Entertainment Reportaža
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Chagos, mjesto iz raja

Tri mjeseca na pustom ostrvu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Senad Švraka

Možda je malo neispravno govoriti o pustom ostrvu. Chagos je nenaseljen, u smislu da nema stanovnika koji tu žive. Međutim, godišnje pedesetak jedrilica posjeti arhipelag, tako da većim dijelom godine ima neko. To je dobra stvar jer u slučaju nevolje, jedrilice mogu računati samo na uzajamnu pomoć. A ostrva su dovoljno prostrana da se svako može osamiti na neko vrijeme, ako mu je dojadilo društvo ili ako je poželio da se igra Robinsona

Photo: Senad Švraka

Nestvarna vizija titra mi pred očima. Nisam siguran da li sanjam ili mi se priviđa. Lebdim bez napora nad tirkiznim vodama lagune. Alea bešumno klizi sjajnom površinom vode. More se preliva u hiljadu modrih i zelenih nijansi. Djevičanske plaže blješte na suncu. Redovi palmi lagano se povijaju na vjetru... Gdje sam? Zatvorim oči, zatresem glavom. Otvorim oči. Vizija je još uvijek tu. Udarim glavom (tvrdom, bosanskom) od jarbol. Začuje se šupalj zvuk, ali slika se ne mijenja. Čudno...

Povjetarac nabire površinu vode. Alea se graciozno naginje. Pažljivo gledam: svijetlosmeđa mrlja lagano se razlije na površini vode, pedesetak metara ispred pramca. Koralna hrid. Spuštam se sa buma, najviše tačke koju mogu dosegnuti. Paluba usijana pod tropskim suncem, prži mi tabane. Poskakujući na vrhovima prstiju žurim u kokpit i podešavam autopilot. Alea skreće za deset stepeni, dovoljno da izbjegne opasni greben. Vraćam se nazad na bum jer odatle imam najbolji pogled. Paluba nemilosrdno peče, pa se brzo penjem na svoju osmatračnicu. Opaljeni tabani me privode svijesti. Ne sanjam. Stvarno sam tu. Ali gdje "tu"? Gdje sam to stigao? Da li sam promašio ostrvo? Krenuo sam na Chagos, ali da nisam možda slučajno otkrio zemaljski raj, izgubljeni Edenski vrt? Harmonična vizija koja me okružuje izgleda onako kako bi trebao izgledati raj – savršeno! Osmijeh, od uha do uha, ne silazi mi s usana. Osjećam se kao čovjek koji je ostvario svoj cilj. Tri godine napora urodile su plodom. Stigao sam na svoje pusto ostrvo. Prvi dojam bio je fantastičan. Da li će takav biti i drugi? Preda mnom su tri mjeseca da to otkrijem...

Oprezno tražeći put između mnogobrojnih koralnih hridi, primičem se ostrvu Boddam i spuštam sidro na dno na dubini od pet metara. Na sidrištu petnaestak brodova. Među njima, neki od starih poznanika iz Crvenog Mora: Muggerl, Markoen, Le Crabe, Juwin. Veselo me pozdravljaju. Obradovali su se bananama i kupusu koje sam im donio na poklon. Neki od njih, posebno Muggerl koji je stigao još prije deset mjeseci, već dugo nisu vidjeli svježe voće i povrće. Prigovor: u raju uspijevaju samo kokosove palme. Nema povrća. Valjda je to i normalno: paradajz i kupus zahtijevaju ljudski rad da bi uspijevali. A ko je još vidio raditi u raju? Meni to ne pada ni na kraj pameti. Radije ću se zadovoljiti kokosima. Ali, nisu svi kao ja. Neke jedrilice više nalikuju na botaničke bašte nego na prkosne prekookeanske lađe. Prekrivene su loncima i kantama u kojima rastu paradajz i krastavci. Hidroponičke kulture. Neki ljudi se zaista ne znaju opustiti...

Možda je malo neispravno govoriti o pustom ostrvu. Chagos je nenaseljen, u smislu da nema stanovnika koji tu žive. Međutim, godišnje pedesetak jedrilica posjeti arhipelag, tako da većim dijelom godine ima neko. To je dobra stvar jer u slučaju nevolje, jedrilice mogu računati samo na uzajamnu pomoć. A ostrva su dovoljno prostrana da se svako može osamiti na neko vrijeme, ako mu je dojadilo društvo ili ako je poželio da se igra Robinsona.

photo/
Photo: Senad Švraka

Chagos nije uvijek bio nenaseljen. Jedna kompanija za eksploataciju kopre je održavala na ostrvima otprilike 1400 stanovnika koji su radili na plantažama kokosovih oraha. Početkom sedamdesetih su Britanci, koji od 1814. kontrolišu ostrva, iznajmili najjužniji atol, Diego Garcia, Amerikancima za vojnu bazu. Amerikanci su postavili uslov da svo stanovništvo mora biti iseljeno. Rečeno – učinjeno. Trideset godina kasnije, nešto ruševina koje ubrzano propadaju pod tropskom vegetacijom su jedini znak da su tu nekada živjeli ljudi.

Interesantno je spomenuti da se pred londonskim sudovima dugo vodio sudski proces koji su bivši stanovnici Chagosa konačno dobili 2006. godine. U pitanju je međutim samo simbolička pobjeda. Bivši stanovnici (ili njihovi nasljednici) su dobili pravo da se vrate nazad, ali s obzirom da na ostrvima ne postoje nikakve infrastrukture niti način transporta, tu se nemoguće naseliti i preživjeti u autonomiji. Naravno, jasno je da "pravo na povratak" ne podrazumijeva atol Diego Garcia i američku vojnu bazu koji ostaju i dalje zabranjena teritorija.

Umoran, jer sam dosta slabo spavao tokom tri dana plovidbe od Maldiva do Chagosa, posmatrao sam s palube nestvarno lijepe obale koje će mi u toku sljedeća tri mjeseca postati dom. Nakon što sam provjerio da li se sidro dobro primilo, izvadio sam limenku piva iz frižidera i spustio se sa zadovoljnim uzdahom na klupu u kokpitu. Konačno sam se mogao opustiti. Moje dotadašnje brige i strahovi pokazali su se u velikoj mjeri pretjerani i nepotrebni. Dolazak na Chagos pokazao se nevjerovatno jednostavan!

Photo: Senad Švraka

Dva dana kasnije, kad sam se dobro odmorio i ponovo bio u formi, našao sam pogodnu koralnu hrid na otprilike šest metara dubine. Oko nje sam omotao lanac dug dvadeset metara koji sam donio u tu svrhu. Slobodni kraj lanca sam privezao za bokobran i na njega škopcem učvrstio debeli konop, koji sam vezao za bitvu na pramcu Alee. Na taj način sam napravio siguran vez na kojem sam mogao mirno spavati čak i u slučaju ozbiljnog nevremena. Chagos se nalazi dosta blizu ekvatora i usljed aktivnosti zone konvergencije, iznenadne i snažne nevere znaju se sručiti na arhipelag, posebno u toku noći. Biti pažljivo usidren ili čvrsto vezan je na Chagosu od presudnog značaja. U slučaju da u toku noći zaore sidro ili se prekine vez, nemoguće je proći kroz lagunu prepunu opasnih koralnih grebena i potražiti spas na otvorenom moru.

Život na pustom ostrvu može se donekle opisati kao putovanje kroz vrijeme, svojevrstan povratak u prošlost. Ribolov za svakodnevnu prehranu, skupljanje kokosovih oraha, nosanje vode sa bunara, kuhanje, pranje suđa u moru... to su svakodnevne aktivnosti koje oduzimaju dosta vremena. Za razonodu, kupam se u moru u društvu sa tropskim ribicama (imam osjećaj da plivam u akvarijumu, a ne u moru!) i šetam plažom u zalazak sunca. Malo pomalo, privikavam se na novi ambijent. Provodim sate sjedeći u sjeni palmi i posmatrajući krabe kako lutaju plažom za nekim svojim poslovima. Kad plivam ili ronim u moru, prisustvo black tip ajkula mi je postalo toliko normalno da se čudim kad ih nema. Često u moru viđam male kornjače koje su ili toliko pitome da se daju dodirnuti, ili veoma plašljive pa bježe čim me spaze. Nisam siguran da li je to stvar trenutnog raspoloženja ili individualnog karaktera jer još nisam naučio da razlikujem jednu kornjaču od druge. Mogao bih reći: sve su mi kornjače iste...

Mnogo vremena i truda ulažem u fotografisanje. Osjećam da je to moja misija i moja sveta dužnost – približiti ovaj zemaljski raj, makar u slici i riječi, našim napaćenim narodima i narodnostima. Nažalost, vrijeme na Chagosu je kapriciozno. Ujutro i popodne, kad je svjetlost najbolja, često je oblačno. A u podne, kad bi oblaci dobro došli da me malo zaštite od ubitačnog sunca, tad ih obično nema. To jest, obično ih ima, ali su strateški raspoređeni svuda oko sunca, ali nikad baš ispred sunca. Bez šešira i podebljeg sloja kreme za sunčanje na nosu, ne usuđujem se nigdje maknuti. Vrućina je ovdje najveća i skoro jedina neugodnost – na Chagosu nema opasnih životinja. Ali, o životinjama drugi put...

* Fotogaleriju možete pogledati ovde

star
Oceni
4.33
Ostali članci iz rubrike Reportaža
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak