Kod hotela Evropa ekipa se podelila: Luković i Jelić su ostali da traže konačište, a Radoja i Marković su krenuli u potragu za Balkan cafeom. Znamo da je negde na Baščaršiji, Luković nam je čak i pokazao pravac u kom treba da idemo, Marković je jednom prilikom čak i bio u pomenutom kafeu, ali je njegova sposobnost orijentisanja u prostoru takva da mu to nije od velike pomoći. Od čoveka koji je nekoliko puta uspeo da se izgubi u Sarajevu (što Sarajlije smatraju nemogućom misijom) teško je očekivati da pronađe bilo šta. Srećom, tu su slučajni prolaznici koji nas ljubazno upućuju u željenom pravcu. Nešto pre 18 h stižemo u Balkan cafe, nema puno ljudi, donatorsko veče počinje tek u 20 h, a Lamija je javila da će se organizatorska ekipa okupljati tek od šest. Naručujemo piće, a Žarka se privremeno evakuiše iz kafea u nameri da se ozbiljno pozabavi lokalnim gurmanskim specijalitetima (šifra: sudžukice)
JELIĆ (SREDA, ZAVEJANA): Ni pred ponoć nismo znali da li ćemo krenuti za Sarajevo. Pokidani između privatnih problema, snežne vejavice, činjenice da smo već najavili dolazak Pere Lukovića i beskrajne želje da se pojavimo pred Lamijom, iz različitih krajeva Đilasovgrada blejali smo kroz prozore u zavejane gradske ulice. Jedan telefonski razgovor, drugi, peti, dvanaesti, dvadesedrugi i tri'es'pet varijacija na temu – šta da radimo? Oko dva izjutra smo okončali multilateralne konsultacije ne bi li se kako tako spremili za put.
JELIĆ (ČETVRTAK, PROHODNI): Oluja od sinoć čini se kao priviđenje. Ulice suve. Čak se i sunce izborilo za parče neba nad Srbijom, što nije bio lak zadatak za jednu zvezdu tek patuljastu, pred crnom rupom u ovom sazvežđu beznađa. Skidam sneg sa “enterprajza”, braneći doktrinu da su letnje gume sa šarama i obavezna zimska oprema definitivno precenjeni. Jednom u dogovorenom sastavu, nakon što smo podmirili žene, decu, lekove i rezervoar, krećemo u deset, izbegavajući Gazelu oslobođenu od Roma. Pada još jedan strateški dogovor - “do osam ćemo na svaki način stići u Sarajevo, hajde da ne stavljamo glave u torbu.” Iz sazvežđa beznađa, worp brzinom od 83km/h, jurimo ka prijateljima koje smo ubijali i koji su nam oprostili. Via Slavonski Brod ali, da se razumemo, ne zbog meteo uslova. Gadi nam se da idemo preko patriotske rute i moje gume neće rulati preko Dodikovih Pala, gde su pale sve maske o srpskoj časti. Čuj časti, elementarnoj trogloditskoj ljudskosti da ne tamaniš žicom vezane sedamnaestogodišnjake.
Brže od života i što dalje od bruke, jurimo između ćiriličnih natpisa i razvalina Šumske, da se ne zaustavimo ni zbog zapišavanja Dodikovog vilajeta. Iza Doboja, nasumično i bezgrešno, stadosmo kod kafane Dalas negde oko tri popodne. Na istinsko sveto trojstvo – ćevape, somun i jogurt. Uz pet piva, đuture, 13 evra. Predlažem da preselimo redakciju u Doboj i da se pretplatimo na bosansko mleko koje domaćini iz nekog razloga nazivaju Sarajevsko pivo.
Petnaest minuta vrelog tuša briše stotine kilometara umora. U sedam, preko Baščaršije, Pera i ja krećemo put Balkan kafea raspitujući se za Narodnu kuhinju koju svi znaju, a koja je preko puta našeg odredišta. Na pitanje gde je Narodna kuhinja, jedan momak nam odgovara: “Evo, stojite pored nje samo, znate, sada ne radi.” U Balkan kafeu - “demonstracije”, “šačica”, jezgro koje će kad tad doakati balkanskom ludilu. Sve sami klinci. Pa još deca koja misle. Pride, ljudi koji su se pokrenuli, ljudi koji razumeju. Da, i Radio Sarajevo. Umor nestaje kao da ga nikad nije ni bilo i zamenjuje ga nedoumica: Je l' ovo sve zbog nas? Definitivno jeste, uveravaju me nepoznata, nasmejana i draga lica. Za mene sasvim dovoljan dokaz da ima smisla ovo što radimo.
TOMISLAV MARKOVIĆ (ČETVRTAK): Kod hotela Evropa ekipa se podelila: Luković i Jelić su ostali da traže konačište, a Radoja i Marković su krenuli u potragu za Balkan cafeom. Znamo da je negde na Baščaršiji, Luković nam je čak i pokazao pravac u kom treba da idemo, Marković je jednom prilikom čak i bio u pomenutom kafeu, ali je njegova sposobnost orijentisanja u prostoru takva da mu to nije od velike pomoći. Od čoveka koji je nekoliko puta uspeo da se izgubi u Sarajevu (što Sarajlije smatraju nemogućom misijom) teško je očekivati da pronađe bilo šta. Srećom, tu su slučajni prolaznici koji nas ljubazno upućuju u željenom pravcu. Nešto pre 18 h stižemo u Balkan cafe, nema puno ljudi, donatorsko veče počinje tek u 20 h, a Lamija je javila da će se organizatorska ekipa okupljati tek od šest. Naručujemo piće, a Žarka se privremeno evakuiše iz kafea u nameri da se ozbiljno pozabavi lokalnim gurmanskim specijalitetima (šifra: sudžukice). Marković ostaje sam za stolom, kao u narodnoj pesmi, i pokušava da se resetuje kafom nakon napornog puta. Oko šest stiže Lamija Begagić i vadi iz ogromne Sport Bili torbe nalepnice, bookmarkere, specijalni broj "Knjževnog žurnala", dizajnirane upaljače, majice i radnu verziju svoje knjige priča "Jednosmerno" odštampanu u tiražu od četiri primerka specijalno za ovu priliku. Organizatorska ekipa se polako okuplja, stižu Tamara, David, Namir, Sanja, Vedran, Klaudija, a Žarka se vraća iz gastronautske ekspedicije. Tamara nam donosi zapakovane šolje koje smo dobili na poklon od Radio Sarajeva. Kutije u kojima se šolje nalaze odmah pretvaramo u kasice-prasice, na jednoj piše "krupno", na drugoj "sitno". Licitacija već počinje, Žarka, ubeđena da je bog prvo sebi stvorio bradu, uzima nalepnicu i ubacuje prve dve konvertibilne marke u kasicu. Lamijin muž Vedran nudi 30 KM za njenu knjigu, kupljeno na poček, ako niko ne ponudi više. Kafe se polako puni, pune se i prizemlje i sprat, Luković zove i najavljuje svoj dolazak za 19:10, znači stići će oko pola osam, obaveštavam Tamaru koja čeka Lukovića da napravi intervju za Radio Sarajevo. Pristižu novinarske ekipe, televizije, štampani mediji, radio stanice, izgleda da je ovo važan događaj za Sarajevo. Nešto slično se u Beogradu ne da ni zamisliti. Lamija me upoznaje s momcima iz studentskog časopisa Sic!, sjajna ekipa vrlo mladih ljudi koja u svom listu duhovito i pametno razvaljuje sve bosanske nacionalizme, pogotovo njihovo otrovno dejstvo u kulturi i književnosti. Doneli su gomilu primeraka drugog broja Sic!-a, koji će takođe biti eksponati na aukciji. "Mi smo studenti, nemamo para, možemo samo vako da vam pomognemo, a možete i preuzimati tekstove iz Sic!-a", kaže Mirnes, glavni i odgovorni urednik ovog studentskog lista. Dok čavrljam sa sicovcima, stiže dvojac Luković-Jelić. Novinarske ekipe se otimaju o Lukovića koji daje sedam intervjua u nizu, ne pitajući ko je ko - važno je da su iz Sarajeva. U međuvremenu se pojavljuje i Faruk Šehić, koji se polako pozdravlja sa Sarajevom, odlazi u Grac na mesec i po dana, lepo je biti pisac dok postoje rezidencijalni programi za pisce. Nakon Graca, planira Berlin, Beč, možda Brisel, videćemo. Balkan cafe je već prepun, nema igla gde da padne, ljudi s vrata prilaze stolu na kojem se nalaze prodajni eksponati, roba ide kao alva.
ŽARKA RADOJA (ČETVRTAK/PETAK, RANI RADOVI): U Balkan cafeu je gužva već tolika da se jedva ulazi na vrata, stižu i neka starija gospoda, domunđavamo se da su to sigurno poštovaoci ranih radova Petra Lukovića. Tako se nekako na jednom mestu u Sarajevu skupilo i staro i mlado. Meni je nekako Sarajevo 11. februara 2010. bilo - Svet. No, kako su svi pisali o tome, red je da se osvrnemo na day after. Dakle, petak. Sreli smo se u centru, otišli na oproštajne ćevape i krenuli put Beograda. Sneg je sve jači i ja paničim da moramo čim pre da krenemo jer ako nas uhvati mećava na bosanskim putevima nećemo stići u Srbiju narednih nekoliko dana. Diša (čitaj Branislav Jelić) šuti i gleda onaj sneg, a Pera kaže;: „Sneg u Federaciji pada samo u gradovima”. Ok, videćemo. Izlazimo iz Sarajeva, vejavica je, no, nakon pola sata snega više nema. Izvinjavam se, u pravu ste, rekoh Lukoviću i ostatak vremena provedosmo prevrćući detalje o večeri iza nas. Nema mnogo šta da se kaže. Neke stvari i neki ljudi prosto vas ostave bez teksta. Vijali smo da ugledamo kafanu u kojoj smo bili kad smo dolazili za Sarajevo. Kafana je negde između Tešnja i Maglaja, spazio ju je Toma, naravno, a mi smo shvatil da gazda, pozdravljajući Lukovića („Petre, dođite nam opet“), čita Avaz. Ipak je Petar Luković uspeo taj dan da bude ličnost i u beogradskom Danasu i u sarajevskom Dnevnom Avazu, pa ga mogu identifikovati i oni koji ga ne znaju širom naše bivše domovine. Put je polako prošao, ne treba ni pominjati da Perino pravilo padanja snega nije važilo za Republiku Šumsku, pa nas je tamo dočekao kijamet, ali izvukli smo se. Bez obzira na loš i naporan put, vredelo je. Onih nekoliko sati u Balkan cafeu su iznad svega. Sarajevo se voli e-novinama.


del.icio.us
Digg
Facebook
