e-novine.com: Ambulantnim kolima do Ulan Batora Ambulantnim kolima do Ulan Batora ================================================================================ Bojan Bednar on 27.07.2011 - 16:07 Mongol Reli je humanitarna avantura koja se održava od 2004. godine. Cilj je da se "ne baš prikladnim" automobilom od Londona odnosno Praga putuje do Ulan Batora. U reliju nema pobednika, ali i ipak postoji jedno bitno ograničenje: automobili ne smeju da imaju zapreminu motora veću od 1.200 ccm, pa su za Mongol Reli idealni "fijat punto", "folksvagen polo" i slična mala vozila sa gradskih ulica. Nakon što ekipe stignu na cilj, u Ulan Bator, svoje automobile će prodati na aukciji, a novac će biti doniran u humanitarne svrhe. Ta vozila u Mongoliji postižu cene i veće nego na startu, dok su samo polovnjaci iz Evrope, jer se smatraju kolekcionarskim primercima. Do sada je ovaj način prikupljeno preko 1,5 miliona funti. Izuzetak su ambulantna vozila, kakva voze junaci naše priče, koja se direktno doniraju mongolskom zdravstvu. Nepreglednim prostranstvima centralne Azije u "sitroen džamperu" putuju Srđan Dakić, Novosađanin iz Beograda, programer mobilnih aplikacija; njegova devojka Tamara Kovačević, menadžerka iz Beograda koja obožava klimatizovane prostorije ali je spremna da kroz pustinju putuje u vozilu bez klime, što Srđan D. shvata kao vrhunski dokaz ljubavi; tu je i Srđan Kovačević, Osiječanin iz Zagreba, poslovni čovek i motoraš, te saradnik novosadskog Srđana na izradi mobilnih aplikacija; Novosađanin Ivan Bereš, snimatelj i gitarista i Ivan Dervišević, novosadski programer, fotograf i skejter. Photo: Stock Njima je ovo prvi Mongol Reli. Iako za njega znaju još od 2006. godine na takvo putovanje je sa starim pasošima bilo nemoguće otići. Sada je situacija mnogo povoljnija, novi srpski pasoš je jedan od zgodnijih za putovanje kad su ex-SSSR zemlje u pitanju - oko kojih se Vuk Jeremić, kaže Srđan D, stvarno potrudio. Ipak, toliko dug put, taman i da se sve kockice slože same od sebe, neizbežno menja shvatanje naizgled običnih stvari, pa tako "znaš da si optimista kad se prijaviš na mejling listu parlamenta Kazahstana i čekaš mejl da su ratifikovali sporazum". Na put su se odlučili sasvim slučajno. Srđan D. je jednog dana, u septembru prošle godine, nemirno kao na žeravici posmatrao friško internet otvorenu prijavu za učešće na reliju. Zasvrbeo ga je prst, trebalo je brzo delati pre nego što server pukne od lavine prijava ostalih avanturista, pomislio je "sad ili nikad" i kliknuo submit. Kad je adrenalinska groznica malo popustila, počeo je da razmišlja kako da objasni Tamari. Idealna prilika se ukazala dok su u kolima, u nepreglednom redu, čekali da pređu Gazelu. Situacija je bila očajna, protok saobraćaja izazivao je duboku depresiju. Ništa nije moglo da stvari učini još gorim (a i Tamara je bila vezana pojasom) pa je Srđan D. skupio hrabrost i počeo: "E, znaš onaj reli što sam ti pričao...”. Photo: Stock Negde u decembru, posle neumereno mnogo provedenih sati na Skajpu, Srđan D. više nije mogao da sa Srđanom K. priča o programiranju i mobilnim aplikacijama na kojima su radili, pa ga je pitao da li je čuo za Mongol Reli. Pet minuta kasnije imali su tim. Prvobitno, samo zato što je suludo i pomisliti tako nešto, Srđan D. je želeo da na put pođu "jugom". Ta kolica i pored svega prati dobar glas jer nema mnogo "senzora i ostalih gluposti" koje mogu da se pokvare od prašine i lošeg benzina. Praktično, "jugo" može samo da se raspadne. Učesnici ranijih relija su im sugerisali - što jednostavniji automobil, to bolje. Kao znakovit primer navodili su peh jedne devojke koja je 2009. godine put Mongolije krenula sama (!) u svojoj "nisan mikri", najpopularnijem automobilu na reliju, o kom se šapuće da je neuništiv. Ona je izgubila ključ pa je "majstor" probao da startuje motor na žice. Kompjuter je odmah resetovao automobil, koji više nije mogao da se pomeri tako da su ga kamionom preneli do narednog većeg grada sa zvaničnim servisom, gde su čekali još par dana da stigne novi kompjuter iz Japana. Team Rockrs su ipak odustali od "juga" i konačno, posle dosta peripetija, uspeli da nabave "sitroen džamper" za koji kažu da uopšte nije u lošem stanju. U njemu se našlo mesta za još ljudi, priča se širila, i sve je bilo spremno za put. Ono što ih filuje adrenalinom, ono što ih je pored humanitarnog rada prizvalo na tako dug put jeste - da idu i da ne znaju šta će biti sutra. Nema rezervacija. Nema skenera u redu za avion. Nema ček-ina do šest popodne posle čega naplaćuju karticu ceo dan. Nema ček-auta. Staneš gde hoćeš. Ideš dalje. Vidiš neke ljude. Ideš dalje. Ko je gledao "Long Way Round", prvih nekoliko epizoda pokrivaju upravo tu teritoriju. Naši avanturisti veruju da ih baš tako nešto čeka. Uvereni su da su fizički napori vredni ovakvog odmora. Osim saobraćajke, daleko joj lepa kuća, ne može mnogo toga lošeg da se desi. Primarne stvari su im na umu – gde će leći, gde će se skloniti da ne pokisnu, gde se skriti da ih nešto ne pojede, gde će se olakšati. I opet dalje. Čitave godine su previše na stendbaju, na samo jedan "cim". Tu su mobilni, mejlovi, dreskodovi... pa misle da malo pećinskog života neće biti na odmet. Ako u tome greše, očekuju sponzorstvo i pun tretman nekog spa centra za japije, da ih vrati među žive. Photo: Stock Zvanična ruta Mongol Relija ne postoji i obično se putuje nekim od puteva kojim su timovi išli prošlih godina. Putne mreže ionako nije naročito razvijena. Mnogi prođu ceo put što brže mogu, za tri nedelje, jer nije lako uklopiti godišnje odmore za ceo tim. Postoji "severna" ruta kroz Rusiju, Mongoliju i Kazahstan. Postoji i "srednja", koja vodi i u Uzbekistan i Kirgistan. "Južnom" se putuje kroz Tursku, Iran, Turkmenistan i Tadžikistan. Junaci naše priče su se opredelili za put kroz centralnu Aziju, u želji da prođu kroz što više zemalja sa sufiksom "stan". Do njih će doći preko Moskve. Rutu su malo promenili zbog viza. Kasno su saznali da je za otprilike jedan kilometar kroz Moldaviju, između Rumunije i Ukrajine, potrebno platiti 45 evra na ime tranzitne vize i osiguranja za kola kao i da je potrebno da se svih pet putnika pojavi lično u ambasadi. Tako su prvo izbacili Moldaviju, onda Ukrajinu i na kraju čitav istočni Balkan. Sponzore za put nalazili su preko ličnih poznanstava i kontakata iz poslova kojima se bave. Ljudi na prvu loptu lepo reaguju jer je ideja odlična u svakom kontekstu. Ono što može biti problem je da se budžeti za marketing definišu krajem godine za narednu. Ko planira učešće na Mongol Reliju trebalo bi da počne da pravi predloge, sajt, prezentacije na društvenim mrežama i ostalo čim klikne onaj submit taster. Bilo je onih koji su pomogli mnogo više nego što se moglo očekivati, kažu članovi tima, među njima i jedan od organizatora "Beogradske regate", koji već ima tim za Mongol Reli 2012. godine. Putovaće "zastavom 101". Photo: Stock Posebna poslastica sa putovanja biće dokumentarni film o ekološkim žrtvama suludih sovjetskih projekata. Ekipa će posetiti i snimati apokaliptične prizore Aralskog mora, krater Darvaza u Turkmenistanu, rupu u pustinji koju su zapalili ne bi li se iz nje potrošio gas koji je curio i koja tako gori skoro 40 godina - kao i grad Semej u istočnom Kazahstanu u čijoj okolini su testirana brojna nuklearna oružja što je ostavilo mnoge jezive posledice. U zavisnosti od kontakata "na terenu", nameravaju da dokumentuju i nekoliko fabrika koje su među lokalnim stanovništvom poznate po zagađenju, ali se Srđan D. (kome će na špici dokumentarca biti dodeljenja počasna titula šofera) pribojava da ruske i ostale ex-SSSR vlasti neće baš blagonaklono gledati na snimanje tih "prirodnih lepota". Za junake ove priče posebno je važno što je put u Ulan Bator primer smislene regionalne saradnje mladih. Njihove avanture možete pratiti na sajtu Team Rockrsa, kao i na Fejsbuku i Tviteru - mada ne mogu garantovati da će sadržaje redovno ažurirati jer je u bespućima koja su pred njima mogućnost za komunikaciju sa svetom vrlo upitna.