Entertainment Reportaža
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (15)

Zimski putopis: Kako sam hranio beštije i piškio u Pacifik

Sestre ajkule se nikada ne vraćaju

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Senad i grey reef shark
Senad i grey reef shark
Photo: Eric Blanc

Čak i da sam imao foto aparat pri ruci, sve se odigralo tako brzo da ništa ne bih stigao zabilježiti. A i da jesam, vi biste opet povikali: "fotomontaža"! Ma šta učinio, ma kakve dokaze predočio, znam da mi nikada niko neće povjerovati da sam, plivajući go u moru, među nogama ugledao - morskog psa!

Senad i bluna
Photo: Senad Švraka

Priču koju ću sada ispričati nikada mi niko neće povjerovati. Događaji se odvijaju na pustom ostrvu: na arhipelagu Chagos u Indijskom okeanu. Na tom ostrvu - tačnije na tim ostrvima, ali ja sam bio u stanju biti samo na jednom ostrvu odjednom - ima puno ptica i riba. Među pticama ima jedna velika ptičurina koja se na francuskom zove Fou de Bassan iliti Bassanova luda. Na našem se zove bluna, ali mora se priznati da joj francusko ime izvanredno pristaje. To je ona ptica sa dugačkim kljunom sa fotografije na mom FB profilu. Sad znate o kakvom se tu kandidatu radi. Da ne bi previše tušio sa botanikom, spomenuću samo da je promjer krila odrasle blune oko 2 metra.

Priča ide ovako: bio sam s Erikom, jaranom s kojim sam između jula 2010. i maja 2011. plovio Mediteranom, Crvenim morem i Indijskim okeanom, na vanjskoj strani koralnog grebena na atolu Salomon. Tamo smo išli da ronimo. Roniti se skoro uvijek ide na vanjskoj strani atola jer je voda mnogo bistrija nego u laguni, a i zato jer na vanjskoj strani grebena ima mnogo više riba, posebno ajkula, pa je interesantnije. Tog dana, izronio sam nešto prije Erika, popeo se u gumeni čamac, skinuo sa sebe bocu sa zrakom, peraja, masku, neoprensko odijelo i ostale tantavice, skinuo gaće do koljena i stao, da prostite, pišati u more. Da bih mogao stojati uspravno u čamcu koji se ljulja i poskakuje na valovima, morao sam se pridržavati za vanbrodski motor, poveliku skalameriju od svojih 20KS i 45kg. Prava noćna mora kad ga treba postaviti ili skinuti s gumenjaka, motor je predstavljao dragocjenu pomoć pri pišanju.

Prije nastavka priče, možda ne bi bilo loše, da biste mogli s punim razumijevanjem slijediti akciju koja slijedi, da vas malo uvedem u ambijent. Mjesto na kojem se nalazim je koralni atol: koralni greben u obliku prstena. Na nekim dijelovima koralnog grebena, nastala su niska ostrva obrasla kokosovim palmama. Unutrašnji dio prstena naziva se laguna. U laguni, dubina vode je od 20 do 40 metara, a voda nije tako bistra kao izvan lagune. Na vanjskoj strani prstena, greben se ruši strmo u bezdan i dubina može biti i preko hiljadu metara na svega par stotina metara od obale. Dok je laguna zaštićena od djelovanja okeanskih valova i voda je u njoj mirna, na vanjskom dijelu grebena more je, pod uticajem vjetra, valova i kapricioznih morskih struja, uvijek nemirno. Na takvom jednom nemirnom mjestu, nekih pedesetak metara od ruba grebena, Erik i ja smo usidrili njegov veliki gumeni čamac i zaronili. Ja sam izronio prvi, popeo se u čamac i otarasio se kabaste opreme za ronjenje. Pogled koji se prostirao pred mojim očima bio je jedinstven. Na tri strane, pucalo je beskrajno plavetnilo Indijskog okeana. Na četvrtoj, obraslo kokosovim palmama poput krune ukrašene smaragdima, obrubljeno bisernim pervazom blještave morske pjene, ostrvo Mapou: raj za morske ptice koje se tamo gnijezde u hiljadama. Iznad mene, u plavetnilu neba, sjajno tropsko sunce i karakteristični bijeli oblaci pasatnog vjetra: svi isti, a opet svi različiti. Osim mora i vjetra, ne čuje se apsolutno ništa. Podsjećam da se radnja odvija na pustom ostrvu. Najbliže ljudsko prebivalište udaljeno je 500 kilometara.

Photo: Senad Švraka

Elem, dok sam na tom pustom mjestu praznio bešiku i pri tome, rasterećen svih inhibicija modernog čovjeka, glasno uzdisao od olakšanja, velika sjena se nadvila nadamnom. Pogledao sam u smjeru neba i ugledao blunu kako se sprema da sleti.

- "Našta'š sletit jadna nebila? Na gumenjaku nema puno mjesta!", pomislih.

Družina Bassanovih luda: Blune
Photo: Senad Švraka

E pa ta luda bluna, ta šašava ptica čije su sunarodnjake kapetan Bligh i njegovi mornari, u toku 3600 milja (6700km) duge plovidbe u sedam metarskom čamcu od Tahitija do Timora hvatali u letu, golim rukama, (što im je usput omogućilo da izvuku žive glave iz te nevjerovatne avanture), taj dakle blentavi krilati svat, ne gledajući ni lijevo ni desno, sletio je, drž'te se dobro, pravo meni na glavu! K'o s poslom! Stojim u čamcu, držim, da prostite ćunu, lijevom rukom i pišam u more, a desnicom moram tjerati ptičurinu s glave! Da nisam već pišao, upišao bih se od smijeha. Nažalost, morao sam je potjerati jer mi je oštrim kandžama grebala ćelu i nisam to baš mogao podnijeti. Da sam na glavi imao kapu da mi zaštiti skalp, ostavio bih je na glavi, nek' sjedi dokle joj je mila volja. Šta fali? Meni ne smeta - tj. ne bi mi smetalo da sam imao šešir. Nažalost, kako to obično biva kad se nevjerovatne stvari dešavaju, nisam imao foto aparata ni kamere pri ruci da ovo zabilježim, niti se našao neko u blizini da to uradi umjesto mene. Ili barem da vidi, da bude svjedok i da se klebari zajedno sa mnom. Nikakvo čudo. A koga će i biti na pustom ostrvu? I tako od cijelog događaja ostade samo priča u koju vi, naravno, ne vjerujete.

Ako u ovu prvu priču niste povjerovali, u sljedeću ćete još manje. Rekoh na početku da na ovim ostrvima ima puno ptica i riba. Među pticama ima puno Bassanovih ludih bluna, a među ribama ima puno ajkula.

Photo: Senad Švraka

- Eno ga, saće počet maslat o ajkulama, već zamišljam podrugljive komentare.

A nije, dina mi i imana, u pitanju nikakvo maslanje, nego ovdje stvarno, ali stvarno, bukvalno, doslovno, vrvi od ajkula! Erik i ja ih svakodnevno viđamo kad ronimo. Obično su to Carcharhinus amblyrhynchos, na engleskom grey reef shark i Carcharhinus albimarginatus, odnosno silver tip shark, a u laguni Carcharhinus melanopterus, u narodu poznatiji kao black tip shark.

Ovdje je, kao i u prethodnoj priči, potreban mali uvod. Prije nego što nastavite čitati, prvo zaboravite sve što (mislite da) znate o ajkulama. Ajkule nisu krvožedni ljudožderi. Ajkule nisu vječito gladne mašine za ubijanje. Ajkule, jednostavno rečeno, nisu opasne! Suprotno svim stereotipima (uz određene nijanse jer postoji oko 400 vrsta ajkula), u pitanju su veoma oprezne životinje koje se boje čovjeka i koje je veoma teško vidjeti izbliza. U stvari, postoji samo jedan način da se u tome uspije – potrebno ih je namamiti. Da bismo to postigli, Erik i ja koristimo riblje glave i crijeva koje smo prethodno ostavili da se kisele u plastičnoj kanti dva do tri dana. Na tropskoj vrućini, ti komadi ribljih lešina tako se usmrde da je to opasno po život. Muhe, naravno, jedva dočekaju da tu polože jaja, ali pri tome i same pocrkaju od smrada, pa je naša kanta, nakon dva dana sunčanja, puna krepanih muha, debelih bijelih crva i komada ribe u raspadanju, a sve to pliva u jednoj neopisivoj smrdljivoj čorbi, od pogleda na koju i najhrabrijima srce izlazi na nos. Međutim, ta užasna turšija će privući sve ajkule u krugu od 500 metara, samo ako se nađe neko toliko pametan da s njom zaroni u more. Upravo to radimo Erik i ja.

Plastičnu kantu sa usmrđenom ribom čvrsto zatvorimo zato da komadi ribe ne mogu isplivati i zaronimo na 15-20 metara. Na dnu postavimo kantu na neku zaravan među koralom. Iz kante se šire miomirisi koji, nošeni strujom, nose jasnu poruku: lešina uzvodno! Ubrzo se oko nas počnu skupljati ajkule. Ispočetka, samo mirno kruže. Znaju da tu negdje ima slastan komad za progutati, ali ga ne mogu naći. Kruže oko Erika i mene, rijetko se primičući na manje od 5-6 metara, ali kako ih glad škaklji sve više, pomalo se okuražuju i prilaze sve bliže. Ponekad proplivaju na metar ispred maske, ili na pola metra iza peraja (tako barem mislim, jer nemam oči na leđima).

Silver tip shark
Photo: Eric Blanc

Kad ih se skupi dosta, Erik skine poklopac s kante i pusti ih da jedu. Tada nastaje krkljanac: ajkule se otimaju za komade ribe i jurcaju na sve strane kao sive strijele. Više ne obraćaju pažnju na ronioce, čiji ih mjehurići, inače, obično drže na odstojanju. Sva ta gungula traje dosta kratko, minut ili dva, a onda se opet sve smiri, naglo kao što je i počelo. Ajkule sada ponovo smireno kruže, jer u vodi ima još mirisa - da ne kažem smrada - ribe, pa se nadaju da će pronaći još koji zalogaj. Mi još neko vrijeme posmatramo predstavu, a onda, kad nam ponestane zraka, moramo krenuti na površinu. I tako se to odvija, doduše ne baš svaki dan, jer nam se ne da kiseliti ribu svaki dan - gadan je to posao - ali dovoljno često da vam mogu ispričati ovu priču i uvjeriti vas da sam se navikao da vidim ajkule izbliza. U tome naravno nisam uspio i vi niste povjerovali ni riječi, ali to nije ni bitno, jer sam, u stvari, htio ispričati nešto posve drugo. Htio sam ispričati kako sam bosom nogom odgurnuo ajkulu u glavu, da ne zapuca u mene...

"Nemoj više lafinat, hljeba ti!", skoro da čujem... Ali kad vam kažem da je sve istina, tako me satro gliser ako nije!!!

Dakle, priča ovako ide: jedan dan krenuo sam na kupanje u laguni atola Peros Banhos. Nije mi se dalo navlačiti kombinezon pa sam se u more spustio „nako“, u tzv. najlon kostimu - samo s maskom na glavi. Obično to ne radim, da ne izgorim od sunca po guzici, ali eto, tog dana ne znam kakva me inspiracija poslužila da ne samo krenem na kupanje bez gaća, nego da još ne ponesem ni foto aparat. Nikad ne treba nigdje ići bez foto aparata, staro je pravilo svakog fotografa, pa makar ga sto puta džaba ponio. I zaista: kao da mi je neko napravio kakav sihir, svaki put kad sam prekršio to pravilo, vidio sam nešto vrijedno fotografisanja. Tako je u Crvenom moru jednom prilikom proplivala na samo metar od mene rijetko viđena svilena ajkula (silky shark - Carcharhinus falciformis). Bio je to možda jedini od stotinu dana provedenih u Crvenom moru, kad nisam imao aparat sa sobom. Sad je uzalud plakati - taj rijetki događaj ostao je nezabilježen za vječnost. Ali, ono što se desilo dok sam se kupao go k'o pištolj tog toplog sunčanog dana u toploj vodi lagune atola Peros Banhos, nije za povjerovati…

Slabovida sestra ajkula
Photo: Senad Švraka

Plivam ja tako, gledam malo lijevo, malo desno, malo ispred sebe, onda opet malo lijevo, malo desno itd., jer voda u laguni nije baš pretjerano bistra. Vidljivost je možda nekih 15 metara. Znam da u laguni ima dosta ajkula, pa iako znam da neće ugrist, ipak ih više volim držat na oku. Zato se trudim da gledam na sve strane istovremeno.

Dno je nekih 5-6 metara ispod mene i lagano promiče. Na dnu, uobičajeni prizori iz života tropskog mora: pijesak, koral, razne ribice. Sve je to lijepo i zanimljivo za vidjeti. I tako ja bezbrižno plivam, gledam ribice kako plivaju oko svojih korala (to su njima kuće), gledam malo lijevo, malo desno, malo ispred sebe... A onda, ne znam šta mi bi, pogledah niz sebe - u pravcu gdje se, normalno, nalaze stopala. A tamo, šta vidim? Veliku tamno smeđu ajkulu, dugu preko dva i po metra, skoro mi je već brkovima poškakljala tabane!!! Momentalno sam se zaledio iako je temperatura vode bila 30°C. Malo je reći da mi je srce stalo, izašlo na nos i sišlo u pete, u tim beskrajno dugim sekundama, koliko mi je trebalo da prepoznam i sa sigurnošću identifikujem ogromnu ribetinu kao, uglavnom bezopasnu, Ginglymostoma cirratum! Na engleskom, ova se vrsta ajkule naziva "nurse shark", što sam ja slobodno preveo kao "sestra ajkula", čime lukavo opravdavam naslov priče. Nurse naime, na engleskom, znači "medicinska sestra".

Čim sam ugledao ogromnu glavurdu među stopalima, prestao sam plivati, okrenuo se prema ajkuli i privukao noge sebi. Glupa životinja, umjesto da skrene i ode svojim putem (sad kad joj je efekat iznenađenja propao), mirno i nepokolebano nastavila mi se približavati! Istina, plivala je jako sporo, ali dok sam ja potrošio one dvije sekunde bonusa da ustanovim da je u pitanju nurse shark i da počnem ponovo disati, beštija mi je već stigla do koljena. Plivala je otprilike metar ispod površine i nije me još dotakla, ali bilo je jasno da, ako nastavi na tom kursu, za jednu ili dvije sekunde glava će joj se naći upravo tamo gdje bi se meni nalazile gaće, da sam tog dana imao gaće. Ali nisam. Čudno je to, kako se čovjek osjeća ranjiv kad nema odjeće na sebi. Da sam imao kombinezon, možda bih drukčije postupio, možda bih je pustio da priđe bliže, da vidim šta bi se desilo. Ali ovako, sama pomisao na glomaznu glavurdu u neposrednom kontaktu sa mojim omiljenim dijelom tijela, bila je dovoljna da mi živci popuste.

"Dosta je bilo zajebancije", odbrusio sam u sebi ovoj nevaspitanoj sestri ajkuli što nema drugog posla nego da prepada dokone Bosance po pustim ostrvima, spustio lijevo stopalo na ajkulinu glavu i lagano gurnuo. Bio sam iznenađen mekanim, nježnim dodirom kože za koju sam očekivao da će biti hrapava kao šmirgl papir. Očekivao sam, takođe, da će ajkula panično zamahnuti repom i odjuriti kao obezglavljena - tako obično postupaju nurse sharks kad se prepadnu. A prepadaju se često jer, po svemu sudeći, vrlo slabo vide. Međutim, to se nije desilo. Ajkula je samo neznatno promijenila kurs, tek toliko da ne udari u mene i jedva primjetno ubrzala. Desetak sekundi kasnije nestala je s vidika. Dok mi je srce lupalo, gledao sam u smjeru u kojem je beštija otplivala, da vidim neće li se slučajno vratiti. Ali znao sam da neće. Sestre ajkule se nikada ne vraćaju...

Od tog doživljaja ostala mi je danas samo ova priča. Čak i da sam imao foto aparat pri ruci, sve se odigralo tako brzo da ništa ne bih stigao zabilježiti. A i da jesam, vi biste opet povikali: "fotomontaža"! Ma šta učinio, ma kakve dokaze predočio, znam da mi nikada niko neće povjerovati da sam, plivajući go u moru, među nogama ugledao - morskog psa! Ponekad se pitam zašto radim sve ovo kad mi niko ne vjeruje...


star
Oceni
4.84
Ostali članci iz rubrike Reportaža
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak