e-novine.com: Strašni logoraški dani Strašni logoraški dani ================================================================================ Tomislav Marković on 09.06.2010 - 15:18 Nedelja, 19. april 1992. Rekoše da su telefoni proradili. Razgovarali smo sa Sarajevom, sa djecom i Amilom. Amil mi reče da su poveli Preljuba Tafru sa djecom negdje u Livade u magacine. Slučajno sam doznao, ne znam od koga, da je pušten i da se nalazi kod Kamenka Gerenčića. Na ulazu se javi sin Velje Vukadina, nosi tašnu. Ide kod nas u stubište. Uđe kod Stanković Milorada. Pretpostavljam da sakriva opljačkani novac ili nešto vrijedno. Dogovorili smo se da se zbog opasnosti ja ne pojavljujem ni u dvorištu ni na vratima. Obično je svaka posjeta dolazila iz pravca Općine, pa smo taj pravac osmatrali. Ali, ovaj put smo se prevarili: njih pet-šest, neki u vojničkim, a neki u maskiranim odijelima, dođoše ispred stambene zgrade. Uđoše u stubište. Poče galama i vika. Idu od stana do stana. Među njima Gardović. Šešir mu na glavi, opasan bombama oko struka a u ruci nosi automat. Jedan od njih reče da izađemo ispred stubišta, i to samo muškarci Muslimani. Navukoh na noge papuče, misleći da će to kratko trajati, uzeh zimski džemper i silazeći ga obukoh. Pred ulaznim vratima stoje Lojo Husein i Dževad, Ćorić Nezir, Jovo... Ja sam produžio pred svoj ulaz gdje je bila Nafa. Stao sam pored nje. Tu je bio jedan od "naših" četnika, riđe brade, a mlad. Meni poznat. Sjećam se da negdje radi kao električar, ali ne znam gdje i kako se zove. Naoružan je svim i svačim. Mi mislimo da je zadužen za nas. Priđe mu sin Velje Vukadina. I on nosi poluautomatsku pušku. Odvedoše Loju Dževada i Huseina. Mene ne diraju. Nezir se htjede vratiti u stubište, ali ga "glavni" pozva da dođe. Dok su odvodili Loje, primijetih da se Jovo sa ovim "glavnim" nešto prepire i da mu nešto garantuje. Ovaj mu nešto reče, te se Jovo povuče. U trenutku kad sam se nadao da ce me poštjedeti, sa udaljenosti od 20-30 metara i mene prozvaše, ali ne po imenu, nego samo: "I ti dođi." Sav uplašen, pođoh u pravcu gdje je on bio. Rekoh da nisam obučen, ali on mi naredi da uđem u auto. Sa mnom je i Nezir Ćorić. Reče da ćemo se brzo vratiti, samo da damo izjavu. Voze nas autom, ne znam gdje. Kad okrenusmo niz Donje Polje, pretpostavih da idemo u KPD. I tako bi. Dođosmo pred glavni ulaz. Dosta naoružanih, malo koga poznadoh. Utjeraše nas unutra, svu četvericu. Iza nas čusmo glas jednog od glavnih: "Ako su ekstremisti, pobijte ih odmah; ako nisu, pustite ih kući." Privedoše nas u portirnicu. Ugledah Cakana. On unosi podatke: ime i prezime, ime oca i godina rođenja. Nisam imao cigareta. Ponudi me da zapalim, a pri odlasku dade mi kutiju niške "Drine" bez filtera. Preuze nas jedan od rezervista. Uperen automat iza naših leđa. Provedoše nas kroz dvoja-troja vrata glavne zgrade gdje su smješteni zatvorenici. Ovdje nas upisaše sa istim podacima u knjigu. Glavni je bio rezervista koga su zvali Ćata. U prisustvu dvojice-trojice rezervista dobro naoružanih, Ćato reče da otvore lijeva vrata. Upozori svoje da ne pripadamo ekstremistima i da nas treba rasporediti u druge prostorije. Pretražiše nam džepove. Od mene uzeše perorez i dva upaljača. Uzimali su predmete za koje su smatrali da se sa njima može ugroziti život ili, pak, napraviti nešto. Ubaciše nas u prostoriju sa stolovima i klupama. Nismo se mogli snaći, zbunjeni gledamo jedan drugog, kao da je san. Pomišljao sam da je to na kratko vrijeme, kad se otvoriše vrata drugih prostorija i pojaviše se neka poznata lica. I oni zatvorenici. Pozvaše nas unutra. Mi pažljivo, jedan po jedan ulazimo u prostoriju koja je izgledala tamna i zadimljena. Ugledah meni poznata lica. Neka od njih pođoše prema nama. Pitanja uobičajena: gdje su nas uhvatili, ko nas je priveo, kako su sa nama postupali... Fočanski krvoloci (1): Mitar Rašević, Savo Todović, Rajko & Ranko Vuković PHOTO: Stock Iznenadih se kad vidjeh Hasana Pilava. Sjeo sam na klupu koju mi ponudiše. Dok smo se malo snašli, počeli smo tražiti gdje da se smjestimo. Ćata nam je prilikom premještanja napomenuo da nam može, pošto nismo ekstremisti, ponuditi manju prostoriju: uđemo unutra i vidimo Asima; tu su jos bili Bucko i Lejla, porodica Hasana Pilava, Crneta Murat, dr Ibrahim Karović, Muharem Čaušević sa kćerkom Majom, Granov Adil, dr Avdo Šadinlija i drugi. Dogovorio sam se sa Crneta Muratom da legnem u krevet s njim. Ostali su kombinovali madrace i ležali na patosu. Noć je bila relativno mirna, ali niko nije spavao. Bilo je hladno pod jednim ćebetom, ali smo Murat i ja udvostručili svoju ćebad koja su nas samo preko leđa pokrivala. Da bi se okrenuo i promijenio položaj tijela, morao sam ustati i ponovo leći na željenu stranu. Ponedeljak, 20. april 1992. Ustali smo rano. Dr Ibrahim je već uzeo metlu da se prostorije malo urede. Prozor je otvoren, hladno je kao usred zime. Rekoše doručak, te požurismo da stanemo u red. Neko je rekao da nas u ovoj sobi - spavaoni ima oko 170 zatvorenika. Spavaona se sastojala iz četiri prostorije. Negdje oko osam sati dobismo doručak, supu od makarona i parče hljeba. Nasuše nam u vojničke porcije. Gledamo i smijemo se Hasanu. Hasan jede kao da je halva. Ja i jesam i nisam gladan, ali samo sipanje čorbe i red izgledali su mi kao san. Ovako sam jedino vidio na filmu, u logorima. Pojedoh u neznanju, jer su naoružani (četnici) rezervisti držali uperene poluautomate prilikom sipanja jela i za vrijeme jela kada bi otišli sa kuharom. Povremeno bi tako ulazili i u zajedničke prostorije, naoružani do zuba, a bez ikakvog razloga. Hranu su posluživali Srbi iz Foče, koji su mobilisani i obavezno uniformisani. (...) Negdje oko 10 sati, u prostoriju u koju smo bili smješteni, jedan od ćata, obavezno naoružan, uđe i prozva Hrnjčić Halita i Hrnjčić Enesa da daju izjavu. Mislili smo da će poslije toga biti pušteni iz zatvora. Očekivali smo da dođu po svoje stvari, ali zadugo ih ne bi. Prozvaše Nezira Ćorića, Kumru Safeta, Čaušević Muharema sa djetetom, Loju Huseina, mene i Dževada. Sreli smo se sa nekim koji su dali izjave i pošli po stvari da se sele iz te prostorije u drugu. Išao sam u pratnji naoružanog rezerviste iz Užica (od prvog dana smo znali da su došli užički rezervisti koji su bili na ratištu u Hercegovini), do pred vrata gdje su se nalazili inspektori. Kad sam došao na red rezervista me uvede, a ja se začudih kad vidjeh Gašević Petka u vojnoj uniformi sa činom od tri zvjezdice (Petko je radio u "Magliću" - u "Lesonitu", zatim u "Iverici", pa je prešao u Trgovačku mrežu za poslovođu jedne naše prodavnice tekstila. Inače je bio dobar radnik i stručan za svoj posao. Sarađivali smo korektno). Vidim da mu je nezgodno i kao da se čudi odakle ja ovdje. Tako će se iznenaditi i inspektor Vladičić Zoran. On nije imao uniformu. Ja sam bio fizički i psihički dotučen. Prilikom davanja izjave koju je uzimao i odmah na mašini kucao Zoran, imao sam osećaj da ću briznuti u plač. Ponudio me kahvom, konjakom i cigaretom, što sam prihvatio. Znam da me pitao: da li posjedujem oružje, da li sam dobio oružje, ako jesam - od koga, odnosno da li mi je iko nudio za prodaju oružje. Razumljivo, odgovor je bio negativan. Fočanski krvoloci (2): Dragoljub Kunarac, Milorad Krnojelac, Neđo Samardžić PHOTO: Stock Skoro neprimjetno na druga vrata uđe Krnjojelac Milorad Mića. Začudi se kad me vidje, te se poljubismo. On me pozva u svoju kancelariju. Nisam mogao ni slutiti da je on postavljen za upravnika zatvora. Pođosmo zajedno u njegovu kancelariju koja se nalazila u prizemlju, prva s lijeve strane hodnika. Po hodnicima dobro naoružani rezervisti. Susreo sam i poznata lica srpske nacionalnosti, obučena u vojne uniforme. Ušli smo u kancelariju. Zatekao sam njegovog sina sa automatom preko prsa, a iza nas uđe i neki postariji rezervista, po govoru ocijenih da je Srbijanac. I on je imao automat i pištolj. Na kapi je nosio oznaku srpske vojske - zastavu. U ruci je držao nekakav papir. Sa upravnikom se nešto prepucavao. Nisam mogao ocijeniti o čemu se radi, dok mu rezervista nije rekao da pozove broj 572-041 koliko se sjećam, odnosno Miru Stanića, predsjednika SDS-a i, ujedno, glavnog u Kriznom štabu SDS-a. Mićo mu je sa ljutnjom rekao da neće da prizna nikakve papire koji nemaju čitak potpis, a ne samo paraf. Rezervista je rekao da će, ukoliko odmah ne završi posao, ili upotrijebiti oružje ili će ići kući. Mićo je odgovorio: "Dok je meni mojeg sina, ja se ne bojim nikoga." Koliko se sjećam, na papiru su bila neka imena. Kad je rezervista otišao, u kancelariji je ostao Mićin sin pred kojim mi je Mićo počeo plakati, govoreći da ni on nije za rat, a posebno za ovo što se radi Muslimanima, iako je, kako je rekao, imao daleko više razloga da bude kivan na Muslimane nego što je to izgledalo, jer je njegova kuća bila potpuno spaljena i to među prvima. Zamolio sam ga da mi uz pratnju omogući da odem do porodične kuće gdje mi je stanovao amidža Almas. Naredio je sinu da uzme auto i da to učini, ali se usprotivio komandir rezervista koji je došao na njegov poziv. Uz ubjeđivanje, komandir je pristao s tim da pođe sa nama i njegov čovjek. Naredio mu je da me dobro čuva, te ako uradim bilo kakav nerazuman pokret, da me odmah ubije. Sjeli smo u "ladu". Vozio je Mićin sin, ja sam bio na prednjem sjedištu, a rezervista spreman na zadnjem sjedištu iza mene. Kasnije sam doznao da ga zovu Poštar i da je iz okoline Užica. Došli smo do "Kafe bora" koji je do temelja uništen, prošli sporednim ulicama i ušli u Beogradsku. Tada sam vidio da je spaljena stambena zgrada sa oko osamnaest stanova. Pretpostavljam da je ova zgrada zapaljena granatiranjem, možda i zbog toga sto su u njoj stanovali Muslimani, među kojima i Mujo Musić, zamjenik komandira. Vidio sam da je zapaljena kuća Grujića, Krnjojelca Miće i njegovog brata, Kovač Mome (u KPD-u sam čuo da je Momo bio komandant i vojvoda srpske vojske koja je držala polozaje na Ćelovini). Izašli smo iz auta jer se dalje nije moglo od srušenog materijala zapaljenih kuća. Idući vidio sam da je zapaljena kuća Kovačević Milisava i Obrenovića. Avlijska vrata su bila otvorena, prozori na spratu polupani. Uđosmo u avliju, otvorena vrata Šefkinog stana i Almasova. Uđoh u kuću, a obojica pratilaca u stopu za mnom. U sobi amidža Almas, sam, zarastao u bradu, omršao puno. Poljubismo se, nas trojica sjedosmo na kauče, a on na stolicu za stolom. Počeo je priču o nekoj vojsci koja je trazila oružje, preturala po kući, obila Šefkin stan, te odnijela što se može odnijeti. Mićin sin mu je obećao donijeti hrane, što mi je kasnije obećao i Mićo kad sam došao u zatvor. Zamolio sam Miću da mi njegov sin donese tehničku bundu i cipele, jer sam bio vrlo skromno obučen. Sutradan sam dobio tražene stvari. Jedan od rezervista me odveo u drugu prostoriju, u spavaonu broj 15. Iza rešetaka Ko nije bio u KPD-u iza rešetaka, ne bi u prvi mah ni pomislio da je zatvor, već neka fabrika. Kompleks objekata nekad je, za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, bio kasarna. Nalazi se na desnoj obali Drine, pri samom izlazu iz grada. Nadomak zatvora, ne više od oko 50 metara, nalazi se čuveni željezni most, na kome su četnici i u Drugom svjetskom ratu pobili i zaklali oko 3.500 Bošnjaka. Sve objekte opasuje kameni zid visine nekih pet-šest metara sa dodatnom ogradom od bodljikave žice visoke oko jedan metar. Na svakom uglu nalazile su se masivne strašare - karaule. I pored takvog obezbjeđenja bilo je ranije uspjelih bjekstava. Nama su dodatno oko zida postavili minsko polje od rasprskavajućih protivpješadijskih mina. Stražari su imali pse, šarplanince. U krugu je bila fabrika namještaja, a bila je tu i "Drina" sa poljoprivrednom ekonomijom. Negdje oko 19. aprila, štab SDS-a je za upravnika zatvora postavio Milorada Miću Krnojelca, nastavnika matematike u OŠ "Veselin Masleša", a za zamjenika su naknadno odredili Prodanovića, navodno pravnika. Načelnik bezbjednosti (čuvarska služba) bio je Mitar Rašević, koji je tu funkciju i ranije obavljao. Starješine-stražari radili su po četnom brigadnom sistemu. Svi koji su ranije obavljali ovu dužnost bili su profesionalci. Pojačanja su dobili u noćnim smjenama, gdje su angažovani čuvari iz grada ili oni koji su stanovali u blizini KPD-a. Sjećam se dobro nekih stražara koji su se isticali surovošću: Buši je koristio noćne smjene da skače po zatvorenicima koji bi bili privedeni u samicu Upravne zgrade, vezani za bukagije i takvi batinjani. On, sirovina, vagao je oko 130 kg, i sa zadovoljstvom je skakao po ljudima. Nisu se puno razlikovali ni drugi stražari: Vladičić, Vuković, Obrenović, neki Zoran kome ne znam prezime, Pljevaljčić Vlatko, Ivanović Keli... Fočanski krvoloci (3): Dragan Zelenović, Gojko Janković, Pero Elez PHOTO: Stock Dopunu straže davali su vojnici. Sjećam se Kremića, Markovića, Jegdića, Mlađenovića, Prodanovića... U užem dijelu uprave radili su: Todorović - interna bezbjednost, Jokanović Mićan - za privredu, Jokanović Gojko, medicinski tehničar kojeg su zvali Saharin i Krvopija. Ljekar Dragičević, inače ginekolog, dolazio je svako 15 do 20 dana. Negdje u augustu pojavio se i stomatolog Vukadin. Samo je vadio zube. Kontrole "kućnog reda" odvijale su se različito od starješine do starješine. Doručak je bio između osam i devet i 30 ujutro, ručak od 13 do 14 sati i 30 minuta, a večera od 17 do 18 i 30. Ishrana je bila redovna. Doručak se sastojao, na početku, od čaja i kriške hljeba težine pet do šest grama, da bi se negdje u julu malo poboljšao. Za ručak je bila jedna kutlača kupusa bez kupusa ili graha bez graha, odnosno krompira bez krompira. Radost je predstavljala krajka hljeba, jer je nesto veća od kriške. Večerom smo dobijali čaj i krišku hljeba koja je nekad bila veličine zalogaja. Matović je često bio dežurni kuhar i pravio je i bez masnoće ukusnije jelo, dok je za Mojovića kružila šala da će njemu biti najžalije i najteže ako izađemo iz zatvora: uživao je da napravi ručak da ga nisu mogli jesti ni mačke ni psi. Kvalitet i količina hrane imala je za posljedicu da pojedini zatvorenici nisu imali stolicu po trideset i pet dana. Farsa od razmjene Sedamnaestog jula prije podne Gojko je obišao dio spavaona. Pitao je ko je bolestan i upisao Dževada Loju koji je nekoliko puta pao u nesvijest prilikom podjele jela, te Enu Hrnjčića, Hasana Glušca i Sanina Krdžaliju. Oko tri sata pozvaše nas da se spremimo sa našim stvarima. Bilo nas je desetorica iz Foče i šestorica iz Goražda. Kad smo se sakupili pred glavnom kapijom gdje se vršio detaljan pretres, čak i skidanje cipela, vidjeli smo da među nama ima i mladih i zdravijih ljudi. Poslije ceremonije pretresa provedeni smo kroz dvoja vrata. Čekao nas je kamion FAP sa ceradom. Nedaleko od njega bio je parkiran kombi pun žena i djece. Strpali su nas u kamion. Bili smo zbunjeni. Uspjeli smo da doznamo da idemo u razmjenu za srpsko stanovništvo koje je zarobljeno u Goraždu. Tako su nam rekli nekolicina obučenih u maskirne uniforme koji su bili dio pratnje i koji su tvrdili da su iz Čajniča. Nama je odmah bilo malo lakše, pušili smo više nego što smo navikli. Cigarete nam je dao jedan od Čajničana. Krenuli smo. Sjedimo na nekim improvizovanim klupama. Iza nas ide kombi sa vojvodom, vozačem i trojicom vojnika, svi dobro naoružani. Upozorili su nas šta će se dogoditi ako pokusamo bježati. Dok smo išli uz Bakić (brdo i prevoj za Zavait) vidjeli smo milicionersko auto. Poznao sam milicionera u naočalima, bio je iz Bunova, neki Dostić. Loš put i brza vožnja, da se na vrijeme stigne na razmjenu, koja je, kako smo kasnije saznali, zakazana za sedam sati naveče, učinio je da se osjećamo kao lopte, tako smo skakali sa klupa da smo morali ustajati i držati se za arnjeve. Kosti su nas boljele. Put je vodio kroz šumu, prema Čelebićima. Kroz Korlat se proširivao i pripremao za asfaltiranje. Taj je put star oko 30 godina i uglavnom se koristio za eksploataciju šuma. Trasu puta od Čelebićke rijeke do Šuplje stijene uradili su na brzinu uz pomoć SDS-a, te firmi "Građenje" i "Maglić". Ovaj je pravac objezbjeđivao spajanje Foče sa Pljevljima i imao je više strateško nego ekonomsko opravdanje. Put se koristio najviše za transport naoružanja i municije. Putem Radio Foče, u nekoliko navrata je građanstvo bilo obaviješteno da je otvoren, te da je uspostavljena autobuska linija Foča - Pljevlja. Koliko smo kasnije doznali, linija zbog nekih događanja u Pljevljima nije ni radila. Naše "vođe puta" imali su dosta problema na granici Crne Gore i BiH: jedva su se ubijedili da prođemo, a onda su nas predali novoj ekipi iz Čajniča. Čekali su nas dvotonci sa ceradom, i tako smo nastavili preko nekih brda i sela, kroz šumu. Stigosmo u Čajniče. Nema svjetla, tek u rijetko kojoj kući. Produžili smo dalje. Jedan od pratilaca, naoružan, zajedno je s nama na karoseriji. Sjedi i čuva nas. Reče da idemo u Miljeno. Tako i bi. Smjestiše nas u osnovnu školu. Klupa ima dovoljno. Dobili smo i poveće sendviče sa mesom. Odmah su nas domaćini upozorili šta smijemo, a šta ne smijemo raditi. Novi kućni red. Sutradan ujutru dobar doručak, a još bolji ručak. Pozvaše nas negdje oko deset sati. Napolju je vedro, nigdje oblaka. Mi već navikli na kišne dane. Izađosmo svi iz jednog razreda, a žene sa djecom iz drugog. Iznenadismo se: ljudi sa kamerama i mikrofonima. Poznao sam jednog. Bio je iz Goražda. Svi su, kako nam rekoše, zaposleni na novosadskoj i crnogorskoj televiziji. Propaganda. Djeca plaču, posjedala po travi, a neka su u krilima žena. Jadna slika. Čekamo termin razmjene. Stalno dolaze iz čajničkog MUP-a i izvještavaju nas "dokle su kontakti stigli sa muslimanskom stranom". Dođe i šesnaest sati. Svaki minut, a kamoli sat neizvjesnosti ubija nam dušu. Na kraju, "veza" saopštava da od razmjene nema ništa: "Muslimani ne daju žene i djecu iz Goražda." Kasnije su proturili drugu priču, da muškarce - vojnike ne daju, jer su ih ubili. Prebaciše nas u Luke, opet u školu. Sad smo na spratu i sad smo svi u jednom "razredu". Donijeli su nam obilnu večeru, sa dosta hljeba. Vojni kuhar bio je Rašević, nastavnik u Čajniču. Dogovorili smo se na koji način da organizujemo spavanje. Bilo je nekih deka, prostrli smo ih po podu i tu su legle žene sa djecom. Mi muškarci sastavili smo klupe. Bilo je oko 22 sata i 30 minuta kad je počela frka. Dolaze Vojvoda, neki strani novinar i prevodilac. Za njima pratnja: Kornjačin brat, kondukter, sad direktor "Centrotransa". Bilo je mučno... Nema svjetla, jedna svijeća. Jedan od dežurnih šara po nama lampom. Prevodilac očito nema dovoljno prakse. Novinarka hoće da prenoći sa nama. Nisu joj dali. Sutradan je ponovo došla. Dževad joj je na francuskom rekao, u dubokoj diskreciji, gdje smo i koliko nas ima. Doručkovala je sa nama. Noć ranije, negdje oko 18 sati, imao sam posjetu. Radovan Pejović zvani Regan, koji je radio u "Stakorini", došao je da me vidi. Iznenadio se mojim i Dževadovim izgledom. Rekao je da nema uticaja u SDS-u Čajniča, te nam ništa ne može pomoći. Sutradan me posjetio njegov brat i donio nekoliko pakli cigareta. Oko jedanaest sati obavijestili su nas da se ponovo vraćamo u Foču, tamo gdje smo i bili.... Razgovarao sam sa jednom ženom koja je bila medicinski tehničar u Trošnju. Ispričala mi je kako su jednog jutra, oko šest sati, sa šest autobusa došli fočanski četnici i "Beli orlovi" i spalili nekoliko sela na prostoru Trošnja. Išli su od kuće do kuće i vršili masakre. Neki su pokušali pobjeći u šumu, no nije im uspjelo. Tada je pobijeno oko 75 Muslimana. Najviše iz porodice Barlova. "Vidiš ovo dijete", rekla mi je i pokazala dijete staro tri, najviše četiri godine. "Ubili su mu oba roditelja". U Foču smo se vratili oko 17 časova. Kombi je otišao u "Partizan", a mi u KPD. U "Partizanu" je bilo oko osamdesetero staraca, žena i djece. Bila je i čuvarska sluzba. Znao sam da je medu čuvarima Pavlović Bogdan, a da je glavni za "Partizan" Mitar Šipčić. Kako se rat širio, Bošnjaka je u zatvorima bilo sve više. Broj zatvorenika rastao je iz dana u dan. U KPD-u nas je bilo oko 600. Do ovog broja došli smo prebrojavanjima u menzi. Koliko je zatvorenih u samicama znali smo po broju šerpica u kojima je nošeno i služeno jelo. Muškarci su hapšeni listom: bilo je dovoljno da imaju muslimansko ime. Privođeni su ljudi iz bolnica i kuća, koji su imali operacije na srcu, oni koji su preživjeli po dva infarkta, ljudi sa otvorenim kavernama i u dubokoj starosti, oni koji su pukim slučajem preživjeli gelere i metke, sa obje noge u gipsu, čak i oni kojima ni štake nisu mogle pomoći da se pokrenu. Bilo je i zatvorenika koji su bili neuračunljivi i toliko bolesni da su sjekli sopstveno tijelo da bi ga pojeli. * Nastavak feljtona u subotu 12. juna