e-novine.com: Drvo neslobode Drvo neslobode ================================================================================ Tomislav Marković on 12.03.2010 - 12:54 Od Australije do Beograda, izgleda da je vaspostavljeno takvo vreme da se valja penjati na drveće kako bi se građani podsetili da su sa drveta, formalno, davno sišli. Da su stupanjem u plemenske zajednice prihvatili neke obaveze i ostvarili određene prava. Recimo, pravo da u jeku klimatskih promena koje svakodnevno menjaju planetu, sačuvaju drvo ispred kuće i onaj vražiji hlad ispod njega. Ričard Penikjuik i Vladimir Živanović, poznatiji kao Drveni advokat (Platan br. 198), ustali su protiv sistema koji od građana prave majmune ili, u najboljem slučaju, pitome ali plašljive tapire. Za razliku od Beograda čiji gradonačelnik nije ni trepnuo nad činjenicom da se 15.861 član Facebook grupe “Sačuvajmo beogradske platane” protivi dehumanizaciji gradskog ambijenta, Olven Sirl, gradonačelnica dalekog Gosnelsa, reagovala je na pobunu samo jednog čoveka. Odluka o uklanjanju Eukaliptusa odložena je za tri meseca i krenulo se u pregovore sa građaninom nepokornim Penikjuikom. Naravno, ne zato što je gospođa Sirl naročito duševna žena, već zbog građanskih tekovina, takoreći svetinja australijskog naroda, da je vlast servis građana, te da je zbog njih i postavljena, a ne obrnuto, kakav je slučaj u prestonoj Đilasovoj prćiji. Nije, međutim, sve ni do gradonačelnika-čobanina. Nešto je i do nas u toru. Ćutljivo, raspamećeno, zgranuto i dresirano stado, građanski identitet nalazi još jedino u državnim institucijama i medijima gde mu tepaju sa “građani” dok planiraju buduća šišanja. Ričard Penikjuik je na pretnje tužbom, globom i zatvorom, izjavio da je spreman da robija za uverenje da eukaliptusovo drvo ima pravo na život. Beograđani su, prilikom nedavne likvidacije zdravih platana ispred njihovih zgrada i radnji, pokazali da od uverenja imaju samo ono izdato u Višegradskoj. Kako je reč o Savskom vencu koji pripada DS-u (kao, uostalom, i Beograd i Srbija cela), Đilasu ne preostaje ništa drugo nego da zaključi kako su i stanovnici ovih mentalnih entiteta njegovo DS vlasništvo. I to ono podanički snishodljivo vlasništvo koje će tupo ili čak s radošću, prihvatiti neki budući projekat (dakako potkrepljen stručnom ekspertizom jednog čoveka) izgradnje predivnih šoping-molova i akademija Đoković, namesto odvratnog malog Tašmajdana (što da ne i velikog?) ili nepotrebnog Hajd parka čije je drveće ionako obolelo od tuberkuloze. Ričard Penikjuik je u četvrtak navršio 94. dan na drvetu, demonstrirajući građansku neposlušnost pred razularenim birokratama. U uređenoj zajednici taj će čin svakako rezultirati kaznom ali će, takođe, isposlovati javnu raspravu za svaki ulični Eucaliptus Melliodoru. Penikjuik je izjavio da ne može odustati do ispunjenja zahteva, jer ne želi da ga gradsko Veće koristi kao loš primer za buduće građanske inicijative. U dve reči – negovanje demokratije. Građani Srbije ne mogu sa sigurnošću tvrditi ni da će njihova sadašnja država potrajati 94 dana. To je ishod dvadesetogodišnjeg kontinuiteta nitkovluka i lopovluka koji je emanirao u višepartijsku diktaturu (copyright Basara) sa kosovskim božurom u kosi i vekovnim ognjištem na Dedinju. Za taj Beskrajni državni provizorijum ne možemo kriviti nikog osim nas koji dopuštamo da se u ime neuhvatljivog državnog suvereniteta gazi naše ljudski dignitet. Imbecilna mantra I Kosovo I Evropa zamenjena je još budalastijom Radije Kosovo umesto Evrope, ni zbog Kosova, ni zbog Evrope (da se ne lažemo, jebe se njima i za jedno i za drugo), već možda baš zbog Kalemegdana koji se, očas posla za novog mandata, može preobraziti u šoping-molčinu, u lidera šoping-molova u regionu i peti stub vaskolikog srpskog napretka u konačnu propast.