Dverjanski walking performans
Homofobični ringišpil
Vrhunac je ostavljen za kraj. Sada već desetkovana povorka pristigla je na ugovoreno mesto, mnogi su posedali na zemlju. Klinci, baldisali od silnog tabananja i još dosadnijeg programa, zapitkuju roditelje kad će se završiti ova agonija. Pesnički četverac bez kormilara, u sastavu: Mirjana Bulatović, Zorica Kuburović, Branko Stevanović i Igor Kolarov, počinje svoj, kako ga je Bulatovićeva nazvala, ''lirski ringišpil''. Nažalost, čika Ršum nam se nije mogao pridružiti, s obzirom na to da je bio ''poslom u Republici Srpskoj'', ali verovaćemo organizatorima na reč kada kažu da Ljubivoje na vrućoj duhovnoj liniji sa nama
Šetajući Bulevarom oslobođenja, u pravcu ka Autokomandi, očekivao sam da ću zateći nepreglednu masu nacionalno osvešćenih (osveštanih?) Srbalja, namerenih da svojim neprikosnovenim prisustvom daju podršku Porodičnoj šetnji, manifestaciji koju, svega osam dana pre najavljene Parade ponosa, organizuje Srpski sabor ''Dveri''. Koliko sam razumeo čitajući kriptična saopštenja na sajtu organizacije, cilj ovog hepeninga pravoslavno-obdanišnog karaktera je da se šetnjom od hrama Svetog Save do Kalemegdana pokaže slika ''budućnosti u kakvu verujemo'', ergo one budućnosti u kojoj ne postoji homo-, bi-, trans-, a bogami ni metroseksualnost.
Nema, dakle, zakrčenih ulica, subotnji dan se kotrlja svojim ustaljenim tokom, a prva naznaka okupljanja pojavljuje se u vidu grupice zvezdinih navijača (čitaj: huligana), koji su ispijali pivo u parku preko puta hrama. Stižem na plato nekoliko minuta pre 16 časova, za kad je zakazan početak događaja. Tu se okupilo nekoliko stotina ljudi, među kojima su brojčano dominirali bračni parovi sa decom do pet godina i omladina širokog intelektualnog profila – od već pomenutih ''delija'', preko ''obrazovaca'', ''dverjana'' i članova ''SNP 1389'', sve do ćutljivih i mrkih kikboksera kluba ''Sinđelić''. Na vrhu stepeništa, na samom ulazu u hram, postavljeno je nekoliko mikrofona, izloženo je oveće zlatno raspeće i nekoliko ikona. Sa razglasa se smenjuju dečje pesmice, razaznajem stihove '' đu-đu-đu-đu đuskaju/đu-đu-đu-đu vrckaju/đu-đu-đu-đu đuskaju/smeju se i dodiruju'', a u meni se budi neka izopačena sumnja da je Pahomije učestvovao u kreiranju plejliste. Kad smo već kod plejliste, dotična se sastojala od jedva desetak pesama, što znači da ste za tri sata, koliko je trajao ovaj crkvokaz, pesmu ''Deca su ukras sveta'' mogli čuti otprilike 248 puta, čime ste se izložili potencijalnoj opasnosti da ostanete trajno sterilni. Na nekoliko štandova dele se baloni sa natpisom ''Život je na našoj strani'' i zvončići okačeni o trobojnu traku (dobitna kombinacija: crveno-plavo-bela).
Šou samo što nije počeo, a u prvim redovima, pred kamerama i fotoaparatima pozira nacionalna celebrity ekipa: mlađani Ivan Ranjeni Orao Bosiljčić, vaskoliko skrušena Olivera Katarina, Kosta Čavoški, senatorski nasmejan u društvu energetski religioznog Radomira Naumova; Aleksandra Janković i njen alter ego, Velja Ilić, probijaju se kroz masu ne bi li zauzeli što bolja mesta. Uz zvonjavu crkvenih zvona, rokerski trijumfalno pristiže i Bora Đorđević, a ceremonija počinje dvadesetominutnim pojanjem, koje je decu interesovalo isto koliko i životni ciklus paramecijuma. U istom maniru, usledila je sveštenička beseda, nakon koje nam se odrecitovao ''najveći srpski pesnik za decu'', Dobrica Erić, pozabavivši se u svom solilokviju antropološkim aspektom gružanskog kraja. Podrška je, očekivano, stigla i iz Republike Šumske, ovaploćena u liku izvesne Mire Lolić Močević, direktorke programa RTRS. Ona je majčinski ukorila nekoliko hiljada onih Srba i Srpkinja koji su se podvrgli abotusu. Organizator nam sa improvizovane bine poručuje da će nakon šetnje Kalemegdanu, ispred crkve Svete Ružice, biti organizovano ''druženje'' dečjih pesnika sa najmlađim šetačima. Kolona se formira, transparenti su istaknuti (''Mi nismo partija, mi smo porodica''), a neposredno pre polaska počela je oluja, što je bio dovoljan razlog za jedan deo okupljenih da pođe kući. Isto su učinili i navijači, istupivši ćutke, kao po komandi iz protestne kolone na samom ulazu u Kalemegdan 'Ajmo, 'ajmo, utakmica je za sat vremena'', setio se jedan od njih, okrenuo se i otišao, a ostali su ga pratili u stopu.
Vrhunac je ostavljen za kraj. Sada već desetkovana povorka pristigla je na ugovoreno mesto, mnogi su posedali na zemlju. Klinci, baldisali od silnog tabananja i još dosadnijeg programa, zapitkuju roditelje kad će se završiti ova agonija. Pesnički četverac bez kormilara, u sastavu: Mirjana Bulatović, Zorica Kuburović, Branko Stevanović i Igor Kolarov, počinje svoj, kako ga je Bulatovićeva nazvala, ''lirski ringišpil''. Nažalost, čika Ršum nam se nije mogao pridružiti, s obzirom na to da je bio ''poslom u Republici Srpskoj'', ali verovaćemo organizatorima na reč kada kažu da Ljubivoje na vrućoj duhovnoj liniji sa nama.
Tematika pesmica i pričica oscilirala je u rasponu od pitanja seksualnih nedoumica (pesma ''Transvestit'' Mirjane Bulatović), preko gastronomskih užitaka (čitav ciklus pesama Zorice Kuburović), Stevanovićevih oniričkih vizija (''Otkad sam bio na moru u Čačku/ Moravu vidim u svakom oblačku''), pa sve do, za savremenu srpsku dečju književnost, klasičnih pravoslavnih apoteoza (kratka priča ''Patrijaršija'' Kuburovićeve). Svoja mlazna iskustva o letenju avionom, Bulatovićeva je pretočila u stihove, pronalazeći u ''belom šengenu'' suštinski uzrok svog straha od letenja (''šteta što sam dobila vizu''), vešto aterirajući stihovima ''slava Gospodu i svim svecima/ prizemljuje se/ a ne cima (avion, ne Gospod.)
Vožnja na ringišpilu je završena, organizator nam se zahvaljuje što smo pokazali ''nasmejano lice Srbije'' i poziva nas da dođemo u 19.30 časova u galeriju Artget na nekakvu pozorišnu predstavu. Prećutno odbijam. Ringišpil se rodi. Vaistinu se rodi. Hvala vam, braćo i sestre. Amin.
* Autor je polaznik e-školice


del.icio.us
Digg
Facebook
