Društvo
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (4)

Život i smrt biskupa Romera (1)

Budem li ubijen, uskrsnut ću u salvadorskom narodu

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Tri mjeseca nakon imenovanja Romero je bio drugi čovjek. Mnogi su, misleći na tu njegovu preobrazbu, govorili o "čudu Romero". Europski biskupi mogli bi mnogo naučiti od takvog djelovanja. Ranije je bio povučen i plašljiv, te se najbolje osjećao uz svoje knjige, a sada je neprestano tražio susrete s ljudima. Često je posjećivao seoske župe i s ljudima dijelio njihovo skromno jelo. U nadbiskupijskoj kuriji uredio je kafeteriju u kojoj su se ljudi mogli susretati i popričati jedni s drugima. Kada je mogao i on je tu dolazio i razgovarao s njima. Sam pak nije stanovao u biskupskoj palači nego u jednostavnoj sobi jedne bolnice gdje su se liječili oboljeli od raka. Želio je biti blizak najtežim bolesnicima. Prekinuo je s daljnjom gradnjom katedrale u San Salvadoru, sve dok u zemlji ne budu uspostavljeni pravda i mir: "Kad prestanu ubijanja i gladni budu nasićeni, tada možemo nastaviti s gradnjom katedrale"

1. Tradicionalist
Godine 1977. za nadbiskupa San Salvadora imenovan je Oscar Romero. Time je postao čelnim čovjekom Crkve u srednjoameričkoj državi Salvador. To je imenovanje kod većine katoličkog puka dočekano s nelagodom. Naime, Oscar Romero je bio poznat kao konzervativni biskup koji puno više energije polaže u održanje dobrih odnosa s vladajućom desnom vojnom diktaturom nego u zalaganje za siromašne seljake koji su činili većinu salvadorske populacije.

Sedam godina ranije postao je pomoćnim biskupom u San Salvadoru. Na tom položaju se borio protiv ostvarenja zaključaka Konferencije latinoameričkih biskupa koja se 1968. održala u kolumbijskom gradu Medellinu. Na toj se konferenciji raspravljalo kako primijeniti nova usmjerenja Drugog vatikanskog koncila na latinoameričke prilike. Biskupi su tada zaključili kako su bijeda u kojoj živi većina ljudi Latinske Amerike i njihova čežnja za oslobođenjem najvažniji izazov vremena. Shvatili su da ako socijalnu kritiku proroka Starog zavjeta i Isusovu naklonost prema siromašnima shvate ozbiljno, onda se i sami moraju staviti na stranu siromašnih. Tako su se latinoamerički biskupi u Medellinu odlučili za ovo temeljno opredjeljenje, koje se kasnije pretočilo u izraz "prioritetna opcija za siromašne".

Time je napravljen povijesni zaokret u crkvenoj povijesti Latinske Amerike. Stoljećima prije toga tamošnja je Crkva uglavnom bila u savezu s moćnima i bogatima. Zaključcima iz Medellina Crkva je otkazala taj savez, što je izazvalo uzbunu u krugovima latinoameričke oligarhije i u SAD-u koji je potpomagao desne režime u tamošnjim zemljama. Takvo dovođenje Boga u vezu s političkim i gospodarskim strukturama osuđeno je kao marksizam i komunizam. Brazilski biskup Dom Helder Camara (1909. - 1999.) takvu je optužbu jednostavno sročio u izrazu: "Kad dajem hranu siromašnima zovu me svecem. Kada pitam zašto su siromašni zovu me komunistom."

Budući da ideje iz Medellina nisu naišle na dobar niti odjek u Vatikanu, i Romero se dao na stranu protivnika reforme. Kao pomoćni biskup odbijao je sudjelovati na skupovima klera smatrajući da se tamo samo kritiziraju Crkva i Papa. Nije imao dobre odnose s drugim pomoćnim biskupom nadbiskupije, Arturom Riverom y Damasom, koji je odlučno zastupao liniju Medellina. Ali je zato imao izuzetno dobre odnose s konzervativnim vatikanskim nuncijem, što je ljutilo nemali broj svećenika. U pastoralu mu je važna bila uredna podjela sakramenata i strogo slijeđenje liturgijskih odredbi, dok nije veliku važnost polagao na sam sadržaj kršćanskog života.

Kad je 1971. imenovan za urednika crkvenog tjednika "Orientacion", Romero je preokrenuo orijentaciju tog dotad naprednjački usmjerenog tjednika, te se distancirao od socijalno i politički angažiranih svećenika. U jednom prilogu iz 1972. pokazao je izvjesno razumijevanje za vojno zaposjedanje nacionalnog sveučilišta, čime je neizravno opravdao represiju koja je s time bila povezana. 1973. je pak objavio članak u kojem predbacuje isusovcima da u svojoj gimnaziji marksistički indoktriniraju učenike. To je izazvalo veliku pozornost u zemlji, pa je tadašnji nadbiskup Luis Chavez odmah utemeljio istražno povjerenstvo koje je ispitalo Romerove optužbe i došlo do zaključka da su neutemeljene. Na drugom mjestu je kritizirao "političku teologiju" Ignacia Ellacurije i "novu kristologiju" Jona Sobrina, na što su rimske kongregacije hitro reagirale pa su ta dvojica isusovaca morala braniti pravovjernost svojih stavova. Isto tako je Romero kritizirao salvadorsku crkvenu komisiju "Justitia et pax", koja se po njegovu mišljenu previše kritički postavljala prema vladi.

Zbog smanjenog interesa čitatelja ostavio je "Orientacion" u velikim dugovima, ali se zato u oproštajnom članku još jednom demonstrativno distancirao od "očito materijalističkog, nasilnog i nekontroliranog ponašanja onih koji žele iskoristiti temelje religije upravo za to da bi razorili njezine duhovne temelje". Tome je suprotstavio svoje shvaćanje: "Mi se s naše strane radije držimo onoga što je sigurno, sa strahom i strepnjom pristajemo uz Stijenu Petrovu, stavljamo se pod zaštitu crkvenog učiteljstva i radije prislanjamo svoje uho na Papine usne nego da poput ludo smionih i odvažnih akrobata okolo paradiramo sa špekulacijama drskih mislilaca i socijalnih pokreta sumnjivih pobuda." Iz ovog je jasno da je Romerovo izrazito konzervativno stajalište proizlazilo iz određenih strahova i potrebe za sigurnošću.

Photo: tvsales.orf.at

Ne iznenađuje stoga hladna reakcija koja kod većine naroda uslijedila nakon njegova postavljanja za nadbiskupa 22. veljače 1977. Prije imenovanja vatikanski nuncij je konzultirao 40 osoba iz krugova vlade, poduzetnika i žena iz viših društvenih slojeva. Svi su oni bili za Romera, kojeg su smatrali "jednim od svojih". Nadali su se da će Romero rastjerati "politizirane" svećenike i Crkvu ponovno vratiti njezinim "duhovnim" zadaćama. Onaj kojeg nuncij nije konzultirao bio je nadbiskup Chavez, koji je kasnije o tome ogorčeno izjavio: "Čudno je da me Sveta Stolica uopće ne uzima u obzir. Moj je kandidat uvijek bio monsinjor Rivera i oni su to znali. Četrdeset godina sam nadbiskup, a moje im mišljenje ništa ne znači." Rivera je inače bio onaj pomoćni biskup San Salvadora s kojim se Romero nije slagao.

Danas najpoznatiji salvadorski teolog Jon Sobrino ovako opisuje nagativnu predodžbu koju je o Romeru imao u doba kad je imenovan nadbiskupom: "Jedino što sam tada znao o biskupu Romeru bio je njegov konzervativizam i to da je bio pod jakim utjecajem Opusa Dei. Nadalje je bio općenito poznat kao protivnik onih svećenika i biskupa koji su slijedili smjernice Medellina. Ta je svoja stajališta ponekad zastupao čak s izvjesnom intelektualnom agresivnošću. Osim toga mnoge je isusovce Salvadora smatrao marksistima i ispolitiziranim svećenicima."

No, sasvim neočekivano, uskoro će se dogoditi presudna promjena u Romerovu životu. Umorstvo isusovca Rutilia Grandea, kako se kasnije sam izrazio, otvorilo mu je oči. Grande je na temelju zaključaka konferencije u Medellinu provodio pastoral u jednoj seoskoj općini. U biblijskim grupama je zajedno sa siromašnim seljacima njihove životne prilike prosuđivao u svjetlu Riječi Božje. U tim tzv. baznim zajednicama otkrivali su kako su siromaštvo i tlačenje teme na koje se Biblija stalno vraća i da se Bog preko proroka i Isusa uvijek svrstavao na stranu žrtava. Na taj je način vjera razvijala svoju socijalnu i političku djelotvornost. Grande je ohrabrivao seljake da se sindikalno organiziraju i traže svoje pravo na život dostojan čovjeka. Naime, većina njih je bila nezaposlena ili u teškim uvjetima radila na plantažama kave, pamuka i šećerne trske koje su u Salvadoru bile u vlasništvu nekoliko bogatih obitelji. Bila je to situacija u bitnome slična onoj u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena i Grande je shvatio da se u ime Crkve tu mora svrstati uz one obespravljene i nemoćne.

Veleposjednici su brzo shvatili da takav pastoralni rad ugrožava njihove interese. Tako je početkom 1977. prvo protjeran kolumbijski svećenik koji je bio župnik nedaleko Grandeove župe. Na demonstracijama protiv tog čina sudjelovalo je 6.000 ljudi, a na misi koja je nakon demonstracija slavljena Grande je održao vatrenu propovijed. Neustrašivo je ustvrdio: "Opasno je biti kršćanin je u našoj sredini! Opasno je biti istinski katolik! Zaista je ilegalno biti pravi kršćanin u našoj sredini, u našoj zemlji!" Iznosio je statističke podatke o nepravdama i bijedi u Salvadoru, te nastavio: "A mi sve to licemjerno zaodjevamo raskošnim činima; jao vama, licemjeri, koji se gromoglasno nazivate katolicima, a iznutra ste pravi zluradnici; vi ste Kaini i razapinjete Gospodina koji okolo hoda pod imenom Manuel, Luis, Chavela, pod imenom jednog jednostavnog zemljoradnika."

Vrhunac propovijedi bila je slika Isusova ponovnog dolaska u Salvador: "Veoma se bojim, draga moja braćo i prijatelji, da će se Biblija i Evanđelje uskoro morati zaustaviti pred našim granicama, jer su, kako se god okrene, subverzivni - naravno protiv grijeha … Veoma se bojim, braćo, da, kad bi se Isus iz Nazareta vratio i kao u ono vrijeme silazio iz Galileje u Judeju, to jest, usuđujem se reći, silazio iz Chalatenanga u San Salvador, da sa svojim propovijedima i svojim djelima ne bi uspio doći do Apope. Vjerujem da bi ga zatvorili na uzvisini Guazapa. Tamo bi ga uhitili i strpali u zatvor. Odveli bi ga pred neki visoki sud kao kršitelja ustava, kao prevratnika. Bogočovjek, prototip čovjeka, bio bi optužen kao revolucionar, kao inozemni Židov, kao smutljivac sa svojim egzotičnim idejama uperenim protiv demokracije, to jest protiv manjine. Okrivili bi ga da širi protubožanske ideje, jer oni su pripadnici Kainova plemena. Oni bi ga, braćo moja, bez sumnje ponovo razapeli."

Ova propovijed je po svemu sudeći zapečatila smrtnu presudu Rutiliu Grandeu. 12. ožujka 1977. ubijen je iz zasjede s još dvojicom pratitelja, starim zemljoradnikom i sedmogodišnjim dječakom, dok su išli na misu. Tri mrtva tijela umotana su u plahte i položena pred oltar crkve gdje je Grande toga dana trebao slaviti misu. Kasno u noći u crkvu je stigao i nadbiskup Romero.

Photo: Stock

2. Progresivac
Oscar Romero je bio prijatelj Rutilia Grandea, iako je smatrao neodmjerenim i neispravnim njegov angažman sa siromašnim zemljoradnicima. Ali u trenutku kad se našao pred mrtvim tijelom svoga prijatelja bio je potresen do dna duše. Sam je taj doživljaj kasnije ovako opisao: "Ako su ga ubili za ono što je činio i radio, onda i ja moram poći istim putem. Rutilio mi je otvorio oči." Odmah nakon ubojstva najavio je kako više neće surađivati s vladom sve dok zločin ne bude rasvijetljen. Najavio je i kako će se na dan mise zadušnice jedina misa u cijeloj nadbiskupiji biti ona u katedrali u San Salvadoru. Vlada se plašila da bi se to skupljanje moglo pretvoriti u prosvjedni skup, pa je misu pokušala spriječiti. Također joj se usprotivio i vatikanski nuncij, no Romero se nije dao smesti. Misi je prisustvovalo više od 100.000 ljudi. Nuncij i vladajući slojevi društva počeli su uviđati kako će se izjaloviti njihova računica s Romerovim imenovanjem za nadbiskupa.

Tri mjeseca nakon imenovanja Romero je bio drugi čovjek. Mnogi su, misleći na tu njegovu preobrazbu, govorili o "čudu Romero". Europski biskupi mogli bi mnogo naučiti od takvog djelovanja. Ranije je bio povučen i plašljiv, te se najbolje osjećao uz svoje knjige, a sada je neprestano tražio susrete s ljudima. Često je posjećivao seoske župe i s ljudima dijelio njihovo skromno jelo. U nadbiskupijskoj kuriji uredio je kafeteriju u kojoj su se ljudi mogli susretati i popričati jedni s drugima. Kada je mogao i on je tu dolazio i razgovarao s njima. Sam pak nije stanovao u biskupskoj palači nego u jednostavnoj sobi jedne bolnice gdje su se liječili oboljeli od raka. Želio je biti blizak najtežim bolesnicima. Prekinuo je s daljnjom gradnjom katedrale u San Salvadoru, sve dok u zemlji ne budu uspostavljeni pravda i mir. "Kad prestanu ubijanja i gladni budu nasićeni, tada možemo nastaviti s gradnjom katedrale", govorio je. Svoje odluke Romero je ranije donosio uglavnom sam, a savjetnike je tražio iz krugova oko Opusa Dei. Sada je pak postao čovjekom dijaloga i oprostio se od autoritativno-vertikalnog modela Crkve u kojem biskup naređuje a svi drugi slušaju. O participativnom modelu, koji je sad zastupao, rekao je u jednoj svojoj propovijedi: "Ne možemo autoritarno govoriti; naprotiv, moramo pozivati na dijaloško razmišljanje u duhu Evanđelja." Odričući se svog hijerarhijskog autoriteta zadobio je značajan moralni autoritet.

Photo: Stock

Kao najbliže savjetnike Romero je izabrao one teologe koji je nekoliko godina ranije prokazivao Rimu kao opasne inovatore, a često je citirao i zaključke iz Medellina koje je ranije osporavao. Ispričao se onim zajednicama koje je ranije osuđivao. Po župama je slao upitnike kako bi mogao uzeti u obzir iskustva i mišljenje naroda. Jednom prilikom je proveo i anketu među klericima i redovnicima kako bi upoznao njihovo mišljenje i njihove kritike o svom radu. Nije imao radno vrijeme za primanje stranaka već je uvijek bio spreman primiti one koji ga traže. Za vrijeme pastoralnih posjeta župama običavao je nakon mise sjesti na crkvena vrata i tako se staviti na raspolaganje vjernicima za pitanja i razgovor. Unatoč tim naporima, djelovao je puno uravnoteženije i mirnije nego ranije.

Ipak, Romero se nije mogao svidjeti onima koji su od Crkve navikli da brani njihove bezbožne interese. Bogataši koji su mu ranije bili prijatelji sad su mu većinom okretali leđa. Nakon jedne mise 1979. godine zapisao je: "Nakon ove mise imao sam neugodan susret s jednom damom, koja mi je rekla kako više nisam onaj isti i kako sam je iznevjerio. Nisam joj htio na to ništa odgovoriti. Znam da ovakve klevete dolaze od onih koji ne žele da Crkva dira njihove šugave interese." Konzervativne vjerske grupe "Salvadorska katolička udruga" i "Udruženje katoličkih žena" objavljivale su u novinama koje je kontrolirala oligarhija oglase s oštrim napadima na Romera i isusovce. Jedan je krajnje desni borbeni list predložio da Papa provede egzorcizam nad Romerom. Radio postaja koja je širom zemlje prenosila Romerove izuzetno slušane propovijedi bila je u više navrata sabotirana.

Inače, iako se za njih intenzivno pripremao, katkad i do dugo u noć, svoje propovijedi nikada nije zapisivao na papir, već bi mu dvije-tri natuknice na listu veličine dopisnice bile dostatan predložak. Prilikom jednog boravka u Rimu perfekt Kongregacije za biskupe predbacio mu je neuobičajenu duljinu propovijedi i preveliku konkretnost u izrečenim prosudbama. Sa stajališta Rima bilo bi očito bolje propovijedati apstraktno. Upravo na taj način propovijedao je vatikanski nuncij u Salvadoru. To spominje i Romero u svom dnevniku povodom jedne nuncijeve propovijedi u katedrali u San Miguelu: "Katedrala je bila prepuna, radio je prenosio službu Božju, a ja se, iskreno govoreći, nisam dobro osjećao, jer je ovaj narod, koji je gladan nadahnuća i orijentacije, bio prevaren za propovijed; propovijed gospodina nuncija bila je bezbojna i apstraktna. Poštujem njegovu odgovornost i poslanje, ali otvoreno govoreći, u ovom slučaju nije ispunio proročku ulogu Crkve."

Romero je bio čovjek molitve. No, shvatio je da moliti ne znači od Boga očekivati ono što čovjek može sam napraviti. Moliti znači činiti sve što je u ljudskoj moći i istodobno se pouzdavati u Božje djelovanje. Govorio je: "Moliti i od Boga očekivati sve, a ne činiti ništa – to nije molitva. To je lijenost i otuđenost. To je pasivnost i oportunizam. Prošla su vremena, draga sestre i braćo, kad se nije činilo ništa i govorilo da je to volja Božja. Mnogo toga što se događa nije po Božjoj volji. Kad je čovjek sa svoje strane u stanju pridonijeti poboljšanju prilika te moli Boga da mu dadne hrabrosti da to i učini – to je onda molitva." Taj molitveni stav upotrebe vlastitih sposobnosti uz svijest da uspjeh u konačnici ovisi o Bogu, koji je Pierre Teilhard de Chardin nazvao "angažiranom opuštenošću", stvorio je od Romera uzor kršćanskog djelovanja. Osim duhovnosti izolirane od stvarnosti, izbjegavao je i prakticiranje kršćanstva koje se ograničava samo na politički angažman. Iako s obje strane kritiziran, jasno se distancirao od tih dviju krajnosti – duhovnog bijega i revolucionarnog fanatizma.

Kada se Romero ranije susretao sa strukturalnim nepravdama u društvu reagirao je nudeći ljudima jedino utjehu vječnim životom, bez volje da se ta nepravda mijenja. Bogatima je govorio: "Ljubite siromahe", a siromašnima: "Ljubite Boga , jer on dobro zna zašto vam je dao posljednje mjesto – vi ćete zadobiti nebo." Crkva je takvim tješenjem dugo pridonosila opravdanju i učvršćivanju postojećih nepravednih odnosa u društvu. Takav je stav Romero sada kritizirao. O civilizaciji ljubavi, koju je tada novi papa Ivan Pavao II. uzdigao među gesla svog pontifikata Romero je pisao: "Kad civilizacija ljubavi od ljudi ne bi tražila pravednost, ne bi bila prava civilizacija i ne bi obilježavala istinske odnose među ljudima. Kad se samo milostinjom hoće pokriti ono što je čovjek dužan učiniti iz razloga pravednosti, radi se o karikaturi ljubavi. To je samo krpanje rupa pod prividom dobrotvornosti, dok se istodobno zakazuje na području socijalne pravde."

Romero je shvatio kako se istinska ljubav u prilikama kakve su u Salvadoru mora povezati sa zauzimanjem za pravdu. A za to je bilo nužno mijenjati socijalne, političke i gospodarske strukture. To pak nije moguće bez postavljanja pitanja o uzrocima siromaštva i nepravde. U jednoj svojoj propovijedi taj stav je izrekao ovako: "Istinsko kršćansko obraćenje danas mora razotkrivati socijalne mehanizme koji marginaliziraju radnika i seljaka. Zašto siromašni campesino može nešto zaraditi samo u vrijeme berbe kave, pamuka i šećerne trske? Zašto su ovom društvu potrebni seljaci bez posla, loše plaćeni radnici, ljudi bez pravedne plaće?" Smatrao je da upravo kršćani imaju dužnost otkrivati te odnose, kako ne bi postali suučesnici vladajućeg sustava koji stvara sve više siromašnih i marginaliziranih. Po uzoru na Konferenciju u Medellinu govorio je o "grijehu struktura", koju sintagmu će kasnije preuzeti Ivan Pavao II. i naš kardinal Bozanić. Ukazivao je na to kako su Bogu života suprotstavljeni idoli smrti. Ti idoli ne predstavljaju mitološke relikte iz neprosvjećene prošlosti, već su to stvorene stvarnosti koje se apsolutiziraju i postavljaju na mjesto istinskog Boga. Idoli su u Salvadoru bogatstvo, moć i nacionalna sigurnost. I kao što su to nekad činili starozavjetni proroci, danas je Crkva pozvana raskrinkavati idole i javno ih kuditi. Tako je Romero napravio korak od karitativnog prema strukturalnom angažmanu crkve.

Photo: lutherproductions.com

Naravno, tko se god propitivao o uzrocima nepravde, dovodio bi pod kritiku vladajući sustav. Oni koji su profitirali od takvog sustava osjećali su da takvo propitivanje ugrožava njihove interese. Takvi su Romeru predbacivali da je iznevjerio svoje dušobrižničke dužnosti i da se umiješao u politiku. O tome je u jednom svom pastirskom pismu napisao: "Crkvu se progoni zato što želi biti Crkva Isusa Krista. Dok naviješta spasenje na drugom svijetu ne uranjajući sama u realne probleme ovoga svijeta, poštuje ju se i hvali, čak ju se obasipa privilegijama. Ali ako ostane vjerna svom poslanju i ukaže na grijeh koji toliki broj ljudi baca u bijedu, ako naviješta nadu u pravedniji i ljudskiji svijet, progoni ju se i kleveće, naziva ju se subverzivnom i komunističkom." U jednoj je propovijedi na istovrsnu kritiku odgovorio: "Nije politika kad se u propovijedi prokazuju politički, socijalni i gospodarski grijesi, nego je to Riječ Božja, koja se utjelovljuje u našoj stvarnosti … Ja se samo trudim da poticaji Drugog vatikanskog koncila i Biskupskih konferencija u Madellinu i Puebli ne ostanu mrtvo slovo na papiru i čista teorija, nego da ih pretočimo u život i u ovu našu stvarnost punu sukoba kako bismo na taj način navješćivali Evanđelje primjereno prilikama u kojima živi naš narod."

Tako su vojna vlada i viši slojevi društva sve oštrije napadali Crkvu i Romera, posebno kroz medije koji su bili pod njihovom kontrolom. Romero je pak smatrao da progonstvo pripada biću Crkve, budući je i sam Isus prorekao da će njegovi istinski nasljedovatelji morati poput njega trpjeti progonstvo. Govorio je ovako: "Ako Krist, Sin Božji, koji dijeli život siromaha, ponizno umire smrću roba na križu, onda to mora biti posljedica naše kršćanske vjere. Kršćanin koji ovu obvezu solidarnosti sa siromasima ne želi provoditi u djelo, nije dostojan toga imena. To zalaganje ima za posljedicu progonstvo, jer - vjerujte mi braćo moja - tko staje na stranu siromašnih mora imati istu sudbinu kao i oni. A znamo što je sudbina siromašnih u Salvadoru: osuđeni su da nestaju, da ih se otima i muči, da ih se nalazi mrtve." Prestankom suradnje s vladajućima Crkva je gubila i materijalna sredstva i dotadašnje privilegije. Za Romera je to bio dobar znak, jer je Crkva na taj način svoje pouzdanje mogla staviti samo u Boga: "Progonstvo je karakterističan znak autentičnosti Crkve. Crkva koja ne trpi progonstva nego uživa u privilegijama i uzda se u zemaljske stvari - treba se plašiti! To nije prava Crkva Isusa Krista."

Romero se morao obračunavati i s marksističkom kritikom da je religija opijum za narod. Pritom je priznavao da je Crkva u prošlosti znala imati otuđujuću ulogu, te se distancirao od one vrste pobožnosti koja je ljude poticala da se mire s bijedom tješeći ih životom na drugom svijetu. Govorio je: "To nije kršćanstvo; a zato su nam i govorili da dajemo opijum narodu i tu je komunizam imao pravo, jer oni su djelovali dok smo mi samo molili i nismo činili ništa." Tumačio je kako otkupljenje koje je donio Krist nije isprazna utjeha nego oslobođenje od svake vrste ropstva. Ljevičarskim pobunjenicima govorio je o "kršćanskom idealu nenasilja". Poput Gandhija nije htio da novo društvo bude izgrađeno na krvoproliću. Pisao je: "Evanđeoski savjet da okrenemo drugi obraz nepravednom napadaču daleko je od toga da bude pasivan ili kukavički. Naprotiv, to je pokazivanje goleme moralne snage koja napadača ostavlja moralno pobijeđenog i poniženog." Po pitanju kako se Crkva treba nositi s nekršćanskim ljevičarskim narodnim organizacijama, Romero je u duhu Koncila zastupao veliku širinu. Crkva je po njemu bila u službi kraljevstva Božjeg, a kraljevstvo je Božje šire od onoga što zahvaćaju granice Crkve. Stoga Romero i nije postavljao zahtjeve da bi svi morali biti katolici. I onaj koji se zauzima za pravdu iz nekih drugih, a ne iz vjerskih motiva, ipak pridonosi izgradnji kraljevstva Božjeg.

 

No, Romeru je posebno teško padao unutarcrkveni rascjep do kojeg je njegovo djelovanje neumitno dovodilo. Iako je kod vjernika stvorio jedinstvo kakvo prije njega nije postojalo, među hijerarhijom je bilo osoba kojima se njegov rad nije sviđao jer nisu bili spremni na radikalno nasljedovanje Evanđelja. Biskup Alvarez, koji je bio vojni ordinarij s činom pukovnika salvadorske vojske, govorio je: "Nema progonjene Crkve. Postoje samo sinovi Crkve koji su, u namjeri da služe, izgubili svoj put i stavili se izvan zakona." Biskup Aparicio je pak izjavio kako su za nasilje i terorizam u Salvadoru odgovorni isusovci i nadbiskup Romero. U Vatikanu se razmatrala mogućnost da se Romeru u nadbiskupiju postavi apostolskog administratora i tako ga se faktički izvlasti. Čak su mu poslana i tri vizitatora, tj. kontrolora koji su trebala nadzirati njegov rad. Kada je Ivan Pavao II. izabran za papu Romero je smatrao važnim upoznati ga sa prilikama u Salvadoru, s nadom da će možda utjecati na svraćanje međunarodne pozornosti na tamošnju tešku situaciju. Krenuo je u Rim, i iako je mnogo ranije zatražio audijenciju, u Vatikanu je bilo snaga koje nisu željele da se susretne s Papom, pa je ostavljen da čeka. U svoj dnevnik je tada zapisao: "Ovakvo odnošenje prema jednom dijecezanskom biskupu brine me i ljuti. U svakom slučaju tu sam audijenciju tražio dovoljno rano. Pribojavam se čak da će mi biti onemogućena … Sve sam stavio u Božje ruke i kažem mu da sam sa svoje strane učinio sve što je moguće, i da unatoč svemu vjerujem u svetu Crkvu i da je ljubim, i da ću s milošću Božjom uvijek biti vjeran Svetoj Stolici i Papinoj učiteljskoj službi, i da razumijem ljudsku, manjkavu stranu njegove svete Crkve koja je unatoč svemu oruđe spasenja čovječanstva i želim joj bez zadrške služiti."

Na koncu se ipak susreo s Papom, ali je razgovor protekao u hladnom tonu, budući je Ivan Pavao II. tada bio jednostrano i negativno informiran o Romeru. Dao mu je savjet da se potrudi oko boljih odnosa s vladom svoje zemlje. No, kasnije će Papu još jednom susresti. Prije toga je tadašnji isusovački general Pedro Arupe detaljnije izvijestio Ivana Pavla o Romerovu djelovanju, pa je Papa sada Romera ohrabrio da nastavi s "obranom socijalne pravde" i da nadalje ide smjerom "prioritetnog opredjeljenja za siromašne". Također ga je upozorio na opasnost od "ideološke infiltracije marksizma", što bi "kršćansku vjeru moglo iskorijeniti iz naroda". Romero je odgovorio kako pazi na nužan "balans", ali i kako "postoji jedna vrsta antikomunizma kojemu nije stalo do obrane religije, nego do obrane kapitala - to je antikomunizam s desna".

U svojoj je zemlji Romero dobivao sve više prijetnji smrću. Službena Crkva se na to nije obazirala, te ga je ostavila kao nezaštićenu lovinu. Dan nakon što je služio misu u jednoj crkvi, pronađen je u njoj veliki kovčeg pun dinamita, no bomba je tada zakazala. U jednom razgovoru s meksičkim novinarem dva tjedna prije no što će biti ubijen rekao je: "Često mi se prijetilo smrću. Moram Vam reći da kao kršćanin ne vjerujem u smrt bez uskrsnuća. Budem li ubijen uskrsnut ću u salvadorskom narodu … Kao pastir dužan sam po Božjem nalogu dati svoj život za one koje ljubim - za sve Salvadorijance, pa i za one koji će me možda ubiti. Budu li se prijetnje ostvarile, već sada prinosim svoju krv za oslobođenje i uskrsnuće Salvadora." Dan prije smrti je u još jednoj odvažnoj nedjeljnoj propovijedi pozvao vojnike da ne ubijaju svoje sugrađane. Nedugo prije toga napisao je javno pismo predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru da prestane s vojnom pomoći salvadorskoj vladi. To su za one koji ga nisu podnosili zacijelo bile kapi koje su prelile čašu. U američkom biografskom filmu "Romero" spominju se ova tri događaja. Možete ih poslušati u ovom kratkom videu, u pozadini kojeg su stvarne scene iz Romerova života.

Tih posljednjih dana Romero je predosjećao što mu se sprema. U automobilu se vozio sam, kako ne bi ugrožavao suputnike. 24. ožujka 1980. se prije mise ispovjedio. Misu je služio u bolničkoj kapelici. Propovijedao je o evanđeoskom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti kako bi donijelo bogat rod: "Upravo smo čuli riječ Kristovu. Uzaludno je ljubiti samo samoga sebe i štititi se od opasnosti života. Povijest dovodi ljude pred opasnosti, a tko im se želi izmaknuti - gubi svoj život. A tko nasuprot tome iz ljubavi prema Kristu služi drugima, živjet će kao i pšenično zrno, koje umire ali samo prividno. Ako ne umre ostat će samo. Žetva pretpostavlja umiranje. Rod donosi samo ono što se raspadne." Kada je krenuo prema oltaru da prinese kruh i vino odjeknuo je smrtonosni hitac. Srušio se iza oltara obliven krvlju. Metak ga je pogodio u srce. Odvezli su ga u bolnicu, ali mu se više nije moglo pomoći. Generalni vikar nadbiskupije Ricardo Urioste na misi je sljedećeg dana izrekao ono što je osjećalo stotine tisuća ljudi koji su se opraštali od Romera: "Ubili su našeg oca, ubili su našeg pastira, umorili su našega proroka, umorili su našeg vođu. Osjećamo se kao da je svatko od nas izgubio dio sebe."

(Nastaviće se)

*Tekst preuzet sa bloga responder

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Društvo
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak