e-novine.com: Noseći srce na dlanu Noseći srce na dlanu ================================================================================ Tomislav Marković on 30.08.2010 - 16:17 I kao što kaže pjesma „Dust in the wind“, ona pjesma po kojoj iz nekog čudnog razloga pamtim to putovanje mog života, zatvaram oči, samo na trenutak i vraćam se u Ženevu moje mladosti, onakvu sjajnu, bogatu, urednu, savršenu. Ženeva je bila dobra prema meni, usprkos svim onim peripetijama u koje sam povremeno upadala. Svako putovanje u životu nas uči, obogaćuje, sva dobra i loša jutra, sve pijane i trijezne večeri. Ženeva je mene naučila kako ništa u životu ne možeš predvidjeti, niti znati što bi učinio u određenoj situaciji, dok ti se ta situacija ne dogodi. Onda tek otkriješ u sebi neke druge, tebe, pa se iznenadiš. Suzy, kao ni Dany, nije voljela jesti, a ni njen muž. Jeli su tek toliko da se negdje valjda ne sruše od pothranjenosti. Jedini koji su sa guštom jeli u toj obitelji tada, bili smo Ely i ja. U skladu sa svojom nezainteresiranošću za hranu, Suzy mi je rekla da nisam dužna kuhati ako ne želim, a isto tako da nisam dužna raditi išta osim brinuti se za Elyja i Danyja. Međutim, baš zato što nisam morala, ja sam sa radošću obavljala i kućanske poslove, i kuhala, sa čvrstom namjerom da te ljude naučim uživati u hrani, pa makar mi zadnje bilo. Veću pažnju hrani posvećivali su jedino u vrijeme Sabbatha, period od petka popodne do subote popodne, koji je njima bio ono što je katolicima Sveta nedjelja. Tada su za njih prestajale sve aktivnosti, nisu smjeli ništa raditi, spremala se posebna hrana, okupljalo oko svečanog stola i posvećivalo molitvama. U te dane nisu smjeli koristiti električnu energiju, ništa od modernih civilizacijskih dostignuća, kao da su se vraćali u neka davna vremena u kojima je kontempliranje o Bogu i životu bilo lakše zbog nedostatka zvukova radija, televizije, telefona... Isključivali su dakle telefone, televizija je u vrijeme Sabbatha bila strogo zabranjena, nisu koristili ni zvono, eventualni gosti su tada samo smjerno kucali na vrata; meni je to sve skupa bilo malko neprirodno i smiješno, ali sam poštivala zabrane, tim više što sam ja u svojoj sobi smjela slušati radio, skakati, plesati, sve što god sam htjela. Bili su tako tolerantni ortodoksni vjernici. Jedne subote ujutro vraćali smo se iz šetnje Suzy, djeca i ja, i kad smo stigli do zgrade u kojoj su stanovali, krenuli smo stepenicama na njihov treći kat, jer nisu smjeli koristiti ni lift u te dane. Dany, umoran od šetnje, raširi ruke prema Suzy tražeći da ga ona ponese. Ona mu odgovori da ne može i da ću ga ja ponijeti. On je međutim insistirao, počeo plakati, ali ona niti da trepne. Objasnila je zbunjenoj meni da, kad je Sabbath, mora se kloniti svih težih napora i rada, a nošenje vlastitog dvogodišnjeg djeteta uz stepenice do trećeg kata je spadalo pod takve zabranjene akcije, također. Tada sam se prvi put zaista zgrozila, i naljutila na Suzy. Boljelo me srce slušajući Danyjev plač, osupnula me njena hladnokrvnost i neosjetljivost na njegove suze. Ljuto sam joj rekla da čisto sumnjam da Bog može imati takve sumanute i okrutne zahtjeve prema svojim slugama, protestirala sam noseći Danyja koji je cijelo vrijeme plakao i otimao mi se iz ruku. Kakva bešćutnost! Photo: Stock Ova me situacija podsjetila na moje nejasno uvjerenje o tome kako što je netko bliže Bogu, to je dalje od Čovjeka. Tu pojavu sam primjetila bez razlike kod vjernika svih religija, to je bilo tako apsurdno i dijametralno suprotno temeljnim postavkama svih tih religija. Nisam baš na "ti" sa Bogom, ali mislim da je temelj svake religije Ljubav, bogamu! A koja to ljubav može zabraniti majci da vlastito dijete nosi u naručju? Nisam cijeli vikend progovorila sa Suzy, ali sam se na kraju primirila i pomirila, kao što su se na kraju pomirila i njena djeca. Nisam tu mogla ništa mijenjati, niti im se upletati u sudbinu. Jedno jutro, Suzy me nazvala sa posla i rekla mi da joj se prije odlaska na posao učinilo da je Dany malo zažaren i vruć; bio je pod nekakvom virozom, pa me zamolila da obratim pažnju. Ja, pragmatičnošću nekoga tko je odrastao tamo gdje se djecu znalo i mlatnuti, ali i nositi ih na rukama i tridesetšest katova ako je trebalo, bila Sveta nedjelja ili ne, upitam je gdje joj u kući stoji toplomjer. Ona otpovrne da uopće nemaju toplomjer. Tu sam se iskreno zaprepastila. Mislim, ne imati toplomjer u kući u kojoj se podiže dvoje male djece?!? Pola sata kasnije, kad se Dany probudio, opipavši mu dlanom čelo, zaključih da sigurno ima bar 38 stupnjeva, i zabrinuh se. Pomislivši kako ga to jutro pogotovo neću uspjeti natjerati da bilo što pojede, čuh njegov glasić: - Ja sam gladan. Uvjerena da nisam dobro čula, zapitah: - Moooolim?!? - Ja sam gladan – ponovi Dany stojeći u pidžamici ispred mene, i gledajući me svojim velikim plavim očima ozbiljno. On je gladan? Dany traži jesti?! Ovo neće na dobro, pomislih. Tek što sam to pomislila, i posegnula u frižider za nekakvom hranom, začujem iza svojih leđa neprirodan, jezivi zvuk. Tup. Okrenem se. Dany je ležao na podu, na ustima mu je bila pjena, trzao se, i bio potpuno modar. Ima nešto Imala sam dvadeset godina, o dječjim bolestima nisam imala pojma, a pogotovo ništa o nekakvim febrilnim konvulzijama. Ono što sam znala, bilo je to da stojim nasred nečije kuhinje, u Ženevi, da su vrata frižidera otvorena, da vani pada gusti snijeg, a da se predamnom, na podu, grči, potpuno modro, nečije dvogodišnje dijete. Dijete koje sam ja čuvala, koje je meni bilo ostavljeno na brigu. Dijete, koje sam voljela kao da je bilo moje. Prizor je bio jeziv. Ne znam koliko sekundi sam stajala u šoku. Onda sam skočila, zgrabila ga u naručje, vičući i ponavljajući njegovo ime, kao da će ga moje uporno, očajničko dozivanje vratiti k svijesti. - Dany, Dany, Dany, Dany, Dany! Dany, sa pjenom na ustima, trzao se još nekoliko trenutaka, a onda se ukočio. U mene su gledale njegove razrogačene oči, i tad shvatih da je prestao disati. I tada, nakon dvije godine u Švicarskoj, tijekom kojih nisam niti jednom progovorila svojim materinjim jezikom, jer nisam imala s kim, zavapih, na hrvatskom: - Bože, molim te nemoj njega! Molim te nemoj njega, uzmi mene! Photo: h-e-h.org O da, znam, zvuči patetično. Da mi je tko rekao da ću ikada u životu izgovoriti takvu rečenicu, umrla bih od smijeha. Ali u momentu kad vam na rukama beživotno leži dvogodišnje tijelo nekakvog stvorenjca koje nije vaše, a koje volite kao da jest, ne razmišljate baš o dostojanstvenom stavu niti o stilskim figurama pri obraćanju višim silama. Nikad se u životu, Bogu, u kojeg nisam vjerovala, nisam tako ozbiljno, oštro i iskreno obratila. U svakom slučaju, moj vrisak, moj vapaj je očito bio tako jak i uvjerljiv, da mi je netko ili nešto dao snage, pameti, snalažljivosti, ma, nemam pojma čega, da napravim ono što sam potom napravila. Kao da mi je netko šapnuo, uputio me, kao da me nešto vodilo, jurnula sam u kupatilo, Danyja spustila u kadu, zgrabila tuš, odvrnula vodu, hladnu, i mlaz uputila direktno na njegovu glavu. Ne znam koliko je stupnjeva bilo u zraku, vani je padao snijeg, voda je znači bila mrzla, držala sam tuš u ruci i netremice promatrala Danyjevo lice. Nekoliko sekundi dugih kao paklena vječnost nije reagirao, a onda sam vidjela ono što sam željela vidjeti - Dany je trepnuo. Isti čas sam ga ponovo zgrabila, jurnula s njim u naručju put sobe, tamo uzela nekakvu dekicu, prekrila ga njome, izletila na hodnik zgrade vičući: - U pomoć! Neka mi netko pomogne! Molim vas neka mi netko pomogne! Nitko. Nitko nije niti provirio, a spuštala sam se, trčeći, sa kata na kat, lupajući uz put na sva vrata. Nitko. U prizemlju kroz jedna vrata proviri jedna sijeda glava. Starica, od svojih 80-ak godina, škiljila je oprezno u mene, a ugledavši obamrlo dijete na mojim rukama, ostala je otvorenih usta i počela opet zatvarati vrata. Ubacila sam nogu spriječivši je i naložila joj: - Zovite nekoga, molim vas, zovite nekoga boga mu! Dijete mi umire! Starica preplašeno dohvati telefonsku slušalicu u hodniku, ali ja nisam imala ni vremena ni živaca čekati, pa odjurim iz zgrade i nađoh se na ulici, u snijegu do koljena. Cijelo vrijeme te jurnjave uspijevala sam pratiti, više instinktom nego vidom, da li Dany diše. Ta ulica je bila jako prometna, zaletila sam se i ukopala nasred nje, nastala je škripa automobila koji su kočili u zadnji čas da nas ne pregaze, a prvo auto koje je stalo, vozila je neka žena. Uletjeh s Danyjem u to auto, i šokiranoj ženi zavikah: - U bolnicu, molim vas, vozite u bolnicu što brže! Sva sreća, gospođa je bila izgleda od prisebnijeg soja, nije ništa zapitkivala, samo je dala gas i vozeći luđački brzo stigosmo do bolnice. Nikada neću zaboraviti tu vožnju, Danyjeve plave oči ukočenog pogleda, moje pipanje njegovog bila, moji strahovi da je vožnja uzaludna jer ionako već neko vrijeme držim u naručju mrtvo tijelo. U bolnicu sam utrčala vrišteći, bila sam u stanju jakog šoka, to znam po tome što mi je jedna sestra pokušala uzeti Danyja iz ruku a ja ga nisam htjela pustiti. Shvativši da nisam pri sebi, sestra mi zvizne šamarčinu, eh, te sestre, tako su pragmatične i praktične, kako me pljusnula, tako sam popustila stisak, i ona mi otme Danyja i trčeći nestane s njim u nekoj od bolničkih prostorija. Netko me je uhvatio ispod ruke, posjeo me na neku stolicu, pokušao komunicirati sa mnom, ali ja nisam mogla govoriti. Jer, ja sam osluškivala. Ja sam čekala. Čekala sam samo jedan zvuk, čekala sam kao što nikad ništa u životu nisam čekala. Znala sam, ako ne čujem taj zvuk, da sam zakasnila, da je gotovo, da je moj život nepovratno promijenio svoj tok, i da više nikad neću biti normalna. Čekala sam, koncentrirano, na ivici ludila, Danyjev plač. A onda sam ga čula. Dany je zaplakao. U tom trenutku sam znala da je spašen, i tad počeh i ja plakati, i tresti se, u međuvremenu tu su se stvorili i Suzy, i George, i policija (poslije sam doznala da je ona bakica pozvala policiju, hitnu pomoć i vatrogasce). Kao kroz maglu sjećam se doktora koji mi je prišao, pitao me što je bilo, ja sam nekako uspjela ispričati tijek događaja, mucajući kroz suze, a on mi je onda rekao: - Svaka čast. Napravili ste jedino što ste u datom momentu, kao potpuni laik, i mogli napraviti. Spasili ste mu život. Ali isto tako, mogli ste ga i ubiti. Bilo je samo pitanje snage Danyjevog organizma kako će podnijeti šok od hladnog mlaza vode. Hrabra ste vi mlada žena. Photo: english.vietnamnet.vn Eto, tako sam saznala sve o febrilnim konvulzijama. Ne bih, doduše, imala ništa protiv da sam o njima saznala na neki manje traumatičan način, recimo iz nekakve enciklopedije ili nečeg sličnog. Saznala sam da djeca do dvije godine, pri visokoj temperaturi, mogu dobiti te konvulzije. Također sam saznala da takvi napadi mogu uzrokovati oštećenja na mozgu, iz kojih se kasnije razvije epilepsija. Dany nije imao nikakvih posljedica. Ali, ja jesam. No, o tome kasnije. Saznala sam tada puno stvari. Na primjer, kako nikad ne znamo što sve krijemo u sebi dok nas neka izvanredna situacija ne natjera da iz sebe izvučemo to nešto. Nekada otkrijemo u sebi snagu za koju nismo znali da je posjedujemo, a nekada otkrijemo i slabosti za koje smo mislili da se nama ne mogu dogoditi. Otkrila sam tada i to da nitko ne može u Boga vjerovati tako jako kao što može - nevjernik. Jer, mislim, lako ti je vjerovati u Boga kad već jesi vjernik. Al', ajd' ti vjeruj kad si nevjernik. E, za to, ipak, treba posebna snaga vjere. Ipak, najvažnije što sam tada otkrila bilo je: Ima nešto. Otići kad je najbolje Kažu neki ljudi da treba otići kad je najbolje. Ne znam baš na što se precizno to odnosi, ali ja sam iz Ženeve otišla baš kao vođena tom izrekom. Otišla sam kad je bilo najbolje. Dany se vratio iz bolnice slab, ali bez posljedica po svoje zdravlje. Život se mogao nastaviti svojim uobičajenim tokom, mislila sam. A onda su me strefile te noći. Po danu više nisam previše dozivala u sjećanje nemilu epizodu sa konvulzijama, ali po noći, u trenu kad bih ugasila svjetlo i zaklopila oči, moj um bi mazohistički počeo producirati, u flashevima, bljeskovima, one prizore koji su valjda najdublje zarezali moju dušu. Bljesak za bljeskom, Dany se, modar, trza i grči na podu, bljesak, iz Danyjevih usta kipti bijela pjena, bljesak, Dany ukočen i ne diše, bljesak, bljesak, bljesak. Neprospavane noći su na moje lice utisnule duboke podočnjake, počela sam po danu biti odsutna duhom, sapletena u svoju traumu, prestravljena od one pomisli „moglo se i drugačije završit“. Suzy i George su shvatili da je vrag odnio šalu, pa su me počeli nagovarati da si olakšam bar pijući neke tablete za smirenje. Iako sam imala urođeni otpor prema svim, kako sam ih ja zvala, „zamagljivačima mozga“, pristala sam, iscrpljena i na rubu živaca. Mjesec dana sam pila te tablete, a onda sam ih odbacila. Ja sam od onih koji vole pošteno odraditi svoje boli. Pa što košta, da košta. Tablete su ipak pomogle da ponovo počnem spavati, a nakon nekog vremena nosila sam se sa sjećanjem na sve to poprilično dobro. Ipak, znala sam, taj dan, dan kad sam sa obamrlim Danyjevim tijelom na rukama vriskom pozvala Boga da urgira, kad sam mu se obratila onako bijesno, nimalo smjerno, ali istovremeno očajnički, nešto se u meni zauvijek promijenilo. Ne mogu ići tako daleko pa reći da sam doživjela prosvjetljenje, ali nešto se u meni pomaklo. Zakoračila sam u neku dimenziju života koja mi je do tada bila nepoznata. Otvorila su se jedna vrata. Ne znam im ime, ne znam što točno iza njih ima, ali znam da me je taj ožiljak, taj vrisak, obogatio i učinio senzibilnijom na stvari koje, kao, ne postoje. Da rezimiramo, mislim da sam nakon tog događaja jednostavno počela vjerovati u čuda. Svi oni događaji prije, sa čovjekom koji mi iz čista mira ostavi svoj broj telefona, pa me onda spasi iz totalne nevolje, njegovi roditelji koji samo što nisu i mene usvojili, policajac koji me je prvo uhapsio, a potom pustio iako me je mogao prijaviti da sam u Ženevi „na crno“, razmažene blizanke iz prve obitelji koje su mi na kraju pružale ruke i očima me molile „nemoj otići“, Juliette i Emily koje su me voljele usprkos svojoj mami - sve su to bile staze koje su me vodile prema onom danu kad sam, tri sekunde nakon što je Dany u bolnici proplakao, pogledala prema nebu, i rekla: “Ima nešto“. Ništa me od ružnih događaja tada nije okrnjilo, moja prirodna vjera u ljude samo je narasla, i ta vjera je bila puno, puno jača od osjećaja razočarenja nakon što bi me neki od tih ljudi izigrali i povrijedili. Čovjek cijeli svoj život raste, a najviše raste kada se svjesno odriče prestrogih kriterija u ocjenjivanju drugih ljudi. Vjernik, nevjernik, ova ili ona vjera, religija, svugdje se Bog, ili tko već, pobrinuo ostaviti one komadićke Dobrote koji dokazuju da smo svi jedno Čudo, prilično nesavršeno, ali ipak Čudo. Photo: stock Tisuću puta u životu su mi ljudi znali reći: “Nastradat ćeš zbog svoje naivnosti, ne možeš hodati svijetom kao dijete, noseći srce na dlanu...“ Istina, bezbroj puta se dogodilo da je netko to moje srce zgrabio, bacio ga na pod i potom gazio po njemu. Ali, umjesto da to moje srce usahne i zatvori se, ono je, kao kad gazimo grožđe da bi iz njega iscijedili nektar, iz sebe pustilo sok kojim se moja duša poslije opijala slaveći Dobrotu, to žešće i to upornije, što je više puta bilo zgaženo. Što žešće gaženje, to gušći, jači, slađi nektar. Iako sam nekoliko puta bila bijesna na Suzy zbog njenih povremenih bešćutnosti u slijeđenju vjerskih ograničenja, i iako često nisam razumjela kako netko može baš toliko robovati nekakvim pravilima utvrđenim prije tisuće i tisuće godina, ona, i njen muž George, prema meni su pokazali nevjerojatan stupanj tolerancije i često su se više oni prilagođavali mojoj ateističkoj, anarhičnoj prirodi negoli ja njihovom ortodoksnom načinu života. O, da, poštivala sam sve to, ali poštivali su i oni sve ono moje. Voljeli su me, a i ja njih. I prvi put otkad sam u Ženevi, bila sam doslovno član familije u kojoj sam radila. Toliko, da mi je Suzy jednog dana rekla: “Nemoj se vraćati još u Jugoslaviju. Ostani, upiši se u školu za prevoditelje pri UN-u, ja ću ti pomoći i financijski i na svaki način.“ Poslušala sam je i otišla se raspitati o uvjetima upisa. Prvo sam se razveselila, jer sam čula da je osnovni uvjet bio da moraš govoriti tečno bar dva svjetska jezika. Ja sam ih govorila tri, dakle, već sam se vidjela upisanom. Međutim, poslije sam saznala da ti, za upis, jedan od ta četiri svjetska jezika mora biti materinji, koji apsurd! Tada sam se razočarala i rastužila. A opet, ne previše. Naime, u meni je počela bujati nostalgija. Jaka, prava, patetična nostalgija za domom. Bilo mi je dosta uredne, savršeno uređene Švicarske. Poželjela sam se naći na jednoj balkanski i mediteranski neurednoj rivi, gdje ću, ispod šašavih, šarenih suncobrana ispijati svoju kavu, a pogledom bludjeti, onako, dalmatinski lijeno, po obrisima Šolte i Brača, poželjela sam se svoje nirvane usred svoga najdražeg nereda na svijetu ispod najplavijeg neba u Svemiru, poželjela sam se probuditi u Splitu. Povratak U Švicarskoj žive najposlušniji i najažurniji građani na svijetu. Ako niste pristojni, ako ičim kvarite njihov tradicionalni red, rad i mir, prijave vas vlastima dok ste rekli keks, tojest čokolada. Ja sam ipak, eto, uspjela pune dvije godine proživjeti tamo a da nikad nisam bila izložena neugodnostima zbog boravljenja i rada „na crno“. Lude, smantane i pijane Bog čuva, reklo bi se. Kad je došao taj (nesretni) trenutak nostalgije, ništa me više nije moglo zadržati. Do kraja mog boravka, još sam toga doživjela, samo lijepoga; bila sam se čak i zaljubila na mjesec dana u jednog Talijana, zvao se Pasquale i bio je pravi „cosa nostra“ izdanak. Mogla bih vam također pričati i o putovanju u Italiju, dolje, u Molfettu, kraj Barija, o vožnji u kombiju koji je bio kuća putujuća, o mom prijatelju Silvanu koji je govorio pet jezika i svirao isto toliko instrumenata, ali onda bi ovo potrajalo tamo negdje do Božića. U svakom slučaju, kako se počela u meni stvarati želja za odlaskom, tako sam počela razmišljati o najboljem načinu na koji bih to izvela. Bila sam, naime, čula, da kad vas Švicarci uhvate bez papira u njihovoj zemlji, da vas jednostavno i po kratkom postupku strpaju u prvi vlak za vašu pripizdinu i vrate vas dakle kući o njihovom trošku. Taj mi se aranžman jako svidio, pa sam počela činiti sve što sam mogla ne bi li me netko od nadležnih uhvatio bez papira. Kako je Ženeva na francusko-švicarskoj granici, tako sam ja, recimo, počela redovno pješke prelaziti granicu kad bi išla kupiti kruh ili cigarete. Prelazila sam granicu najmanje dva puta dnevno, buljeći graničarima pravo u oči, drsko im se smješkajući, sve u nadi da će me zaustaviti, otkriti da nemam papire i lijepo me besplatno vratiti kući. Ali, jok. Prokleto pristojni švicarski graničari su na moje uporno javljanje i smješkanje ljubazno odklimavali glavama i otpozdravljali srdačno na moj „Bon jourrrrr!“. Počelo me to bilo frustrirati, vrijeđali su moja ljudska prava bogamu! Želim da me uhapse i ukrcaju u vlak! Inače su tako ažurni, zašto sa mnom prave iznimku? Oni, sa svoje strane, vjerojatno su mislili da nitko normalan, tko nema papire, ne bi prelazio granicu tako često i tako uporno, i još im se tako razgaljeno javljao. Koliko god puta ja prolazila, oni su mi se sve ljubaznije javljali, pa sam shvatila da jednostavno nema šanse da me itko od njih zaustavi i pregleda papire koje nemam. Mogla sam im izgleda skrenuti pažnju na sebe jedino tako da pokušam opljačkati neku banku, ali onda me ne bi stavili u vlak nego u zatvor, pa sam odustala. Neću previše pričati o oproštaju sa Suzy, Georgom, Danyjem i Elyjem, ali sjećam se da su Danyjeve plave lokne ispod crne kapice nekako tužno svjetlucale pod neonskim svjetlom željezničkog kolodvora. Sjećam se također kako je Ely prkosno stisnuo usne i tvrdoglavo suzdržavao suze koje su virile iz kutka njegovih očiju. Sjećam se...no dobro. Pratilo me još najmanje 20 ljudi. To je bila moja Ženevska banda, moje društvo iz „Lord Nelson's Pub-a“, moja ekipa iz dvadeset različitih država svijeta. Onako kako su mi dvije godine prije moji prijatelji na splitskom kolodvoru vikali „Ostani! Ne idi! („sunce tuđeg neba..“), tako su mi sada isto dovikivali oni, ovdje. Ali ja, kad mi to nešto dođe, odlazim. Photo: marcelina Na kolodvoru u Zagrebu me dočekao onaj moj brat. Kad sam izašla iz vlaka, i nakon što smo se brzo i suzdržano zagrlili, jer ja i moj brale, premda se međusobno obožavamo, nikad ne govorimo velike riječi jedno drugome, pogledao je znatiželjno moju putnu torbu i upitao:“A šta si donila iz Švicarske, a?“ Ja na to otvorim torbu, i iz hrpe odjeće izvukoh ploču, longplejku. Sva ponosna pokazah mu je. Na njoj je pisalo: BRYAN FERRY&ROXY MUSIC. Zinuo. - Ploča? - E. - Longplejka? - E. - Jel' ti to sve šta si stekla u pečalbi? - Je - odvratim ja, i dalje ponosno. - Jesan li ti ikad reka da si blesava? - Jesi. - Dobro. Ajmo ća doma sad. (KRAJ)