U tradicionalnoj jevrejskoj porodici

Moj život, nekih šest mjeseci, sa ljudima koji su bili najortodoksniji vjernici koje sam ikad upoznala, bio je jednostavno pjesma. To je bio život onakav kakvog ga je valjda Bog bio prvotno zamislio, zajednica po kojoj bih i sama mogla napisati knjigu naslova „Svi su ljudi braća“. Da li je to bilo tako zato što sam i sama dolazila iz zemlje gdje su različite vjere živjele u miru (sve dok se nisu zakrvile), ili zato što sam odgajana tako da su mi svi ljudi isti, ili sam se sa takvim uverenjima rodila? Mislim da je od svega pomalo, ali da ipak najveći dio otpada na moje urođeno uvjerenje o vrijednosti svakog živog bića, ne samo ljudi, nego i životinja i biljaka

Moji domaćini su me primili srca otvorenog kao kuća sa širom otvorenim vratima. Ima takvih kuća, ima takvih ljudi. Dobra stvar upadanja u nevolje je upravo to što čovjek dobije mogućnost spoznaje o takvim ljudima.

Da, baš kao kuća koja bezbrižno i s povjerenjem stalno drži sva vrata i prozore otvorenima, bez straha da će joj nešto biti otuđeno ili ukradeno, tako su ti ljudi davali sebe, i od sebe, ne bojeći se da će išta izgubiti.

Zašto je Samy onaj dan prišao i dao mi papirić sa svojim brojem? Kako to da me je uočio u masi ljudi i obratio mi se? Što ga je ponukalo na to? Neka pitanja nikada ne dobiju svoj odgovor. Ili mi možda u srcu imamo sve odgovore, samo ih se ne usuđujemo pokazati drugima, jer ne spadaju nekako pod kriterije današnje civilizacije? Komuniciramo li sa Bogom ili Svemirom, je li Savršeni um „kriv“ za neke savršene trenutke u našim životima?

Samy mi se nije pokušao približiti ni na koji od onih načina na koje bi možda nečija cinična, ili moja preplašena mašta pomislila. Svih 10 dana koliko sam provela kod njih, bila sam im kćer, sestra, izgubljeni putnik na njihovom pragu kojeg su napojili i nahranili. Oporavljala sam se brzo i lako, uživajući u ljubavi koja je strujila zrakom te kuće. Po mojoj slobodnoj procjeni, Samy, koji je bio usvojen, u životu je dobio više ljubavi nego mnoga djeca koja su odrastala uz vlastite roditelje. A svu tu ljubav koju je dobio, dijelio je dalje, lakoćom sretnog djeteta. Odrasti tako, u uvjerenju da je ljubav jedini način i da se podrazumijeva, to je čudo i privilegija.

Nakon desetak dana, pomogli su mi naći treću obitelj u kojoj ću raditi. Još mi nije bilo dosta, još nisam osjetila potrebu vratiti se kući. Poslije svih nevolja i nezgoda u koje sam upadala, htjela sam još. Kući sam otišla kad sam osjetila poriv, otišla sam kad je bilo najbolje.

Nitko nije savršen

Treća obitelj, eh, bračni par, ona, Suzi, bila je samo dvije,tri godine starija od mene, a njen muž George možda koju više. Bili su ortodoksni Židovi, ona je radila u jednoj američkoj firmi u marketingu, a George je imao svoju privatnu apoteku. Bili su roditelji dvoje dječaka. Ely, koji je tada imao četiri godine, i Daniel, tri godine.

S materijalne strane gledano, oni su bili najmanje bogata obitelj u mom ženevskom nizu, pripadali su švicarskoj srednjoj klasi, ako tako nešto u Švicarskoj uopće postoji. Ja sam, naime, imala dojam, da u toj zemlji nema siromašnih i bogatih. Nego samo bogatih.

Nisu živjeli u kući, nego u stanu, na drugom katu jedne stambene zgrade, u sklopu kojega sam ja dobila svoju sobicu. Uselivši se u nju, pomalo strepeći od toga šta me sad čeka, nisam mogla ni naslutiti da upravo počinje moje najsretnije razdoblje u toj zemlji. Dapače, pomislila sam da sam upravo upala u najgoru moguću priču, nakon što su sjeli samnom za stol i počeli mi objašnjavati „pravila igre“.

Objasnili su mi da su oni ortodoksni Židovi. Ja sam im rekla:“Pa dobro, šta sad, nitko nije savršen“

Ne zezam se, stvarno sam im tako odgovorila, i isti čas se ugrizla za pogani jezik. Pobogu, jesam li ja normalna, tako se zezati sa tim pitanjem, treba me ubit'! Međutim, moj strah je bio bezrazložan, jer su i Suzi i George pali sa stolica od smijeha.

To je bio onaj trenutak kad sam shvatila da se među nama desio pozitivni „klik“, da su oni, usprkos nevjerojatnim i meni posve ćaknutim zakonima svoje vjere, ljudi koji će oprati obraz svih mojih dotadašnjih „poslodavaca“, a bogme i svih ortodoksnih vjernika koje sam upoznala u životu.

Pazi, živo je

Moj život, nekih šest mjeseci, sa ljudima koji su bili najortodoksniji vjernici koje sam ikad upoznala, bio je jednostavno pjesma. To je bio život onakav kakvog ga je valjda Bog bio prvotno zamislio, zajednica po kojoj bih i sama mogla napisati knjigu naslova „Svi su ljudi braća“.

Da li je to bilo tako zato što sam i sama dolazila iz zemlje gdje su različite vjere živjele u miru (sve dok se nisu zakrvile), ili zato što sam odgajana tako da su mi svi ljudi isti, ili sam se sa takvim uverenjima rodila? Mislim da je od svega pomalo, ali da ipak najveći dio otpada na moje urođeno uvjerenje o vrijednosti svakog živog bića, ne samo ljudi, nego i životinja i biljaka. Ma, čak i „neživa“ stvorenja sam uvijek obzirno dodirivala da ih ne povrijedim, nikad ne znaš kad je nešto neživo u stvari živo, život je misterija, često ga ima tamo gdje mu se čovjek uopće ne bi nadao, a i obratno. Uostalom ne želim u idućoj inkarnaciji opet ispaštat' zato što sam naprimjer u ovom bivstvovanju iz neznanja i neinformiranosti povrijedila osjećaje nekog kaktusa, hamburgera ili štajaznam oblutka na plaži.

Imala sam, sasvim sigurno, neko svoje instiktivno poštovanje prema religijama drugih ljudi. Sama za sebe, nisam se nikad osjećala pripadnikom ijedne vjere, pa ni one koja mi je unijeta u papire, za svaki slučaj. Moj otac je pripadnik vjere koja prevladava u prijateljskoj nam i susjednoj državi sa kojom smo bratski ratovali skoro do istrebljenja, pa kad je bilo prvo izjašnjavanje na tu temu u Hrvatskoj, mama mi je onako, kao usput, savjetovala da se izjasnim kao katolik. Jer sam, eto, bila i krštena u katoličkoj crkvi. Nije da me netko pitao želim li se krstiti, jel'te.

Rekla sam, it's ok. Bilo mi je, naime, tako svejedno, da sam se mogla izjasniti bilo kako. Ne zazirem od nijedne od vjera, niti ijednoj pripadam. Također, svaka me od tih vjera zanimala. Pa kad su mi moji novi domaćini rekli da su „ortodoksni Židovi“, ja sam znatiželjno živnula, i očima sjajnim od uzbuđenja zamolila da mi pričaju o toj svojoj ortodoksnosti.

Tako su mi ispričali da je, kao prvo, njihov brak bio dogovoren. Eh, to je bilo za mene tako nevjerojatno, da sam se glasno zaprepastila i pogledala ih zgroženo, što je, znam, bilo nepristojno, ali, kvragu, mislim, u dvadesetom stoljeću čuti nešto takvo!?

Pragmatična Suzy

Da, rekli su mi. To je bio klasični, dogovoreni brak. Poslije, kad sam se malko više udomaćila, i kad mi je Suzy postala prijateljica, pitala sam je kako je mogla. Imala je 25 godina, bila je zgodna, pametna, govorila je pet jezika, a udala se za čovjeka kojeg su joj izabrali roditelji?! Eh, Suzy, Suzy, zamalo si mi srušila sve stečene ideale o ljubavi i strasti. Suzy je bila najhladnokrvniji ženski stvor na svijetu. Odgovorila mi je pragmatično:

- Pa što. Koliko vidim, svi ti brakovi sklopljeni iz ljubavi, uglavnom propadaju, ne? Kad sam prvi put vidjela svog budućeg muža, Georga, pomislila sam, ok, možda nije filmski glumac, ali nije ni ružan. Pristojan je, drag, pažljiv. Također, vrijedan je, sigurno će se znati brinuti za obitelj. Tako i jest. S vremenom sam ga zavoljela, vjeruj mi, nije teško zavoljeti čovjeka koji te nakon pustih godina braka poštuje kao i na njegovom početku.

Obožavala sam Suzy. Sve što je u životu radila, bilo je organizirano tako da se ona što manje gnjavi i muči. Mislim da je čak i njeno pristajanje na dogovoreni brak, i prihvaćanje svih uzusa vjere, bilo više stvar njenog komoda, nego iskrene religioznosti. Počevši od posla, kojeg je nekako našla tako da joj firma bude doslovno preko puta zgrade u kojoj je živjela, pa do dobrog, vjeri posvećenog muža, i dogovorenog braka, sve je išlo u korist njene lakoće postojanja i života bez većih drama.

Jednom, kad joj je bio rođendan, nazvala je Georga na posao:
- Ljubavi, danas mi je rođendan, pa molim te, kad budeš išao sa posla, kupi mi negdje jedan lijepi buket cvijeća. Dobro? Je t'aime!

Ja, mlada i naučena da se muškarci trebaju sami sjetiti naših rođendana, a ako se ne sjete da mi moramo biti ljute i razočarane i tužne i mrziti ih sljedećih... ma, bar do idućeg rođendana ili takve neke slične prigode gdje će oni svojom nepažnjom i zaboravnošću opet potvrditi našu sumnju da nas ne vole dovoljno, pogledam je šokirano.

- A što se čudiš, draga? Gledaj, ja znam da je George smušenjak, mislim, pa muškarac je, ne? Postoji dakle 90% šansi da će on zaboraviti moj rođendan. Pa bi onda ja bila kao povrijeđena, pa bi mu zamjerala, i eto ti nemira i loše vibre u kući! Ovako, ja ga podsjetim, on će sad naći najljepši buket u gradu, uz to će još biti i kreativan pa će kupiti i neki prstenčić ili ogrlicu, ja ću biti sretna i zadovoljna, on ponosan, i život je lijep! Ne pada mi na pamet kvariti svoj rođendan ljutnjom! Pa to je moj dan! Zato, sve što taj dan od njega očekujem, ja mu i kažem!

Bila je i jedan od duhovitijih ženskih stvorova koje sam upoznala u životu. Sva sreća što je imala smisla za humor, jer ljudi koji toga nemaju, teško mogu živjeti sa mnom u svojoj blizini.

Kaos u kuhinji

U danima koji su slijedili, morala sam naučiti komplicirana pravila vezana uz održavanje domaćinstva. Ionako ne baš rođena kućanica, bila sam suočena sa nevjerojatnim, za mene skoro pa enigmatskim načinima funkcioniranja u jednom pravom židovskom kućanstvu.

Prvo, oni su imali posebno posuđe iz kojega se jede meso, a posebno ono iz kojega se jedu mliječni proizvodi. Ali ne samo to. Za pranje tog istog posuđa, postojale su zasebne spužve, npr. zelena za pranje posuđa iz kojeg se jedu mliječni proizvodi, a žuta za „mesno“ posuđe.

Zgranuto sam slušala Suzy dok me vodila kroz male tajne njihove kuhinje, znajući da ću sve pobrkati još prije nego i dotaknem bilo što u tom prostoru. Već pri prvom pranju posuđa, oprala sam sve što mi je palo pod ruke sa krivom spužvom, više nisam znala koji tanjuri su „mesni“, koje šalice „mliječne“, koja spužva kojem posuđu pripada, uzdrmala sam im temelje vjere u tri poteza, nastao je opći kaos.

Kad bi došlo do pogreške, pa se na primjer tanjur za mliječne proizvode oprao spužvom za mesne proizvode, onda bi Suzy taj tanjur morala nositi u sinagogu, „očistiti“ ga u Svetoj vodi. Ubrzo je tako moja Suzy u Sinagogu nosila sve više i više posuđa, koje sam ja uporno prala sa krivim spužvama.

Nevjerojatno je bilo strpljenje i stoicizam kojim je ona to obavljala. Valjda se bila pomirila sa sudbinom. S vemenom su u svojim dnevnim obredima imali stalnu stavku odnošenja posuđa u Sinagogu. Sigurna sam da je njihov rabin bar jednom pomislio kako sam ja to namjerno radila, kako sam ubačena u tu obitelj da opstruiram njihovu vjeru, jer nitko, mislio je valjda, ne može slučajno toliko puta pogriješti i sve pobrkati. E pa, nije računao sa mnom.

Torcida u Ženevi

Suzyn muž George je bio toliko posvećen vjeri da mi je nalikovao nestvarnom vanzemaljskom biću. Njemu je na listi prioriteta vjera bila na prvom mjestu, a sve drugo, posao, žena, djeca, odrađivao je strpljivo i blago, sa odmakom nekoga tko je ionako već "sa druge strane".

Jedno jutro ustanem ja tako sa namjerom da odem do kupatila, a do kojeg se dolazilo preko dnevnog boravka. Bilo je 7h ujutro, u stanu polumrak, ja još bunovna od sna. Uđem u dnevni boravak, kad tamo, u jednom mračnom kutu, ugledam nešto u bijeloj plahti kako se njiše naprijed-nazad.

Vrisnem prestravljeno, a plahta poskoči. Plahta je imala i glavu, i crnu kapicu, i bradu, i naočale. George!?! Što radi u 7h ujutro zamotan bijelom plahtom? Židov torcidaš? Onda u njegovim rukama ugledam i Svetu knjigu.

Čovječe, pa on se moli! Tad sam prvi put vidjela obred moljenja kojeg je George obavljao i više puta dnevno, i s vremenom mi je postalo normalno tako vidjeti ga okrenutog prema zidu kako se njiše i nešto mrmlja.

Suzy je bila visoka, vitka, velikih modrih očiju, duge pepeljasto plave kose. Podsjećala me na srnu. George je bio nizak, mršav, crne kose i tamnih očiju. Ona je svoju lijepu kosu sakrivala perikom, jer po nekim pravilima njihove vjere, udanoj ženi kosu je smio vidjeti samo njen muž.

Sjećam se komičnih trenutaka kad bi Suzy šetala po kući opuštena, u kućnom ogrtaču i raspuštene kose, a netko bi pozvonio na vratima. Panično bi pobjegla u svoju sobu, a meni naložila da ja otvorim vrata gostima. Onda bi ja zabavljala goste, a Suzy bi se nakon par minuta pojavila, sva dostojanstvena i ozbiljna, kose sakrivene pod perikom. Izbjegavala je pogledati u mom pravcu, jer je znala da bi je uhvatio smijeh, kako je hvatao i mene, jer ja sam poznavala Suzy kakvu uvaženi gosti nisu nikad vidjeli. Neozbiljnu, vrckastu, šašavu, mladu i ludu.

Pitala sam se često, koliko je iskreno bila zadovoljna pokoravajući se svim strogim zahtjevima i zakonima svoje vjere. Koliko je možda svoju pravu prirodu prigušila i utišala u toj nekoj vrsti dobrovoljnog sužanjstva? Možda se varam, možda je bila sretna. Nadam se da se varam.

Njen stariji sin Ely, dječakić od četiri godine, još je bio premali i nije baš bio oduševljen svim tim zabranama. On i njegov brat Dany nosili su židovske kapice, družili se isključivo sa židovskom djecom, pohađali židovski vrtić. Jednog kišnog dana, kad je Ely poželio nešto što je njihova vjera zabranjivala, a radilo se o nekoj običnoj dječjoj želji, pa kad mu je rečeno da ne smije, upitao je:

- Zašto ne smijem?

- Zato što smo smo mi Židovi, ljubavi, i to ne smijemo – odgovorila mu je Suzy.

Ely ju je pogledao na čas, a onda strgnuo svoju crnu kapicu sa glave, bacio je na pod, i počeo bijesno skakati i gaziti po njoj, vičući gnjevno:

- Ne želim biti Židov! Ne želim biti Židov! Nee žeeliiim bitiii Žiidoooov!!!!!

Ja sam u tom momentu osjetila sažaljenje prema njemu, došlo mi je da ga zagrlim i utješim, ali što bi mu uostalom rekla? Nisam imala pravo miješati se, njegov život bio je određen samim njegovim rođenjem, kao što je, na neki način, određen i moj, i većine ljudi na kugli zemaljskoj. Čak i kad rastemo i u nekim, 'ajmo reći modernijim kulturama, kada mislimo da nismo određeni porijeklom na neki način, zar nismo određeni čak i našim prkošenjem onomu što nam je nametnuto rođenjem?

Ako sam ja, recimo, vjerovala da su svi ljudi isti, i sve vjere i nacije jednako poštivala, zar to nije bilo određeno samim tim što sam dijete iz "miješanog braka"? Pa kakvo bi drugačije mišljenje i mogla imati? Mislim, nije baš da sam se rodila vičući: "I have a dream!" Taj san sam naučila sanjati jer sam tako živjela, jer sam tako odgajana.

A, ako je netko slovio na primjer za "hrvatskog nacionalistu", zar nije to bilo začeto gušenjem možda čak i najbenignije vrste „hrvatstva“, dugih 40-ak godina? Možda je otac tog nacionaliste bio na Golom otoku? Kako bi mogao drugačije razmišljati?

Ili, ako je netko za svo vrijeme Jugoslavije stasavao u obitelji koja je zaista vjerovala u "bratstvo i jedinstvo", u obitelji koja se nikada nije zamjerila ondašnjoj vlasti, pa samim tim nikad nije došla na udar niti na hitac; u obitelji koja je dobila stan od poduzeća, ljetovala i zimovala i oblačila se po sistemu "sve na kredit, sve za raju, jarane", zar nije onda normalno da danas bude jugonostalgičar? Pa tko ne bi čeznuo za vremenom kad mu je bilo lijepo i lako?

Ely je bio živ, preživ za sva ta kruta pravila, i većinu vremena bio je bijesan. Bio je kao mali divlji bik, vječno zajapuren u licu, divljih plavih kovrča na glavi, koje su stalno iskakale ispod crne kapice, kao da je i njima bilo pretijesno, kao da su se i one bunile.

Nasuprot divljem i buntovnom Elyju, njegov dvogodišnji brat Daniel tj. Dany, bio je, duhovno, minijaturna replika svoga oca. Fizički sličan majci, bljedunjav i proziran, gotovo eteričan, lelujao se svijetom kao plaha sjenka sebe samoga. Tih, miran, šutljiv, bio je mali anđeo, dugih, ravnih, plavih vlasi, i ne, nikako nije spadao u vrstu djeteta koje bi bijesno bacilo na pod svoju židovsku kapicu.

Jedino u čemu je bio problematičan, bila je hrana. On jednostavno nije volio jesti, i moja glavna zadaća tih šest mjeseci bila je nagovoriti Danyja da bilo što pojede. To je bio pravi izazov, a ja sam ga prihvatila srčano, ne samo zato što sam bila mlada i hrabra kakvi već jesmo u mladosti, nego i zato što sam, nakon nepunih mjesec dana u toj kući, zavoljela iskreno cijelu tu neobičnu, šašavu obitelj, a posebno, naravno, moja dva dječaka.

Sva sreća što sam bila i mlada, i hrabra, i srčana, to mi je, naime, pomoglo da jednoga dana Danyju doslovno spasim život.

*Nastavak u ponedeljak 30. avgusta