojem publike u kome se publika posmatra kao konzument, itd...Ovde se mora istaći da se radi o kompleksnom odnosu između lokalnih društveno-političkih fenomena i globalnih pojava, zatim o sinergiji državne vlasti, civilnog sektora i privatnih interesa upregnutih u kreiranje mogućnosti za generisanje novog profita kroz polje kulture. U takvom okruženju ne samo nezavisna umetnička i kulturna praksa, već i čitava savremena umetnost koja ne počiva na gore navedenim principima gubi svoj oslonac, podršku, svoju autonomiju i brutalno se marginalizuje. Govorimo o onoj umetničkoj praksi koja je neprofitna, nekonzumerska, nematerijalna, konceptualna, eksperimentalna, alternativna, istraživačka, kritička, politička, angažovana, i koja kao takva gubi mogućnost svog postojanja. Ona ne može da se takmiči sa kreativnim industrijama na tržištu kulture. Ona je upravo zbog svega ovoga što smo naveli javno dobro i kao takva mora biti podržavana od strane javnih fondova i javnih institucija. Iako se ovim principima pre svega odlikuje nezavisna umetnička proizvodnja, to nije uvek tako i toga svi mi koji participiramo na sceni moramo da budemo svesni. Često i sami njeni akteri pristaju da učestvuju u takvoj proizvodnji. Sa druge strane, ima puno primera u okviru institucionalnih praksi gde se pokušava na određen način očuvati autonomija umetnosti, iako je jasno da je takvih primera sve manje i manje. Kada govorimo o pitanju radikalizacije i repolitizacije naše prakse u kontekstu nove kulturne politike tu prevashodno mislimo na svesnost i nužnost da se kroz naš rad bavimo kritičkom analizom proizvodnje i protoka neoliberalnog diskursa ne samo u polju kulture već u širokom polju društvenosti. Nama se konstantno nameće kako kroz mainsteam akademski okvir tako i kroz dominantnu kulturnu politiku da neoliberalizam nema alternativu. To ni u kom slučaju nije tako. Čini nam se da je danas goruća potreba konstantno i uporno proizvođenje kritičke analize neoliberalnih procedura preko kojih se ta vizija sveta proizvodi, širi i usađuje, kao i proizvođenje novog znanja koje će služiti odbrani one kulturne (i umetničke) proizvodnje koja je javno dobro i od opšteg interesa.