e-novine.com: Naši su najveći u Evropi Naši su najveći u Evropi ================================================================================ Tomislav Marković on 15.07.2010 - 13:32 Ispravno uveren da su nesnosne vrućine idealan ambijent za postavljanje kamena temeljca koji nikog ne obavezuje, Ja Kao Predsednik, okružen vlastitim medijskim robovima sa kamerama i diktafonima, dohvatio se lopate i tako obznanio nameru da se preko mutnog Dunava, za svega tri godine, od Zemuna do Borče, materijalizuje The Bridge, u punoj erekciji dug 1507 metara. Presrećni Predsednik, lep mladi govornik kojem zalazak sunca pali sedu kosu, naglasio je i podvukao žutim da će „izgradnja mosta početi u aprilu 2011, a da je planirano da radovi budu završeni u proleće 2014. godine“. Neuravnoteženi čitalac e-novina, tradicionalno nedobronameran, odmah će upitati: čemu svečanost u sedmom mesecu 2010, kad radovi počinju četvrtog meseca iduće godine – ali čitalac ograničenog e-formata nikako da shvati da je građevinska trudnoća od devet meseca preduslov da se Kinezi uopće pojave prilikom forsiranja reke po imenu Danube. CHINESE ROCKS: Kakvi sad Kinezi? Lepo, Kinezi u obliku države Kine zaduženi su za izgradnju ovog mostića. Kako priopćavaju tadićevski mediji, ugovor o izgradnji mosta Zemun-Borča, bez međunarodnog tendera, sa Lu Šanom, potpredsednikom kineske kompanije CRBC, potpisali su 15. aprila 2010. ministarka za Nacionalni investicioni plan Verica Kalanović (članica kartela G17+) i gradonačelnik Beograda Drvosek Đilas. Javnosti je saopštena awesome-vijest čija je namera da pacifikuje svakog građanina Srbije, a koja u svom armaturnom obliku glasi da je „u postupku pregovaranja sa kineskim partnerima cena mosta sa 320 miliona evra spuštena na 170 miliona evra“. Kakav je to posao, opet će se javiti nadrkani e-čitalac, gde se cena spušta za svega 150 miliona evra? Koliko je tu dobar Đilas, koliko je tu dobra Kalanovićeva, koliko je tu dobar Lu Šan, kako je, jebiga, moguće da nešto danas košta 320 miliona, a već sutra svega 170 miliona, takav popust nemam ni na Đermu kad pokušam da kupim kilo kajsija i cenu od 140 miliona spustim na nerazumnih 120 miliona po komadu koštunjavog voća. Uostalom, pita se e-skeptik, kad su već ti neprofitni Kinezi, alergični na zaradu, spustili cenu za bednih 150 mil, mora da su nešto zauzvrat tražili: ili da Đilas smanji proviziju, ili da se Kalanovićeva odrekne svog dela zarade u korist Mlađana Dinkića, ili da Kineze Beograd prizna kao nacionalnu manjinu na Novom Beogradu? Uglavnom, poruka iz štaba Šapera & Krstića vrlo je jasna: Kinezi, naši prijatelji, žrtvovali su se za Srbiju, rade ispod cene, takorekuć džabe! Evo i detalja: 85 odsto novca za izgradnju mosta biće obezbeđeno iz kredita kineske Eksim banke, dok će 15 procenata biti finansirano iz Nacionalnog investicionog plana, a troškove eksproprijacije i tehničkih priprema preuzeće grad Beograd tj. lično Drvosek. Crveni tepih i lopata: Most samo što nije gotov Photo: Betaphoto/ Vladimir Milovanović Oslobođen mentalne potrebe da se bavi finansijskim detaljima o kojima brigu vode najpošteniji kadrovi G17+Provizija, Boris Tadić - vođen stihovima „Razgovaraću sa svojim narodom i na ledini, u školskom dvorištu, i na njivi...", istakao je da je „izgradnja tog mosta veoma značajna za Srbiju i Beograd, jer će njegovom izgradnjom Beograd snažno iskoračiti na drugu obalu Dunava, gde će se graditi stambeni i poslovni prostor“. Priznajem da nisam razumeo šta znači „snažno iskoračiti“ na drugu obalu Dunava, jer bi logika tražila da u tom jezikoslovnom slučaju postoji nešto što se zove „mlako iskoračiti“, što nikako nije svojstveno ratničko-građevinskom genu u Srba, narodu ktitora koji gde god da prođe iza sebe ostavlja graditeljske spomenike oslobođene do zemlje. PRESIDENT ROCKS: Ipak, Tadić je nadmašio sebe onog časa kad je izgovorio miloševićevsku mantru, naslanjajući se lopatom na Slobodanovu izjavu iz 1999. da Srbija ima „moralno superiorne mostove“. Obasjan onim kosovskim suncem koje ga udara u potiljak, Tadić je u zanosu otkrio da "posle decenija zastoja u izgradnji velikih infrastrukturnih projekata, Srbija ponovo kreće: grade se autoputevi, mostovi, investira se u elektroprivredu". Kako bi impresionirao Evropu i Svet i Međunarodni Sud Pravde i Milorada Dodika - Tadić je podsetio prisutne „da se u ovome trenutku u Srbiji grade tri najveća mosta u Evropi – most kod Beške, most preko Ade Ciganlije i most na Dunavu“. Ovaj poslednji pomenut most na Dunavu koji se navodno gradi u prezentu, jeste upravo most na kojem će radovi početi tek za devet meseci u futuru, ali to su tek nebitne jezičke finese pred senzacionalnim otkrićima Borisa Tadića koji se nije ustručavao da se na kolenima zahvali Kinezima ( "Građani Srbije mogu da budu ponosni, a ja sam ponosan zbog strateškog partnerstva sa Kinom. Ovo je samo prvi veliki zajednički projekat Srbije i Kine, a most će biti garant prijateljstva Srbije i Kine. Kineska ekonomija je godinama u svetskom vrhu, to je ekonomija najvišeg stepena razvoja i jedan od ključnih činilaca svetskih ekonomskih procesa. Kina postaje i jedan od najznačajnijih činilaca svetske politike i ne postoji tačka na ovom svetu na kojoj se ne pita za kinesko mišljenje"), da bi potom onom lopatom odvalio: "Srbija je kao i svaka zemlja primila udar svetske finansijske krize i mi simbolički od postavljanja ugaonog kamena u izgradnji ovog mosta počinjemo novi sistem mera koje treba da poboljšaju ekonomsku situaciju u Srbiji, povećaju proizvodnju i nivo zaposlenosti. Znaćemo da smo na dobrom putu kada ponovo počne zapošljavanje, a izgradnja infrastrukturnih objekata je najbolji način da se otvori perspektiva zapošljavanja za naše sunarodnike". Podrška iz Afrike: Primenjena Tadićeva filozofija Photo: facebook Ugaoni kamen Tadićeve retorike nije samo primitivno udvorištvo Kinezima zbog podrške Srbiji u diplomatskom ratu protiv Kosova, već mitomanska opsena koja svoje korene iz bliže istorije vuče iz miloševićevsko-mrkonjićevskih poteza „pre roka“ i „po povoljnoj ceni“, od svega 320 miliona, pardon 170 miliona, jer su nam Kinezi više od prijatelja. Zato veličina jeste bitna: kad se u Srbiji nešto gradi, to mora biti Najveće & Najbolje & Najviše; jebeš zemlju Borisa Tadića u kojoj nemamo Najveći Krst, Najveći Most, Najveći Mlin, Najveće Ratne Zločince, Najveću Proviziju G17+ ili Najvećeg Drvoseka. Tamo gde je Tadić, tamo su rekordi. Mislite o tome dok budete prelazili kineski most pre nego što se sruši. Jer, znate već, Najveći Vetrovi kao i obično duvaju u Srbiji.