Petnaest centimetara sreće

Photo: wordpress.com

Centimetri, centimetri ubijaju sa svih strana. Posebno napadaju od kraja januara. Cijeli Beneluks živi za to uvećavanje. Nakon 15 dugih godina užurbano se bruse čelična sječiva u rurskom dijelu Njemačke, u Belgiji, Luksemburgu i Holandiji. Oštra kao bosanske čakije burgijaće i po noći i po danu, nastojeći da najljepšim piruetama crtaju duge parnice po deceniju i po dugo čekanom glancavom udebljanju

Kao lopov tiho otvaram vrata i pokušavam neprimjetno nestati u maglovitom, hladnom jutru. Ali i ovog puta uzalud. Vječno budni komšija, penzioner, zaskače me sa uzvikom:
- Paul, jutros je osam centimetara!

Sutradan: - Danas je devet i po!
Već dobijam fobiju od tih njegovih centimetara. Koliko će me još sačekivati? Kako mu reći da malo ohladi, da pusti da se prirodno razbuđujem, a ne ovako stresno? Teško, uvijek je susretljiv, nagodan, što bi raja rekla. Valja mi navući usiljeni osmijeh, glumiti oduševljenost i držati fige do slijedećeg buđenja.
- Buurman (susjed), dobro jutro, samo da kažem da je već 12.

Photo: www.flickr.com

Glumim još veću ushićenost i jedva čekam da se maknem. Sa čuđenjem se   pitam kakvi su ovo umirovljenici? Umjesto da kao oni naši svaki dan započnu sa gunđanjem protiv vlade, sa psovanjem GRAS-a zbog onih penzionerskih, ponižavajućih, redova za pretplatne karte, masira me centimetrima. Baš me briga koliko je debeo i koliko će biti. Samo mi još fali da i to znam i pratim.

Kontao sam i kontao i onda napravio plan. Otvoriću ujutro vrata, dva, tri puta, ali neću izaći. Pun nekog radosnog uzbuđenja počeo sam realizovanje zamisli i - upalilo je! Tek kada sam zamakao za ćošak, čuo sam kako neko viče za mnom. Smiren putujem dalje, uključim radio kad ono:
- Radosna vijest, dragi slušaoci, već je 15 centimetara. To će biti sasvim dovoljno za uživanje...
Centimetri, centimetri ubijaju sa svih strana. Posebno napadaju od kraja januara. Cijeli Beneluks živi za to uvećavanje. Nakon 15 dugih godina užurbano se bruse čelična sječiva u rurskom dijelu Njemačke, u Belgiji, Luksemburgu i Holandiji. Oštra kao bosanske čakije burgijaće i po noći i po danu, nastojeći da najljepšim piruetama crtaju duge parnice po deceniju i po dugo čekanom glancavom udebljanju...

I dok, recimo, cijeli Split (o Sarajevu i BiH da i ne govorimo) paniči zbog fatalnih klizališta i stotine lomova, pišući peticije protiv Brace i Seke Kerum, u mojoj Niskoj zemlji proglasili bi taj novi genijalni tandem iz hrvatskih saborskih klupa najboljim političarima. Jer, dok u gradu pod Marjanom ne znaju šta će sa ledom, u nizozemskoj provinciji Frisland bdiju nad njim kao nad tek rođenim djetetom. I po noći i po danu hiljade dobrovoljaca po zamrznutim kanalima specijalnim štapovima s čeličnim vrhovima strpljivo provjeravaju debljinu glancavih ploha. Treba im samo 15 centimetara da sreća ozari Kraljevinu i sve susjedne zemlje koje čekaju na ovakvu priliku što prijeti da izmakne. Zato me onaj moj komšija, dobri penzioner i samac, davi. Nije jasno čovjeku da postoji neko u ovom prostoru lala i kanala da ga ne zanima debljina leda. Kao dijete radostan istrčavao je pred mene da s nekim dijeli uzbuđenje zbog pozitivnih promjena na jednom od agregatnih stanja H2O.

Photo: www.flickr.com

De Elfstedentocht ili Putovanje kroz 11 gradova je najveći klizački maraton na svijetu i uskoro bi se trebao naći na listi UNESCO-a kao kulturno-sportsko dobro. Na toj, već gotovo dva stoljeća staroj, paradi klizača profesionalaca i rekreativaca, nadmeće se na desetine hiljada učesnika. Duž mamutske ledene piste, duge 200 kilometara, okupi se između dva i tri miliona gledalaca, a sve to prate i TV kamere mreža sa svih kontinenata. Uvjet za održavanje De Elfstedentochta je da staza bude napravljena samo na prirodnom ledu. Dakle, pri izuzetno oštrim zimama dogodi se, s vremena na vrijeme, u holandskoj naturi da se vodeni kanali, kojima je, posebno, izbrazdana sjeverna provincija Frisland, potpuno zamrznu. Tada postaju raj za klizače koji prevaljuju velika rastojanja i pri brzinama od 30 do 45 km na sat. Sve to uz vesela dobacivanja brojne publike, što se zagrijava plesanjem uz glazbu niza duvačkih orkestara i čaša kuhanog vina.

Posljednji put klizački maraton održan je 1997. godine. Bio sam tada još frišak u NL pa me je gotovo šokirala oduševljenost domaćina sa, za mene često dosadnim i jednoličnim, slikama sportaša sto kližu u nedogled. Jednako tako i danas nikako da skužim šta ove Nizozemce toliko privlači u biciklističkim   utrkama. Meni je dosta da pogledam koji minut i da zaključim da je sve isto - pedale se okreću i okreću i tako satima. Nema tu ljepote, tempa i uzbudljivosti nogometa, rukometa, košarke… Prije 1997. u Frislandu su morali čekati skoro 13 zima da ponovo klizaljkama osvajaju zaleđene kanale.

Protekli dani bili su zagrijavanje pred ključanje. Tko šiša euro, krizu u EU, Grčku i ekonomske prijetnje iz Španije, Italije, Irske, Portugala. Mogući rat s Iranom, situaciju u Siriji. Sve vijesti započinju i završavaju se sa debljinom leda na trasi nade u najsjevernijoj nizozemskoj provinciji. Da ste me probudili usred noći znao bih koliko se već "skupilo" milimetara ili centimetara. Sa svakim povećanjem radost nacija bila je primjetnija. Mediji su javljali da je započela prava jagma za klizaljkama. Sobe u brojnim hotelima Frislanda bile su već unaprijed rezervisane. Samo se čekala zvanična potvrda da je gospon led dostigao famoznu debljinu od 15 centimetara.

Photo: 1.bp.blogspot.com

Noć odluke je pala krajem protekle sedmice. U grad Leeuwarden, prijestonicu Frislanda, pristigla je divizija kolega novinara iz cijelog svijeta. Podsjećalo je to na nikada zaboravljeno otvaranje 14. zimskih olimpijskih igara, kada smo grozničavo iščekivali zvuk fanfara i paljenje olimpijskog plamena. Napetost je rasla iz minuta u minut. Bilo je više dobrih nego loših vijesti. Cijela Niska zemlja bez daha je pratila šta će saopštiti iz Organizacionog odbora. Ubrzo je uslijedio - šok! Dobrovoljni rad desetina hiljada zaljubljenika u sport i tradiciju na 200 km staze bio je uzaludan. Led je na još nekim mjestima, nažalost, tanji od 15 centimetara i niko ne želi preuzeti odgovornost ako stotine ljudi propadne kroz sante u mrzlu vodu. Dakle, De Elfstdentocht se odgađa do neke hladnije prilike.

Samo da vam je bilo osjetiti tugu što vlada u kolijevci vjetrenjača i klompa. Kao da im je neko najdraži umro, otišao u vječno čekanje na novu ciču zimu… Svi su žalili, osim mene. Jedva sam čekao slijedeće jutro. Bučno sam otvorio vrata i polagano krenuo vani. Jedan korak, dva, a komšije nema. E, neće moći! Pritisnem na njegovo zvono. Nakon dva, tri minuta evo ga, k’o fol trlja oči.
- Buurman, oprosti, sinoć nisam pratio vijesti. Koliko je centimetara?
Brže, bolje zatvorio je vrata.

Koji sat poslije zvoni fontele. Javlja mi se prijatelj Džemal Bisić, jedan od prvih ljudi ZOI 84.
- Paja, zima na Bjelašnici i Igmanu nikada bolja. Nećeš vjerovati koliko je centimetara snijega!
Možeš ovako ili onako, ali od centimetara ovih dana bježanja nema ni tamo ni ‘vamo.

*Tekst preuzet iz Oslobođenja