e-novine.com: Eneropa Eneropa ================================================================================ Branislav Jelić on 13.07.2010 - 14:41 Đavo je odneo šalu: stara dobra Evropa, ma koliko birokratizovana i inertna bila kada je politika u pitanju, sa ovakvim stvarima, što bi se ovde reklo ‘onim od kojih se živi’, se – prosto naprosto – ne igra. Objavljen je dokument zvani Roadmap 2050 koji ima da bude smernica za postizanje cilja dekarbonizacije ili, ako neko više voli - ozelenjavanja Evrope, u narednih nekoliko decenija. Premise dokumenta su jasne da jasnije ne mogu biti: fosilnim gorivima je odzvonilo. Njihova potrošnja u Evropi je dostigla vrhunac i vreme je, onaj čuveni minut do dvanaest, da se spasava sopstvena guzica. Čime drugo nego takozvanim alternativnim, tačnije čistim, izvorima energije: vetrom, vodom (tamo gde je ima, a u Srbiji je nema odavno i bio bi zločin džarnuti u bilo koju srpsku vodu bez obzira na pričam ti priče domaćih ljubitelja voda, betona i tako popularnih minihidroelektrana koje samo što nas nisu učinile nezavisnim od bilo koga zapadno od Kerzonove linije), morskim menama, biomasom, nuklearnom i geotermalnom energijom… Cilj je određen: nivo zagađenja iz 1990. godine. Rok takođe: 2050. godina. Potrebne pare takođe. Odlaganje akcije povećava troškove Određeni su, tačnije predloženi i načini postizanja cilja. Njihovo razmatranje bi bilo preopširno za obim jednog ovakvog pisanija, ali ono što je bitno je da je Evropa na putu koji je definitivno, sviđalo se to nekome ili ne, vodi nekim drugačijim načinima razmišljanja i delovanja: tehnologija i problemi nastali globalnim zagrevanjem i zagađenjem brišu, tačnije ne priznaju niti poznaju granice u dosadašnjem smislu te reči – one iste granice oko kojih su se u Evropi prolivale reke krvi tokom celog 20. veka, da bi kraj istog obeležili balkanski avangardisti retardizma uzajamnim pokoljem na kome bi im pozavidli i neki mnogo raniji vekovi. Rodio se, na naše oči, i ovaj dokument ga predstavlja, jedan novi kontinent – ENEROPA. Njegove granice nisu crtane u Versaju ili na nekom sličnom mestu kao što je notorni San Stefan recimo; crtala ih je (pre)tvrda logika moderne tehnologije i (postpost)modernog načina razmišljanja. To što će neko na karti Enerope prepoznati neke granice kojih se balkanska braća groze, sasvim je druga stvar. I sa energetikom nema ama baš nikakve veze. Ono što izbornim marifetlucima zamajani srpski političari i prateći stručnjaci za sve i svašta ne vide niti žele da vide je činjenica da je u energetici jedinica mere decenija. Da je borba protiv zagađenja više od pomodne i pomalo dosadne mantre raznih zelenih i njima sličnih, dokazuje dokument o kome je reč već u podnaslovu: Vodič za prosperitetnu ugljenikom nezagađenu Evropu. Na nepunih dvestotinak stranica teksta i ilustracija su hirurški precizno postavljeni prioriteti, predloženi ili bolje rečeno određeni načini za ostvarenje zadatih ciljeva. Dokument se kreće i – tu se vidi da je đavo odneo šalu – surovo i nemilosrdno u okvirima tehnoloških mogućnosti aktuelnog trenutka. Da je to tako dokazuje i lista kompanija koje su učestvovale u njegovoj izradi: ima ih preko 400 i među njima jedan Siemens nikako nije najjači. Izračunato je koliki bi bili (ili, tačnije, koliki će biti troškovi za svaku godinu odlaganja početka sprovođenja programa, a nije se imalo milosti ni za neke, do juče nezamislivo i među mladim liberalima ekstremno nepopularne, pristupe kao što je poređenje troškova ozelenjavanja Evrope sa danom održavanja mira, da ne kažem rata u Iraku, ili sa iznosom godišnjih bonusa volstritske bratije. Izvori energije Kratkoročno, i u okviru planova čije je sprovođenje poodmaklo, nad ovim dokumentom itekako ima razloga da se zabrine i Rusija. Evropi je dosta glumatanja velike sile koja zamišlja da je ruka na slavini za gas ili naftu isto što i ruka na nuklearnom obaraču, sezonska nadmudrivanja i uterivanja dugova dojučerašnjih članica pokojnog CCCP-a, da ne pominjemo. Pored ekološke koristi, Evropa će sprovođenjem u delo programa ozelenjavanja postati energetski nezavizna od Rusije što će ovu konačno da vrati na mesto koje joj, sva je prilika, i pripada – izvoznica sirovina i zavisnica od uvoza modernih tehnologija. Obaška što će dodatna vajda biti i više nego solidna priprema za neka daleka vremena kad nafte i gasa zaista više ne bude bilo. Nema zaletanja ni u tehnološke proboje iako živimo u vremenima kada su oni svakodnevica: dokument ih razmatra, počev od nekih ’samo što nije’ nuklearnih tehnologija, do ni malo manje značajne revolucije koja se očekuje uvođenjem takozvanih solarnih ćelija ’na premaz’ koje se, drugim rečima, nanose klasičnom molerskom tehnologijom - četkom. Ali su zato, do u detalje, razmotreni postupci i načini da se dođe do jeftine i čiste energije: tokovi energije se menjaju, za Evropu 2050. godine njihov smer će se promeniti od smera Istok – Zapad prema smeru Sever – Jug, kako u snabdevanju solarnom energijom iz suncem bogate, a tehnologije gladne Severne Afrike, tako i iz vodom bogate Norveške ka jugu Evrope i obrnuto. Sam dokument je rađen po narudžbi European Climate Foundation (ECF), a uz učešće McKinsey & Company, KEMA, The Energy Futures Lab, londonskog Imperijalnog koledza, Oxford Economics, E3G, holandskog The Energy Research Centre. Za izgled i opremu se pobrinula holandska arhitektonska kuća The Office for Metropolitan Architecture. Ako ništa drugo vredi ga pogledati kao grafičko i dizajnersko dostignuće. Izgledaće mnogo manje privlačno kada, već naredne godine, njegove odredbe počnu da izlaze u obliku obavezujućih dokumenata iz Evropskog parlamenta. Mapa obnovljivih izvora energije Što se Srbije tiče, ništa novo: ovaj dokument i budućnost koju određuje može biti prilika, a može biti i kazna. Odluke koje se tiču energetike i to onakve kakvu je vidi Evropa, prilika su za, možda, poslednji pokušaj da se uhvati priključak na tehnološke promene koje su sve zahuktalije, da se pokusaju rešiti problemi šije je resavanje sve neodložnije i koji neće i ne mogu da čekaju: ovog puta, bez obzira na uobičajene unutarsrpske zađevice i nadgornjavanja, pogađanja neće biti. Neće biti ni uslovljavanja, barem ne onog dosadašnjeg zvanog ‘izručite generala’. Ko se uključi, uključio se, ko ne, snosiće posledice dalekosežnije nego što se može i zamisliti. ENEROPA je, sa Srbijom ili bez nje, sutrašnjica koja je već počela.